Arhitektura i dizajn
Interijeri i arhitektonski projekti koje ćemo pamtiti!
Protekle smo sezone zavirili u puno interijera, a vrata svojih domova otvorili su nam i neki poznati. Uz to, pratili smo realizaciju velikih arhitektonskih projekata.
Uz ostale poslovne obveze i projekte koje ima, Lana Klingor Mihić prošle se godine bacila i na preuređenje interijera svog doma, odnosno dnevnog boravka. Napravila je to uz pomoć svog prijatelja, arhitekta Ante Vrbana.
Preuređenje stana Lane Klingor Mihić
„Ovaj zid je bio kao i ostali u svijetlo – sivoj boji. Onda je jednom, u jednoj od posjeta, Ante došao i rekao gle, sve mi je super, ali malo mi je previše detalja. Ovdje je bila jedna komoda i gore je bio nekakav kao regal i milijardu detalja. Od ne nužno slika nego onako, ja volim te neke vaze, uglavnom previše svega i rekao mi je sve mi je lijepo ali mommy loves daddy i ove skulpture to sve moramo maknuti to je sve previše“, prisjeća se Lana kako je krenula ideja o preuređenju.
Lana ga je poslušala, pa sad na ulazu u dnevni boravak, umjesto komode s milijardu detalja, stoji prozračna polica. Zid je obložen u drvene letvice isto s potpisom poznatog arhitekta koji ih češće izvodi u ogledalima.
Ovako izgleda dom arhitekta Ante Vrbana
A kako taj zaštitni znak Ante Vrbana izgleda u originalu, vidjeli smo u njegovu domu.
„Ovo ogledalo, to vani moji klijenti zapravo zovu skulpture. To su ručno brušena trake od ogledala i ona nije samo stvar refleksije i nekako igre svijetla i refleksije. Potpuno drugačiji dojam daju po noći i uz, recimo, nekakav sumrak, sa osvjetljene umjetno ili prirodno, to je zapravo jedan cool trik, ja mislim da sam imao 18 godina kad sam prvi put tu traku stavio i evo, do dan danas, pojavljuje se u svakom projektu, ne u možda ovako, u različitim, recimo, dimenzijama“, objasnio nam je Ante Vrban.
Stan arhitekta koji projektira po cijelom svijetu često mijenja svoje lice i to zato što ga koristi kao svojevrsni laboratorij arhitekture gdje testira materijale koje kasnije implementira u svoje projekte.
Interijer inspiriran pticom kos
Sad jedan totalno drugačiji interijer. Crno bijela podloga bila je idealna da se na njoj istakne žuti akcent. Arhitekt nam je objasnio da je inspiracija za takvo uređenje interijera bila ptica kos, kojoj se na crnom tijelu ističe žuti kljun.
Hrvoje Hanže Hazlin ovako je opisao svoj projektni zadatak: „Htio je da ono izgleda ovako hedonistički stan, koji zapravo je inače stan od 100 kvadrata koji je htio da zapravo bude za potrebe njega i još jedne osobe. Tako da je zapravo htio totalnu suprotnost ovog stana kako je nekad bio, stan koji je bio puno prostorija, imao je školski puno hodnika i svega, on je zapravo htio da to bude minimalistički, što otvoreniji stan. Nekad četverosoban stan je postao dvosoban.“
U svojem domu nas je ugostio dizajner nakita Nenad Sovilj
Ptičice i hedonizam dočekali su nas i u stanu Nenada Sovilja, našeg poznatog dizajnera nakita. Riječ je o građanskom stanu visokih stropova koji ima salonski spojene tri sobe – spavaću dnevnu i radnu. Svaka soba ima svoj stil, uzorak tapeta i boju, ali čine zanimljivu cjelinu koja je odraz Nenadove osobnosti.
„Ja bih rekao da je to neka eklektika i zapravo ono što je meni bitno je da osjetim neku energiju prostora pa u skladu s tim onda i zamišljam na koji način će taj prostor biti uređen. Bitno mi je bilo da je tu naglasak više na nekom art decou odnosno na tim nekim prošlim vremenima da se osjeti taj neki moment starinskog“, rekao nam je Nenad.
Prekrasno novo ruho povijesne ljepotice
Kad smo već kod starinskog, zaputili smo se u okolicu Opatije da vidimo kako to izgleda kad se staroj arhitekturi udahne novi život. Ovo je zdanje nekad bio samostan riječkih Augustinaca, a nakon toga zgrada talijanske Finanze te upravna zgrada kamenoloma. Danas je postala aparthotel.
„Želja nam je bila da proizvedemo građevinu, arhitekturu koja će se decentno uklapati u okoliš, koja je zapravo dio nasljeđa nekog kulturnog. Znači u Rijeci svi znaju za ovu zgradu. Ona je uvijek bila neka tužna zgrada na zavoju. Pretvorili smo je u neku zgradu sa veselim okolišem ali smo naravno tom zahvatu dali taj tehnološki dio koji je želja kad se otvore vrata da se pojavi skriveni svijet unutar postojećih gabarita zgrade koju smo naslijedili iz povijesti“, objasnio nam je glavni projektant Gordan Resan.
Novi autobusni kolodvor u Slavonskom Brodu
Kad smo već krenuli put po Hrvatskoj, red je da spomenemo i druge vrijedne arhitektonske projekte ostvarene u proteklih godinu dana. Jedan od njih, svakako je novi autobusni kolodvor u Slavonskom Brodu. Za njega je specifično to da zapravo djeluje poput parka.
„Krenuli smo od drveća. Drveće je streha, drveće je neki vid možemo reći, skloništa. I onda dodajemo strehu, dodajemo, možemo reći, jedno lagano avionsko krilo, i pokušavamo napraviti tu kombinaciju prirodnog i artificijelnog“, pojašnjava nam koncept projekta njegov koautor arhitekt Vedran Pedišić.
Kombinacija koja izvrsno funkcionira jer se na ovom kolodvoru dobro osjećate. A kažu da je to važno zato jer se onda uvijek poželite vratiti.
Novi studenski paviljon u Osijeku
Bili smo i u Osijeku koji je dobio novi, zeleni studenski dom čija fasada proizvodi struju.
Koautorica projekta arhitektica Kata Marunica rekla nam je što je sve drugačije na njemu: „Ti novi domovi nisu isti po standardu kao što su bili ovi stari domovi u kojima smo mi živjeli ili naši studenti ili cijele generacije prije. Radi o zgradama koje, osim studentskih soba, imaju dosta zajedničkih javnih sadržaja. Tako, npr. naš dom, osim soba, ima i zajedničke kuhinje, ima vježbaonicu, praonicu, medijateku, prostor za dnevne boravke, itd. Posebno interesantno, pogotovo u Osijeku, je to što ima veliku garažu koja nije za automobile, već je za bicikle.“
Infobipov inovacijski centar Alpha Centauri
Iz Osijeka se vraćamo u Zagreb gdje je svoj novi kampus otvorio Infobip, prva hrvatska jednorog tvrtka. Alpha Centauri je njihov najveći inovacijski centar na svijetu, ali i mjesto rada za 800 vrhunskih stručnjaka.
„Neobična je zgrada, nije klasična jednonamjenska nego višenamjenska. Mi se sad nalazimo na krovu, na četvrtoj etaži, ali se osjećate kao da ste u prirodi, ili negdje na terenu. Znači, htjeli smo na ovoj perifernoj zagrebačkoj lokaciji stvoriti jednu oazu mira za rad“, kaže koautor projekta arhitekt Marko Dabrović.
Obiteljska kuća u američkom stilu
Oaze mira za život proteklih godina sve više ljudi nalazi u obiteljskim kućama. Posjetili smo jednu čije uređenje potpisuje dizajnerica interijera Katarina Hrupački Nikšić. Uređena je u američkom stilu, ali zapravo je riječ o bakinom namještaju koji je restauriran.
„Sve je vrijedno apsolutno svake sekunde toga truda i rada kad pogledam svoj prostor, kad uživam svaki dan, u svakom trenutku sa svojom obitelji u nečem što smo divni prostor stvorili“, rekla nam je vlasnica kuće Kristina Jasprica.
Arhitektura i dizajn
Kavana Corso priprema se za novi život: Pogledajte kako je izgledala prije više od stotinu godina
Grad je pokrenuo pripremu projekta za uređenje kavane Corso, a mi donosimo arhivske fotografije koje pokazuju kako je izgledala prije više od stotinu godina.
Grad Zagreb pokrenuo je nabavu projektne dokumentacije za uređenje povijesne kavane na uglu Ilice i Gundulićeve. Arhivske fotografije otkrivaju njezin nekadašnji interijer, a ostaje pitanje koji će se njegovi elementi vratiti.
Kavana Corso napravila je prvi konkretan korak prema povratku. Grad Zagreb objavio je 21. listopada da pokreće nabavu projektne dokumentacije za njezino uređenje. Prema najavi, projekt obuhvaća oko 930 četvornih metara u podrumu, prizemlju i na međukatu, a za projektiranje i radove okvirno se planira oko dva milijuna eura. Predviđeni su restauracija i izrada replika ukrasnih elemenata prema arhivskoj dokumentaciji, a nakon uređenja Grad će raspisati natječaj za ugostitelja.
Rok otvaranja nije objavljen. Prije prve kave treba izabrati projektanta, izraditi projekt i izvesti radove. No najava je dobar povod da se vratimo fotografijama koje pokazuju što je Zagreb u ovoj kavani nekoć imao.
Grad naručuje projekt, rok otvorenja još nije objavljen
Palača u kojoj se kavana nalazi obnovljena je nakon potresa, ali sam prostor Corsoa još čeka uređenje. Prema Liderovu izvještaju iz kolovoza, prostor kavane tada je bio u fazi visoke roh-bau gradnje. Konstrukcija je, dakle, spremna, a sve ono zbog čega se u Corso dolazilo tek treba nastati.
Najava povratka nije nova. Još 2017. Gradska skupština prihvatila je zamjenu nekretnina kojom je Corso iz državnog prešao u gradsko vlasništvo, uz najavu da će kavana ponovno dobiti izvornu namjenu. Od tada su prošli potres, obnova palače i gotovo cijelo desetljeće.
Kupola sa satom i natpis Kavana
Palača Hrvatsko-slavonske zemaljske centralne štedionice, na adresi Ilica 25, odnosno Gundulićeva 2, nastala je u atelijeru Hönigsberg & Deutsch, tada vodećem projektantskom i građevinskom poduzeću u Zagrebu. Na njoj su radili Vjekoslav Bastl, Ivan (Ivo) Štefan i Otto Goldscheider, a izvori je datiraju u 1906. i 1907. godinu.
Pročelje palače, s kupolom i satom na uglu, kartušama, figurama oko prozora i visokim stupovima, oslanja se na reprezentativni neobarokni rječnik kakav su tada voljele banke i štedionice, a secesija se jasnije vidi u ornamentima interijera kavane.
Corso pritom nije nastao zajedno s palačom. Kavana tog imena postojala je i prije, u Tomićevoj ulici, a na ugao Ilice i Gundulićeve preselila se 1907.
Biljar, galerija i sat iznad šanka
Najbolje se kavana vidi na fotografiji duge dvorane. Prostor se proteže duboko u zgradu, a strop je podijeljen u kasetirana polja s ukrasnim lukom preko cijele širine. Uz visoke prozore nižu se tapecirane klupe s uzorkom, s druge strane je šank zaobljenog pročelja, a na ormaru iza njega veliki sat.
Upravo je ovaj pogled 1908. objavljen u stručnom časopisu Vijesti Hrvatskoga društva inžinira i arhitekta u Zagrebu, kao prilog uz četvrti broj, pod naslovom „Dvorana kavane Corso”. Interijer kavane bio je dovoljno važan da ga struka predstavi uz samu palaču.
Druga fotografija snimljena je bliže ulazu. U sredini kadra, na zaobljenoj tapeciranoj klupi oko stupa, sjedi gospodin s brkovima i gleda ravno u objektiv. Iza njega konobar u tamnom odijelu stoji uz stol, a drugi se okrenuo prema gostu kraj velikih ostakljenih vrata uokvirenih girlandama. Stupovi su ukrašeni stiliziranim kartušama i geometrijskim motivima, a nad dvoranom visi luster s nizom izduženih rasvjetnih elemenata.
Kako se kavana Corso mijenjala kroz desetljeća
Godine 1915. snimatelj Josip Halla unio je kameru u Corso i snimio film „Kavana Corso”, jedan od najstarijih filmskih zapisa Zagreba.
Prvo veliko preuređenje dogodilo se 1933. i 1934., prema projektu arhitekata Stjepana Gomboša i Mladena Kauzlarića, dvojice važnih imena zagrebačke međuratne moderne.
Drugo je stiglo između 1975. i 1978., kad je Corso uredio Vjenceslav Richter. Njegov interijer s tamnim drvenim elementima i skulpturalno oblikovanim stropom bio je potpuno drukčiji od prethodnih, a prema povijesnom pregledu Jutarnjeg lista izazvao je i polemike.
Koji se Corso vraća?
Najava Grada ne precizira na koju će se povijesnu fazu osloniti buduće uređenje. Spominju se restauracija, replike ukrasnih elemenata i vraćanje dijela opreme prema arhivskoj dokumentaciji, ali još nije jasno koji će se elementi pojedinih razdoblja obnoviti ili predstaviti.
To je važno jer Corso nije imao samo jedan povijesni izgled. Njegovo uređenje nosi tragove različitih autora i vremena, pa će projekt pokazati kako se ta slojevita povijest namjerava povezati sa suvremenim radom kavane.
Što slijedi prije prve kave
Najprije treba izabrati projektanta i izraditi projekt u skladu s konzervatorskim smjernicama. Zatim slijede radovi, a tek nakon njih natječaj za ugostitelja. Rokovi tih faza zasad nisu objavljeni.
Fotografije: Grad Zagreb
Arhitektura i dizajn
Neobične fasade: 7 primjera koji pretvaraju ulice u galerije
Od kuće na kojoj raste 250 stabala do pročelja koje kiša pretvara u instrument, izdvojili smo sedam neobičnih fasada i ideje koje možete prenijeti na vlastitu kuću
Prošećite bilo kojim novim naseljem i brojite: bijela kuća, bež zgrada, svijetlosivi kafić, pa opet bež dućan. Razumijemo zašto. Neutralna fasada je sigurna, ne izlazi iz mode i nikome ne smeta. Ali rijetko koga i zaustavi.
Sve više gradova ipak pokazuje da pročelje može biti mnogo više od zida između nas i ulice. Neka su se pretvorila u vrtove. O zgradama koje dišu već smo pisali: od milanske Vertikalne šume s više od 900 stabala do skromnih zidova obraslih bršljanom i divljom lozom, biljke na fasadama sve su češći prizor u europskim gradovima.
A neka su pročelja otišla još dalje. Pretvorila su se u slike, pozornice, pa čak i instrumente. Na nekima rastu stabla, druga sviraju po kiši, a s trećih vas promatraju ljudi koji zapravo ne postoje. Izdvojili smo sedam takvih fasada, od Beča do Vukovara, zbog kojih se isplati zastati na ulici i na trenutak zaboraviti na bež.
Baumit fasade – više od 1.000 nijansi i sustavi koji štite dom desetljećima
1. Hundertwasserhaus, Beč: kuća u kojoj stanuju i stabla
Ako je ijedna zgrada na svijetu odbila biti ozbiljna, onda je to ova. Stambena zgrada u vlasništvu grada Beča izgrađena je između 1983. i 1985. prema zamisli umjetnika Friedensreicha Hundertwassera, uz arhitekta Josepha Krawinu kao suautora.
Na pročelju se smjenjuju šarene plohe (premda ima i pokoja bež!), prozori su različitih oblika i veličina, a podovi u zgradi mjestimice su valoviti. Na terasama i krovu raste oko 250 stabala i grmova, a neka stabla rastu iz unutrašnjosti, pa im grane izlaze kroz prozore.
Hundertwasser ih je nazivao stanarima zgrade. Za projekt nije uzeo honorar, uz obrazloženje da se isplatilo već to što je na tom mjestu spriječio gradnju nečeg ružnog.
2. Krzywy Domek, Sopot: kuća koja izgleda kao da se topi
Krzywy Domek, odnosno Kriva kućica, izgrađen je 2004. u poljskom Sopotu prema projektu biroa Szotyńscy & Zaleski. Arhitekti su se nadahnuli bajkovitim ilustracijama Jana Marcina Szancera i crtežima Pera Dahlberga, pa zgrada ima zakrivljene zidove, iskrivljene prozore i krov koji izgleda kao da se slijeva prema ulici.
Zgrada ima oko 4.000 kvadrata i dio je trgovačkog centra Rezydent, s trgovinama i restoranima.
3. Kunsthofpassage, Dresden: pročelje koje kiša pretvara u instrument
U dresdenskoj četvrti Neustadt nalazi se niz dvorišta uređenih kao umjetnički projekt. U Dvorištu elemenata po pročelju se spušta mreža šarenih cijevi, lijevaka i žljebova, koja se za kišnih dana pretvara u svojevrstan glazbeni instrument, jer voda koja kroz nju teče stvara zvukove.
Instalaciju su osmislili kiparica Annette Paul te dizajneri Christoph Rossner i André Tempel. Prema riječima autorice, nadahnuće je pronašla u Sankt Peterburgu, slušajući kišu na prozorima svojeg tamošnjeg stana.
4. Fresque des Lyonnais, Lyon: zid koji glumi zgradu
Na uglu jedne zgrade u Lyonu naslikano je tridesetak slavnih Lyonnaisa, od rimskog cara Klaudija do kuhara Paula Bocusea. Mural u tehnici trompe-l’oeil između 1994. i 1995. izradila je lyonska zadruga muralista CitéCréation, na oko 800 kvadrata pročelja.
Osobe stoje na naslikanim balkonima, prozorima i stubištima, uklopljenima u arhitekturu tipičnu za Lyon. Među njima su braća Lumière i Antoine de Saint-Exupéry s Malim princem, a u prizemlju šest poznatih Lyonnaisa koji su živjeli u vrijeme nastanka murala.
5. Capela das Almas, Porto: 15.947 plavih pločica
Teško je povjerovati, ali kapela iz 18. stoljeća na glavnoj pješačkoj ulici u Portu do 1929. imala je posve običnu, bijelo ožbukanu fasadu. Te je godine obložena s 15.947 plavo-bijelih azulejo pločica i postala jedan od najfotografiranijih zidova u gradu.
Pločice je oslikao Eduardo Leite, a izradila tvornica keramike Viúva Lamego u Lisabonu. Na njima su prizori iz života svetog Franje Asiškog i svete Katarine. Iz daljine izgledaju kao plavi vez, a izbliza kao strip u nastavcima koji se čita hodajući oko zgrade.
6. Valparaíso: murali na kućama, zidovima i stubištima
Valparaíso nije jedna fasada, nego cijeli grad koji se odlučio za boju. Čileanska luka poznata je po šarenim kućama na strmim brdima, a njezina je povijesna jezgra od 2003. na UNESCO-ovu popisu svjetske baštine.
Muzej na otvorenom na brdu Cerro Bellavista otvoren je 1992. na poticaj slikara i arhitekta Francisca Méndeza. Dvadesetak murala na zidovima kuća, potpornim zidovima i stubištima oslikali su studenti Katoličkog sveučilišta u Valparaísu, prema predlošcima čileanskih i latinoameričkih umjetnika, među kojima je bio i Roberto Matta. Danas se ulična umjetnost prelila i u brojne druge dijelove grada, pa svaka šetnja uzbrdo završi kao obilazak galerije.
7. Hrvatska: murali od Vukovara do Vodnjana
Oslikana pročelja nisu rijetkost ni u Hrvatskoj, a nekoliko gradova zahvaljujući festivalima ulične umjetnosti pretvorilo se u galerije na otvorenom.
Najpoznatiji primjer je Vukovar. Godine 2016. Filip Mrvelj na mostu preko Vuke naslikao je anamorfni 3D prikaz urušenog drvenog mosta, a zbog uspjeha tog rada rodila se ideja o festivalu VukovART, koji organiziraju Grad Vukovar i udruga Val kulture. Na festivalu su pročelja stambenih zgrada, među ostalim u Borovu naselju, oslikali domaći i strani umjetnici poput Lonca, španjolskog kolektiva Boa Mistura i latvijske umjetnice Jane Brike. Nakon petog izdanja festivala grad je imao 33 djela ulične umjetnosti.
Vukovar nije jedini. U Sisku se od 2016. održava festival Re:Think, na kojem je Lonac naslikao „Off you go”, jedan od najvećih murala u Hrvatskoj. Nakon potresa 2020. festival se okrenuo temi „Ranjeni zidovi” i umjetnosti koja pomaže gradu da zacijeli. Na jugu festival Zen Opuzen svake godine oslikava fasade u središtu Opuzena, a u istarskom Vodnjanu murali se skrivaju u uličicama i na malim trgovima, pa ih je najzabavnije tražiti s kartom u ruci.
Svi ti primjeri, od Beča do Opuzena, govore isto: fasada je lice zgrade, a lice ne mora uvijek biti ozbiljno. Ponekad je dovoljna jedna boja više, jedna tekstura ili jedan hrabar detalj da prolaznik uspori. Ako vas ovi primjeri potaknu da razmislite o vlastitom pročelju, za početak pogledajte koliko se može postići samom bojom i završnim slojem.
