Povežimo se

Arhitektura

Razgovarali smo s glavnim projektantom Pelješkog mosta

Jedna od pozitivnih stvari koja se prošle godine dogodila u građevinskom sektoru svakako je dovršetak Pelješkog mosta i spajanje hrvatskog sjevera i juga. Zato smo razgovarali s glavnim projektantom tog mosta i otkrili zašto kaže da mu je najdraži među stotinama drugih izgrađenih.

Projektirao je više od dvjesto mostova i vijadukata u Europi i izvan nje. Njegov je posao spajanje ljudi i regija. Kod nas je najpoznatiji kao glavni projektant Pelješkog mosta. On je Marjan Pipenbaher, slovenski inženjer koji svojim životnim djelom smatra upravo Pelješki most.

marjan-pipenbaher-dom-na-kvadrat
Marjan Pipenbaher, glavni projektant Pelješkog mosta

„Meni je Hrvatska jako draga, imam isto kuću na Lošinju, drugo je ovaj krajolik, znate. Toplina Jadrana, kad se spustiš, kad pogledate ovaj krajolik u području Stona, ovo mirno, ova brda, ovo sunce koje zalazi, onda ideja dođe, znate, ideja dođe sama, onda ovu ideju treba prenesti na papir, a to treba na kraju i realizirati“, kazao je u razgovoru za Dom na kvadrat glavni projektant Pelješkog mosta.

Zahtjevnost Pelješkog mosta

Pelješki je most, kaže Pipenbaher , jako zahtjevan, ne samo u arhitekturnom, nego i u konstrukcijskom smislu. Svrstava ga među pet najvećih mostova izgrađenih u 21.stoljeću.

pelješki-most-gradnja

„Meni je jako drago, ja sam puno razmišljao, kako bih rekao, o konceptu ovog mosta jer ovaj most, kako sad vidite, on stvarno, on nije prepotentan u tom prostoru, on nekako je linearan, ono što je funkcija cesta je linearna stvar, i most je linearan“, objasnio je slovenski inženjer.

Kinezi su vrhunski odradili posao

Dobra priprema je jako važna, a brzini gradnje sigurno je pridonijelo i to da nije bilo promjena glavnog projekta u konstrukciji, dimenzijama, rasponima. Ne treba zaboraviti ni agilne izvođače.

pelješki-most-gradnja-kinezi

„Kinezi su došli jako dobro pripremljeni. Samo, npr. ako pogledate ove plovne kranove, sve to je nosivost 1000 tona, mi smo to računali da će to biti možda izvođač iz Europe koji će doći sa plovnim kranovima od 500 tona. Znači, isto smo razmišljali da ćemo možda pilote morati raditi u dva segmenta, Kinezi su predložili da rade u jednom komadu“, istaknuo je projektant.

Projekt je predviđao montažu konstrukcije dva po dva pilona zajedno, ali Kinezi su imali bržu metodu. „Ne, oni su imali šet parova, znači dvanaest para o derrick kranu, znači, oni su radili zajedno i tu se stvar ja bih rekao jako ubrzala“, naglasio je Pipenbaher.

Izazova je bilo puno

Najupečatljiviji izazov kojeg pamti glavni projektant Pelješkog mosta je 130-metarski pilon koji se spušta na svoje mjesto.

pelješki-most-pilon.

„350 tona i onda spusti pilot i pilot ide samo pada i prodire 80 metara i se ne zaustavlja. Gledaš, čekaš, čovječe, stoj, stoj. Ali, znate, tu su jako meka tla, piloti su ovako bili izdizajnirani kao nož da režu i to se stvarno se dogodilo. Drugo je vjetar u fazi gradnje. Mostovi su najosjetljiviji u fazi gradnje što se tiče kolapsa ili rušenja ili nestabilnosti. Moramo isto, samo da vas podsjetim, za vrijeme građenja bilo je u radijusu od 100 km 42 potresa. Tako da građenje ovakvih mostova nije šala, treba biti jako jako pažljiv“, istaknuo je.

Pelješki most primjer za buduće generacije

Možda se zbog brzine gradnje činilo da je most napravljen kao od šale, ali ipak nije bilo tako. Na primjeru njegove gradnje zasigurno će učiti i buduće generacije.

pelješki-most

„Znate, meni mostovi stvarno imaju funkciju, Stvarno imaju funkciju. Andrić je jako lijepo napisao, uvijek su tamo gdje su najviše potrebni, od njih nema ničeg zla, svetiji su nego hramovi i stvarno je tako. Ja mislim, meni je jako veliko zadovoljstvo i bi rekao hvala nekako Hrvatskoj da mi je bila dana ta možnost postaviti jedan, nadam se, prelepi most u taj prelijepi prostor“, istaknuo je Marjan Pipenbaher.

A u tom graditeljskom pothvatu sudjelovala je i tvrtka ACO. Odvodnja 2.4 km mosta Pelješac riješena je ACO slivnicima – ugrađena su 352 ACO HSD 2 mostna slivnika.

slivnik-aco-pelješki-most.j

Taj model slivnika posebno je konstruiran za spajanje na masivne čelične mostne konstrukcije, te je njegova glavna karakteristika izuzetno robusno tijelo. ACO slivnici uklopili su se u kompletnu mostnu konstrukciju te u ACO-u vjeruju da će uz primjerenu anti korozijsku zaštitu ostati sastavni dio mosta za cijelo vrijeme njegova korištenja.

aco-logo

www.aco.hr

Dani Orisa

Oglas
Kliknite kako biste komentirali

You must be logged in to post a comment Login

Ostavi komentar

Arhitektura

Prof. Ljubomir Miščević pionir je pasivne gradnje u Hrvatskoj

Ističe kako je jedna od značajki i ljepota bavljenja arhitekturom upravo odgovornost

Zaljubio se u šum skicn papira na kojem je njegov otac ostavljao zanimljiv trag, a fasciniran linijama koje su u izvedbi zidovi, Ljubomir Miščević odlučio je upisati arhitekturu. On je pionir pasivne gradnje u Hrvatskoj i autor interijera jednog poznatog kluba u Zagrebu, doznajte kojeg.

Profesore Miščević, u mnogobrojnim intervjuima o vama koje sam pročitala, često spominjete da ste arhitekturu otkrili još kao osnovnoškolac…

Točno, zahvaljujući ocu koji je bio naš poznati arhitekt, urbanist, koji je u stručnom smislu proživio dva života, jer je dobio i nagradu za životno djelo udruženja hrvatskih arhitekata, dakle, ceha ali i nagradu Vladimir Nadzor, republičku nagradu za arhitekturu.

I onda je arhitektura nekako bila i logičan izbor za fakultet?

Jako rano sam odlučio da bi ja volio proizvodit taj zvuk, već sam ga i proizvodio jer sam i negdje sredinom gimnazije pomagao tati u crtanju i shvatio sam da ta crta na papiru, kad se materijalizira u prostoru, može biti debeli zid, može biti tanka staklena stijena, dakle, ta jedna crta tek onda nosi poruku sa sobom.

Jako ste rano, odnosno u toj godini kada ste diplomirali, ako se ne varam da je to bila ’79., ste napravili idejni projekt prve zapravo pasivne kuće?

To je bila pasivna sunčana kuća, koja se razlikuje od one pasivne kuće kad je to energetski razred A plus u kakvoj smo upravo ovdje u zgradi regionalnog centra kompetentnosti škole Ruđera Boškovića.

Pasivna sunčana arhitektura rabi sunčevo zračenje na pasivan način i tada se projektira tako da nam sunce, a osobito zimska niska zraka treba duboko ući u prostor. Sokrat nije znao i mnogi prije nisu znali da sunce ima još jednu jako važnu „manu“, a to je da prži bakterije badave, a zbog tog saznanja kasnije je taj higijensko zdravstveni optimum postao tehnički propisani maksimum zahtjeva, koliko dnevnog svjetla treba ući u interijer.

Kad ste počeli raditi, koji su bili vaši prvi projekti?

Počelo je s interijerima, ja sam kao student treće godine počeo projektirati, a na 4. godini, ponudio sam rješenje za klub studenata elektrotehnike, popularni KSET. I to je bilo moje prvo iskustvo.

Rekla bih da se malo zna o tome da je vaš projekt i pozornica na Bundeku, ali ipak ste kao arhitekt zaista najpoznatiji po pasivnim kućama i pažnji koju dajete energetskoj učinkovitosti…

Uvijek napredna, visoka energetska učinkovitost. Napredna od inovacija do činjenice da i današnje ove strelice u boji jesu činjenica ali propisi moju malenkost današnji ne zadovoljavaju u potpunosti, da odmah odgovorim na tu temu današnjice, jer zašto je zacrtana 2050. godina za zeleni plan Europske unije? Zašto? Ovo je Europska unija financirala.

Mislite da se taj plan može i brže ostvariti?

Da, sasvim sigurno. Previše je kočničara još uvijek, a vidimo razvoj događaja…

Što su zapravo te kočnice?

Najveće kočnice su zapravo ljudi sami po sebi, to su glave. To je tema brainstorminga, dakle, to su prepreke najveće. Kočničari su poznati u povijesti civilizacije, uvijek će ih biti, neki imaju svoju punoljetnost, svoj OIB, ime prezime, ali kočničari mogu biti institucije i fizičke i pravne osobe i to je veliki dio problema.

S obzirom na to da ste vi već prije 40 godina razmišljali o tome kakva bi energetska učinkovitost trebala biti, što mislite gdje bi zapravo arhitektura trebala i energetska učinkovitost biti 2050?

Za 2030. zacrtano je 17 ciljeva održivog globalnog razvoja. Tu je klima, voda, egzistencija, svijet bez siromaštva i gladi, zdravlje i blagostanje, kvalitetno obrazovanje, i među mnogim drugim tu je naravno pristupačna energija iz čistih izvora te održivi gradovi i zajednice. Te ciljeve treba ostaviti za samo 6 godina i već odavno nema vremena za opisivanje stanja, treba nuditi inteligentna rješenja kojih je sve više. Arhitektura nikad ne spava i mi imamo tehnologiju koja je potrebna za ostvarivanje nekih ciljeva. Ali zato što mislimo da imamo vremena, kočimo sami sebe. Ako bi se skratio taj tajming sa 50 možda na 40 ili 35 i postoje naravno inicijative jer to iščekivanje i postavljanje datuma tako dugoročnih je dio kočenja, mnogo toga se može napraviti, puno prije.

Ja bih rekla da je problem u tome što ste vi o tome počeli razmišljati prije 40 godina, a da ostatak malo kasni za vama, pa su oni sad na vašim nekakvim početcima…

Činjenica da sam dosanjao veliki dio svoga sna, jer prije 40 godina sam stvarno bio pionir – i moja malenkost i slični.

Trebalo je to sve dočekat, doživjet da bi danas imali ovakva postrojenja koja ne smiješ ubiti, koja naravno koriste našu otpadnu toplinu tijela, ono što izdišemo i taj hladni zimski zrak u sezoni grijanja ulazi onda ga predgrijavamo našom unutarnjom otpadnom toplinom, e to je nešto što smanjuje emisije, to je nešto što onda naravno jako štedi i da zapravo o štednji energije sve manje govorimo.

Jedna od značajki i ljepota bavljenja arhitekturom je odgovornost. Odgovornost kao ljepota poziva, struke i našeg življenja. 2015. godine, u susret COP konferenciji, onoj poznatoj u Parizu, u prosincu kad je Obama pružio ruku, predsjedniku Kine, još danas uvijek aktivnom, prvi put u povijesti civilizacije na temu energetike i emisije C02, i ne samo energetskoj učinkovitosti, je došlo je konsenzusa globalnoga, pa to je i meni već bilo stvarno jako davno, ali je prethodio materijal arhitekata vijeće arhitektonskih komora Europe koji je čitan, koji je prihvaćen, koji je ušao u sve te napredne stavove, zapisnike i sve što slijedi od tada do danas, dakle, to je manifest o odgovornoj arhitekturi.

Na mnogim vašim projektima zadnje vrijeme suautor je vaš sin?

Točno, mi smo trogeneracijska obitelj, o ocu sam govorio, o djedu sina Marka koji je već itekako stao na svoje noge, već je traženi arhitekt, to su ozbiljni projekti, zahtjevni, tako da je jako velika podrška i stvarno je to dodatna motivacija u životu.

Intervjuirala Jasmina Franjić

Nastavite čitati

Arhitektura

Dodijeljene nagrade UHA-e za najbolje arhitektonske projekte u Hrvatskoj

U prostorima robne kuće NAMA dodijeljene nagrade Udruženja hrvatskih arhitekata.

Krovni strukovni savez regionalnih, županijskih i gradskih društava arhitekata, UHA, svake godine nagradi najbolje arhitektonske projekte i to u nekoliko kategorija. Regionalno i generacijski različit žiri i za ovu je godinu donio odluku kome dodijeliti te prestižne nagrade.

U prostorima robne kuće NAMA dodijeljene su nagrade Udruženja hrvatskih arhitekata.

“Nagrada je ustanovljena prije preko 60 godina, 59, nazvana je po našem znamenitom arhitektu Viktoru Kovačiću čiju obljetnicu rođenja 150 i 100-tu smrti slavimo baš ove godine i obilježavamo nizom događanja. Ona se u kontinuitetu dodjeljuje od onda, a s godinama su joj onda još pridružene nagrade za pojedina područja arhitektonskog stvaralaštva nagrada Drago Galić, nagrada Bernardo Bernardi i nagrada Neven Šegvić za publicistički rad.”, izjavila je predsjednica UHA, Mia Roth Čerina.

Ove je godine nagrada Viktor Kovačić za najuspješnije ostvarenje u svim područjima arhitektonskog stvaralaštva dodijeljena Tomi Plejić i Lei Pelivan.

“Dobili smo nagradu Viktor Kovačić za preobrazbu hotela Panorama koji se sad zove hotel Zonar, to je jedan izazovni projekt koji je počeo prije 5 godina, prije potresa i Korone, jako se razdužio što je nekakva karakteristika građenja u tim okolnostima pogotovo i na našem prostoru. On je prije godinu dana otvoren i unio je nekakvu promjenu u kvart Trešnjevku.”navela je Lea Pelivan, dobitnica nagrade Viktor Kovačić.

Nagradu Drago Galić za najuspješnije ostvarenje na području stambene arhitekture, žiri je dodijelio Nikoli Fabijaniću i Juri Glasnoviću.

“Dobili smo nagradu za obiteljsku kuću Nodi u Ivanić gradu, jednog našeg prijatelja investitora koji nas je angažirao prije par godina i evo ta kuća je konačno završena u ovom slučaju i nagrađena, tako da super.”, ističe Jure Glasnović, dobitnik nagrade Drago Galić.

Nikola Fabijanić, također dobitnik nagrade Drago Galić izjavio je: “Mislim da je žiri prepoznao da je, prepoznao je jasnoću ideje i neku kvalitetu prostora koja se odvila oko tog vrta koji smo ostvarili kao životni prostor u prizemlju da je to to.”.

Nagrada Bernardo Bernardi dodjeljuje se za najuspješnije oblikovanje i unutarnje uređenje, a ove je godine dodijeljena Vanji Ilić za projekt vinogradarske zbirke muzeja općine Jelsa u Pitvama na otoku Hvaru.

“Ova nagrada puno znači jer je to strukovna nagrada koju dodjeljuje udruženje hrvatskih arhitekata, tako da je to stvarno jedno veliko priznanje i jako mi je drago zbog toga, a projekt je bio vrlo zahtjevan, trajao je godinama, bili su vrlo strogi konzervatorski uvjeti, kuća je bila u dosta lošem stanju, dakle tu je bila i rekonstrukcija i stalni postav, vrlo zanimljiva i zahtjevna građa.” navodi Vanja Ilić, dobitnica nagrade Bernardo Bernardi.

Nagradu Neven Šegvić dobila je Dubravka Kisić za monografiju posvećenu Milovanu Kovačeviću. Istovremeno je otvorena i godišnja izložba ostvarenja hrvatskih arhitektica i arhitekata.

“Kroz ovih zadnjih nekoliko mjeseci od veljače, ožujka smo išli prema organizaciji izložbe koja je koncipirana u dva dijela, jedna dio je ovdje u odjelu za namještaj gdje su izloženi svi radovi predani na valorizacije dok je dolje na trijemu u jednom segmentu izloga izložba posvećena dobitniku godišnje nagrade za životno djelo prof. Đuri Mirkoviću, a na samim stupovima, arkadama su ovaj nominirani i informacije o nominiranima.”, izjavila je Mia Roth Čerina.

Izložba je cjelovit pregled nacionalne arhitektonske produkcije prošle godine i prikazuje visoku razinu kreativnosti domaćih arhitekata.

Nastavite čitati

Pratite nas na drušvenim mrežama

Izbor urednice