Urbanizam
Umjetnost u javnom prostoru – kako murali mijenjaju lice grada
Kako bismo bolje razumjeli što ovakve intervencije znače u praksi, razgovarali smo s četvero umjetnika…
Umjetnost u javnom prostoru sve je važniji element suvremenih gradova. Murali, instalacije i druge intervencije izlaze iz galerija i prelaze u svakodnevni prostor — ondje gdje ljudi žive, prolaze i zadržavaju se.
U urbanoj okolini, koja je sve češće obilježena sivim i uniformiranim površinama, ovakvi radovi donose boju, toplinu i trenutke iznenađenja koji mijenjaju ritam prostora.
Istovremeno, murali mijenjaju i naš odnos prema gradu: od funkcionalnog okvira postaje mjesto identiteta, pripadnosti i vizualne komunikacije.
Najnoviji natječaj HDLU-a za oslikavanje dviju zagrebačkih trafostanica dodatno otvara pitanje: što umjetnost u javnom prostoru znači za grad i njegove stanovnike? Od 2020. do danas u Zagrebu je oslikano 15 trafostanica, raspršenih od Trešnjevke i Dubrave do Novog Zagreba i Sesveta — stvarajući mrežu lokacija koje više nisu samo dio infrastrukture, nego i prepoznatljivi vizualni akcenti.
Kako bismo bolje razumjeli što ovakve intervencije znače u praksi, razgovarali smo s četvero autora koji su već oslikali zagrebačke trafostanice. Njihova iskustva otkrivaju kako publika reagira na procese koji se odvijaju na ulici, kako se bira motiv za specifičnu lokaciju te kako mural može utjecati na atmosferu kvarta.
Zašto murali oblikuju identitet grada?
Da murali mogu snažno utjecati na identitet prostora, potvrđuje i umjetnica Klara Rusan, koja ističe kako su neki europski gradovi gotovo prepoznatljivi upravo po muralima.
Lisabon ili Berlin su primjer koliko murali mogu oživjeti grad i udahnuti život u fasade koje su na rubu zaborava. “Sve su to galerije na otvorenom. To je ono što je po meni benefit “muraliziranja”. Što je dostupno za sve i svakoga i što često znači i udisanje života u nešto što je na umoru (dotrajala boja fasada) a i neki arhitektonski nezanimljivi momenti mogu dobiti novi kontekst i priču.”, kaže umjetnica.
Zahvaljujući takvim intervencijama, umjetnost u javnom prostoru djeluje kao korektiv suvremene urbanizacije — razbija sivilo, unosi ritam i stvara vizualne orijentire koji građanima ostaju u memoriji.
Zašto je naš svijet postao siv? Psihološki učinak boja na našu svakodnevnicu
Trafostanice kao idealna urbana platna
Iako tehničke i funkcionalne, trafostanice nude neočekivano dobru podlogu za umjetničke intervencije.
„To su čista betonska platna razasuta po gradu. Imaju praktičnu svrhu, ali ne i estetsku — zašto ih ne iskoristiti za murale?“, kaže ilustrator Ivan Stanišić.
Zbog svoje kompaktne geometrije i položaja u prostoru, trafostanice postaju mali, ali izrazito vidljivi javni ekrani — mjesta koja prirodno privlače poglede i otvaraju prostor za kreativne interpretacije.
Motivi koji nastaju iz prostora, konteksta i zajednice
Motiv murala često proizlazi iz same lokacije ili atmosfere kvartova. Ponekad je polazište vrlo praktično — kao u slučaju Ivana, koji je mural smjestio uz dječje igralište i tome prilagodio vizualni karakter rada.
„Kit mi je omogućio da povežem scenu preko više zidova i unesem razigranost u predgrađe.“, kaže.
Drugi umjetnici posežu za konceptualnim igrama ili vizualnim paradoksima. Za Miju Matijević Akrap, koja je oslikala mural „Elektro antika“, motiv je bio spoj neočekivanog i poznatog:
„Željela sam spojiti antičke vaze i suvremenu infrastrukturu — nešto poznato u neočekivanom kontekstu.“
Njezin mural tako ne funkcionira samo dekorativno, već i kao mali vizualni komentar koji privlači pogled.
U Španskom je Klara Rusan motiv pronašla u snažnom identitetu lokalne zajednice:
„Špansko je kolijevka skate kulture pa sam Špaolin redovnike prikazala kako skateaju na rampama.“
Time mural ne samo da ukrašava prostor, nego ga povezuje sa stvarnom pričom stanovnika.
Postoje i situacije u kojima motiv dolazi iz tradicije, književnosti ili konteksta ustanove. Tako je Agata Lučić, stvarajući mural za vrtić u Zapruđu, polazište pronašla u dječjoj književnosti:
„Vodila sam se motivima ‘Šume Striborove’ i ‘Hlapića’, jer je mural nastajao povodom 150. obljetnice rođenja Ivane Brlić Mažuranić.“
Sve to potvrđuje da umjetnost u javnom prostoru ima sposobnost ispričati lokalnu priču — kroz boju, motiv i kontekst.
Kako publika reagira na stvaranje murala?
Reakcije prolaznika, kažu autori, uglavnom su vrlo pozitivne. Ljudi zastaju, promatraju proces, razgovaraju s umjetnicima i često se vraćaju kako bi vidjeli napredak. U nekim slučajevima, djeca su uključena u proces stvaranja što dodatno spaja publiku sa umjetničkim djelima.
No javni prostor uvijek uključuje određenu nepredvidivost. Dok stvaranje murala može biti vrlo toplo i zajedničko, završeni rad izložen je različitim interpretacijama i reakcijama.
Rad Mie Matijević Akrap je na kraju bio demoliziran.
„Pred kraj je dio murala bio prešaran sprejem… kasnije sam čula da je nekima smetala roza boja. To je rizik rada u javnom prostoru i podsjetnik koliko su reakcije nepredvidive.“, kaže slikarica.
Takvi trenuci pokazuju da murali nisu samo estetski zahvati, nego i mjesta društvenog kontakta — i ponekad, sukoba.
Umjetnost u javnom prostoru kao alat zajednice
Murali su više od vizualnih intervencija — oni potiču komunikaciju i stvaraju osjećaj zajedničkog prostora. Kada ljudi svakodnevno prolaze pokraj djela koje odražava identitet kvarta ili priziva emociju, nastaje prirodni dijalog između umjetnosti i zajednice.
Time murali postaju elementi urbanog identiteta i važan podsjetnik da prostor kojim se krećemo pripada svima.
Psihologija boja: zašto nam murali trebaju?
U gradovima prepunima betona, stakla i neutralnih tonova, boja ima iznimno snažan psihološki učinak. Vizualni podražaji iz okoline utječu na raspoloženje, energiju i osjećaj pripadnosti prostoru. Toplije nijanse podižu vitalnost i optimizam, hladnije stvaraju smirenje i osjećaj prostranosti, a grafički ritam uvodi dinamiku u svakodnevicu.
U ovako strukturiranom urbanom krajoliku murali ne djeluju samo kao dekoracija — oni preuzimaju funkciju vizualnog odmora i emocionalnog sidrišta. Kada se koloristički akcent pojavi ondje gdje ga ne očekujemo, njegov je učinak još snažniji.
Murali postaju emocionalne pauze u prostoru: razbijaju rutinu, usporavaju pogled i stvaraju trenutak koji čini grad ljudskijim. Upravo zato umjetnost u javnom prostoru postaje vizualni i emocionalni predah unutar urbanog sivila.
Gdje bi se murali mogli pojaviti u budućnosti?
Umjetnici vide još mnogo prostora za širenje ovakvih projekata. Agata Lucić naglašava važnost intervencija i u manjim gradovima, iako priznaje poriv da se poigra i po novim fasadama.
„Kako sam odrasla u Delnicama, zadnje dvije godine gledam jednu trafostanicu u parku i voljela bih nju jednom oslikati i napraviti nešto u mjestu u kojem sam provela svoje djetinjstvo. Volim tu lokaciju jer je okružena drvećem i mislim da bi bio lijep kontrast između crteža i zelenila. Naravno, u Zagrebu sigurno ima lokacija na kojima bi se dali realizirati slični projekti, no kako dolazim iz manjeg mjesta u kojem baš i nisam primjetila oslikane murale, bilo bi mi zanimljivo vidjeti (i sudjelovati) u nekoj akciji u tom obliku.”, kaže grafičarka.
Klara Rusan pak vidi vrijednost u revitalizaciji postojećih urbanih cjelina:
“Mislim da bi bilo sjajno da se obnovi zid u Branimirovoj uz prugu i da se ponovi projekt poput onog 2009. koji je bio organiziran od Ivane Vukšić, direktorice Muzeja ulične umjetnosti. S obzirom da živim u Novom Zagrebu, često razmišljam o tome da bi novozagrebačke zgrade, limenke, koje imaju velike prazne bočne fasade, mogle dobiti neki svoj prepoznatljivi vizual.”
Ovakvi prijedlozi pokazuju da umjetnost u javnom prostoru može biti i urbanistički alat. Način da se kvartovi i manji gradovi prepoznaju, vizualno ožive i potaknu na dijalog.
Umjetnost kao svakodnevni susret s gradom
Murali na trafostanicama možda su mali po formatu, ali veliki po učinku. Oni unose boju u sivilo, potiču dijalog, stvaraju identitet i omogućuju stanovnicima da svoj kvart vide drugim očima. Umjetnost u javnom prostoru podsjeća nas da grad nije samo arhitektura i infrastruktura — nego živi organizam koji se oblikuje kroz priče, boje i ljude koji ga svakodnevno koriste.
naslovna fotografija: HDLU/ Šimun Bučan
Urbanizam
Kat po kat nestaje simbol Zagreba: Evo dokle je stiglo rušenje Vjesnika
Donosimo pregled rušenja Vjesnika, zašto se zgrada uklanja kat po kat i kada bi radovi trebali završiti
Vjesnik je desetljećima bio dio zagrebačke vizure, prepoznatljiv neboder uz Slavonsku aveniju simbolizirao je važno razdoblje domaće medijske i arhitektonske povijesti. Za mnoge Zagrepčane bio je više od poslovne zgrade: bio je orijentir u gradu i simbol vremena u kojem je tiskani medij imao golemu moć.
Danas se njegova silueta polako briše, doslovno kat po kat.
Nakon velikog požara krajem 2025. godine, koji je zahvatio više etaža i ozbiljno oštetio konstrukciju, donesena je odluka da sanacija više nije moguća. Umjesto obnove, krenulo je potpuno uklanjanje zgrade koja je desetljećima bila jedno od najprepoznatljivijih obilježja poslovnog Zagreba.
Iako se u početku očekivalo da će radovi završiti brže, proces rušenja Vjesnika pokazao se znatno složenijim nego što se pretpostavljalo.
Dejan Kljun intervju u njegovom ateljeu u Vjesniku
Požar je zapečatio sudbinu zgrade
Veliki požar izbio je krajem studenoga 2025. godine i zahvatio više katova te krovnu konstrukciju nebodera. Nakon višednevnih procjena statičara zaključeno je da je konstrukcija ozbiljno kompromitirana te da bi obnova bila preskupa i sigurnosno rizična.
Time je donesena odluka o rušenju objekta koji je godinama bio sjedište jedne od najvažnijih medijskih kuća u Hrvatskoj.
Zašto je Vjesnik bio važan za Zagreb?
Vjesnik nije bio samo uredski kompleks. Desetljećima je predstavljao simbol hrvatskog novinarstva, izdavaštva i modernističkog razvoja grada.
Njegova lokacija učinila ga je dijelom svakodnevice tisuća građana, a njegova prepoznatljiva silueta postala je važan dio urbanog identiteta Zagreba.
Rušenjem Vjesnika grad ne gubi samo staru zgradu — gubi dio vlastite povijesti.
Kada su počeli radovi?
Početkom 2026. odabrana je tvrtka zadužena za uklanjanje objekta, a krajem veljače na lokaciju su stigli prvi strojevi.
Prva faza uključivala je uklanjanje pomoćnih objekata, osiguravanje okolnog prostora i pripremu za glavno rušenje nebodera. Od početka je bilo jasno da se ovakav objekt ne može uklanjati klasičnim metodama.
Procjenjuje se da će nakon završetka ostati tisuće tona građevinskog otpada koje će trebati zbrinuti.
Zašto se Vjesnik ruši od vrha prema dnu?
Mnogi su se pitali zašto zgrada nije jednostavno srušena miniranjem, no stručnjaci su odabrali potpuno drugačiji pristup.
Vjesnik ruši se metodom kontroliranog strojnog uklanjanja od vrha prema dnu — i to prvenstveno zbog sigurnosti.
Neboder se nalazi uz vrlo prometnu Slavonsku aveniju, u blizini drugih poslovnih objekata, prometne infrastrukture i instalacija, zbog čega miniranje nije bilo opcija.
Takav način rušenja mogao bi ugroziti okolne objekte i izazvati dodatnu štetu.
Osim toga, požar je već oslabio dijelove konstrukcije pa je bilo nužno postupno skidati katove kako bi se rasteretili niži dijelovi zgrade i spriječilo nekontrolirano urušavanje.
Proces je sporiji, ali znatno sigurniji za ovako kompleksan objekt smješten usred aktivne gradske zone.
Azbest je dodatno usporio rušenje
Kada se činilo da radovi napreduju prema planu, pojavio se novi problem — tijekom radova na višim etažama pronađen je azbest.
Zbog posebnih sigurnosnih protokola dio radova morao je biti privremeno zaustavljen, a izvođači su nastavili raditi samo na nižim dijelovima kompleksa i okolnim strukturama.
To je značajno produljilo rokove i pokazalo koliko rušenje ovakvih zgrada može biti zahtjevno.
Kada završava rušenje Vjesnika?
Prema posljednjim dostupnim informacijama, potpuno uklanjanje zgrade trebalo bi završiti do početka srpnja 2026. godine, ako ne dođe do novih komplikacija.
To znači da bi Zagreb ovog ljeta mogao ostati bez jedne od svojih najprepoznatljivijih silueta.
Što dolazi nakon Vjesnika?
To pitanje zasad nema službeni odgovor.
Lokacija uz Slavonsku aveniju godinama se spominje kao potencijalna zona velikog razvoja, a raniji planovi uključivali su novi poslovno-stambeni kompleks pa čak i mogućnost izgradnje novog tornja.
Za sada nema potvrđenih projekata, no jasno je da će prostor na kojem se nalazio Vjesnik building postati jedna od zanimljivijih razvojnih lokacija u gradu.
Dok strojevi uklanjaju posljednje katove, ostaje otvoreno pitanje hoće li ono što nastane na toj adresi imati jednaku težinu u kolektivnoj memoriji Zagreba kao što ju je imao Vjesnik.
Urbanizam
Zelene zgrade ili samo marketing? Stručnjaci upozoravaju na greenwashing
“U trenutku kada je održivost postala mainstream tema, pojavile su se i negativne posljedice…”
Zelene fasade, solarni paneli, energetski certifikati i održivi materijali sve su češći argumenti u promociji novih stambenih i poslovnih zgrada. Investitori sve više naglašavaju ekološku komponentu projekata, a “zelena gradnja” postala je jedan od najvažnijih trendova u suvremenoj arhitekturi. No postavlja se pitanje koliko su takve tvrdnje doista dokaz održivosti, a koliko samo dobro osmišljen marketing. Upravo zbog toga sve se češće spominje pojam greenwashing.
Zgrade koje “dišu” sve su češći prizor u gradovima
Greenwashing označava situaciju u kojoj se nešto predstavlja kao ekološki prihvatljivo ili održivo, iako to u stvarnosti nije u potpunosti točno. Drugim riječima, riječ je o pokušaju da se proizvod, projekt ili tvrtka predstave “zelenijima” nego što doista jesu.
“Greenwashing predstavlja situaciju u kojoj se zeleno i održivo na neki način ‘ispire’, odnosno prikazuje drukčijim nego što jest. Nešto što zapravo nije održivo pokušava se predstaviti kao zeleno, često zbog poslovnih ili marketinških razloga”, objašnjava Dean Smolar, izvršni direktor Hrvatskog savjeta za zelenu gradnju.
Kako je greenwashing postao globalni problem
Pojam greenwashing nije nov, ali se posljednjih godina sve češće pojavljuje u javnosti. Razlog tome je snažan fokus na održivost koji je Europska unija postavila kroz niz strategija i regulativa, posebno kroz Europski zeleni plan.
Od 2020. godine zelena tranzicija postala je jedna od ključnih politika Europske unije. Održiva gradnja, energetska učinkovitost i smanjenje emisija CO₂ postali su dio svakodnevnih rasprava u gospodarstvu, politici i graditeljstvu.
“U trenutku kada je održivost postala mainstream tema, pojavile su se i negativne posljedice. Jedna od njih je upravo greenwashing, odnosno pokušaj da se nešto predstavi kao održivo iako ne zadovoljava sve kriterije”, kaže Smolar.
U građevinskom sektoru taj problem može biti posebno izražen jer se zgrade često promoviraju kroz ekološke karakteristike poput energetske učinkovitosti ili korištenja obnovljivih izvora energije.
Europa uvodi pravila protiv greenwashinga
Europske institucije vrlo su brzo prepoznale rizik od zloupotrebe pojma održivosti te su počele uvoditi regulatorne mehanizme koji bi trebali spriječiti greenwashing.
Jedan od ključnih alata je EU taksonomija, uredba koja jasno definira što se smatra održivim ulaganjem.
“Taksonomija taksativno objašnjava što znači zeleno i održivo. Ona definira konkretne kriterije za različite vrste ulaganja, uključujući izgradnju i obnovu zgrada”, objašnjava Marko Markić, dipl. ing. građ., voditelj odjela certificiranja u Hrvatskom savjetu za zelenu gradnju.
Drugim riječima, zgrada se ne može proizvoljno nazvati zelenom – mora zadovoljiti jasno definirane tehničke i energetske kriterije.
Osim toga, u pripremi je i Green Claims Directive, europska direktiva koja bi trebala spriječiti proizvoljno korištenje ekoloških tvrdnji u marketingu.
“Ona će definirati na koji način se može izreći neka zelena tvrdnja te kakve znanstvene dokaze treba imati da bi se nešto proglasilo održivim”, kaže Markić.
Kako se provjerava održivost zgrada
U graditeljstvu se održivost ne procjenjuje samo prema jednom elementu, poput solarnih panela ili energetske učinkovitosti. Zgrada je složen sustav koji uključuje materijale, način gradnje, potrošnju energije, ali i kvalitetu prostora za korisnike.
“Zgrada kao proizvod provjerava se kroz različite sustave certificiranja. U Europi i Hrvatskoj jedan od najpoznatijih je DGNB certifikat koji procjenjuje različite aspekte održivosti”, objašnjava Smolar.
Materijali i oprema također moraju zadovoljiti određene standarde.
“Svi proizvodi koji se ugrađuju u zgradu moraju imati tehničke listove i dokaze o energetskim svojstvima. Način njihove ugradnje i korištenja također mora zadovoljavati određene kriterije”, dodaje Markić.
Tri ključna kriterija održive gradnje
Da bi se neka zgrada smatrala doista održivom, mora zadovoljiti tri osnovna kriterija: okolišni, društveni i ekonomski.
Okolišni kriteriji odnose se na potrošnju energije, emisije stakleničkih plinova i utjecaj na okoliš. Društveni kriteriji procjenjuju kako zgrada utječe na zdravlje, sigurnost i dobrobit ljudi koji u njoj borave.
Treći kriterij je ekonomska održivost.
“Zgrada mora biti financijski isplativa. Lako je napraviti izuzetno skupu zgradu koja će biti energetski učinkovita, ali to nije poanta održivosti. Ona mora biti dugoročno isplativa”, objašnjava Markić.
Koliko je greenwashing zapravo prisutan
Iako se o greenwashingu često govori u javnosti, stručnjaci smatraju da u sektoru graditeljstva postoji relativno malo prostora za manipulaciju.
“Prostor za muljanje zapravo je vrlo mali. Ako postoje jasno propisani kriteriji i način provjere, teško je nešto proglasiti zelenim bez dokaza”, kaže Markić.
S razvojem regulative i sustava certificiranja očekuje se da će greenwashing u graditeljstvu postajati sve rjeđi, a održiva gradnja sve transparentnija i jasno definirana.
