Povežimo se

Arhitekti i arhitektonski projekti

Intervju: Alen Žunić o budućnosti gradova i urbanoj transformaciji

Upravo urbana transformacija gradova postaje jedno od ključnih pitanja suvremene arhitekture – pitanje koje će u sljedećim desetljećima oblikovati način na koji živimo u gradovima

Arhitekt i urbanist dr. sc. Alen Žunić pripada generaciji arhitekata koja urbanizam promatra kroz širi kontekst društva, prostora i tehnologije. Osim što vodi vlastiti arhitektonski ured, predaje na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a njegov profesionalni fokus usmjeren je na urbanu transformaciju gradova.

Put koji ga je doveo do arhitekture nije bio unaprijed planiran. Kako sam kaže, arhitektura mu se dogodila gotovo slučajno.

„Do kraja srednje škole zapravo nisam ni znao točno što znači studij arhitekture. Nisam znao razliku između arhitekata i građevinara, tko projektira, a tko računa konstrukcije. Ipak, odlučio sam se pripremati za prijemni ispit, koji je uključivao crtanje, matematiku i fiziku. Kada sam upisao studij, već na prvoj godini shvatio sam da mi ide dovoljno dobro da nastavim“, prisjeća se Žunić.

Na kraju je to bio jedini prijemni ispit koji je polagao – i, kako kaže, srećom uspješno.

Harvard kao početak međunarodne akademske karijere

Nakon završetka studija arhitekture u Zagrebu, Alen Žunić odlazi u Sjedinjene Američke Države. Samo dva dana nakon diplome preselio se u Boston kako bi započeo poslijediplomski studij na Harvardu.

„Primili su me na studij još prije nego što sam diplomirao. Jedini uvjet bio je da po dolasku pokažem diplomu. Te dvije godine na Harvardu bile su možda najbolje u mom životu“, kaže.

Ideja o studiju na Harvardu rodila se tijekom studija u Zagrebu, ponajviše zbog profesora čiji je rad pratio.

„Na Harvardu su predavali Rem Koolhaas, koji je i danas moj arhitektonski uzor, te Sanford Kwinter, teoretičar arhitekture koji povezuje filozofiju, biologiju i arhitekturu. Taj teorijski pristup bio mi je iznimno zanimljiv jer je naš studij u Zagrebu više tehnički usmjeren.“

Od Amerike do Europe i natrag

Boravak u Americi otvorio je Žuniću vrata međunarodne akademske scene. Nakon Harvarda odlučio je nastaviti istraživati različite pristupe arhitekturi i urbanizmu.

Sljedeća važna postaja bio je ETH Zürich, jedan od najuglednijih europskih tehničkih sveučilišta.

„Na ETH-u sam dodatno razvijao interes za povezivanje arhitekture i tehnologije. Tamo sam prvi put vidio konkretne projekte urbane transformacije i način na koji Europa pristupa obnovi gradova – pažljivije, kroz prenamjenu i revitalizaciju postojećih prostora.“

Za razliku od američkih gradova, europski gradovi imaju snažan povijesni sloj koji zahtijeva drugačiji pristup planiranju.

„Kod nas je ključno očuvati postojeće vrijednosti, ali istodobno uvesti nove sadržaje i arhitektonske ideje.“

Urbana transformacija gradova kao glavni profesionalni fokus

Danas se Žunić bavi projektima koji se bave dugoročnim razvojem gradova i njihovom transformacijom.

Prema njegovim riječima, jedan od najvećih problema suvremenih gradova jest nedostatak integracije različitih urbanih funkcija.

„Gradovi često imaju jasno odvojene zone – za stanovanje, rad, rekreaciju. Ali te zone međusobno nisu dovoljno povezane, pa gradski život postaje fragmentiran.“

Primjer takvog planiranja može se vidjeti i u Novom Zagrebu, gdje su urbanistički principi 20. stoljeća jasno vidljivi.

„Imamo podjelu na zone rada, rekreacije i stanovanja, ali nema dovoljno preklapanja tih sadržaja. Zbog toga grad može djelovati manje živ nego što bi mogao biti.“

Rješenje vidi u stvaranju hibridnih prostora koji kombiniraju različite funkcije.

„Naš cilj je gradovima ponuditi viziju razvoja za sljedećih 20 ili 30 godina – okvir koji će im pomoći da svaka nova odluka bude dio šire urbanističke slike.“

Projekt transformacije grada Cresa

Jedan od projekata na kojima je njegov tim radio posljednjih godina odnosi se na grad Cres.

Projekt je inspiriran idejom „sretnog grada“, konceptom koji je još u renesansi razvijao filozof Frane Petrić, rođen upravo na Cresu.

„Grad je iznimno dobro očuvan, ali smo primijetili da različite zone nisu dovoljno povezane u cjelinu. Predložili smo niz novih urbanih zona – sportsko-rekreacijsku, stambenu i zonu uz marinu.“

Tijekom analize grada pojavio se i novi koncept koji je postao ključ projekta.

„Predložili smo liniju dugu oko tri i pol kilometra koja bi povezala različite dijelove grada. Ta ideja je kasnije prerasla u zaseban projekt na kojem smo radili dodatnih godinu dana.“

Transformacija vojne zone u Puli

Jedan od najambicioznijih projekata na kojem je Žunić radio odnosi se na transformaciju bivše vojne zone u Puli.

Riječ je o prostoru od oko 25 hektara koji je desetljećima bio zatvoren za javnost.

„Na tom području nalazi se više od trideset objekata. Naš pristup bio je da se svi očuvaju i revitaliziraju, bez rušenja. Prenamjena postojećih zgrada danas je važan princip održive arhitekture.“

Plan predviđa razvoj inovacijskog kampusa okruženog zelenilom, koji bi postao novi javni prostor za građane.

„Ideja je da taj prostor postane sjeme budućeg razvoja grada, model transformacije koji se može primijeniti i na druge napuštene vojne ili industrijske zone.“

Povezivanje prakse i obrazovanja

Uz projektiranje, Žunić aktivno sudjeluje i u akademskom radu na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu.

Studentima nastoji prenijeti iskustva iz međunarodne prakse, ali i važnost interdisciplinarnog pristupa arhitekturi.

„Arhitektura, urbanizam i krajobrazna arhitektura ne mogu se promatrati odvojeno. Bez tog integriranog pristupa projekti često ostaju fragmentirani.“

Takav način razmišljanja, kaže, naučio je upravo tijekom studija u Americi.

Arhitektura kao istraživanje i komunikacija

Uz projektiranje i predavanje, Žunić se bavi i znanstvenim istraživanjem. Kao gostujući istraživač boravio je i na Sveučilištu Columbia u New Yorku.

„Tamo sam imao priliku raditi s istraživačima iz potpuno različitih područja – od medicine do prava. Takva interdisciplinarna razmjena znanja bila je iznimno inspirativna.“

Pisanje znanstvenih radova, dodaje, pomaže i u arhitektonskoj praksi.

„Znanstveni rad uči vas kako jasno strukturirati ideje i prenijeti ih publici. To je važno jer arhitektura ne smije ostati zatvorena u stručnom jeziku – ideje treba moći objasniti i onima koji nisu arhitekti.“

Gradovi budućnosti

Razgovor s Alenom Žunićem pokazuje koliko se arhitektura danas mijenja. Ona više nije samo projektiranje zgrada, nego promišljanje načina na koji gradovi funkcioniraju i razvijaju se.

Upravo urbana transformacija gradova postaje jedno od ključnih pitanja suvremene arhitekture – pitanje koje će u sljedećim desetljećima oblikovati način na koji živimo u gradovima.

Arhitekti i arhitektonski projekti

Najveći projekt hrvatskog turizma htio je zapravo samo jedno: da izgleda kao da je oduvijek tu

Na mjestu hotela koji je još sedamdesetih bio simbol porečkog turizma nastao je potpuno novi resort vrijedan više od 200 milijuna eura — najveći pojedinačni projekt hrvatskog turizma. No njegova se priča ne vrti oko soba. Pical je od početka zamišljen kao novi dio grada. U završnom prilogu ove epizode emisije Dom na kvadrat gledamo kako se to uopće postiže.

Postoji jedan naizgled proturječan cilj koji su si zadali svi koji su radili na novom Picalu: napraviti nešto golemo i posve novo, a da djeluje kao da je tu oduvijek. Zvuči kao nemoguća zadaća — i, kako ćemo vidjeti, dobar dio tog dojma doslovno je konstruiran. Ali upravo ta ambicija razlikuje zgradu koja samo stoji u nekom mjestu od one koja mu stvarno pripada.

Otvoren u proljeće 2026., resort broji 514 soba i apartmana raspoređenih u nekoliko cjelina — Pical Hotel, obiteljski hotel, ekskluzivne suite s V Level uslugom i Beach House — a smješten je na zelenom poluotoku, tek desetak minuta šetnje od povijesne jezgre Poreča.

Priča koja ne počinje 2026., nego mnogo ranije

Da bi se razumio novi Pical, treba se vratiti unatrag. Kako podsjeća povjesničarka umjetnosti dr. sc. Jerka Ziherl, sedamdesetih godina uz obalu dolazi do pravog buma hotelske arhitekture, a jedan od najboljih primjera bio je stari hotel Pical arhitekta Julija De Luquea — nagrađen upravo zato što je cijeli sklop bio savršeno uklopljen u prirodni ambijent. Isti je arhitekt potpisao i porečki Neptun, koji je svojedobno u Brazilu dobio svjetsku nagradu za najbolji ugostiteljski objekt unutar stare gradske jezgre.

Taj kontinuitet nije slučajan ni sentimentalan detalj. Čak i ime odaje pripadnost mjestu: Pical dolazi od stare željezničke stanice Pical, nekadašnje završne postaje slavne Parenzane. Novi hotel je neusporedivo veći i složeniji od prethodnika, ali temeljna ideja — da arhitektura pripada mjestu — ostala je ista.

Poreč u detaljima, a ne u kulisama

Najzanimljivije je što se Poreč u interijeru ne pojavljuje kao scenografija, nego kroz sitnice koje ćete primijetiti tek ako obratite pažnju. Veliki ulaz, objašnjava arhitekt Robert Dragogna, podsjeća na Dekuman, glavnu ulicu staroga grada. Zlatne ploče na stropu jednog restorana prizivaju mozaike Eufrazijeve bazilike, porečkog UNESCO-ova bisera. A Parenzana — vijugava uskotračna pruga koja je od 1903. spajala Poreč i Trst — postala je glavna nit koja povezuje cijeli resort.

Ta se nit provlači posvuda, potvrđuje Dražen Mofardin, direktor hotela Pical: od restorana Parenzana, preko slastičarnice Atelje 33 (nazvane po 33 mjesta kroz koja je pruga nekad prolazila), do promenade ispod hotela u koju su ugrađene tračnice kao tihi omaž nekadašnjoj željeznici. To je onaj tip detalja koji na prvi pogled ne registrirate, ali zbog kojeg vam mjesto djeluje autentično.

Jedna priča, mnogo kutaka

Povezati hotel s mjestom bio je tek pola posla. Drugi je bio gotovo suprotan: kako resort ovih dimenzija razlomiti na manje cjeline, a da sve zajedno i dalje djeluje kao jedna priča. Dragogna to zove fil rouge — crvena nit zbog koje se svugdje osjećate u istoj atmosferi, ali svaki kutak ima svoju specifičnost, bilo kroz naglašenu stolicu, drugačiji materijal ili oblogu. Cilj je da se gost, krećući se hotelom, cijelo vrijeme osjeća kao da istražuje nešto novo. Priznajmo, to je puno pametnije od varijante u kojoj svi hodnici izgledaju jednako i nakon dva dana više ne znate gdje vam je soba.

Okoliš koji se pretvara da je oduvijek tu

Iza osjećaja lakoće krije se projekt goleme složenosti, koji je trajao godinama — a stanku tijekom pandemije iskoristili su, kaže viši voditelj projekata Tomislav Poljuh, da hotel učine energetski učinkovitijim: promijenjen je sustav grijanja i hlađenja, uvedene dizalice topline voda-voda i solarni kolektori na krovu, pa hotel danas koristi stopostotno energiju iz obnovljivih izvora.

Održivost su, međutim, htjeli i vidljivom. Posađeno je više od 37 tisuća biljaka, dio zelenila preselio se na fasade, a za navodnjavanje se koriste podzemna i prikupljena oborinska voda. Najviše govori Dragognina anegdota: veliki dio okoliša konstruiran je naknadno, a golemi borovi sađeni su dizalicama — sve s ciljem, kako je tražio projektant okoliša, da se dobije dojam da je hotel oduvijek tu i da je zelenilo oko njega jednostavno oduvijek postojalo.

„Otvoreni resort”: pripadati gradu, a ne se ograditi od njega

Pripadnost Poreču ne završava na krajoliku. Pical je zamišljen kao otvoreni resort — otvoren lokalnoj zajednici, s trgovinama, restoranima, barovima, plažama i sportskom infrastrukturom. Mofardin izdvaja vanjski bazen od 50 metara koji, uz goste, koriste i građani i sportaši Poreča, te unutarnji poluolimpijski bazen od 25 metara u kojem treniraju lokalna djeca i klubovi. Uz to, hotel zapošljava domaće stručnjake, surađuje s lokalnim proizvođačima i posluje cijelu godinu — što gradu donosi život i izvan ljetnih mjeseci. To je onaj dio „luksuza” koji se ne vidi na cjeniku, a mjestu znači najviše.

Najbolje od tri zemlje na jednom tanjuru

Lokalno i međunarodno ovdje nisu suprotnosti. Svaki svjetski koncept, objašnjava Lea Sošić, direktorica razvoja proizvoda i hotelskih brendova, dolazi kroz prizmu Poreča, Istre i Hrvatske. I opet — Parenzana: pruga koja je spajala tri zemlje postala je ideja da se gostu ponudi najbolje što Hrvatska, Italija i Slovenija nude. Na vinskim kartama najbolja su vina iz sve tri zemlje, u ponudi tartufi i vrhunske slastice, a gastronomiju dodatno oplemenjuje michelinski koncept iz Trsta — restoran Harry’s Piccolo Poreč, iza kojeg stoji dvojac s dvije Michelinove zvjezdice, Matteo Metullio i Davide De Pra.

Hotel koji je usput i galerija

Veza starog i novog Picala najsnažnija je, možda, u umjetnosti. Hotelska kuća desetljećima je gradila vlastitu zbirku, pa su u novom hotelu djela iz starog fundusa dobila društvo radova suvremenih autora. Ziherl objašnjava da je hotel osmišljen i kao svojevrsni galerijski prostor s tematskim sklopovima — gost se, hodajući, izravno susreće sa suvremenom umjetnošću, ali i s kontinuitetom slikarske kolonije Riviera. Među autorima je i Porečanin Alex Knapić, čija skulptura nosi motiv grada — mozaik: velika crna kocka od mnoštva sitnih fragmenata, s detaljima u bronci koji, kaže, simboliziraju vječnost, nasljeđe i trajanje kroz vrijeme.

Da Pical i Poreč ne žive samo ljeti

Trajanje kroz vrijeme dobra je metafora i za jedan od najvažnijih ciljeva projekta — da hotel i grad budu živi tijekom cijele godine. Tu pomaže Event centar, koji je, ističe Denis Prevolšek, direktor operacija i razvoja brenda, najveći kongresni centar u Istri: oko 2.200 kvadrata i kapacitet do 1.200 sudionika, snažan poticaj produljenju sezone. A kad kongresa nema, prostor mijenja funkciju i ljeti postaje Playland — mjesto nestrukturirane igre za djecu i obitelji.

Prostor postaje mjesto tek kad nas dirne

Na kraju, sve se svodi na jednu rečenicu arhitekta Roberta Dragogne: hotelski biznis bez emocija jednostavno ne postoji. Prostor postaje mjesto tek kad u nama nešto izazove — a upravo je to nevidljiva nit koja povezuje sve pojedinačne priče ove epizode, od okoliša i izolacije do rasvjete, wellnessa i, na kraju, dobrog sna. Jer luksuz koji pamtimo rijetko je ono najskuplje; puno češće je to osjećaj da smo negdje stvarno bili — i da bismo se rado vratili.

Dobro je znati:

  • Gdje: Pical Resort (Valamar Collection), poluotok kraj stare jezgre Poreča (~10 min hoda); otvoren u proljeće 2026.
  • Razmjer: investicija veća od 200 milijuna eura i 514 soba i apartmana — najveći projekt hrvatskog turizma.
  • Vodeća tema: Parenzana, pruga koja je spajala Poreč i Trst (i tri zemlje).
  • Održivost: 100 % obnovljiva energija, dizalice topline, solarni kolektori, 37.000+ biljaka.
  • Za zajednicu: otvoreni resort s bazenima (50 m i 25 m) koje koriste i građani, uz cjelogodišnje poslovanje.
  • Sadržaj: prvi ESPA wellness u Hrvatskoj, michelinska gastronomija (Harry’s Piccolo) i najveći kongresni centar u Istri.
Nastavite čitati

Arhitekti i arhitektonski projekti

Kultni dubrovački hotel ponovno je otvoren – zavirite u obnovljenu Villu Argentinu

Pogledajte kako je 3LHD povezao povijesne vile, suvremeni hotel i mediteranske vrtove

Villa Argentina, foto: Jure Živković

Nakon višegodišnje rekonstrukcije, jedan od najprepoznatljivijih dubrovačkih hotela ponovno je otvorio svoja vrata. Villa Argentina, smještena na Pločama s pogledom na Stari grad i otok Lokrum, obnovljena je prema projektu koji za Jadranske luksuzne hotele potpisuje hrvatski arhitektonski ured 3LHD.

3LHD: Kako je nastao i opstao jedan od najistaknutijih arhitektonskih ureda u Hrvatskoj

Obnova je obuhvatila povijesne vile, glavnu hotelsku zgradu, interijere i vrtove, a broj soba namjerno je smanjen kako bi se gostima osiguralo više prostora i privatnosti. Rezultat je kompleks koji povezuje dubrovačku graditeljsku baštinu, suvremenu arhitekturu i mediteranski krajolik.

Od privatne rezidencije do poznatog dubrovačkog hotela

Prema podacima arhitektonskog ureda 3LHD, zgrada je izvorno sagrađena 1920. godine kao privatna rezidencija, a tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća pretvorena je u luksuzni hotel. Ubrzo je postala jedno od najprestižnijih turističkih odredišta na Jadranu.

Kompleks se tijekom desetljeća širio. Šezdesetih mu se pridružila Villa Sheherezade, a kasnije Villa Orsula i Villa Glavić.

Danas kompleks obuhvaća pet objekata: Villu Argentinu, glavnu hotelsku zgradu, Villu Orsulu, Villu Glavić i garažnu zgradu. Rekonstrukcijom su obuhvaćene Villa Argentina, glavna hotelska zgrada i Villa Orsula.

Radovi su službeno počeli 25. listopada 2023. godine. Projekt je nadahnut kulturnom i povijesnom baštinom Dubrovnika, arhitektonskim vrijednostima postojećih objekata te prirodnim obilježjima jadranske obale.

Rekonstrukcija Ville Argentine povezuje staro i novo

Novi hotelski volumen funkcionira kao spona između povijesnih vila i ostalih dijelova kompleksa. Podijeljen je na dvije cjeline: donji dio uklopljen je u vrtne zidove i prirodni nagib terena, dok gornji dio svojim proporcijama podsjeća na vilu.

Glavni ulaz vodi kroz recepciju smještenu na najvišoj točki kompleksa. Ondje široka staklena stijena uokviruje pogled prema Lokrumu, dubrovačkim zidinama i morskoj obali. Podzemne komunikacije omogućuju nesmetano kretanje između privatnih smještajnih jedinica i zajedničkih hotelskih prostora.

Povijesne strukture pritom nisu tretirane kao kulisa. Izvorni arhitektonski elementi vila restaurirani su, dok su novi dijelovi uklopljeni prateći nagib terena, postojeće vrtove i orijentaciju prema moru.

Posebnu dimenziju projektu daje osobna povezanost glavnog arhitekta s lokacijom. Marko Dabrović odrastao je u susjedstvu Ville Argentine, što je utjecalo na niz odluka tijekom projektiranja.

Dio postojećeg materijala također je ponovno upotrijebljen. Kamen pronađen tijekom građevinskih radova iskorišten je na donjim terasama i drugim uređenim vanjskim površinama, čime su novi dijelovi kompleksa povezani s dubrovačkim kamenim krajolikom.

Interijer kao dijalog povijesti i sadašnjosti

Interijer je oblikovan kao dijalog između povijesnih vila i suvremenog hotela. Slojevi dubrovačke povijesti reinterpretirani su kroz kamen, keramiku i drvo, dok izraženiji akcenti i razigrane boje prizivaju slobodniji duh sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Prirodni materijali ne pojavljuju se samo kao dekorativni dodatak. Njihova je uloga povezati interijer s lokalnom graditeljskom tradicijom i krajolikom koji se vidi kroz velike staklene površine i s terasa.

Dekorativni elementi i tekstil razvijeni su u suradnji s milanskim Dimore Studiom, poznatim po slojevitim interijerima, izraženim kombinacijama boja i suvremenoj interpretaciji povijesnih stilova.

Važan dio identiteta hotela ostala je i njegova umjetnička baština. Tijekom rekonstrukcije restauriran je veliki mozaik „Dubrovačke varijacije” dubrovačkog slikara Ive Dulčića, koji je uklopljen u novi prostor wellnessa i unutarnjeg bazena.

Na taj je način umjetničko djelo sačuvano, ali je dobilo novu ulogu u svakodnevnom korištenju hotela.

Manje soba za više prostora i privatnosti

Jedna od najvažnijih odluka odnosila se na smještajni kapacitet. Umjesto zadržavanja prijašnjih 131 sobe, Villa Argentina sada ima 96 soba i apartmana.

Smanjenjem broja jedinica stvoreni su prostraniji smještaji, veći balkoni i više privatnosti. Susjedna Villa Orsula zadržala je zaseban i intimniji karakter te raspolaže s 13 individualno oblikovanih soba i apartmana. Dvije nekretnine zajedno tako nude ukupno 109 smještajnih jedinica.

Zelena terasa povezuje hotel, Villu Orsulu, restoran i vanjski bazen na istoj razini, dok nova dizala omogućuju jednostavniji pristup plaži. Vrtovi i kamene staze povezuju restorane, bazene, wellness i obalni dio kompleksa.

Posebna pažnja posvećena je krajobraznom uređenju. U vrtove je uključeno približno 14.000 mediteranskih biljaka, među kojima su gorka naranča, bugenvilija, lavanda, ružmarin i kadulja. Biljke omekšavaju arhitekturu i pomažu povezati nove volumene s povijesnim vrtovima i jadranskim okolišem.

Villa Argentina vraća se na međunarodnu hotelsku scenu

Projekt se prostire na ukupno 10.520 četvornih metara, prema podacima arhitektonskog ureda 3LHD. Uz smještajne jedinice, obuhvaća restorane, terase, uređene vrtove, unutarnji i vanjski bazen, wellness te izravan pristup približno 60 metara dugom obalnom prostoru.

Nakon rekonstrukcije Villa Argentina pridružila se kolekciji The Leading Hotels of the World, koja okuplja više od 400 neovisnih luksuznih hotela diljem svijeta.

Villa Argentina i Villa Orsula gostima su ponovno otvorene 1. kolovoza 2026. godine. Obnovljeni kompleks pritom ne pokušava izbrisati vlastitu prošlost, nego povijesne slojeve koristi kao polazište za suvremenu arhitekturu, interijer i novi odnos prema dubrovačkom krajoliku.

Fotografije: Jure Živković

Nastavite čitati

Pratite nas na drušvenim mrežama