Arhitektura i dizajn
Interijeri i arhitektonski projekti koje ćemo pamtiti!
Protekle smo sezone zavirili u puno interijera, a vrata svojih domova otvorili su nam i neki poznati. Uz to, pratili smo realizaciju velikih arhitektonskih projekata.
Uz ostale poslovne obveze i projekte koje ima, Lana Klingor Mihić prošle se godine bacila i na preuređenje interijera svog doma, odnosno dnevnog boravka. Napravila je to uz pomoć svog prijatelja, arhitekta Ante Vrbana.
Preuređenje stana Lane Klingor Mihić
„Ovaj zid je bio kao i ostali u svijetlo – sivoj boji. Onda je jednom, u jednoj od posjeta, Ante došao i rekao gle, sve mi je super, ali malo mi je previše detalja. Ovdje je bila jedna komoda i gore je bio nekakav kao regal i milijardu detalja. Od ne nužno slika nego onako, ja volim te neke vaze, uglavnom previše svega i rekao mi je sve mi je lijepo ali mommy loves daddy i ove skulpture to sve moramo maknuti to je sve previše“, prisjeća se Lana kako je krenula ideja o preuređenju.
Lana ga je poslušala, pa sad na ulazu u dnevni boravak, umjesto komode s milijardu detalja, stoji prozračna polica. Zid je obložen u drvene letvice isto s potpisom poznatog arhitekta koji ih češće izvodi u ogledalima.
Ovako izgleda dom arhitekta Ante Vrbana
A kako taj zaštitni znak Ante Vrbana izgleda u originalu, vidjeli smo u njegovu domu.
„Ovo ogledalo, to vani moji klijenti zapravo zovu skulpture. To su ručno brušena trake od ogledala i ona nije samo stvar refleksije i nekako igre svijetla i refleksije. Potpuno drugačiji dojam daju po noći i uz, recimo, nekakav sumrak, sa osvjetljene umjetno ili prirodno, to je zapravo jedan cool trik, ja mislim da sam imao 18 godina kad sam prvi put tu traku stavio i evo, do dan danas, pojavljuje se u svakom projektu, ne u možda ovako, u različitim, recimo, dimenzijama“, objasnio nam je Ante Vrban.
Stan arhitekta koji projektira po cijelom svijetu često mijenja svoje lice i to zato što ga koristi kao svojevrsni laboratorij arhitekture gdje testira materijale koje kasnije implementira u svoje projekte.
Interijer inspiriran pticom kos
Sad jedan totalno drugačiji interijer. Crno bijela podloga bila je idealna da se na njoj istakne žuti akcent. Arhitekt nam je objasnio da je inspiracija za takvo uređenje interijera bila ptica kos, kojoj se na crnom tijelu ističe žuti kljun.
Hrvoje Hanže Hazlin ovako je opisao svoj projektni zadatak: „Htio je da ono izgleda ovako hedonistički stan, koji zapravo je inače stan od 100 kvadrata koji je htio da zapravo bude za potrebe njega i još jedne osobe. Tako da je zapravo htio totalnu suprotnost ovog stana kako je nekad bio, stan koji je bio puno prostorija, imao je školski puno hodnika i svega, on je zapravo htio da to bude minimalistički, što otvoreniji stan. Nekad četverosoban stan je postao dvosoban.“
U svojem domu nas je ugostio dizajner nakita Nenad Sovilj
Ptičice i hedonizam dočekali su nas i u stanu Nenada Sovilja, našeg poznatog dizajnera nakita. Riječ je o građanskom stanu visokih stropova koji ima salonski spojene tri sobe – spavaću dnevnu i radnu. Svaka soba ima svoj stil, uzorak tapeta i boju, ali čine zanimljivu cjelinu koja je odraz Nenadove osobnosti.
„Ja bih rekao da je to neka eklektika i zapravo ono što je meni bitno je da osjetim neku energiju prostora pa u skladu s tim onda i zamišljam na koji način će taj prostor biti uređen. Bitno mi je bilo da je tu naglasak više na nekom art decou odnosno na tim nekim prošlim vremenima da se osjeti taj neki moment starinskog“, rekao nam je Nenad.
Prekrasno novo ruho povijesne ljepotice
Kad smo već kod starinskog, zaputili smo se u okolicu Opatije da vidimo kako to izgleda kad se staroj arhitekturi udahne novi život. Ovo je zdanje nekad bio samostan riječkih Augustinaca, a nakon toga zgrada talijanske Finanze te upravna zgrada kamenoloma. Danas je postala aparthotel.
„Želja nam je bila da proizvedemo građevinu, arhitekturu koja će se decentno uklapati u okoliš, koja je zapravo dio nasljeđa nekog kulturnog. Znači u Rijeci svi znaju za ovu zgradu. Ona je uvijek bila neka tužna zgrada na zavoju. Pretvorili smo je u neku zgradu sa veselim okolišem ali smo naravno tom zahvatu dali taj tehnološki dio koji je želja kad se otvore vrata da se pojavi skriveni svijet unutar postojećih gabarita zgrade koju smo naslijedili iz povijesti“, objasnio nam je glavni projektant Gordan Resan.
Novi autobusni kolodvor u Slavonskom Brodu
Kad smo već krenuli put po Hrvatskoj, red je da spomenemo i druge vrijedne arhitektonske projekte ostvarene u proteklih godinu dana. Jedan od njih, svakako je novi autobusni kolodvor u Slavonskom Brodu. Za njega je specifično to da zapravo djeluje poput parka.
„Krenuli smo od drveća. Drveće je streha, drveće je neki vid možemo reći, skloništa. I onda dodajemo strehu, dodajemo, možemo reći, jedno lagano avionsko krilo, i pokušavamo napraviti tu kombinaciju prirodnog i artificijelnog“, pojašnjava nam koncept projekta njegov koautor arhitekt Vedran Pedišić.
Kombinacija koja izvrsno funkcionira jer se na ovom kolodvoru dobro osjećate. A kažu da je to važno zato jer se onda uvijek poželite vratiti.
Novi studenski paviljon u Osijeku
Bili smo i u Osijeku koji je dobio novi, zeleni studenski dom čija fasada proizvodi struju.
Koautorica projekta arhitektica Kata Marunica rekla nam je što je sve drugačije na njemu: „Ti novi domovi nisu isti po standardu kao što su bili ovi stari domovi u kojima smo mi živjeli ili naši studenti ili cijele generacije prije. Radi o zgradama koje, osim studentskih soba, imaju dosta zajedničkih javnih sadržaja. Tako, npr. naš dom, osim soba, ima i zajedničke kuhinje, ima vježbaonicu, praonicu, medijateku, prostor za dnevne boravke, itd. Posebno interesantno, pogotovo u Osijeku, je to što ima veliku garažu koja nije za automobile, već je za bicikle.“
Infobipov inovacijski centar Alpha Centauri
Iz Osijeka se vraćamo u Zagreb gdje je svoj novi kampus otvorio Infobip, prva hrvatska jednorog tvrtka. Alpha Centauri je njihov najveći inovacijski centar na svijetu, ali i mjesto rada za 800 vrhunskih stručnjaka.
„Neobična je zgrada, nije klasična jednonamjenska nego višenamjenska. Mi se sad nalazimo na krovu, na četvrtoj etaži, ali se osjećate kao da ste u prirodi, ili negdje na terenu. Znači, htjeli smo na ovoj perifernoj zagrebačkoj lokaciji stvoriti jednu oazu mira za rad“, kaže koautor projekta arhitekt Marko Dabrović.
Obiteljska kuća u američkom stilu
Oaze mira za život proteklih godina sve više ljudi nalazi u obiteljskim kućama. Posjetili smo jednu čije uređenje potpisuje dizajnerica interijera Katarina Hrupački Nikšić. Uređena je u američkom stilu, ali zapravo je riječ o bakinom namještaju koji je restauriran.
„Sve je vrijedno apsolutno svake sekunde toga truda i rada kad pogledam svoj prostor, kad uživam svaki dan, u svakom trenutku sa svojom obitelji u nečem što smo divni prostor stvorili“, rekla nam je vlasnica kuće Kristina Jasprica.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Nova šetnja kroz povijest antičkog Rima
Stefano Boeri Interior i Giorgio Dona oblikuju novi javni prostor južnog ambulatorija Koloseuma
Projekt obnove južnih ambulatorijskih prostora Koloseum predstavlja iznimno preciznu i slojevitu intervenciju na jednom od najvažnijih spomenika antičkog svijeta. Riječ je o zahvatu koji potpisuje Stefano Boeri Interiors, studio koji je osnovao Stefano Boeri u suradnji s arhitektom Giorgiom Donaom, a realiziran je za Parco Archeologico del Colosseo.
Ova intervencija ne predstavlja klasičnu restauraciju, već pažljivo osmišljenu prostornu rekompoziciju koja rekonstruira čitljivost izgubljenih dijelova južnog perimetra Flavijeva amfiteatra, pritom izbjegavajući doslovnu rekonstrukciju.
Mala povijest arhitekture kroz stilove
Povratak izgubljene geometrije
Polazište projekta bila su opsežna arheološka istraživanja, koja su omogućila precizno preklapanje iskopanih struktura s geometrijskim modelom amfiteatra. Upravo je ta superpozicija omogućila točnu definiciju perimetra krepidine — kamene baze koja definira kontakt građevine s tlom.
Obnova izvornih visinskih kota pokazala se ključnom ne samo za razumijevanje izvorne organizacije prostora, već i za ponovno uspostavljanje geometrijske logike cijelog kompleksa. Time je posjetiteljima omogućeno da jasnije percipiraju izvorni tlocrt i proporcije Koloseuma.
Pločnik kao interpretacijski alat
Jedan od najvažnijih aspekata projekta jest novi sustav popločenja, koji pokriva površinu od približno 3.130 m². Umjesto neutralne rekonstrukcije, arhitekti koriste pločnik kao medij interpretacije, oblikujući ga u skladu s radijalnom geometrijom amfiteatra. Površina je organizirana u izmjenične trake, pri čemu se pravilna polja izmjenjuju s kompenzacijskim zonama koje apsorbiraju zakrivljenost krepidine, dok su ploče trapezoidnog oblika i varijabilne geometrije. Ovakav pristup omogućuje da se kompleksna geometrija antičke građevine čita kroz suvremeni arhitektonski jezik. Materijalno, odabran je klasični travertin iz kamenoloma Cava del Barco, obrađen duž slojeva kako bi se osigurala maksimalna vizualna i teksturalna kompatibilnost s izvornim površinama, čime se postiže suptilan kontinuitet između starog i novog.
Vizualne osi i prostorna percepcija
Posebna pažnja posvećena je orijentaciji ploča: njihovo usmjerenje prati optičke osi lukova, čime se pogled posjetitelja intuitivno vodi prema strukturi amfiteatra.
Na taj način tlo prestaje biti pasivna površina i postaje aktivni element u oblikovanju iskustva prostora.
Voda kao dio dizajna
Obnova izvornih visinskih razina otvorila je mogućnost redefiniranja sustava odvodnje oborinskih voda, koji je u novom rješenju pažljivo integriran u dizajn popločenja. Nagibi su precizno kalibrirani, a prijelazi između različitih površina usklađeni s povijesnom morfologijom prostora, čime voda postaje sastavni dio njegove arhitektonske logike. Rezultat je javni prostor koji istovremeno odgovara funkcionalnim zahtjevima i postiže visoku razinu infrastrukturne sofisticiranosti.
Kako će izgledati kultni pariški muzej nakon renovacije?
Arheologija bez rekonstrukcije
Umjesto rekonstrukcije nestalih elemenata, projekt se oslanja na suptilne arhitektonske geste kako bi ih učinio čitljivima. Uz južno pročelje naznačeni su volumeni koji su nekada postojali, dok su uvedeni elementi koji sugeriraju izvorni prostorni raspored. Dio prostora pritom je ostavljen otvoren kao „arheološki prozor“, omogućujući uvid u stratigrafiju temelja. Ovakav pristup omogućuje razumijevanje povijesti bez falsificiranja izvornog stanja.
Pristupačnost i suvremena uporaba
Projekt integrira niz intervencija koje odgovaraju suvremenim standardima korištenja, pri čemu su uvedene rampe koje omogućuju kontinuirano kretanje, eliminirane su visinske barijere, a prostor je učinjen inkluzivnim za sve posjetitelje. Važno je naglasiti da su sve intervencije reverzibilne, odnosno mogu se ukloniti bez oštećenja povijesne strukture.
Wonderwoods u Utrechtu proglašen globalnim modelom pametne gradnje
Povratak izgubljenog sustava orijentacije
U antičko vrijeme lukovi Koloseuma bili su numerirani kako bi se olakšala orijentacija posjetitelja, no taj je sustav na južnoj strani s vremenom izgubljen. Projekt predviđa njegovu reinterpretaciju kroz ponovno uvođenje brojeva u prostoru, pri čemu se oni graviraju u travertinske ploče. Njihove dimenzije i tipografija temelje se na sačuvanim primjerima sa sjevernog pročelja, čime se vraća još jedan sloj čitljivosti izvornog sustava.
Novi javni prostor antičkog grada
Intervencija na južnom ambulatoriju ne završava na restauraciji, već stvara novi javni prostor koji omogućuje bliži kontakt s monumentalnim zidovima Koloseuma, olakšava razumijevanje izgubljenih dijelova njegove strukture i pruža novo iskustvo kretanja kroz jedan od najpoznatijih spomenika svijeta. Projekt Stefano Boeri Interiors pritom pokazuje kako suvremena arhitektura može djelovati unutar povijesnog konteksta bez potrebe za dominacijom, koristeći dizajn kao alat interpretacije, a ne imitacije.
Obnova južnog ambulatorija Koloseuma primjer je iznimno suptilne ravnoteže između arheologije, arhitekture i infrastrukture. Kroz pažljivo vođenu intervenciju, projekt ne samo da vraća čitljivost izgubljenog dijela Koloseum, već redefinira način na koji ga suvremeni posjetitelji doživljavaju.
Radi se o projektu koji pokazuje da restauracija danas nije samo čin očuvanja — već i prilika za stvaranje novih prostornih značenja.
Animaux dans la Ville (Životinje u gradu): vizija grada u kojem nismo sami
Arhitekti i arhitektonski projekti
Arhitekt hrvatskih korijena Smiljan Radić Clarke dobitnik Pritzkerove nagrade za 2026. godinu
Čileanski arhitekt hrvatskih korijena osvojio je najprestižniju nagradu za arhitekturu zahvaljujući svom jedinstvenom, tihom i eksperimentalnom pristupu prostoru.
Jedno od najuglednijih priznanja u svijetu arhitekture, Pritzkerova nagrada za 2026. godinu, dodijeljena je čileanskom arhitektu Smiljanu Radiću Clarkeu, čime je dodatno potvrđen njegov izniman doprinos suvremenoj arhitekturi i globalnoj kulturnoj sceni.
Radić je 55. laureat ove prestižne nagrade, često nazivane „Nobelovom nagradom za arhitekturu“, a priznanje mu je dodijeljeno za opus koji istražuje granice materijalnosti, prostora i percepcije, te za arhitekturu koja djeluje suptilno, ali snažno na ljudsko iskustvo.
Guatero, 2023. Santiago, Chile, Photo courtesy of Smiljan Radić
Guatero, 2023. Santiago Chile, Photo courtesy of Cristobal Palma
Arhitekt „tihe snage“ i eksperimenta
Žiri je istaknuo kako Radićev rad karakterizira arhitektura koja prihvaća krhkost i nesigurnost, stvarajući prostore koji nisu spektakularni u konvencionalnom smislu, ali snažno rezoniraju s korisnicima. Njegov pristup uključuje eksperimentiranje s različitim materijalima – od betona i kamena do drva i stakla – uz naglašenu povezanost s krajolikom i lokalnim kontekstom. Njegova djela često balansiraju na granici između arhitekture i umjetničke instalacije, čineći svaki projekt jedinstvenim.
Među njegovim najpoznatijim realizacijama ističu se Serpentine Gallery Pavilion u Londonu (2014.), Regionalno kazalište Biobío u Čileu (2018.) te niz eksperimentalnih kuća i instalacija koje brišu granice između prirodnog i izgrađenog prostora.
Serpentine, Gallery Pavillion, 2014. London, Photos courtesy of Iwan Baan
Međunarodno priznanje i čileanska scena
Radić je drugi čileanski arhitekt koji je osvojio Pritzkerovu nagradu, nakon Alejandra Aravene 2016. godine. Ova činjenica potvrđuje snažan međunarodni utjecaj čileanske arhitektonske scene, koja se posljednjih desetljeća profilirala kao jedna od najinovativnijih u svijetu.
Restaurant Mestizo, 2006. Santiago, Chile, Photo courtesy of Gonzalo Puga
Hrvatski korijeni laureata
Priča o Smiljanu Radiću Clarkeu ne može se odvojiti od njegovih korijena. Rođen u Santiagu, odrastao je u obitelji obilježenoj migracijama i miješanjem kultura. Njegov djed s očeve strane stigao je u Čile s otoka Brača još početkom 20. stoljeća, donoseći sa sobom dio dalmatinskog nasljeđa koje se, barem simbolično, prenijelo i na sljedeće generacije.
S druge strane, majčina obitelj vuče podrijetlo iz Velike Britanije, pa je Radić odrastao na zanimljivom spoju različitih kulturnih utjecaja. Upravo ta kombinacija – između Mediterana i anglosaksonskog svijeta, između migracije i pripadnosti – često se prepoznaje i u njegovom radu, koji ne slijedi stroge obrasce, već traži vlastiti put i identitet.
Teatro Regional del Biobio, 2018. Concepcion, Chile, Photo courtesy of Iwan Baan
Teatro Regional del Biobio, 2018. Concepcion, Chile, Photo courtesy of Cristobal Palma
Teatro Regional del Biobio, 2018. Concepcion, Chile, Photo courtesy of Hisao Suzuki
Projekti hrvatskih arhitekta u užem izboru za EU Mies van der Rohe Awards 2026.
Karijera obilježena autorskom slobodom
Radić nikada nije bio tipična “globalna arhitektonska zvijezda”. Njegov ured u Santiagu i danas je relativno malen i nenametljiv, a projekti nastaju sporije, promišljenije i bez pritiska spektakla koji često prati velike međunarodne prakse. Umjesto grandioznih gesti, njegova arhitektura kreće od jednostavnih ideja, pažljivo biranih materijala i snažne povezanosti s konkretnim mjestom. Upravo takav, pomalo tih i uporan pristup, izvan logike velikih sustava i tržišnih trendova, s vremenom ga je izdvojio kao jednu od autentičnijih figura suvremene arhitekture.
Zanimljivo je da ideja o arhitekturi kod njega nije došla naglo. Kao dječak najviše je vremena provodio crtajući, a prvi ozbiljniji susret s arhitekturom dogodio se s četrnaest godina, kada mu je učitelj likovnog zadao da osmisli projekt zgrade. Taj zadatak, kako će kasnije reći, bio je trenutak u kojem je prvi put pomislio da bi to mogao biti njegov put – prostor u kojem može spojiti interes za umjetnost, skulpturu i oblikovanje prostora.
U tom smislu ne čudi ni njegova dugogodišnja suradnja sa suprugom, kiparicom Marcelom Correa. Njihovi se svjetovi prirodno preklapaju, pa Radićevi projekti često imaju tu dodatnu, gotovo taktilnu i umjetničku dimenziju koja ih izdvaja od klasične arhitektonske produkcije.
Martha Thorne otkrila nam je kako osvojiti arhitektonskog Oscara
Vk Millahue Winery, 2013. Millahue, Chile, Photo courtesy of Cristobal Palma
Arhitektura kao iskustvo
Radićev rad često se opisuje kao poetski i introspektivan. Umjesto monumentalnosti, njegovi projekti nude intimne i gotovo meditativne prostore koji potiču osobno iskustvo korisnika.
U vremenu obilježenom vizualnim spektaklom, njegov pristup – koji naglašava tišinu, materijalnost i neposredno iskustvo prostora – predstavlja snažan kontrapunkt dominantnim trendovima suvremene arhitekture.
Dodjela Pritzkerove nagrade Smiljanu Radiću Clarkeu potvrđuje važnost arhitekture koja nadilazi vizualni dojam i usmjerava se na duboko razumijevanje prostora, materijala i čovjeka.
Za hrvatsku publiku ova vijest ima dodatnu težinu – riječ je o laureatu čiji korijeni sežu iz Hrvatske, što njegov uspjeh čini dijelom šire priče o utjecaju hrvatske dijaspore u svijetu.
Tko je Liu Jiakun, dobitnik Pritzkerove nagrade za 2025. godinu
