Urbanizam
Umjetnost u javnom prostoru – kako murali mijenjaju lice grada
Kako bismo bolje razumjeli što ovakve intervencije znače u praksi, razgovarali smo s četvero umjetnika…
Umjetnost u javnom prostoru sve je važniji element suvremenih gradova. Murali, instalacije i druge intervencije izlaze iz galerija i prelaze u svakodnevni prostor — ondje gdje ljudi žive, prolaze i zadržavaju se.
U urbanoj okolini, koja je sve češće obilježena sivim i uniformiranim površinama, ovakvi radovi donose boju, toplinu i trenutke iznenađenja koji mijenjaju ritam prostora.
Istovremeno, murali mijenjaju i naš odnos prema gradu: od funkcionalnog okvira postaje mjesto identiteta, pripadnosti i vizualne komunikacije.
Najnoviji natječaj HDLU-a za oslikavanje dviju zagrebačkih trafostanica dodatno otvara pitanje: što umjetnost u javnom prostoru znači za grad i njegove stanovnike? Od 2020. do danas u Zagrebu je oslikano 15 trafostanica, raspršenih od Trešnjevke i Dubrave do Novog Zagreba i Sesveta — stvarajući mrežu lokacija koje više nisu samo dio infrastrukture, nego i prepoznatljivi vizualni akcenti.
Kako bismo bolje razumjeli što ovakve intervencije znače u praksi, razgovarali smo s četvero autora koji su već oslikali zagrebačke trafostanice. Njihova iskustva otkrivaju kako publika reagira na procese koji se odvijaju na ulici, kako se bira motiv za specifičnu lokaciju te kako mural može utjecati na atmosferu kvarta.
Zašto murali oblikuju identitet grada?
Da murali mogu snažno utjecati na identitet prostora, potvrđuje i umjetnica Klara Rusan, koja ističe kako su neki europski gradovi gotovo prepoznatljivi upravo po muralima.
Lisabon ili Berlin su primjer koliko murali mogu oživjeti grad i udahnuti život u fasade koje su na rubu zaborava. “Sve su to galerije na otvorenom. To je ono što je po meni benefit “muraliziranja”. Što je dostupno za sve i svakoga i što često znači i udisanje života u nešto što je na umoru (dotrajala boja fasada) a i neki arhitektonski nezanimljivi momenti mogu dobiti novi kontekst i priču.”, kaže umjetnica.
Zahvaljujući takvim intervencijama, umjetnost u javnom prostoru djeluje kao korektiv suvremene urbanizacije — razbija sivilo, unosi ritam i stvara vizualne orijentire koji građanima ostaju u memoriji.
Zašto je naš svijet postao siv? Psihološki učinak boja na našu svakodnevnicu
Trafostanice kao idealna urbana platna
Iako tehničke i funkcionalne, trafostanice nude neočekivano dobru podlogu za umjetničke intervencije.
„To su čista betonska platna razasuta po gradu. Imaju praktičnu svrhu, ali ne i estetsku — zašto ih ne iskoristiti za murale?“, kaže ilustrator Ivan Stanišić.
Zbog svoje kompaktne geometrije i položaja u prostoru, trafostanice postaju mali, ali izrazito vidljivi javni ekrani — mjesta koja prirodno privlače poglede i otvaraju prostor za kreativne interpretacije.
Motivi koji nastaju iz prostora, konteksta i zajednice
Motiv murala često proizlazi iz same lokacije ili atmosfere kvartova. Ponekad je polazište vrlo praktično — kao u slučaju Ivana, koji je mural smjestio uz dječje igralište i tome prilagodio vizualni karakter rada.
„Kit mi je omogućio da povežem scenu preko više zidova i unesem razigranost u predgrađe.“, kaže.
Drugi umjetnici posežu za konceptualnim igrama ili vizualnim paradoksima. Za Miju Matijević Akrap, koja je oslikala mural „Elektro antika“, motiv je bio spoj neočekivanog i poznatog:
„Željela sam spojiti antičke vaze i suvremenu infrastrukturu — nešto poznato u neočekivanom kontekstu.“
Njezin mural tako ne funkcionira samo dekorativno, već i kao mali vizualni komentar koji privlači pogled.
U Španskom je Klara Rusan motiv pronašla u snažnom identitetu lokalne zajednice:
„Špansko je kolijevka skate kulture pa sam Špaolin redovnike prikazala kako skateaju na rampama.“
Time mural ne samo da ukrašava prostor, nego ga povezuje sa stvarnom pričom stanovnika.
Postoje i situacije u kojima motiv dolazi iz tradicije, književnosti ili konteksta ustanove. Tako je Agata Lučić, stvarajući mural za vrtić u Zapruđu, polazište pronašla u dječjoj književnosti:
„Vodila sam se motivima ‘Šume Striborove’ i ‘Hlapića’, jer je mural nastajao povodom 150. obljetnice rođenja Ivane Brlić Mažuranić.“
Sve to potvrđuje da umjetnost u javnom prostoru ima sposobnost ispričati lokalnu priču — kroz boju, motiv i kontekst.
Kako publika reagira na stvaranje murala?
Reakcije prolaznika, kažu autori, uglavnom su vrlo pozitivne. Ljudi zastaju, promatraju proces, razgovaraju s umjetnicima i često se vraćaju kako bi vidjeli napredak. U nekim slučajevima, djeca su uključena u proces stvaranja što dodatno spaja publiku sa umjetničkim djelima.
No javni prostor uvijek uključuje određenu nepredvidivost. Dok stvaranje murala može biti vrlo toplo i zajedničko, završeni rad izložen je različitim interpretacijama i reakcijama.
Rad Mie Matijević Akrap je na kraju bio demoliziran.
„Pred kraj je dio murala bio prešaran sprejem… kasnije sam čula da je nekima smetala roza boja. To je rizik rada u javnom prostoru i podsjetnik koliko su reakcije nepredvidive.“, kaže slikarica.
Takvi trenuci pokazuju da murali nisu samo estetski zahvati, nego i mjesta društvenog kontakta — i ponekad, sukoba.
Umjetnost u javnom prostoru kao alat zajednice
Murali su više od vizualnih intervencija — oni potiču komunikaciju i stvaraju osjećaj zajedničkog prostora. Kada ljudi svakodnevno prolaze pokraj djela koje odražava identitet kvarta ili priziva emociju, nastaje prirodni dijalog između umjetnosti i zajednice.
Time murali postaju elementi urbanog identiteta i važan podsjetnik da prostor kojim se krećemo pripada svima.
Psihologija boja: zašto nam murali trebaju?
U gradovima prepunima betona, stakla i neutralnih tonova, boja ima iznimno snažan psihološki učinak. Vizualni podražaji iz okoline utječu na raspoloženje, energiju i osjećaj pripadnosti prostoru. Toplije nijanse podižu vitalnost i optimizam, hladnije stvaraju smirenje i osjećaj prostranosti, a grafički ritam uvodi dinamiku u svakodnevicu.
U ovako strukturiranom urbanom krajoliku murali ne djeluju samo kao dekoracija — oni preuzimaju funkciju vizualnog odmora i emocionalnog sidrišta. Kada se koloristički akcent pojavi ondje gdje ga ne očekujemo, njegov je učinak još snažniji.
Murali postaju emocionalne pauze u prostoru: razbijaju rutinu, usporavaju pogled i stvaraju trenutak koji čini grad ljudskijim. Upravo zato umjetnost u javnom prostoru postaje vizualni i emocionalni predah unutar urbanog sivila.
Gdje bi se murali mogli pojaviti u budućnosti?
Umjetnici vide još mnogo prostora za širenje ovakvih projekata. Agata Lucić naglašava važnost intervencija i u manjim gradovima, iako priznaje poriv da se poigra i po novim fasadama.
„Kako sam odrasla u Delnicama, zadnje dvije godine gledam jednu trafostanicu u parku i voljela bih nju jednom oslikati i napraviti nešto u mjestu u kojem sam provela svoje djetinjstvo. Volim tu lokaciju jer je okružena drvećem i mislim da bi bio lijep kontrast između crteža i zelenila. Naravno, u Zagrebu sigurno ima lokacija na kojima bi se dali realizirati slični projekti, no kako dolazim iz manjeg mjesta u kojem baš i nisam primjetila oslikane murale, bilo bi mi zanimljivo vidjeti (i sudjelovati) u nekoj akciji u tom obliku.”, kaže grafičarka.
Klara Rusan pak vidi vrijednost u revitalizaciji postojećih urbanih cjelina:
“Mislim da bi bilo sjajno da se obnovi zid u Branimirovoj uz prugu i da se ponovi projekt poput onog 2009. koji je bio organiziran od Ivane Vukšić, direktorice Muzeja ulične umjetnosti. S obzirom da živim u Novom Zagrebu, često razmišljam o tome da bi novozagrebačke zgrade, limenke, koje imaju velike prazne bočne fasade, mogle dobiti neki svoj prepoznatljivi vizual.”
Ovakvi prijedlozi pokazuju da umjetnost u javnom prostoru može biti i urbanistički alat. Način da se kvartovi i manji gradovi prepoznaju, vizualno ožive i potaknu na dijalog.
Umjetnost kao svakodnevni susret s gradom
Murali na trafostanicama možda su mali po formatu, ali veliki po učinku. Oni unose boju u sivilo, potiču dijalog, stvaraju identitet i omogućuju stanovnicima da svoj kvart vide drugim očima. Umjetnost u javnom prostoru podsjeća nas da grad nije samo arhitektura i infrastruktura — nego živi organizam koji se oblikuje kroz priče, boje i ljude koji ga svakodnevno koriste.
naslovna fotografija: HDLU/ Šimun Bučan
Arhitektura i dizajn
Celje kao model: Kako gradovi rastu kroz dijalog struke, uprave i građana
Što europski gradovi mogu naučiti od Celja?
Na javnoj tribini u Uraniji, prostoru kreacije u Zagrebu, 2.7.2026. otvorena je rasprava o tome kako se suvremeni europski gradovi nose sa sve složenijom birokracijom, klimatskim izazovima i potrebom da građani stvarno sudjeluju u odlukama koje oblikuju njihov prostor. Povod susretu bio je međunarodni arhitektonsko-urbanistički natječaj za novi Putnički centar Celje, na kojem je pobijedio hrvatski studio ARGU. No razgovor se, kako je istaknuo arhitekt Marko Gusić, nije zadržao na pobjedničkom rješenju, već se otvorio prema procesu koji svakom takvom projektu prethodi. Tribinu je vodio Marko Gusić, a u razgovoru su sudjelovali gradonačelnik Celja Matija Kovač i arhitektica Monika Tominšek, voditeljica Ureda za razvoj, projekte i gospodarstvo grada Celja.
Celje – vizija grada koja nastaje kroz dijalog
Celje je treći po veličini grad u Sloveniji, s oko 50 000 stanovnika, znatno manji od Zagreba, ali suočen sa sličnim strukturnim problemima: naslijeđenom urbanističkom mrežom, birokracijom koja usporava velike zahvate i potrebom da se javni prostor prilagodi današnjim, a ne jučerašnjim potrebama građana. Upravo ta usporedivost izazova, unatoč razlici u veličini, čini celjski model zanimljivim i za hrvatsku publiku.
Ono što Celje čini zanimljivim primjerom nije jedan pojedinačni projekt, nego pristup upravljanju gradom koji se gradi godinama, kroz kontinuiran dijalog sa strukom i građanima, dugoročno planiranje i otvorene arhitektonske natječaje. Umjesto da se veliki potezi provode odozgo, bez konzultacija, celjski model počiva na ideji da urbanizam, promet, javni prostor, kultura i gospodarstvo treba promatrati kao jedinstven sustav, a ne kao odvojene resore koji se rješavaju pojedinačno.
Upravo je ta cjelovitost razlog zašto je vizija Celja postala tema regionalnog interesa. Grad se suočava s izazovima sličnim onima u Zagrebu i drugim srednjoeuropskim gradovima, ali je pronašao način da ih pretvori u konkretne projekte, čak i kada širi urbanistički okvir nije potpuno definiran. Slični izazovi, od gužvi u prometu do nedostupnog stanovanja, detaljno su opisani i u našem tekstu Gradovi kakve poznajemo više ne funkcioniraju: evo kako ćemo živjeti u budućnosti, gdje se pokazuje da rješenja poput grada od 15 minuta ili superblokova nisu futuristička fantazija, nego modeli koji se već testiraju diljem Europe, a dijelovi Zagreba, poput Trnskog, Sigeta i Travnog, po tom principu funkcioniraju već desetljećima.
Gradonačelnik Matija Kovač o tome je otvoreno rekao:
„Cijeli sustav urbanističkog planiranja opterećen je birokracijom i vrlo je teško pokrenuti stvari bez ovakvog pristupa. Čak i za najbolje stručnjake prepreke su toliko velike da danas više gotovo ne možemo maštati o velikim vizijama kroz urbanizam. Ali možemo ih ostvarivati kroz konkretne projektne vizije, i to je za nas bio najveći iskorak.
Naš grad već 18 godina nema usvojen generalni urbanistički plan. Ipak, u posljednje četiri godine promijenili smo tim i pristup, ali rezultati još nisu u potpunosti onakvi kakve smo očekivali u području urbanizma.
Zato moramo primijeniti drugačije pristupe – promjene moraju biti i ekonomske prirode, ne samo društvene.“
Ova iskrenost, rijetka na ovakvim javnim nastupima, dobro ilustrira zašto se o Celju govori kao o modelu vrijednom pažnje. Grad ne skriva svoje strukturne probleme, nego ih otvoreno stavlja na stol kao polazište za razgovor o rješenjima.
Urania: prostor koji je vratio kulturu u kvart
Tribina se održala u Uraniji – prostoru kreacije, smještenom na Trgu Eugena Kvaternika u Zagrebu, u zgradi nekadašnjeg kina Partizan, kasnije Urania. Prostor su preuredili i u njega se uselili arhitekti studija 3LHD, koji su od četiri izvorna volumena zgrade sačuvali tri: ulaznu zgradu, lobi i veliku dvoranu, dok je ulazni paviljon zamijenjen novim, staklenim.
Osim što je postala novi ured 3LHD-a, Urania je zamišljena i kao javni prostor otvoren široj publici, kroz izložbe, predavanja i razna događanja. Javne tribine u Uraniji, u sklopu koje je organizirana i tribina o Celju, koncipirana je kroz tri tematske cjeline: arhitekturu i dizajn, umjetnost i ekologiju te održivost i urbanizam. Osim toga, Urania je postala i novi dom Zagreb Film Festivala nakon što je grad ostao bez kina Europa, a prostor redovito ugošćuje i izložbe, predstave i multimedijalne performanse.
Takav prostor, koji spaja uredski rad arhitektonskog studija s otvorenim programom za javnost, sam po sebi je primjer teme o kojoj se na tribini raspravljalo: kako kulturni i kreativni sadržaj mogu oživjeti dio grada i ponovno ga učiniti mjestom okupljanja, slično kao što su nekadašnja kina nekad bila epicentri svojih kvartova.
3LHD: arhitektonski studio iza prostora i iza velikih projekata
Studio 3LHD, čiji je ured danas smješten upravo u Uraniji, jedan je od najprepoznatljivijih hrvatskih arhitektonskih ureda. Osim uređenja vlastitog prostora, studio stoji iza nekoliko velikih infrastrukturnih i urbanističkih projekata koji pokazuju širinu njihovog djelovanja, od javnih prostora do velikih mostova. Jedan od partnera studija, arhitekt Marko Dabrović, u podcastu Prostor otvoreno je progovorio o problemima nekontroliranog širenja gradova:
„Gradovi su se jako razvukli. Ne radi se planirano, radi se individualno i često bez adekvatne infrastrukture. To su teme koje treba probuditi u Hrvatskoj.“
Ovakav stav, koji dolazi od arhitekta uključenog u velike projekte poput mosta preko Kaštelanskog zaljeva, gdje je 3LHD surađivao sa slovenskim projektantima na pobjedničkom natječajnom rješenju, pokazuje da se pitanja planiranog rasta gradova provlače kroz cijelu njihovu praksu, od malih uredskih prostora poput Uranije do velikih infrastrukturnih zahvata.
Zašto su ovakve tribine bitne
Javne tribine poput ove imaju vrijednost koja nadilazi samu temu natječaja ili konkretnog projekta. One otvaraju prostor za razgovor o procesima koji obično ostaju skriveni od javnosti, poput toga kako se formira projektni zadatak, tko donosi odluke o razvoju grada i kako se ti procesi mogu učiniti transparentnijima. Slična pitanja, u kontekstu urbane transformacije hrvatskih gradova, otvorio je i arhitekt i urbanist Alen Žunić u intervjuu o budućnosti gradova, gdje je naglasio kako urbanizam treba promatrati kroz širi kontekst društva, prostora i tehnologije, a ne isključivo kroz tehničke propise.
Osim toga, ovakvi formati potiču izravnu razmjenu između struke, uprave i publike. Pitanja iz publike, o utjecaju arhitektonske edukacije na upravljanje gradom ili o primjerima dobre prakse iz drugih gradova, pokazuju da građani žele razumjeti kontekst, a ne samo krajnji rezultat. Time se gradi povjerenje i osnažuje osjećaj da odluke o gradu nisu donesene izolirano, već kroz dijalog koji uključuje i one na koje te odluke izravno utječu.
Arhitektonski natječaji kao alat participacije
Vizija Celja oslanja se dobrim dijelom na otvorene arhitektonske natječaje, a slična praksa sve je prisutnija i u Hrvatskoj. Slično je pristupljeno i u Malinskoj, gdje je javni urbanističko-arhitektonski natječaj za uređenje Obalnog pojasa raspisan još 2015. godine, s ciljem da se veći zahvat u javnom prostoru planski uklopi u okoliš, a ne provodi fragmentirano.
Natječaji ove vrste otvaraju prostor i za javni uvid u proces, kao što je bio slučaj s izložbom natječajnih radova za Osnovnu školu Dubrava – centar, gdje su građani mogli razgledati sva nagrađena rješenja prije nego što je odabran konačni projekt.
Rasprava o participaciji građana ne odnosi se samo na velike infrastrukturne ili urbanističke zahvate.
Tribina u Uraniji, u prostoru koji sam po sebi predstavlja primjer oživljavanja javnog prostora, pokazala je da se kvalitetan grad ne stvara pojedinačnim intervencijama, nego dosljednim i promišljenim procesom u kojem struka, uprava i građani sudjeluju zajedno.
Vizija Celja, unatoč vlastitim birokratskim preprekama koje je gradonačelnik Kovač otvoreno priznao, pokazuje da je moguće graditi grad kroz konkretne projekte čak i kad širi plan nedostaje.
Foto: Jure Živković
Dizajn prostora, namještaja i dekoracija
Zašto je grad ljeti vruć, a park hladan i što zelenilo u gradu ljeti radi s mikroklimom
Parkovi, drvoredi i živice nisu ukras. Oni su infrastruktura. I što ih je više, to su ljeta u gradu podnošljivija – za sve.
Tko je ikad prošetao od Ilice prema Zrinjevcu na vrućem srpanjskom poslijepodnevu, osjetio je razliku i bez termometra. Ispod krošnji starih platana temperatura pada osjetno. Zrak postaje blaži, a buka grada nekako se prigušuje.
Nije to slučajnost ni puka ugoda. Iza toga stoji konkretna fizika. Drveće isparava vlagu, krošnje blokiraju sunčevo zračenje, a tlo pod njima ostaje hladno umjesto da akumulira toplinu poput asfalta. Zrinjevac ne hladi samo one koji sjede na klupi – hladi cijeli taj dio grada.
Razumijevanje tog principa mijenja kako gledamo na zelenilo u gradu ljeti. Parkovi, drvoredi i živice nisu ukras. Oni su infrastruktura. I što ih je više, to su ljeta u gradu podnošljivija – za sve.
Klimatski neutralni gradovi u borbi protiv klimatskih promjena
Što je urbani toplinski otok i zašto Zagreb pati od njega
Urbani toplinski otok pojava je u kojoj grad postaje topliji od svoje okolice. Beton, asfalt i krovovi upijaju sunčevo zračenje i potom ga polako otpuštaju kao toplinu. Asfalt i beton na izravnoj sunčevoj svjetlosti mogu doseći površinske temperature i do 82 stupnja Celzijusa u najtoplijim danima. Noću se ta toplina vraća u zrak, pa grad ni tada ne može dovoljno ohladiti. Tko je ikad pokušao spavati u stanu bez klime usred kolovoza, zna točno o čemu se govori.
Ako se usporede podaci s dviju zagrebačkih meteoroloških postaja, Maksimira i Griča, može se primijetiti da je na Griču temperatura zraka nerijetko viša nego u Maksimiru. To je živi dokaz da zelenilo oko postaje Maksimir stvarno mijenja izmjerene vrijednosti. Ublažujući učinak na toplinsko opterećenje u Zagrebu imaju Medvednica, ali i parkovi poput Maksimira, Zrinjevca, Botaničkog vrta te područja Bundeka i Jaruna.
Nije to samo osjećaj koji se ima dok se leži na travi. Radi se o mjerljivoj razlici koja utječe na kvalitetu života, spavanje, potrošnju energije za hlađenje – i zdravlje.
Kako biljke hladi prostor oko sebe
Biljke rashladuju okoliš na dva načina: sjenom i evapotranspiracijom. Sjena je jednostavna – krošnja drveta blokira izravno sunčevo zračenje i sprječava zagrijavanje površina ispod nje. Evapotranspiracija je nešto suptilnija: biljka kroz listove ispušta vlagu, a isparavanje te vlage troši energiju iz okolnog zraka i snižava temperaturu. To je slično principu na kojem radi znojenje kod ljudi.
Zrak u gradu ljeti je u prosjeku 2 do 4 stupnja Celzijusa topliji od onog oko naselja, a relativna vlažnost zraka u gradu znatno je niža od vlažnosti u okolini. Drvoredi i parkovi taj deficit vlage djelomično nadoknađuju upravo evapotranspiracijom.
Biljke na balkonu ljeti: Kako zelenilom rashladiti stan i stvoriti ugodniji prostor
Drvoredi prave hlad na pješačkim stazama i kolnicima, spuštaju temperaturu, a istovremeno stanare čiji su prozori orijentirani prema ulici štite od buke i zagađenja. Zbog toga drvored uz ulicu nije samo estetski detalj urbanog planiranja – on funkcionalno mijenja mikroklimu cijele ulice. Ista logika vrijedi i za manje razmjere: živica umjesto betonskog zida, penjačica uz fasadu, ili vertikalni vrt na terasi koji ozeleni i inače goli zid – sve to lokalno snižava temperaturu i stvara ugodniji mikrookoliš.
Zagreb: grad koji ima zelenilo, ali ga ne koristi ravnomjerno
Zagreb je, za razliku od nekih europskih gradova, zapravo relativno zelen – ima Medvednicu, Maksimir, Bundek, Jarun, Botanički vrt i Zrinjevac kao dio Lenucijeve potkove. Problem nije u tome što zelenila nema, nego u tome gdje ga nema.
Analiza je pokazala da se postojeći vrtići i domovi za starije i nemoćne u velikom postotku nalaze u dijelovima grada koji su pod iznimnim toplinskim opterećenjem, a s vrlo malo zelenih površina. To znači da najosjeteljiviji dio stanovništva živi upravo tamo gdje je ljeti najtoplije – a drveća i parkova ima najmanje. Nije apstraktna urbanistička zabrinutost; to je svakodnevna stvarnost za mnoge četvrti koje su izgrađene u drugom planu, bez ikakve zelene infrastrukture.
Stručnjaci upozoravaju da klimatska kriza donosi ekstremne promjene u kratkom roku – ne samo toplinu, nego i utjecaj vjetra te obilne oborine u kratkim vremenskim razdobljima. Prirodnija rješenja, poput uvođenja otpornih biljnih vrsta i formiranja retencijskih područja kao što su kišni vrtovi, postaju ključna obrana od klimatskih ekstrema.
Zelenilo u gradu ljeti: čak i mali komad čini razliku
Nije potreban park da bi se osjetio učinak. Čak i male zelene površine imaju povoljan učinak na klimatske uvjete u gradu. Živica umjesto betonskog zida, drvo uz parkiralište, zeleni krov na poslovnoj zgradi… Svaki od tih elemenata lokalno snižava temperaturu i pridonosi boljem zraku.
Izvedbom zelenih krovova i zelenih zidova na zgradama, kao i povećanjem zelenih površina oko zgrada, smanjuje se okolna temperatura i ostvaruje ušteda u troškovima energije za hlađenje. U praksi to znači da svaki vlasnik kuće koji posadi stablo uz južno pročelje, ili postavi živu ogradu umjesto punog betonskog zida, konkretno snižava temperaturu u dvorištu i smanjuje potrebu za klimatizacijom. Čak i dobro osmišljen balkon s nekoliko vrsta biljaka može promijeniti mikroklimu oko prozora i rashladiti prostor koji inače prima udarni val popodnevnog sunca.
Za one koji tek kreću sa zelenilom na otvorenom, dobra polazna točka su biljke prilagođene za balkon – vrste koje podnose izloženost, ne traže previše njege i pritom stvaraju onaj tanak, ali stvaran zeleni zastor između stana i vrućeg ljetnog zraka. Za veće ambicije, vertikalni vrt može prekriti i znatno veću površinu bez da zauzme puno prostora na tlu.
Tema zelenila u gradu ljeti ne staje na razini parkova i urbanih politika. Ona počinje na balkonu, uz ogradu, uz prozor.
