Urbanizam
Umjetnost u javnom prostoru – kako murali mijenjaju lice grada
Kako bismo bolje razumjeli što ovakve intervencije znače u praksi, razgovarali smo s četvero umjetnika…
Umjetnost u javnom prostoru sve je važniji element suvremenih gradova. Murali, instalacije i druge intervencije izlaze iz galerija i prelaze u svakodnevni prostor — ondje gdje ljudi žive, prolaze i zadržavaju se.
U urbanoj okolini, koja je sve češće obilježena sivim i uniformiranim površinama, ovakvi radovi donose boju, toplinu i trenutke iznenađenja koji mijenjaju ritam prostora.
Istovremeno, murali mijenjaju i naš odnos prema gradu: od funkcionalnog okvira postaje mjesto identiteta, pripadnosti i vizualne komunikacije.
Najnoviji natječaj HDLU-a za oslikavanje dviju zagrebačkih trafostanica dodatno otvara pitanje: što umjetnost u javnom prostoru znači za grad i njegove stanovnike? Od 2020. do danas u Zagrebu je oslikano 15 trafostanica, raspršenih od Trešnjevke i Dubrave do Novog Zagreba i Sesveta — stvarajući mrežu lokacija koje više nisu samo dio infrastrukture, nego i prepoznatljivi vizualni akcenti.
Kako bismo bolje razumjeli što ovakve intervencije znače u praksi, razgovarali smo s četvero autora koji su već oslikali zagrebačke trafostanice. Njihova iskustva otkrivaju kako publika reagira na procese koji se odvijaju na ulici, kako se bira motiv za specifičnu lokaciju te kako mural može utjecati na atmosferu kvarta.
Zašto murali oblikuju identitet grada?
Da murali mogu snažno utjecati na identitet prostora, potvrđuje i umjetnica Klara Rusan, koja ističe kako su neki europski gradovi gotovo prepoznatljivi upravo po muralima.
Lisabon ili Berlin su primjer koliko murali mogu oživjeti grad i udahnuti život u fasade koje su na rubu zaborava. “Sve su to galerije na otvorenom. To je ono što je po meni benefit “muraliziranja”. Što je dostupno za sve i svakoga i što često znači i udisanje života u nešto što je na umoru (dotrajala boja fasada) a i neki arhitektonski nezanimljivi momenti mogu dobiti novi kontekst i priču.”, kaže umjetnica.
Zahvaljujući takvim intervencijama, umjetnost u javnom prostoru djeluje kao korektiv suvremene urbanizacije — razbija sivilo, unosi ritam i stvara vizualne orijentire koji građanima ostaju u memoriji.
Zašto je naš svijet postao siv? Psihološki učinak boja na našu svakodnevnicu
Trafostanice kao idealna urbana platna
Iako tehničke i funkcionalne, trafostanice nude neočekivano dobru podlogu za umjetničke intervencije.
„To su čista betonska platna razasuta po gradu. Imaju praktičnu svrhu, ali ne i estetsku — zašto ih ne iskoristiti za murale?“, kaže ilustrator Ivan Stanišić.
Zbog svoje kompaktne geometrije i položaja u prostoru, trafostanice postaju mali, ali izrazito vidljivi javni ekrani — mjesta koja prirodno privlače poglede i otvaraju prostor za kreativne interpretacije.
Motivi koji nastaju iz prostora, konteksta i zajednice
Motiv murala često proizlazi iz same lokacije ili atmosfere kvartova. Ponekad je polazište vrlo praktično — kao u slučaju Ivana, koji je mural smjestio uz dječje igralište i tome prilagodio vizualni karakter rada.
„Kit mi je omogućio da povežem scenu preko više zidova i unesem razigranost u predgrađe.“, kaže.
Drugi umjetnici posežu za konceptualnim igrama ili vizualnim paradoksima. Za Miju Matijević Akrap, koja je oslikala mural „Elektro antika“, motiv je bio spoj neočekivanog i poznatog:
„Željela sam spojiti antičke vaze i suvremenu infrastrukturu — nešto poznato u neočekivanom kontekstu.“
Njezin mural tako ne funkcionira samo dekorativno, već i kao mali vizualni komentar koji privlači pogled.
U Španskom je Klara Rusan motiv pronašla u snažnom identitetu lokalne zajednice:
„Špansko je kolijevka skate kulture pa sam Špaolin redovnike prikazala kako skateaju na rampama.“
Time mural ne samo da ukrašava prostor, nego ga povezuje sa stvarnom pričom stanovnika.
Postoje i situacije u kojima motiv dolazi iz tradicije, književnosti ili konteksta ustanove. Tako je Agata Lučić, stvarajući mural za vrtić u Zapruđu, polazište pronašla u dječjoj književnosti:
„Vodila sam se motivima ‘Šume Striborove’ i ‘Hlapića’, jer je mural nastajao povodom 150. obljetnice rođenja Ivane Brlić Mažuranić.“
Sve to potvrđuje da umjetnost u javnom prostoru ima sposobnost ispričati lokalnu priču — kroz boju, motiv i kontekst.
Kako publika reagira na stvaranje murala?
Reakcije prolaznika, kažu autori, uglavnom su vrlo pozitivne. Ljudi zastaju, promatraju proces, razgovaraju s umjetnicima i često se vraćaju kako bi vidjeli napredak. U nekim slučajevima, djeca su uključena u proces stvaranja što dodatno spaja publiku sa umjetničkim djelima.
No javni prostor uvijek uključuje određenu nepredvidivost. Dok stvaranje murala može biti vrlo toplo i zajedničko, završeni rad izložen je različitim interpretacijama i reakcijama.
Rad Mie Matijević Akrap je na kraju bio demoliziran.
„Pred kraj je dio murala bio prešaran sprejem… kasnije sam čula da je nekima smetala roza boja. To je rizik rada u javnom prostoru i podsjetnik koliko su reakcije nepredvidive.“, kaže slikarica.
Takvi trenuci pokazuju da murali nisu samo estetski zahvati, nego i mjesta društvenog kontakta — i ponekad, sukoba.
Umjetnost u javnom prostoru kao alat zajednice
Murali su više od vizualnih intervencija — oni potiču komunikaciju i stvaraju osjećaj zajedničkog prostora. Kada ljudi svakodnevno prolaze pokraj djela koje odražava identitet kvarta ili priziva emociju, nastaje prirodni dijalog između umjetnosti i zajednice.
Time murali postaju elementi urbanog identiteta i važan podsjetnik da prostor kojim se krećemo pripada svima.
Psihologija boja: zašto nam murali trebaju?
U gradovima prepunima betona, stakla i neutralnih tonova, boja ima iznimno snažan psihološki učinak. Vizualni podražaji iz okoline utječu na raspoloženje, energiju i osjećaj pripadnosti prostoru. Toplije nijanse podižu vitalnost i optimizam, hladnije stvaraju smirenje i osjećaj prostranosti, a grafički ritam uvodi dinamiku u svakodnevicu.
U ovako strukturiranom urbanom krajoliku murali ne djeluju samo kao dekoracija — oni preuzimaju funkciju vizualnog odmora i emocionalnog sidrišta. Kada se koloristički akcent pojavi ondje gdje ga ne očekujemo, njegov je učinak još snažniji.
Murali postaju emocionalne pauze u prostoru: razbijaju rutinu, usporavaju pogled i stvaraju trenutak koji čini grad ljudskijim. Upravo zato umjetnost u javnom prostoru postaje vizualni i emocionalni predah unutar urbanog sivila.
Gdje bi se murali mogli pojaviti u budućnosti?
Umjetnici vide još mnogo prostora za širenje ovakvih projekata. Agata Lucić naglašava važnost intervencija i u manjim gradovima, iako priznaje poriv da se poigra i po novim fasadama.
„Kako sam odrasla u Delnicama, zadnje dvije godine gledam jednu trafostanicu u parku i voljela bih nju jednom oslikati i napraviti nešto u mjestu u kojem sam provela svoje djetinjstvo. Volim tu lokaciju jer je okružena drvećem i mislim da bi bio lijep kontrast između crteža i zelenila. Naravno, u Zagrebu sigurno ima lokacija na kojima bi se dali realizirati slični projekti, no kako dolazim iz manjeg mjesta u kojem baš i nisam primjetila oslikane murale, bilo bi mi zanimljivo vidjeti (i sudjelovati) u nekoj akciji u tom obliku.”, kaže grafičarka.
Klara Rusan pak vidi vrijednost u revitalizaciji postojećih urbanih cjelina:
“Mislim da bi bilo sjajno da se obnovi zid u Branimirovoj uz prugu i da se ponovi projekt poput onog 2009. koji je bio organiziran od Ivane Vukšić, direktorice Muzeja ulične umjetnosti. S obzirom da živim u Novom Zagrebu, često razmišljam o tome da bi novozagrebačke zgrade, limenke, koje imaju velike prazne bočne fasade, mogle dobiti neki svoj prepoznatljivi vizual.”
Ovakvi prijedlozi pokazuju da umjetnost u javnom prostoru može biti i urbanistički alat. Način da se kvartovi i manji gradovi prepoznaju, vizualno ožive i potaknu na dijalog.
Umjetnost kao svakodnevni susret s gradom
Murali na trafostanicama možda su mali po formatu, ali veliki po učinku. Oni unose boju u sivilo, potiču dijalog, stvaraju identitet i omogućuju stanovnicima da svoj kvart vide drugim očima. Umjetnost u javnom prostoru podsjeća nas da grad nije samo arhitektura i infrastruktura — nego živi organizam koji se oblikuje kroz priče, boje i ljude koji ga svakodnevno koriste.
naslovna fotografija: HDLU/ Šimun Bučan
Arhitekti i arhitektonski projekti
Podcast Prostor okuplja poznata imena arhitektonske scene i otvara teme o kojima se premalo govori
Sve smo ih već imali prilike upoznati u Dom na kvadrat, a sada se okupljaju u podcastu Prostor da zajedno razgovaramo o arhitekturi, urbanizmu i prostoru koji nas svakodnevno okružuje.
Prostor u kojem živimo oblikuje kvalitetu našeg svakodnevnog života, no o arhitekturi, urbanizmu, održivosti i uređenju prostora rijetko se razgovara dovoljno otvoreno i bez stručnih fraza. Upravo zato predstavljamo podcast Prostor, novi format koji će se uskoro početi emitirati, a okuplja poznata imena hrvatske arhitektonske i dizajnerske scene te otvara teme koje se tiču svih nas – bez obzira jesmo li investitori, projektanti ili jednostavno prolaznici u prostoru.
Kroz razgovore s gostima iz različitih područja podcast će se baviti temama koje oblikuju naše gradove, domove i javne prostore, ali i pitanjima koja se često nalaze izvan fokusa stručne i šire javnosti.
Održivost, zelena gradnja i budućnost gradova
Jedna od sudionica podcasta bit će Snježana Turalija, koja će se baviti temama zelene gradnje, održivosti, kružnog gospodarstva i zelene infrastrukture.
„Vjerujem da sam ovdje zato da se bavim temama koje imaju veze sa zelenom gradnjom, održivošću kao takvom, možda nešto malo urbanizma iz ove perspektive zelenog, jednako tako zelenom infrastrukturom, kružnim gospodarenjem i zgradama“
Poseban interes usmjerit će prema investitorima i njihovom pogledu na održivu gradnju.
„Zanimat će me kako investitori doživljavaju trenutačno tržište, što im znači pojam zelene i održive gradnje, zašto bi uopće išli u tom smjeru i koji su njihovi razlozi“, kaže Turalija.
Baština iz perspektive onih koji s njom žive
Arhitekt Dražen Arbutina u podcast donosi temu očuvanja i korištenja kulturne baštine.
„Bavit ću se baštinom“, kratko i jasno opisuje svoj fokus.
No iza te jednostavne definicije kriju se brojna pitanja – kako živjeti u zaštićenim povijesnim prostorima, kako ih održavati te kako pronaći ravnotežu između očuvanja i suvremenih potreba.
„Želim razgovarati sa svima koji na baštini rade, koji od baštine žive i koji s baštinom imaju problema“
Interijeri kao odraz načina života
Jedan od voditelja podcasta bit će i arhitekt Damjan Geber, koji će se baviti temama interijera i prostora koji nas svakodnevno okružuju.
„Prvenstveno ću se baviti prostorom koji nas okružuje. Ne prostorom kroz koji se krećemo, nego prostorom koji je svugdje oko nas. To su interijeri – poslovni, privatni i javni interijeri. Zapravo svi oni prostori koji su na neki način drugačiji od klasičnih“
No njegov interes ne staje samo na dizajnu prostora.
„Nadam se da ćemo kroz razgovore otvoriti teme o kojima se možda premalo govori. Ne samo o prostoru, nego i o svemu što dolazi prije nego što taj prostor nastane – o načinu poslovanja, stanju struke i izazovima s kojima se susreću profesionalci“, ističe.
Urbanizam i život u gradovima
Arhitekt Marko Dabrović bavit će se aktualnim pitanjima urbanizma, razvoja gradova i kvalitete života u urbanim sredinama.
„U podcastu Prostor bavit ću se aktualnim temama arhitekture, urbanizma i življenja u gradovima danas“, kaže Dabrović.
Posebno ga zanimaju problemi nekontroliranog širenja gradova i nedostatka kvalitetnog urbanističkog planiranja.
„Gradovi su se jako razvukli. Ne radi se planirano, radi se individualno i često bez adekvatne infrastrukture. To su teme koje treba probuditi u Hrvatskoj“
Razgovori koji idu ispod površine
Iako će svatko od voditelja imati svoj tematski fokus, zajednički cilj podcasta Prostor jest otvoriti iskrene, stručne i sadržajne razgovore o temama koje oblikuju našu svakodnevicu.
Kroz razgovore s arhitektima, investitorima, dizajnerima, urbanistima, stručnjacima za održivost i ljudima koji svakodnevno oblikuju prostor oko nas, podcast će ponuditi drukčiji pogled na arhitekturu i gradove od onoga na koji smo navikli.
Jer prostor nije samo ono što vidimo oko sebe. To su domovi u kojima živimo, gradovi kroz koje prolazimo, zgrade koje nas okružuju i odluke koje danas donosimo, a koje će oblikovati kvalitetu života generacija koje dolaze.
Urbanizam
Gradovi kakve poznajemo više ne funkcioniraju: Evo kako ćemo živjeti u budućnosti
Od gradova bez automobila do zadružnog stanovanja – modeli koji se danas testiraju diljem Europe pokazuju kako bi mogao izgledati život u gradovima budućnosti
Gradovi kakve danas poznajemo nastajali su desetljećima prema sličnom obrascu: stanovanje na jednoj strani, posao na drugoj, shopping centri na periferiji, automobili kao jedini realni način kretanja. Rezultat je vidljiv gotovo svugdje – gužve, skupo stanovanje, prenapučeni centri i kvartovi u kojima morate prijeći pola grada da biste riješili osnovne dnevne potrebe.
Sve to urbanisti danas zovu “neuspjehom planiranja”. I sve više ih govori o tome kako bi to moglo izgledati drugačije.
Ne govorimo o futurističkim gradovima s letećim automobilima. Govorimo o nečemu znatno prozaičnijem, i možda zato uvjerljivijem.
Podcast Prostor okuplja poznata imena arhitektonske scene i otvara teme o kojima se premalo govori
Grad od 15 minuta: ideja koja zvuči jednostavno jer jest jednostavna
Koncept je popularizirao Carlos Moreno, urbanist sa Sorbonnea, a globalnu pažnju dobio je kada ga je počela promovirati gradonačelnica Pariza Anne Hidalgo.
Ideja: sve što trebate svaki dan — škola, vrtić, trgovina, liječnik, park, javni prijevoz — trebalo bi biti dostupno unutar 15 minuta hoda ili vožnje biciklom od doma.
Koliko je Pariz blizu tome? Prema istraživanjima, 94% Parižana živi unutar pet minuta hoda od pekare, supermarketa ili sličnih osnovnih trgovina. No grad ima primjetan nedostatak zelenih površina i zdravstvenih ustanova u nekim četvrtima, a putovanje na posao i dalje ostaje izazov za mnoge stanovnike.
Paradoks je da mnoge europske metropole tek sada pokušavaju dosegnuti nešto što su pojedini dijelovi Zagreba imali godinama. Trnsko, Siget, Travno — naselja Novog Zagreba građena su po principu koji se danas globalno zove “15-minutni grad”. Osnovna škola, ambulanta, tržnica, park — sve pješice. Samo što tada nitko nije imao marketinški naziv za to.
Stanovanje: najveći problem gradova koje svi ignoriraju predugo
Paralelno s prometom, drugi veliki problem gradova budućnosti je stanovanje — ili preciznije, njegova nedostupnost.
U brojnim europskim gradovima stanovi su postali financijski nedostižni za srednji sloj, što je otvorilo prostor za alternativne modele koji ne funkcioniraju prema klasičnoj tržišnoj logici.
Najpoznatiji primjer je Beč. Danas oko 50% svih Bečana živi u subvencioniranom stanovanju – u jednom od 220.000 općinskih stanova ili u jednom od 200.000 zadrugarski izgrađenih stanova. Taj ogroman javni fond ima učinak pritiska na cijene — stanarine u Beču ostaju relativno umjerene u usporedbi s drugim europskim metropolama. Model funkcionira od 1920-ih i nikad nije napušten, čak ni u desetljećima kad je privatizacija bila dominantna europska politika.
Drugi model koji raste je zadružno stanovanje, gdje stanari zajednički sudjeluju u razvoju i upravljanju stambenim projektima. U Zürichu, jednom od najskupljih gradova na svijetu, moguće je platiti oko 1.100 dolara mjesečno za stan od 440 kvadratnih metara — uz zajednički dnevni boravak, kuhinju i terasu — upravo kroz zadružni model stanovanja.
U Hrvatskoj ova tema tek ozbiljno ulazi u javni prostor, posebno zbog sve težeg pristupa priuštivom stanu — u Zagrebu i ostalim većim gradovima.
Priuštivo stanovanje u Hrvatskoj: Što donosi novi zakon i tko će imati koristi?
Gradovi bez automobila više nisu radikalna ideja
Automobili su desetljećima oblikovali gradove više nego sami stanovnici. Ceste, parkirališta i garaže zauzimaju ogroman dio javnog prostora, a sve više gradova taj prostor pokušava vratiti.
Pariz uklanja parkirna mjesta i širi biciklističku infrastrukturu. Nekada je desnom obalom Seine prolazilo više od 40.000 vozila dnevno — danas je to pješačka zona i parkovna staza uz rijeku. Oslo smanjuje broj automobila u centru. Amsterdam i Copenhagen desetljećima favoriziraju bicikle.
Ideja nije potpuno zabraniti automobile, nego smanjiti njihovu dominaciju u dijelovima grada gdje nisu nužni – i tamo izgraditi alternativu koja je dovoljno dobra da je se ljudi sami odluče koristiti.
Barcelona i superblokovi: kad model postane globalni izvoz
Jedan od najkonkretnijih eksperimenata odvija se u Barceloni.
Superblokovi, ili superilles, spajaju više gradskih blokova u zone u kojima je promet automobila drastično ograničen. Unutarnje ulice prestaju biti prolazne rute i postaju nešto sasvim drugo: dječja igrališta, zelene površine, terase kafića, prostori za lokalne događaje.
Rezultati su izmjereni, ne samo dojmljeni. U Sant Antoniju broj automobila pao je za 82%, razina NO2 smanjila se za 33% na pojedinim raskrižjima, a buka je pala za više od 4 decibela danju. U Poblenou, prvom kvartu transformiranom u superblok, otvorilo se 20 novih lokalnih poslovnih prostora i lokalna komercijalna aktivnost porasla je za više od 30%.
Model danas proučavaju Pariz, London, Melbourne, Milan, Los Angeles – gradovi koji međusobno dijele gotovo isti problem.
Pametan grad nije samo tehnološki grad
Kada ljudi čuju “smart city”, zamišljaju senzore i algoritme. Urbanisti danas upozoravaju da to nije dovoljno.
Pametan grad u praksi znači bolji javni prijevoz, više zelenila, manje zagađenja, dostupnije stanovanje i kvartove prilagođene svakodnevnom životu. Tehnologija može pomoći, ali ne može zamijeniti loše urbanističko planiranje. Grad s 5G mrežom i 480.000 registriranih automobila i dalje je zagušen grad.
Upravo urbana transformacija gradova postaje jedno od ključnih pitanja suvremene arhitekture. To pitanje će u sljedećim desetljećima oblikovati način na koji živimo u gradovima.
Je li Zagreb spreman?
Zagreb se već danas suočava sa svim ovim pitanjima: kako graditi nove kvartove, kako riješiti promet, kako učiniti stanovanje dostupnijim, kako vratiti kvalitetan javni prostor građanima.
Zanimljivo je da mnoga rješenja koja danas nazivamo budućnošću već postoje desetljećima. Samo ih sada otkrivamo pod novim imenima i s novim podacima koji ih potvrđuju.
