Povežimo se

Arhitekti i arhitektonski projekti

Stan s pogledom na istarski zaljev koji oduzima dah

Neustrašivom korištenju tamne boje na ponekim zidovima i kuhinjskim frontama savršeno kontriraju bakrena zrcala

Stan od 115 četvornih metara uređen je u skladu s pogledom na zaljev u istarskom Rapcu, a arhitekt je na vrlo pametan način uspio duplicirati taj predivan pogled.  

“Boje su uglavnom nježni tonovi, znači neke toplije bež boje, ali i kontrastnije ove smeđe koje možete vidjeti u detaljima, kao i detalji metala i crne boja koja se nalazi u samom interijeru. 

Htio sam postići jednu ugodnu atmosferu, to je bilo glavno. Znači, ne pratiti isključivo trendove, nego u biti stvoriti jednu atmosferu u kojoj će se netko osjećat ugodno i opušteno.”, pojasnio je vlasnik stana, dipl.ing.arh. Robert Dragogna

Neustrašivom korištenju tamne boje na ponekim zidovima i kuhinjskim frontama savršeno kontriraju bakrena zrcala.  Vlasnik pojašnjava kako se želio istaknuti pogled i tako se duplicirati – da se on odražava u ogledalu preko puta.

Polica koja odvaja blagavaonu od dnevne sobe

Blagovaonski stol okružen je stolcima čiji dizajn datira iz 1968. godine, a vrlo posebna polica odvaja blagovaonu od dnevne sobe

“Polica je u biti u centru prostora, kablovi su provučeni kroz samu policu, izvod za samu televiziju i sve ono što je potrebno je iz poda i ta polica ima dva trika, jedan je da je korištena televizija frame koja je u biti jako tanka i kad se gleda bočno znači nema cijelog onog dijela koji inače televizije imaju i polica se u ovom centralnom dijelu može okretati tako da se može gledati i iz dnevnog boravka i ovdje iz blagovaone.”, pojasnio je.

Stolarija koja ističe ljepotu lokacije

Osim fantastičnih stilskih trenutaka, odmah očarava pogled na zaljev zbog čega je izabrana  stolarija koja dodatno ističe ljepotu lokacije

Birane su staklene stijenke koje smo u suradnji sa tvrtkom Roplast u biti izabrali smo iz asortimana Deceuninck i birane su zato jer su one prvi na neki način uspjeli u PVC stolariji proizvesti onaj efekt aluminijske stolarije, pravilnih čistih linija. Naravno, tu se niže i kvaliteta koja dolazi s time, ali moram priznati, prvenstveno je to bila estetika. 

Pragovi su ravni zato jer je to najjednostavnije što se može napraviti i najfunkcionalnije. Učinjeno je na taj način da je na vanjskom dijelu terase podignuti pod u drvenim panelima i na taj način se poravnalo recimo kota između unutarnjeg i vanjskog prostora. “, zaključio je.

Dina Matić, voditeljica marketinga tvrtke Deceuninck, dodaje: “Nama je cilj biti pouzdan partner našim kupcima, odgovoriti na sve zahtjeve tržišta i pružiti najbolju uslugu. Upravo zato Deceuninck PVC profili ističu se ne samo svojom kvalitetom nego i različitim izvedbama dizajna tako mogu odgovoriti svakom stilu gradnje. Bilo da se radi o industrijskom, tradicionalnom ili klasičnom. I također naši profili mogu doći u 57 različitih boja. Kako bi to osigurali našem tržištu, prošle godine smo u Donjoj Bistri nadomak Zagreba otvorili proizvodno poslovni pogon za laminaciju profila koji je ujedno i najveći u ovom dijelu Europe. Tako da iz tog pogona možemo odgovoriti na sve zahtjeve naših kupaca ali i tržišta.”. 

U ovom je stanu teško ne zaljubiti se u umivaonike…

Umivaonici su moja tako strast i zato sam birao u biti u svakoj kupaonici jedan drugačiji umivaonik. U prvoj je onaj samostojeći visoki, u ovoj je neki koji je kao isklesan iz jednog komada kamena, tako da se i zašto ne i u kupaonici daje neki poseban štimung.”, zaključio je vlasnik stana.

Predivan pogled na zaljev savršeno potkrijepljen profinjenim dizajnom koji se prelijeva se iz prostorije u prostoriju ovaj stan čine neodoljivim. 

Arhitekti i arhitektonski projekti

Krešimir Ivaniš: “Radio sam projekte iz gušta – i ostao prijatelj sa gotovo svim suradnicima”

Arhitekt Krešimir Ivaniš imao je veliki utjecaj na vizuru grada Zagreba kakav je on danas

Krešimir Ivaniš

Krešimir Ivaniš (Zagreb, 1935.) hrvatski je arhitekt i urbanist, jedan od ključnih protagonista poslijeratne arhitekture u Zagrebu. Diplomirao je 1961. na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a karijeru je započeo u Arhitektonskom projektnom zavodu, da bi potom više od 30 godina djelovao u Jugomontu.

Radio je na projektima montažnog stanovanja, rekonstrukciji gradskih prostora i sportskih objekata, a zaslužan je i za idejna rješenja poput Aleje Poljskih jasenova i intervencija u Maksimiru. Njegov rad obilježava funkcionalnost, promišljenost i snažan društveni angažman. Dobitnik je nagrade za životno djelo Udruženja hrvatskih arhitekata.

Ovdje pročitajte i ostale intervjue s hrvatskim arhitektima

Gospodine Ivaniš, stvarno ste imali veliki utjecaj na grad Zagreb – od šetnice gdje sada razgovaramo, do brojnih naselja. Kako je sve počelo?

Ja sam imao minimalni utjecaj, ali sam imao sreću da se to malo što smo predlagali i realiziralo. Ova šetnica je, primjerice, nastala spontano – bilo je viška novaca u Direkciji za Savu, i onda je pao prijedlog da se između dva mosta napravi nešto smisleno. Mi smo tada predložili Aleju Poljskih Jasenova, klupe, stube prema Savi – i većina toga je odmah napravljena. Ovaj ekološki asfalt nije bio dio plana, to je došlo kasnije.

Kako ste se odlučili za arhitekturu? Je li to bio san iz djetinjstva?

Iskreno? Odluka je bila prisilna. Moj prijatelj i ja smo planirali ići u nautiku u Kraljevicu, ali roditelji nisu dali. Škola arhitekture bila je odmah iza ugla u Krajiškoj, i tako sam završio tamo. Nije bio plan, ali ispalo je dobro.

Koji je bio vaš prvi projekt?

Još kao građevinski tehničar sam ušao u Arhitektonski projektni zavod. Moj tadašnji šef Branko Tučkorić mi je predložio da zajedno radimo natječaj za gradsku zgradu u Bujama. Dobili smo otkup – moj prvi projekt! Čak sam tada imao priliku osobno upoznati arhitekta Antuna Ulriha – to mi je bio veliki trenutak.

Nakon diplome ste se zaposlili u Jugomontu. Kako je izgledao taj početak?

Nas trojica – Franko Hlebec, Berislav Brnčić i ja – odmah smo pozvani u Jugomont. Tamo smo radili na tehnološkom odjelu, što je značilo da smo morali projektirati cijeli proces izgradnje – od proizvodnje panela do njihove montaže. Bilo je to novo, izazovno i jako zanimljivo. Uživali smo u tom sustavu i timskom radu.

Poznato je da ste veliki ljubitelj sporta. Kako ste to spojili s arhitekturom?

Berislav Brnčić i ja smo stanovali blizu, a svaki drugi dan smo trčali osam kilometara po nasipu. Tridesetak godina tako. Uz to, radio sam i brojne projekte za sportske objekte, iako se mnogi nisu realizirali. Najviše mi je žao velikog plivačkog centra koji je trebao biti s druge strane Save.

Koji dio Zagreba vam je najdraži?

Uh… pa možda južni nasip – to sam svojim šlapama utabao. I Maksimir, za koji sam radio i ozbiljna istraživanja. Vjerovao sam da je to prvi javni park u Europi, iako sam kasnije otkrio da je Saint-Étienne možda bio prvi. No Maksimir je svakako čudesno mjesto, stvoreno da oplemeni dušu građana Zagreba.

Nedavno ste dobili nagradu za životno djelo. Što vam ona znači?

Veliko iznenađenje i još veće zadovoljstvo. Imao sam sreću da sam kroz karijeru mogao birati projekte po afinitetu i surađivati s ljudima koji su postali moji prijatelji. Posebno se sjećam Jugomonta – to je bila radionica entuzijasta bez radnog vremena. Radili smo dok nismo riješili problem. Takvu energiju i strast rijetko gdje nađeš.

Hvala vam na ovom razgovoru.
Hvala vama.

Nastavite čitati

Arhitekti i arhitektonski projekti

Gordana Đerić: Arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život

Arhitektura kao poziv, a ne posao

Ako redovito pratite Dom na kvadrat, vjerujemo da ste već primijetili našu arhitekticu Gordanu Đerić. Prepoznatljiva po svojim fenomenalnim rješenjima, ali i po specifičnom načinu govora, Gordana Đerić već godinama oblikuje prostore – i živote – na autentičan način. A zašto baš arhitektura? I otkud njezin osebujan glas? Danas donosimo njezinu priču.

Gordana Đerić

Arhitektura, greškom

Goga, zašto arhitektura?

„Arhitektura je greškom. Sad bi se to nazvalo najbrži prst. Htjela sam upisati arheologiju, ali prvi prijemni bio je na arhitekturi. Položila sam prijemni – i ostala. Život je odlučio za mene.”

Godina je bila 1982. kada je Gordana Đerić završila fakultet. Prvo zaposlenje dobiva u Šipadu, tadašnjoj tvornici kuhinja. Posao ju je vodio na sajmove u Pariz, Köln i druge gradove, a potom prelazi u sektor između tvornica, prototipova i biroa. Znanje i iskustvo iz tog razdoblja usmjerili su je prema interijerima, gdje je ostala do danas.

Gordana Đerić: Arhitektica, psihijatrica, psihologinja i susjeda

Zapravo se već jako dugo baviš interijerima i svi znamo tvoja rješenja koja su apsolutno fenomenalna i uvijek inovativna. Što je tvoj ključ rada?

„Ne volim copy-paste. Volim ljude s identitetom, originalna rješenja. Klijentima kažem – ja sam i arhitektica i psihijatrica i psihologinja i mađioničarka i susjeda. Kad dođem prvi put, kažem: ‘Dobar dan, ja sam Gordana, tko ste vi?’“

Đerić kroz šalu, ali i veliku ozbiljnost, naglašava važnost odnosa s ljudima. Za nju, arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život. „Za mene arhitektura nije elitizam. Po opredjeljenju sam socijalna utopistica. Svaki čovjek ima pravo na lijep, dostojanstven prostor.“

Kreativna rješenja u 55 kvadrata: Adaptacija stana za obitelj glazbenika

Što ti je najvažnije kada oblikuješ prostor?

„Funkcionalnost. Prije svega ideja. Ja imam izraz: tehnološki proces čovjeka koji živi u tom stanu. Svi mi imamo iste potrebe, ali različite prioritete. I zato trebam znati tko je osoba s druge strane – da bi prostor bio autentičan.“

Stan koji djeluje veći nego što zapravo je

Specijalnost: izmisliti toplu vodu, odnosno novu sobu

Čini mi se da kad god netko traži još jednu sobu, zove tebe. Je li to zaista tvoja specijalnost?

„Da! Ja to zovem egzistencijalna ćelijska arhitektura. Volim izmišljati nove sobe. Volim udovoljavati nepostojećim željama svojih klijenata. I volim ih nagovoriti na rješenja koja su dobra za njih.“

Peterosobni stan u 60 kvadrata: Genijalno rješenje Gordane Đerić

Danas je, priznaje, možda teže nego ikada jer su ideje svuda. „Ljudi dolaze s previše slika, previše mogućnosti. Nisu sigurni što bi, što im treba, a što im odgovara. A neka rješenja su za druge prostore, druge obitelji, druge načine života.“

Posao kao terapija i poziv

Goga, što se dogodilo s tvojim glasom?

„Imala sam tumor na mozgu. Prije pet godina. Radila sam i prije i nakon operacije. Moj posao mi je terapija. Ovaj glas – to je najmanje što mi se moglo dogoditi. Puno je posljedica bilo, ali sam ih izliječila radoholičarstvom. A i pitanje je – tko danas želi uopće čuti što imamo za reći?“

Da nisi arhitektica, bi li stvarno upisala arheologiju?

„Mislim da sam sve što me zanimalo nekako pomirila – arheologiju, psihologiju, mađioničarstvo. Jer kad nekome adaptiraš stan, kad uđeš u njegov prostor i dušu, kad ispunjavaš želje, to je to. I kad na kraju ostaneš u normalnim, dobrim odnosima – to je uspjeh.“

Adaptacija iznutra

Postoji li nešto što još nisi projektirala, a htjela bi?

„Htjela bih ponovno adaptirati sebe. Svoju nutrinu i svoju dušu. Jer nakon operacije, moj pogled na svijet je potpuno drugačiji. Ne mjerim više stanove ni po kvadratima ni po budžetu. Mjerim ih po sreći i zadovoljstvu ljudi koji u njima žive.“

Arhitektura Gordane Đerić ne prestaje na tlocrtu. Ona počinje s čovjekom. I nastavlja se kroz odnose, male pomake, i – kako sama kaže – prostor koji ne mora biti savršen, ali mora biti njihov.

Nastavite čitati

Kolumne

Pratite nas na drušvenim mrežama

Izbor urednice