Urbanizam
Zašto je obnova centra zelenija od gradnje na periferiji?
Nakon potresa život u središtu Zagreba za mnoge je izgubio svoju nekadašnju privlačnost. Blizina vrtića, škola, kulturnih sadržaja i radnih mjesta pala je u drugi plan u trenutku kada su se stanovnici, usred hladnog jutra, našli na ulicama okruženi urušenim dimnjacima, fasadnim ornamentima i zabatnim zidovima. Dom, koji bi trebao biti najsigurnije mjesto, za brojne je građane postao izvor stalne nelagode i straha. Ipak, potres je samo ukazao na ono što smo prije njega odbijali vidjeti, brojne zgrade u centru grada nisu održavane i obnavljane već desetljećima. Više je uzroka ovog problema: teško postizanje dogovora među suvlasnicima, socijalni status pojedinih stanara, visok postotak stanovništva starije dobi, ali i nedostatak adekvatnog sustava koji bi suvlasnicima zgrada olakšao put do obnove zgrada. Posljedica ove situacije, uz potres i koronu, koju su povećali interes za životom izvan starog dijela grada, vidljiv je trend iseljavanja stanovništva iz šireg centra grada prema periferiji. No što takav proces znači za grad i zajednicu u cjelini? Upravo je to bilo jedno od ključnih pitanja stručnog skupa „Revitalizacija i energetska obnova starih zgrada u centru grada“, održanog u prostoru centra Upoznaj Europu u Zagrebu.
Zona pobjede: Protupotresna obnova – kako do sigurne kuće i otpornije budućnosti
Zašto je važno vratiti život u centar grada?
Jedan od predavača, arhitekt Marko Dabrović iz studija 3LHD, upozorio je kako nekontrolirano širenje grada na periferiju predstavlja negativan društveni trend s ozbiljnim financijskim i ekološkim posljedicama. Prema njegovim riječima, današnje stanje donjeg grada rezultat je činjenice da Zagreb nikada nije sustavno obnovljen – čak ni nakon velikog potresa 1880. godine. Posljedica su neujednačene visine zgrada, neusklađene ulične vizure i opći dojam urbanog nereda. Dodatni problem predstavlja složena vlasnička struktura zgrada, u kojima se često isprepliću privatni stanovi, poslovni prostori i institucije. Takva „rasuta kompozicija“ znatno usporava donošenje odluka i provedbu obnove. Iseljavanje stanovništva na periferiju povećava potrebu za svakodnevnim putovanjima, što dovodi do veće potrošnje energije, povećanih emisija CO₂ i gubitka vremena – nerijetko i do sat i pol dnevno provedenih u automobilu. Ovakav način života ne utječe samo na kvalitetu života pojedinca, već stvara i dodatne troškove za cijelu zajednicu. Zagreb je tako došao do paradoksa da su rubna područja, poput Svete Klare, postala „najtraženije“ zone za stanogradnju.
Obnova kao alat za održivi razvoj
Dabrović ističe kako bi obnova i nadogradnja postojećih zgrada u centru, kao i aktivacija napuštenih industrijskih zona (poput bivših tvornica), smanjila potrebu za prometom i potaknula održive oblike kretanja – pješačenje, biciklizam i javni prijevoz. Predlaže i promjene u sustavu komunalne naknade kako bi se investitore usmjerilo na gradnju u zonama u kojima je ona društveno poželjna. Mlade ljude, naglašava, moguće je zadržati u centru jedino ako im se osigura održivo i priuštivo stanovanje.
Ključne promjene koje donosi novi zakon o upravljanju i održavanju zgrada
Europski ciljevi i izazovi financiranja obnove
Na skupu se raspravljalo i o ciljevima europske Direktive o energetskim svojstvima zgrada, čiji je krajnji cilj fond zgrada s nultom emisijom do 2050. godine. Prvi cilj, s rokom do 2030. godine, predviđa obnovu 16 % energetski najlošijih zgrada u sljedećih pet godina, uz smanjenje ukupne potrošnje energije za 3 %. Iako je potres djelomično potaknuo obnovu, i dalje postoji značajan investicijski jaz koji se na razini EU kreće na oko 150 mil. godišnje. Jedno od predloženih rješenja je uključivanje privatnog kapitala, primjerice kroz davanje tavanskih prostora investitorima u zamjenu za financiranje obnove cijelih zgrada. Članica EU parlamenta dr. sc. Nikolina Brnjac naglasila je da je priuštivo stanovanje jedno od ključnih pitanja EU, s obzirom na to da čak 10 % građana Unije ne može osigurati osnovne stambene uvjete. Novi europski alati i platforme trebali bi potaknuti javno-privatna partnerstva i održive modele stanovanja.
Tehnička rješenja i međunarodni primjeri obnove
Arhitekt Ivan Jovanović predstavio je primjere iz Velike Britanije i SAD-a, gdje se interpolacijama i nadogradnjama stare arhitekture stvaraju novi stambeni i javni prostori. Naglasio je važnost cirkularne obnove, ponovne uporabe materijala, elektrifikacije i eliminacije fosilnih goriva. Zamjenom ovojnica zgrada moguće je uštedjeti i do 70 % energije, dok moderni prozori, rekuperacija i fotonaponski sustavi dodatno povećavaju energetsku učinkovitost.
Sustavni problemi i potreba za jasnom politikom
U panel-raspravi istaknuto je kako će od iduće godine obveza obnove najlošijih zgrada postati konkretnija, no problem predstavlja nedostatak certificiranja starih objekata. Postavlja se pitanje hoće li se ciljevi provoditi poticajima ili sankcijama te hoće li se ići na masovniju ili dubinsku obnovu. Za Dom2 Ravnateljica Uprave za energetsku učinkovitost u zgradarstvu, projekte i programe Europske unije Irena Križ Šelendić komentira: “Kao prvo, samo stavljanje foto napona na krov neće riješiti naš problem jer većina energije u zgradama se troši na grijanje. Mi ne koristimo struju za grijanje, više u Dalmaciji, na kopnu se koristi plin i drva. Teško da će se to primijeniti zato što jednostavno to nije ljudima isplativo. Građani koji ugrade dizalicu topline, a nisu obnovili fasadu, kad shvate da im je račun za grijanje narastao tri puta ubrzo će se vratiti na drva. Znaći nismo napravili ništa. Dakle, ono što treba napraviti i što sa inženjerskog smjera jedino ima smisla je da se prvo obnovi ovojnica i smanje potrebe energije te zgrade, a onda na tu smanjenu količinu energije se optimiziraju tehnički sustavi.”
Zona pobjede: Kako obnova kulturne baštine čuva identitet gradova – i povećava vrijednost nekretnina
Revitalizacija centra Zagreba nije samo pitanje estetike ili očuvanja baštine, već ključno društveno, ekološko i ekonomsko pitanje. Bez jasne strategije, snažnijih poticaja i suradnje javnog i privatnog sektora, grad riskira daljnje pražnjenje svoje jezgre. Povratak života u centar moguć je jedino kroz sigurnu, održivu i priuštivu obnovu – onu koja grad ponovno čini mjestom ugodnog i kvalitetnog življenja.
Urbanizam
Kat po kat nestaje simbol Zagreba: Evo dokle je stiglo rušenje Vjesnika
Donosimo pregled rušenja Vjesnika, zašto se zgrada uklanja kat po kat i kada bi radovi trebali završiti
Vjesnik je desetljećima bio dio zagrebačke vizure, prepoznatljiv neboder uz Slavonsku aveniju simbolizirao je važno razdoblje domaće medijske i arhitektonske povijesti. Za mnoge Zagrepčane bio je više od poslovne zgrade: bio je orijentir u gradu i simbol vremena u kojem je tiskani medij imao golemu moć.
Danas se njegova silueta polako briše, doslovno kat po kat.
Nakon velikog požara krajem 2025. godine, koji je zahvatio više etaža i ozbiljno oštetio konstrukciju, donesena je odluka da sanacija više nije moguća. Umjesto obnove, krenulo je potpuno uklanjanje zgrade koja je desetljećima bila jedno od najprepoznatljivijih obilježja poslovnog Zagreba.
Iako se u početku očekivalo da će radovi završiti brže, proces rušenja Vjesnika pokazao se znatno složenijim nego što se pretpostavljalo.
Dejan Kljun intervju u njegovom ateljeu u Vjesniku
Požar je zapečatio sudbinu zgrade
Veliki požar izbio je krajem studenoga 2025. godine i zahvatio više katova te krovnu konstrukciju nebodera. Nakon višednevnih procjena statičara zaključeno je da je konstrukcija ozbiljno kompromitirana te da bi obnova bila preskupa i sigurnosno rizična.
Time je donesena odluka o rušenju objekta koji je godinama bio sjedište jedne od najvažnijih medijskih kuća u Hrvatskoj.
Zašto je Vjesnik bio važan za Zagreb?
Vjesnik nije bio samo uredski kompleks. Desetljećima je predstavljao simbol hrvatskog novinarstva, izdavaštva i modernističkog razvoja grada.
Njegova lokacija učinila ga je dijelom svakodnevice tisuća građana, a njegova prepoznatljiva silueta postala je važan dio urbanog identiteta Zagreba.
Rušenjem Vjesnika grad ne gubi samo staru zgradu — gubi dio vlastite povijesti.
Kada su počeli radovi?
Početkom 2026. odabrana je tvrtka zadužena za uklanjanje objekta, a krajem veljače na lokaciju su stigli prvi strojevi.
Prva faza uključivala je uklanjanje pomoćnih objekata, osiguravanje okolnog prostora i pripremu za glavno rušenje nebodera. Od početka je bilo jasno da se ovakav objekt ne može uklanjati klasičnim metodama.
Procjenjuje se da će nakon završetka ostati tisuće tona građevinskog otpada koje će trebati zbrinuti.
Zašto se Vjesnik ruši od vrha prema dnu?
Mnogi su se pitali zašto zgrada nije jednostavno srušena miniranjem, no stručnjaci su odabrali potpuno drugačiji pristup.
Vjesnik ruši se metodom kontroliranog strojnog uklanjanja od vrha prema dnu — i to prvenstveno zbog sigurnosti.
Neboder se nalazi uz vrlo prometnu Slavonsku aveniju, u blizini drugih poslovnih objekata, prometne infrastrukture i instalacija, zbog čega miniranje nije bilo opcija.
Takav način rušenja mogao bi ugroziti okolne objekte i izazvati dodatnu štetu.
Osim toga, požar je već oslabio dijelove konstrukcije pa je bilo nužno postupno skidati katove kako bi se rasteretili niži dijelovi zgrade i spriječilo nekontrolirano urušavanje.
Proces je sporiji, ali znatno sigurniji za ovako kompleksan objekt smješten usred aktivne gradske zone.
Azbest je dodatno usporio rušenje
Kada se činilo da radovi napreduju prema planu, pojavio se novi problem — tijekom radova na višim etažama pronađen je azbest.
Zbog posebnih sigurnosnih protokola dio radova morao je biti privremeno zaustavljen, a izvođači su nastavili raditi samo na nižim dijelovima kompleksa i okolnim strukturama.
To je značajno produljilo rokove i pokazalo koliko rušenje ovakvih zgrada može biti zahtjevno.
Kada završava rušenje Vjesnika?
Prema posljednjim dostupnim informacijama, potpuno uklanjanje zgrade trebalo bi završiti do početka srpnja 2026. godine, ako ne dođe do novih komplikacija.
To znači da bi Zagreb ovog ljeta mogao ostati bez jedne od svojih najprepoznatljivijih silueta.
Što dolazi nakon Vjesnika?
To pitanje zasad nema službeni odgovor.
Lokacija uz Slavonsku aveniju godinama se spominje kao potencijalna zona velikog razvoja, a raniji planovi uključivali su novi poslovno-stambeni kompleks pa čak i mogućnost izgradnje novog tornja.
Za sada nema potvrđenih projekata, no jasno je da će prostor na kojem se nalazio Vjesnik building postati jedna od zanimljivijih razvojnih lokacija u gradu.
Dok strojevi uklanjaju posljednje katove, ostaje otvoreno pitanje hoće li ono što nastane na toj adresi imati jednaku težinu u kolektivnoj memoriji Zagreba kao što ju je imao Vjesnik.
Urbanizam
Zelene zgrade ili samo marketing? Stručnjaci upozoravaju na greenwashing
“U trenutku kada je održivost postala mainstream tema, pojavile su se i negativne posljedice…”
Zelene fasade, solarni paneli, energetski certifikati i održivi materijali sve su češći argumenti u promociji novih stambenih i poslovnih zgrada. Investitori sve više naglašavaju ekološku komponentu projekata, a “zelena gradnja” postala je jedan od najvažnijih trendova u suvremenoj arhitekturi. No postavlja se pitanje koliko su takve tvrdnje doista dokaz održivosti, a koliko samo dobro osmišljen marketing. Upravo zbog toga sve se češće spominje pojam greenwashing.
Zgrade koje “dišu” sve su češći prizor u gradovima
Greenwashing označava situaciju u kojoj se nešto predstavlja kao ekološki prihvatljivo ili održivo, iako to u stvarnosti nije u potpunosti točno. Drugim riječima, riječ je o pokušaju da se proizvod, projekt ili tvrtka predstave “zelenijima” nego što doista jesu.
“Greenwashing predstavlja situaciju u kojoj se zeleno i održivo na neki način ‘ispire’, odnosno prikazuje drukčijim nego što jest. Nešto što zapravo nije održivo pokušava se predstaviti kao zeleno, često zbog poslovnih ili marketinških razloga”, objašnjava Dean Smolar, izvršni direktor Hrvatskog savjeta za zelenu gradnju.
Kako je greenwashing postao globalni problem
Pojam greenwashing nije nov, ali se posljednjih godina sve češće pojavljuje u javnosti. Razlog tome je snažan fokus na održivost koji je Europska unija postavila kroz niz strategija i regulativa, posebno kroz Europski zeleni plan.
Od 2020. godine zelena tranzicija postala je jedna od ključnih politika Europske unije. Održiva gradnja, energetska učinkovitost i smanjenje emisija CO₂ postali su dio svakodnevnih rasprava u gospodarstvu, politici i graditeljstvu.
“U trenutku kada je održivost postala mainstream tema, pojavile su se i negativne posljedice. Jedna od njih je upravo greenwashing, odnosno pokušaj da se nešto predstavi kao održivo iako ne zadovoljava sve kriterije”, kaže Smolar.
U građevinskom sektoru taj problem može biti posebno izražen jer se zgrade često promoviraju kroz ekološke karakteristike poput energetske učinkovitosti ili korištenja obnovljivih izvora energije.
Europa uvodi pravila protiv greenwashinga
Europske institucije vrlo su brzo prepoznale rizik od zloupotrebe pojma održivosti te su počele uvoditi regulatorne mehanizme koji bi trebali spriječiti greenwashing.
Jedan od ključnih alata je EU taksonomija, uredba koja jasno definira što se smatra održivim ulaganjem.
“Taksonomija taksativno objašnjava što znači zeleno i održivo. Ona definira konkretne kriterije za različite vrste ulaganja, uključujući izgradnju i obnovu zgrada”, objašnjava Marko Markić, dipl. ing. građ., voditelj odjela certificiranja u Hrvatskom savjetu za zelenu gradnju.
Drugim riječima, zgrada se ne može proizvoljno nazvati zelenom – mora zadovoljiti jasno definirane tehničke i energetske kriterije.
Osim toga, u pripremi je i Green Claims Directive, europska direktiva koja bi trebala spriječiti proizvoljno korištenje ekoloških tvrdnji u marketingu.
“Ona će definirati na koji način se može izreći neka zelena tvrdnja te kakve znanstvene dokaze treba imati da bi se nešto proglasilo održivim”, kaže Markić.
Kako se provjerava održivost zgrada
U graditeljstvu se održivost ne procjenjuje samo prema jednom elementu, poput solarnih panela ili energetske učinkovitosti. Zgrada je složen sustav koji uključuje materijale, način gradnje, potrošnju energije, ali i kvalitetu prostora za korisnike.
“Zgrada kao proizvod provjerava se kroz različite sustave certificiranja. U Europi i Hrvatskoj jedan od najpoznatijih je DGNB certifikat koji procjenjuje različite aspekte održivosti”, objašnjava Smolar.
Materijali i oprema također moraju zadovoljiti određene standarde.
“Svi proizvodi koji se ugrađuju u zgradu moraju imati tehničke listove i dokaze o energetskim svojstvima. Način njihove ugradnje i korištenja također mora zadovoljavati određene kriterije”, dodaje Markić.
Tri ključna kriterija održive gradnje
Da bi se neka zgrada smatrala doista održivom, mora zadovoljiti tri osnovna kriterija: okolišni, društveni i ekonomski.
Okolišni kriteriji odnose se na potrošnju energije, emisije stakleničkih plinova i utjecaj na okoliš. Društveni kriteriji procjenjuju kako zgrada utječe na zdravlje, sigurnost i dobrobit ljudi koji u njoj borave.
Treći kriterij je ekonomska održivost.
“Zgrada mora biti financijski isplativa. Lako je napraviti izuzetno skupu zgradu koja će biti energetski učinkovita, ali to nije poanta održivosti. Ona mora biti dugoročno isplativa”, objašnjava Markić.
Koliko je greenwashing zapravo prisutan
Iako se o greenwashingu često govori u javnosti, stručnjaci smatraju da u sektoru graditeljstva postoji relativno malo prostora za manipulaciju.
“Prostor za muljanje zapravo je vrlo mali. Ako postoje jasno propisani kriteriji i način provjere, teško je nešto proglasiti zelenim bez dokaza”, kaže Markić.
S razvojem regulative i sustava certificiranja očekuje se da će greenwashing u graditeljstvu postajati sve rjeđi, a održiva gradnja sve transparentnija i jasno definirana.
