Kada je Damjan Geber upisao arhitekturu, nije znao da će ga taj put odvesti do jednog od najutjecajnijih i najnagrađivanijih studija za prostorni dizajn u regiji – Brigade.
Danas, više od desetljeća kasnije, Brigada stoji iza nekih od najprepoznatljivijih projekata u Hrvatskoj – od Branimir Mingle Mall-a i Centra Kaptol, do međunarodnih koncepata.
Njihov rad prepoznat je brojnim međunarodnim priznanjima, među kojima su German Design Award, BIG SEE Interior Design Award i Architecture MasterPrize.

Kombinacija strukture i slobode

„Kad sam upisivao arhitekturu, nisam znao čim ću se baviti u životu i zato sam je upisao – jer mi je u tom trenutku zvučala kao nešto što će mi dati najveću širinu“, prisjeća se Damjan Geber.
„Volim racionalnost, strukturu, red, a u isto vrijeme volim i potpunu slobodu koja ima umjetnost.“

Taj spoj razuma i intuicije postao je temelj svega što danas radi.
Prije nego što je postao glavni direktor Brigade, Geber je radio različite poslove – bio je stjuard, turistički vodič i novinar.
„Apsolutno bilo kakav posao koji bi mi se pružio, priliku sam uzimao i radio. Osim što volim raditi, ti su mi poslovi dali iskustvo u onome što danas radim.“

Kako sam kaže, upravo su ga ta iskustva naučila razumjeti ljude – njihove potrebe, navike i ponašanja. Upravo to danas smatra ključem svakog uspješnog dizajna.

Psihologija prostora i moć intuicije

Nakon nekoliko godina rada u tradicionalnim arhitektonskim uredima, shvatio je da mu nedostaje ono što ga najviše zanima – psihologija čovjeka u prostoru.
„Nedostajalo mi je razumijevanje ljudi i integracija njihovih potreba, navika i intuicije u prostor koji oblikujemo za njih.“

Prekretnica se dogodila na studijskom putovanju u Japan s organizacijom Arhitekti bez granica. Tamo je, zajedno s kolegama, analizirao zašto neke arhitekture aktiviraju zajednicu, a druge ne.
„Tamo su mi se otvorile oči“, kaže Geber.
U Japanu se educirao kod velikog trgovca, a tamo je i otkrio što znači strategijski pristup dizajnu trgovine – kako analizirati prostor, kretanje i ponašanje kupaca te na temelju toga oblikovati iskustvo.

Prostor koji uči iz ponašanja

„Ništa u trgovini nije slučajno“, objašnjava Geber. „Ona se bori za naš fokus. Ona se bori za našu pažnju. Ona mora biti intuitivna, jer apsolutno sve što radimo mi kao ljudi prvenstveno je bazirano na našoj intuiciji.“

U Brigadi su zato razvili metodu kojom analiziraju kretanje korisnika u prostoru.
„Kad uđemo u bilo koji tip trgovine, provedemo nekoliko dana i praćenjem kretanja korisnika koji su potpuno anonimni dobijemo uzorke“, objašnjava.
„Možemo, primjerice, vidjeti da je polica A posjećena 80 posto, dok je polica B samo 20. Ali s police B se možda proda 80 artikala, a s police A samo 20. Tada možemo doći i reći da, ako je cilj da se bolje prodaje voće i povrće, možda trebamo promijeniti poziciju, dizajn ili dodati dvije lampe više.“

Njegovu filozofiju najbolje opisuje primjer koji spominje:
„Postoji priča kada su nizozemski pejzažni arhitekti napravili park i stavili puteljke, a onda su vidjeli da ljudi ne idu po njima, nego ih sijeku dijagonalno. Umjesto da se bore protiv njih, napravili su dijagonalne puteljke. Prihvatili su navike ljudi.“

Upravo to – razumijevanje i prihvaćanje ljudske intuicije i ponašanja – postalo je srž Brigadinog pristupa.

Centar Kaptol – prostor koji živi

Jedan od brojnih Brigadinih projekata je renovacija Centra Kaptol u Zagrebu.
Od zastarjelog trgovačkog centra stvorili su suvremeni urbani prostor koji spaja trgovine, urede, gastronomiju i kulturu.
„Naš cilj nije bio samo estetska obnova, već stvaranje mjesta koje živi. Prostor koji poziva, ne samo da prodaje.“

Upravo se u Centru Kaptol danas nalazi i ured Brigade, što čini projekt simbolično zaokruženim.
„Da bismo napravili svoj ured, morali smo proći apsolutno isti proces koji prolazimo s bilo kojim projektom koji dobijemo“, kaže Geber.
„Napravili smo interne analize, radionice, sami sebe analizirali, što je malo izazovno jer trebaš biti sam sebi psiholog i razumjeti što zapravo mi kao tim želimo.“

Za taj je prostor Brigada osvojila Architecture MasterPrize Grand Prix, i to u konkurenciji s projektima svjetskih korporacija.
„Bitno je da prostor odražava identitet ljudi koji u njemu rade“, naglašava Geber.

Showroom koji spaja dizajn i emociju

Sastavni dio Brigadinog ureda u Centru Kaptol je eksperimentalni showroom – prostor u kojem se izmjenjuju umjetničke i dizajnerske instalacije koje potpisuju članovi Brigade i gostujući kreativci.
Showroom funkcionira kao laboratorij za istraživanje prostornog doživljaja – kako prostor može aktivirati tijelo, emociju i memoriju.

Na Zagreb Design Weeku 2025. Brigada je ondje predstavila izložbu “Dizajn Karusel”, analognu, interaktivnu instalaciju koja vodi posjetitelje kroz povijest dizajna.
Na karuselu se nalazi pet kultnih stolica: Thonet No. 14 (1859), Zig Zag (1934), Tulip (1956), Mezzadro (1957) i Panton (1967).
Svaka od njih nosi duh svog vremena, ali sve dijele istu svrhu – biti mjesto odmora, sjedenja i razmišljanja.

10 najpoznatijih komada namještaja u povijesti dizajna

Od trgovina do svemira

Tijekom karijere, Damjan Geber i Brigada oblikovali su niz projekata – od trgovina i ureda, do javnih prostora i izložbi.
Radili su na preuređenju Branimir Mingle Mall-a, razvoju međunarodnog koncepta Muzeja iluzija, uređenju Tele2 i bio&bio trgovina, Addiko banke, Karla butika, odvjetničkih ureda i privatnih prostora.

Njihovi projekti uvijek polaze od istog pitanja – kako prostor može utjecati na ponašanje, emociju i iskustvo korisnika.
I dok je svoj profesionalni put oblikovao kroz arhitekturu, dizajn i istraživanje ljudske percepcije, jedan mu je san još uvijek neostvaren:
„Volio bih raditi u svemiru“, zaključio je Damjan Geber.

Radio je na raznim projektima – od trgovina i ureda, preko urbanih centara i muzeja, do eksperimentalnih instalacija – ali u svemiru još nije bio.

Arhitektura je most između umjetnosti i znanosti, između onoga što nasljeđujemo i onoga što tek stvaramo. Tako je vidi dr. sc. Dražen Arbutina – profesor na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu, ovlašteni arhitekt i urbanist i predsjednik ICOMOS Hrvatska. Njegova profesionalna filozofija jasno govori: arhitektura mora imati dušu, a duša se gradi poštovanjem baštine i odgovornošću prema budućnosti.

Od mrtvačnice do kulturne baštine

Arbutina se za arhitekturu odlučio, kako kaže, racionalno: „Umjetnost volim, ali kod mene je
uvijek bila prisutna i inženjerska komponenta. Arhitektura je za mene odgovor na pitanje kako spojiti umjetnost i inženjerski posao.“ Njegov prvi realizirani projekt bila je mrtvačnica u Dubravici, nedaleko slovenske granice. Kasnije je gradio obiteljske kuće, višestambene zgrade i poslovne objekte, ali ga je najviše privukla – kulturna baština. To je područje gdje se njegov osjećaj za likovnost i inženjerska preciznost najbolje susreću.

Meštrovićev paviljon – obnova kultne zagrebačke džamije

Povijesne zgrade kao knjige čovječanstva

Za Dražena Arbutinu povijesne građevine nisu tek stari zidovi, nego živi svjedoci vremena. One su, kako kaže, materijalizacija ljudske povijesti – kamen i opeka koji čuvaju priče generacija. U njima se zrcali duh epohe, tragovi tehnologije, estetike i vrijednosti društva, koje ih je gradilo. Zato, ističe, obnova nije samo tehnički zadatak nego i dijalog s prošlošću.

“One imaju iznimne vrijednosti i na njima treba raditi na specifičan način – sačuvati ono što
je vrijedno”, kaže Arbutina. Taj pristup često dolazi u sukob s onim što uče mladi arhitekti.
Njihov prirodni poriv je ostaviti osobni pečat, nametnuti vlastitu ideju i pokazati originalnost. No baština traži suprotno – traži poniznost, strpljenje i spremnost da se arhitekt povuče u drugi plan, dopuštajući povijesti da govori svojim jezikom.

Za Arbutinu je to proces učenja: odricanje od ega i otkrivanje ljepote u očuvanju onoga što je već stvoreno. Obnova, kaže, nije prilika za samopromociju, nego odgovornost prema zajednici i budućim generacijama. „To je kontraproduktivno svemu što smo učili na fakultetu, ali je nužno ako želimo očuvati vrijedne građevine.“

Upravo zato on povijesne zgrade naziva knjigama čovječanstva – knjigama koje treba čitati, ali ne i nasilno prepravljati. Njihove stranice nose slojeve vremena, a arhitektova je dužnost sačuvati ih, nadopuniti gdje je nužno i predati dalje u što izvornijem obliku. Jer, zaključuje Arbutina, kulturna baština nije privatno vlasništvo, već zajedničko dobro koje nas oblikuje, jednako kao i mi nju.

Uloga profesora i praktičara

Iako posljednjih petnaest godina predaje na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu, Arbutina ne
odvaja teoriju od prakse. „Možete pričati tuđa iskustva, ali dok sami ne iskušate postupke, niste svjesni kompleksnosti“, kaže. Upravo zato razumije kolege koji rade na obnovama. „Kad ih kritiziraju da nisu dovoljno uložili truda, ja imam razumijevanja. Znam koliko aktivnosti treba da bi se došlo do adekvatnog rezultata.“

Za njega je arhitektura stalna škola. Predavaonica je produžetak gradilišta, a gradilište nastavak učionice. Studenti kod njega uče da arhitektura nije teorija na papiru, nego živi, proces koji traži strpljenje i iskustvo.

Mogu li se energetski obnoviti građevine pod zaštitom

Opomena iz Atene

Posebno ga intrigira pitanje modernih materijala u obnovi povijesnih zgrada. Nisu zabranjeni, kaže, ali nose rizik jer ne znamo kako će se ponašati kroz desetljeća. Podsjeća na primjer Partenona: „Tridesetih godina 20. stoljeća Grci su ugradili armirani beton kao ‘umjetni kamen’. No, zagađenje i blizina mora doveli su do korozije koja je uništila i beton i izvorni kamen. To je ilustracija što znači nekritička primjena suvremenih materijala.“

Danas, objašnjava, suočavamo se s novim izazovima – polimeri, kompoziti i drugi materijali
donose prednosti, ali i nepoznanice. Vrijeme je jedini pravi sudac njihove vrijednosti. Zato zagovara oprez, istraživanje i stalno propitivanje.

Ljepota, funkcija i zadovoljstvo ljudi

Za Arbutinu arhitektura nikada nije samo estetika. „Estetska komponenta je važna, ali nije
primarna. Jednako važan je odnos ljudi prema prostoru i njihovo zadovoljstvo“, objašnjava.
Navodi primjer Zagreba: dok podsljemenske zone pate od stihijske gradnje, Novi Zagreb je, zahvaljujući promišljenom urbanizmu, postao jedno od najugodnijih mjesta za život – s obiljem zelenila i sadržaja koji podižu kvalitetu života.

Njegov pogled na arhitekturu uvijek je usmjeren na čovjeka. Zgrada može biti monumentalna i lijepa, ali ako u njoj ljudi ne mogu živjeti ispunjeno, ona je, po njemu, promašaj. Zato smatra da prava arhitektura počinje tek kad prostor postane dom.

Arhitektura koja ima dušu

Na pitanje što je za njega kvalitetna arhitektura, odgovara: „Estetska komponenta nikad se ne smije zanemariti, ali jednako je važna interakcija ljudi s prostorom. Neki prostori podižu kvalitetu života, transformiraju cijele četvrti.“ Dodaje, ipak, da ni najbolja arhitektura nije uvijek odmah priznata: „Vukovarska ulica ili Novi Zagreb kod nekih izazivaju negativne komentare, ali dugoročno pokazuju snagu promišljenog urbanizma.“

Za Arbutinu, arhitektura je više od forme – to je emocija, identitet i svakodnevica. Ona može
biti inspiracija, ali i okvir života. „Najveći kompliment arhitekturi je kad ljudi u njoj žive
zadovoljno“, kaže.

Obnova Zagreba nakon potresa: Suradnja s Austrijom kao put prema održivoj baštini

Osobna nota

Na kraju razgovora otkriva i svoju toplu, ljudsku stranu. Na pitanje o sobama njegove djece, uz osmijeh odgovara: „To morate pitati jedno od njih.“ Taj detalj otkriva arhitekta koji iza titula profesora i stručnjaka ostaje jednostavan otac, čovjek koji zna da život nije samo u projektima i planovima, nego i u svakodnevnim malim stvarima koje nas oblikuju.

Dražen Arbutina gradi mostove između prošlosti i budućnosti, umjetnosti i znanosti, ljudi i prostora. Za njega arhitektura nije luksuz, nego okvir života – trajna vrijednost kojoj se trebamo vraćati s poštovanjem, znanjem i strašću.