U gradovima koji se ljeti pregrijavaju, a zimi često guše u smogu, arhitektura sve češće traži nova rješenja koja će poboljšati kvalitetu života. Jedno od takvih rješenja su zelene fasade – sustavi koji omogućuju da biljke rastu na pročeljima zgrada i tako postanu dio urbane infrastrukture.

Klimatski neutralni gradovi u borbi protiv klimatskih promjena

Nekada su se smatrale egzotičnim eksperimentom, no danas zelene fasade postaju ozbiljan odgovor na pitanje kako gradove učiniti zdravijima i ugodnijima za život.

Što su zapravo zelene fasade

Zelene fasade, odnosno vertikalni vrtovi, sustavi su uzgoja bilja na pročeljima zgrada. Iako se ti pojmovi često koriste kao sinonimi, između njih postoji važna razlika.

Kako objašnjava Violeta Blatančić, vlasnica tvrtke specijalizirane za izradu vertikalnih vrtova, riječ je o sustavima različite složenosti.

„Zelene fasade su sustavi uzgoja bilja na fasadama zgrada. Postoje jednostavnije varijante, ali i kompleksniji sustavi koje nazivamo vertikalnim vrtovima“, objašnjava.

Zeleni krovovi i vertikalni vrtovi – spoj arhitekture i prirode

Klasične zelene fasade

Najjednostavniji oblik zelenih fasada temelji se na biljkama penjačicama koje se prirodno penju uz konstrukciju ili mrežu postavljenu uz zid.

Takvi sustavi relativno su jednostavni za izvedbu i financijski pristupačniji. U kontinentalnim uvjetima najčešće se koriste biljke poput bršljana, divlje loze ili visterije.

Ove biljke s vremenom prekrivaju fasadu i stvaraju prirodni zeleni sloj koji ima i estetsku i funkcionalnu ulogu. Osim što zgradi daje drugačiji izgled, vegetacija može smanjiti zagrijavanje fasade tijekom ljeta i doprinijeti boljoj mikroklimi u prostoru.

Vertikalni vrtovi – kompleksniji sustavi

Druga vrsta zelenih fasada su vertikalni vrtovi. Riječ je o tehnološki složenijim sustavima koji se sastoje od modularnih panela u koje se sadi različito bilje.

U tim sustavima koriste se paprati, sukulenti, sedumi i razne trajnice, često zimzelene, kako bi vrt zadržao atraktivan izgled tijekom cijele godine.

„Zimzelene trajnice su posebno popularne jer želimo da vertikalni vrt ima estetsku vrijednost tijekom svih godišnjih doba. Nije prihvatljivo da se tijekom ljeta biljke osuše i da se vidi konstrukcija“, ističe Blatančić.

Vertikalni vrtovi zato često uključuju sustave navodnjavanja, prihrane i odvodnje, što ih čini tehnološki zahtjevnijim rješenjem.

Vertikalna šuma u Milanu

Jedan od najpoznatijih primjera zelenih fasada na svijetu nalazi se u Milanu. Riječ je o projektu Bosco Verticale, odnosno „vertikalnoj šumi“.

Ovaj kompleks sadrži više od 900 stabala, oko 5000 grmova i čak 11.000 biljaka. Količina vegetacije odgovara šumi površine nekoliko hektara.

Zgrada je projektirana tako da balkoni prvenstveno odgovaraju potrebama biljaka, a tek potom stanara. Svaka fasada ima vlastitu mikroklimu, a vegetacija tijekom godine mijenja izgled zgrade.

Zimi gole grane propuštaju sunčevu svjetlost u stanove, dok ljeti gusta krošnja hladi interijere i smanjuje potrebu za klimatizacijom. Umjesto borbe s prirodom, zgrada s njom surađuje.

Mogu li se zelene fasade dodati i naknadno

Zelene fasade ne moraju biti planirane isključivo u fazi projektiranja zgrade. U mnogim slučajevima mogu se dodati i na postojeće objekte.

Važno je pritom razumjeti da fasada sama ne nosi težinu biljaka i sustava.

„Prilikom izvedbe vertikalnih vrtova postavlja se posebna podkonstrukcija koja nosi cijeli sustav. Ona se u pravilu oslanja na fasadu, ali je ne opterećuje izravno“, objašnjava Blatančić.

Takva konstrukcija osigurava stabilnost i sigurnost sustava, jer vertikalni vrtovi mogu biti vrlo teški.

Održavanje zelenih fasada

Iako zelene fasade mogu djelovati kao samoodrživi sustavi, one ipak zahtijevaju redovitu brigu.

Automatski sustavi navodnjavanja i prihrane značajno olakšavaju održavanje, no stručnjaci savjetuju redovitu kontrolu sustava i biljaka.

U prve tri godine nakon postavljanja vertikalnog vrta očekuje se da će dio biljaka trebati zamijeniti.

„Otprilike do deset posto biljaka može se zamijeniti u prvim godinama jer se neće svaka biljka jednako dobro prilagoditi novom staništu“, kaže Blatančić.

Svaki vertikalni vrt je jedinstven projekt

Prilikom projektiranja vertikalnog vrta potrebno je uzeti u obzir niz faktora. Orijentacija zgrade, količina sunčeve svjetlosti, klima i lokalni uvjeti ključni su za izbor biljaka.

Sustav koji će uspješno funkcionirati na južnoj, sunčanoj fasadi neće nužno biti prikladan za sjenovitu sjevernu stranu zgrade.

Jednako je važna i razlika između kontinentalne i mediteranske klime. Biljke koje dobro uspijevaju u primorskim gradovima možda neće preživjeti kontinentalne zime.

Gradovi budućnosti bit će zeleniji

Od Milana do sve više europskih gradova, zelene fasade pokazuju kako arhitektura može postati saveznik prirode.

Bilo da je riječ o spektakularnoj vertikalnoj šumi ili jednostavnom zidu obraslom bršljanom, ideja je ista – vratiti prirodu u gradove.

Zeleni krovovi: Urbane oaze koje hlade grad i oživljavaju prostor

Kako se klimatski izazovi povećavaju, ovakva rješenja sve će više postajati dio urbane arhitekture. Gradovi budućnosti neće biti samo pametni i tehnološki napredni, već i zeleniji.

Arhitekt i urbanist dr. sc. Alen Žunić pripada generaciji arhitekata koja urbanizam promatra kroz širi kontekst društva, prostora i tehnologije. Osim što vodi vlastiti arhitektonski ured, predaje na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a njegov profesionalni fokus usmjeren je na urbanu transformaciju gradova.

Put koji ga je doveo do arhitekture nije bio unaprijed planiran. Kako sam kaže, arhitektura mu se dogodila gotovo slučajno.

„Do kraja srednje škole zapravo nisam ni znao točno što znači studij arhitekture. Nisam znao razliku između arhitekata i građevinara, tko projektira, a tko računa konstrukcije. Ipak, odlučio sam se pripremati za prijemni ispit, koji je uključivao crtanje, matematiku i fiziku. Kada sam upisao studij, već na prvoj godini shvatio sam da mi ide dovoljno dobro da nastavim“, prisjeća se Žunić.

Na kraju je to bio jedini prijemni ispit koji je polagao – i, kako kaže, srećom uspješno.

Harvard kao početak međunarodne akademske karijere

Nakon završetka studija arhitekture u Zagrebu, Alen Žunić odlazi u Sjedinjene Američke Države. Samo dva dana nakon diplome preselio se u Boston kako bi započeo poslijediplomski studij na Harvardu.

„Primili su me na studij još prije nego što sam diplomirao. Jedini uvjet bio je da po dolasku pokažem diplomu. Te dvije godine na Harvardu bile su možda najbolje u mom životu“, kaže.

Ideja o studiju na Harvardu rodila se tijekom studija u Zagrebu, ponajviše zbog profesora čiji je rad pratio.

„Na Harvardu su predavali Rem Koolhaas, koji je i danas moj arhitektonski uzor, te Sanford Kwinter, teoretičar arhitekture koji povezuje filozofiju, biologiju i arhitekturu. Taj teorijski pristup bio mi je iznimno zanimljiv jer je naš studij u Zagrebu više tehnički usmjeren.“

Od Amerike do Europe i natrag

Boravak u Americi otvorio je Žuniću vrata međunarodne akademske scene. Nakon Harvarda odlučio je nastaviti istraživati različite pristupe arhitekturi i urbanizmu.

Sljedeća važna postaja bio je ETH Zürich, jedan od najuglednijih europskih tehničkih sveučilišta.

„Na ETH-u sam dodatno razvijao interes za povezivanje arhitekture i tehnologije. Tamo sam prvi put vidio konkretne projekte urbane transformacije i način na koji Europa pristupa obnovi gradova – pažljivije, kroz prenamjenu i revitalizaciju postojećih prostora.“

Za razliku od američkih gradova, europski gradovi imaju snažan povijesni sloj koji zahtijeva drugačiji pristup planiranju.

„Kod nas je ključno očuvati postojeće vrijednosti, ali istodobno uvesti nove sadržaje i arhitektonske ideje.“

Urbana transformacija gradova kao glavni profesionalni fokus

Danas se Žunić bavi projektima koji se bave dugoročnim razvojem gradova i njihovom transformacijom.

Prema njegovim riječima, jedan od najvećih problema suvremenih gradova jest nedostatak integracije različitih urbanih funkcija.

„Gradovi često imaju jasno odvojene zone – za stanovanje, rad, rekreaciju. Ali te zone međusobno nisu dovoljno povezane, pa gradski život postaje fragmentiran.“

Primjer takvog planiranja može se vidjeti i u Novom Zagrebu, gdje su urbanistički principi 20. stoljeća jasno vidljivi.

„Imamo podjelu na zone rada, rekreacije i stanovanja, ali nema dovoljno preklapanja tih sadržaja. Zbog toga grad može djelovati manje živ nego što bi mogao biti.“

Rješenje vidi u stvaranju hibridnih prostora koji kombiniraju različite funkcije.

„Naš cilj je gradovima ponuditi viziju razvoja za sljedećih 20 ili 30 godina – okvir koji će im pomoći da svaka nova odluka bude dio šire urbanističke slike.“

Projekt transformacije grada Cresa

Jedan od projekata na kojima je njegov tim radio posljednjih godina odnosi se na grad Cres.

Projekt je inspiriran idejom „sretnog grada“, konceptom koji je još u renesansi razvijao filozof Frane Petrić, rođen upravo na Cresu.

„Grad je iznimno dobro očuvan, ali smo primijetili da različite zone nisu dovoljno povezane u cjelinu. Predložili smo niz novih urbanih zona – sportsko-rekreacijsku, stambenu i zonu uz marinu.“

Tijekom analize grada pojavio se i novi koncept koji je postao ključ projekta.

„Predložili smo liniju dugu oko tri i pol kilometra koja bi povezala različite dijelove grada. Ta ideja je kasnije prerasla u zaseban projekt na kojem smo radili dodatnih godinu dana.“

Transformacija vojne zone u Puli

Jedan od najambicioznijih projekata na kojem je Žunić radio odnosi se na transformaciju bivše vojne zone u Puli.

Riječ je o prostoru od oko 25 hektara koji je desetljećima bio zatvoren za javnost.

„Na tom području nalazi se više od trideset objekata. Naš pristup bio je da se svi očuvaju i revitaliziraju, bez rušenja. Prenamjena postojećih zgrada danas je važan princip održive arhitekture.“

Plan predviđa razvoj inovacijskog kampusa okruženog zelenilom, koji bi postao novi javni prostor za građane.

„Ideja je da taj prostor postane sjeme budućeg razvoja grada, model transformacije koji se može primijeniti i na druge napuštene vojne ili industrijske zone.“

Povezivanje prakse i obrazovanja

Uz projektiranje, Žunić aktivno sudjeluje i u akademskom radu na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu.

Studentima nastoji prenijeti iskustva iz međunarodne prakse, ali i važnost interdisciplinarnog pristupa arhitekturi.

„Arhitektura, urbanizam i krajobrazna arhitektura ne mogu se promatrati odvojeno. Bez tog integriranog pristupa projekti često ostaju fragmentirani.“

Takav način razmišljanja, kaže, naučio je upravo tijekom studija u Americi.

Arhitektura kao istraživanje i komunikacija

Uz projektiranje i predavanje, Žunić se bavi i znanstvenim istraživanjem. Kao gostujući istraživač boravio je i na Sveučilištu Columbia u New Yorku.

„Tamo sam imao priliku raditi s istraživačima iz potpuno različitih područja – od medicine do prava. Takva interdisciplinarna razmjena znanja bila je iznimno inspirativna.“

Pisanje znanstvenih radova, dodaje, pomaže i u arhitektonskoj praksi.

„Znanstveni rad uči vas kako jasno strukturirati ideje i prenijeti ih publici. To je važno jer arhitektura ne smije ostati zatvorena u stručnom jeziku – ideje treba moći objasniti i onima koji nisu arhitekti.“

Gradovi budućnosti

Razgovor s Alenom Žunićem pokazuje koliko se arhitektura danas mijenja. Ona više nije samo projektiranje zgrada, nego promišljanje načina na koji gradovi funkcioniraju i razvijaju se.

Upravo urbana transformacija gradova postaje jedno od ključnih pitanja suvremene arhitekture – pitanje koje će u sljedećim desetljećima oblikovati način na koji živimo u gradovima.