Arhitekti i arhitektonski projekti
Frank Gehry: Arhitekt koji je zgrade pretvarao u skulpture
U petak, 5. prosinca, preminuo je Frank O. Gehry — vizionar čije su fluidne forme i hrabre strukture obilježile suvremenu arhitekturu i inspirirale generacije.
Frank O. Gehry ostaje upamćen kao jedan od najutjecajnijih i najprepoznatljivijih arhitekata suvremenog doba, vizionar koji je svojim hrabrim, originalnim i eksperimentalnim pristupom trajno ostavio trag u promišljanju moderne arhitekture. Gehry je bio poznat po arhitekturi koja više nalikuje kiparstvu nego tradicionalnoj gradnji. Zgrade koje je projektirao često imaju zakrivljene, valovite, asimetrične formacije. Metal, staklo, čelik i druge neklasične kombinacije postaju dio organskog, ponekad gotovo futurističkog ili nadrealnog doživljaja.
Ovaj pristup — ponekad dramatičan, ponekad provokativan — natjerao je promatrače da preispitaju što arhitektura može biti: ne samo funkcionalna, nego i emotivna, simbolična vizualna izjava.
Iako ga mnogi smatraju američkim arhitektom Frank Gehry rođen 28. veljače 1929. u Torontu. Godine 1947. seli u Kaliforniju i 1951. završava studiji arhitekrure na University of Southern California. Nakon kraćeg iskustva rada u uredima Welton Becket&Associates i onom Victora Gruena, 1962. osniva svoju tvrtku Frank O. Gehry Associates u Los Angelesu.
Već u ranim radovima manifestirala se njegova želja da odbaci hladnu, strogu uobičajenu modernističku estetiku i da stvara na način koji je eksperimentalniji i osobniji — neobični oblici, neočekivani materijali, fluidne linije.
Zaha Hadid – umjetnica prostora koja je oblikovala budućnost
Eksperimenti s namještajem i “spretnim materijalima”
U kasnim 1960-ima i početkom 1970-ih lansirao je kolekciju namještaja pod nazivom Easy Edges — seriju stolica i stolova od višeslojno presavinutog kartona. Materijala koji je u to vrijeme mnogima djelovao trivijalno, Gehry je pretočio u neočekivano čvrste, praktične i vizualno jedinstvene objekte.
Prvi arhitektonski zaokret — kuća u Santa Monici
Prekretnica u Gehryjevoj karijeri dogodila se 1978. kada je rekonstruirao vlastitu kuću u Santa Monici. Staru drvenu kuću — običan američki bungalow — “umotao” je u slojeve industrijskih materijala: metalne ploče, lančanu ogradu, staklo i neobrađeno drvo. Time je stvorio dramatičnu, dekonstruiranu formu koja je izazvala negodovanje susjeda, ali i ogromno zanimanje arhitektonske javnost. Ta kuća nije bila samo dom — bila je izjava: arhitektura ne mora biti uglađena i “skupa”, može biti sirova, iskrena, eksperimentalna. Gehry više nije bio samo arhitekt — postao je inovator, ekscentrik, nekonvencionalni umjetnik koji preispituje granice prostora.
Najznačajniji radovi – kada arhitekura postane skulptura
Kako se njegova karijera razvijala, Gehry je dobijao sve veće zadatke — i slobode. U osamdesetim i devedesetim godinama počeli su ključni međunarodni projekti koji su ga učinili legendom.
Guggenheim Museum Bilbao
Guggenheim Museum Bilbao, otvoren 1997., predstavlja možda njegovo najprepoznatljivije djelo i nezaobilazan simbol suvremene arhitekture. Njegova fasada obložena titanijem — savijena, valovita, razigranih oblika — daje zgradi dinamičan, gotovo živ karakter. Kao da je građevina u stalnom pokretu. Unutrašnjost muzeja, s fluidnom raspodjelom prostora i atrijima, omogućava slobodan protok posjetitelja i igru svjetla i sjene — često su istaknutu kao dio jedinstvene čarolije prostora. No značaj Guggenheima u Bilbau nadilazi estetiku: projekt je pokrenuo veliku kulturnu i gospodarsku preobrazbu grada — fenomen poznat kao Bilbao effect. U prvim godinama nakon otvaranja, milijuni posjetitelja izmijenili su percepciju grada. Time je dokazano da arhitektura — atraktivna, hrabra, neuobičajena — može redefinirati urbani identitet.
Walt Disney Concert Hall
Walt Disney Concert Hall, dovršen 2003., svakako je jedan od najvažnijih kulturnih objekata Los Angeles-a. Zgrada je ujdeno i jedan od najboljih primjera kako arhitektura i akustika mogu spojiti estetiku i funkcionalnost. Eksterijer zgrade čine valovite, zakrivljene površine od brušenog nehrđajućeg čelika. Paneli koji svjetlucaju na suncu i reflektiraju svjetlost grada dijeluju poput jedra broda zarobljena u urbanim vjetrovima. Taj “pokret” u metalu, simbolizirajući glazbu, ritam i dinamiku Los Angelesa, postao je vizualni potpis Gehryjevog pristupa.
Dancing House u Pragu
Među Gehryjevim najpoznatijim europskim projektima ističe se i Dancing House u Pragu (1996.), zgrada koju je realizirao u suradnji s arhitektom Vlado Milunićem. Smještena uz rijeku Vltavu, na mjestu koje je dugo čekalo obnovu nakon bombardiranja u Drugom svjetskom ratu, Dancing House postala je simbol moderne transformacije povijesnog grada. Sastavljena od dva kontrastna volumena — jednog valovitog, staklenog oblika koji djeluje nestabilno i plesno, te drugog čvršćeg, cilindričnog, “ukoso” raščlanjenog kamenom — građevina je ubrzo dobila nadimak “Fred and Ginger”, prema slavnom plesnom dvojcu. Gehry je kasnije isticao da nije želio da se taj naziv koristi službeno, ali ideja pokreta, ritma i plesne dinamike ostala je ključna za razumijevanje zgrade. Dancing House označava i važan trenutak u njegovom opusu — pokazuje kako Gehry uspijeva uvesti fluidnost, razigranost i eksperimentalnu energiju u urbane cjeline koje su povijesno stroge, ali istovremeno poštovati kontekst, ljestvicu i duh mjesta. Danas se smatra jednim od najprepoznatljivijih simbola suvremene arhitekture u Pragu.
Frank O. Gehry ostaje upamćen kao jedan od najutjecajnijih i najprepoznatljivijih arhitekata suvremenog doba, vizionar koji je svojim hrabrim, originalnim i eksperimentalnim pristupom trajno promijenio tijek moderne arhitekture. Njegova sposobnost da kombinira skulpturalnu slobodu s funkcionalnošću rezultirala je građevinama koje nisu samo prostori, nego doživljaji—arhitektonska djela koja iznova definiraju odnos između materijala, forme i emocije. Gehryjev rad predstavlja nepresušan izvor inspiracije i dokaz da arhitektura može biti jednako provokativna, poetična i inovativna kao i svaka druga umjetnička disciplina.
Norman Robert Foster – arhitekt koji je promijenio lice moderne arhitekture
Arhitekti i arhitektonski projekti
Najveći projekt hrvatskog turizma htio je zapravo samo jedno: da izgleda kao da je oduvijek tu
Na mjestu hotela koji je još sedamdesetih bio simbol porečkog turizma nastao je potpuno novi resort vrijedan više od 200 milijuna eura — najveći pojedinačni projekt hrvatskog turizma. No njegova se priča ne vrti oko soba. Pical je od početka zamišljen kao novi dio grada. U završnom prilogu ove epizode emisije Dom na kvadrat gledamo kako se to uopće postiže.
Postoji jedan naizgled proturječan cilj koji su si zadali svi koji su radili na novom Picalu: napraviti nešto golemo i posve novo, a da djeluje kao da je tu oduvijek. Zvuči kao nemoguća zadaća — i, kako ćemo vidjeti, dobar dio tog dojma doslovno je konstruiran. Ali upravo ta ambicija razlikuje zgradu koja samo stoji u nekom mjestu od one koja mu stvarno pripada.
Otvoren u proljeće 2026., resort broji 514 soba i apartmana raspoređenih u nekoliko cjelina — Pical Hotel, obiteljski hotel, ekskluzivne suite s V Level uslugom i Beach House — a smješten je na zelenom poluotoku, tek desetak minuta šetnje od povijesne jezgre Poreča.
Priča koja ne počinje 2026., nego mnogo ranije
Da bi se razumio novi Pical, treba se vratiti unatrag. Kako podsjeća povjesničarka umjetnosti dr. sc. Jerka Ziherl, sedamdesetih godina uz obalu dolazi do pravog buma hotelske arhitekture, a jedan od najboljih primjera bio je stari hotel Pical arhitekta Julija De Luquea — nagrađen upravo zato što je cijeli sklop bio savršeno uklopljen u prirodni ambijent. Isti je arhitekt potpisao i porečki Neptun, koji je svojedobno u Brazilu dobio svjetsku nagradu za najbolji ugostiteljski objekt unutar stare gradske jezgre.
Taj kontinuitet nije slučajan ni sentimentalan detalj. Čak i ime odaje pripadnost mjestu: Pical dolazi od stare željezničke stanice Pical, nekadašnje završne postaje slavne Parenzane. Novi hotel je neusporedivo veći i složeniji od prethodnika, ali temeljna ideja — da arhitektura pripada mjestu — ostala je ista.
Poreč u detaljima, a ne u kulisama
Najzanimljivije je što se Poreč u interijeru ne pojavljuje kao scenografija, nego kroz sitnice koje ćete primijetiti tek ako obratite pažnju. Veliki ulaz, objašnjava arhitekt Robert Dragogna, podsjeća na Dekuman, glavnu ulicu staroga grada. Zlatne ploče na stropu jednog restorana prizivaju mozaike Eufrazijeve bazilike, porečkog UNESCO-ova bisera. A Parenzana — vijugava uskotračna pruga koja je od 1903. spajala Poreč i Trst — postala je glavna nit koja povezuje cijeli resort.
Ta se nit provlači posvuda, potvrđuje Dražen Mofardin, direktor hotela Pical: od restorana Parenzana, preko slastičarnice Atelje 33 (nazvane po 33 mjesta kroz koja je pruga nekad prolazila), do promenade ispod hotela u koju su ugrađene tračnice kao tihi omaž nekadašnjoj željeznici. To je onaj tip detalja koji na prvi pogled ne registrirate, ali zbog kojeg vam mjesto djeluje autentično.
Jedna priča, mnogo kutaka
Povezati hotel s mjestom bio je tek pola posla. Drugi je bio gotovo suprotan: kako resort ovih dimenzija razlomiti na manje cjeline, a da sve zajedno i dalje djeluje kao jedna priča. Dragogna to zove fil rouge — crvena nit zbog koje se svugdje osjećate u istoj atmosferi, ali svaki kutak ima svoju specifičnost, bilo kroz naglašenu stolicu, drugačiji materijal ili oblogu. Cilj je da se gost, krećući se hotelom, cijelo vrijeme osjeća kao da istražuje nešto novo. Priznajmo, to je puno pametnije od varijante u kojoj svi hodnici izgledaju jednako i nakon dva dana više ne znate gdje vam je soba.
Okoliš koji se pretvara da je oduvijek tu
Iza osjećaja lakoće krije se projekt goleme složenosti, koji je trajao godinama — a stanku tijekom pandemije iskoristili su, kaže viši voditelj projekata Tomislav Poljuh, da hotel učine energetski učinkovitijim: promijenjen je sustav grijanja i hlađenja, uvedene dizalice topline voda-voda i solarni kolektori na krovu, pa hotel danas koristi stopostotno energiju iz obnovljivih izvora.
Održivost su, međutim, htjeli i vidljivom. Posađeno je više od 37 tisuća biljaka, dio zelenila preselio se na fasade, a za navodnjavanje se koriste podzemna i prikupljena oborinska voda. Najviše govori Dragognina anegdota: veliki dio okoliša konstruiran je naknadno, a golemi borovi sađeni su dizalicama — sve s ciljem, kako je tražio projektant okoliša, da se dobije dojam da je hotel oduvijek tu i da je zelenilo oko njega jednostavno oduvijek postojalo.
„Otvoreni resort”: pripadati gradu, a ne se ograditi od njega
Pripadnost Poreču ne završava na krajoliku. Pical je zamišljen kao otvoreni resort — otvoren lokalnoj zajednici, s trgovinama, restoranima, barovima, plažama i sportskom infrastrukturom. Mofardin izdvaja vanjski bazen od 50 metara koji, uz goste, koriste i građani i sportaši Poreča, te unutarnji poluolimpijski bazen od 25 metara u kojem treniraju lokalna djeca i klubovi. Uz to, hotel zapošljava domaće stručnjake, surađuje s lokalnim proizvođačima i posluje cijelu godinu — što gradu donosi život i izvan ljetnih mjeseci. To je onaj dio „luksuza” koji se ne vidi na cjeniku, a mjestu znači najviše.
Najbolje od tri zemlje na jednom tanjuru
Lokalno i međunarodno ovdje nisu suprotnosti. Svaki svjetski koncept, objašnjava Lea Sošić, direktorica razvoja proizvoda i hotelskih brendova, dolazi kroz prizmu Poreča, Istre i Hrvatske. I opet — Parenzana: pruga koja je spajala tri zemlje postala je ideja da se gostu ponudi najbolje što Hrvatska, Italija i Slovenija nude. Na vinskim kartama najbolja su vina iz sve tri zemlje, u ponudi tartufi i vrhunske slastice, a gastronomiju dodatno oplemenjuje michelinski koncept iz Trsta — restoran Harry’s Piccolo Poreč, iza kojeg stoji dvojac s dvije Michelinove zvjezdice, Matteo Metullio i Davide De Pra.
Hotel koji je usput i galerija
Veza starog i novog Picala najsnažnija je, možda, u umjetnosti. Hotelska kuća desetljećima je gradila vlastitu zbirku, pa su u novom hotelu djela iz starog fundusa dobila društvo radova suvremenih autora. Ziherl objašnjava da je hotel osmišljen i kao svojevrsni galerijski prostor s tematskim sklopovima — gost se, hodajući, izravno susreće sa suvremenom umjetnošću, ali i s kontinuitetom slikarske kolonije Riviera. Među autorima je i Porečanin Alex Knapić, čija skulptura nosi motiv grada — mozaik: velika crna kocka od mnoštva sitnih fragmenata, s detaljima u bronci koji, kaže, simboliziraju vječnost, nasljeđe i trajanje kroz vrijeme.
Da Pical i Poreč ne žive samo ljeti
Trajanje kroz vrijeme dobra je metafora i za jedan od najvažnijih ciljeva projekta — da hotel i grad budu živi tijekom cijele godine. Tu pomaže Event centar, koji je, ističe Denis Prevolšek, direktor operacija i razvoja brenda, najveći kongresni centar u Istri: oko 2.200 kvadrata i kapacitet do 1.200 sudionika, snažan poticaj produljenju sezone. A kad kongresa nema, prostor mijenja funkciju i ljeti postaje Playland — mjesto nestrukturirane igre za djecu i obitelji.
Prostor postaje mjesto tek kad nas dirne
Na kraju, sve se svodi na jednu rečenicu arhitekta Roberta Dragogne: hotelski biznis bez emocija jednostavno ne postoji. Prostor postaje mjesto tek kad u nama nešto izazove — a upravo je to nevidljiva nit koja povezuje sve pojedinačne priče ove epizode, od okoliša i izolacije do rasvjete, wellnessa i, na kraju, dobrog sna. Jer luksuz koji pamtimo rijetko je ono najskuplje; puno češće je to osjećaj da smo negdje stvarno bili — i da bismo se rado vratili.
Dobro je znati:
- Gdje: Pical Resort (Valamar Collection), poluotok kraj stare jezgre Poreča (~10 min hoda); otvoren u proljeće 2026.
- Razmjer: investicija veća od 200 milijuna eura i 514 soba i apartmana — najveći projekt hrvatskog turizma.
- Vodeća tema: Parenzana, pruga koja je spajala Poreč i Trst (i tri zemlje).
- Održivost: 100 % obnovljiva energija, dizalice topline, solarni kolektori, 37.000+ biljaka.
- Za zajednicu: otvoreni resort s bazenima (50 m i 25 m) koje koriste i građani, uz cjelogodišnje poslovanje.
- Sadržaj: prvi ESPA wellness u Hrvatskoj, michelinska gastronomija (Harry’s Piccolo) i najveći kongresni centar u Istri.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Kultni dubrovački hotel ponovno je otvoren – zavirite u obnovljenu Villu Argentinu
Pogledajte kako je 3LHD povezao povijesne vile, suvremeni hotel i mediteranske vrtove
Nakon višegodišnje rekonstrukcije, jedan od najprepoznatljivijih dubrovačkih hotela ponovno je otvorio svoja vrata. Villa Argentina, smještena na Pločama s pogledom na Stari grad i otok Lokrum, obnovljena je prema projektu koji za Jadranske luksuzne hotele potpisuje hrvatski arhitektonski ured 3LHD.
3LHD: Kako je nastao i opstao jedan od najistaknutijih arhitektonskih ureda u Hrvatskoj
Obnova je obuhvatila povijesne vile, glavnu hotelsku zgradu, interijere i vrtove, a broj soba namjerno je smanjen kako bi se gostima osiguralo više prostora i privatnosti. Rezultat je kompleks koji povezuje dubrovačku graditeljsku baštinu, suvremenu arhitekturu i mediteranski krajolik.
Od privatne rezidencije do poznatog dubrovačkog hotela
Prema podacima arhitektonskog ureda 3LHD, zgrada je izvorno sagrađena 1920. godine kao privatna rezidencija, a tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća pretvorena je u luksuzni hotel. Ubrzo je postala jedno od najprestižnijih turističkih odredišta na Jadranu.
Kompleks se tijekom desetljeća širio. Šezdesetih mu se pridružila Villa Sheherezade, a kasnije Villa Orsula i Villa Glavić.
Danas kompleks obuhvaća pet objekata: Villu Argentinu, glavnu hotelsku zgradu, Villu Orsulu, Villu Glavić i garažnu zgradu. Rekonstrukcijom su obuhvaćene Villa Argentina, glavna hotelska zgrada i Villa Orsula.
Radovi su službeno počeli 25. listopada 2023. godine. Projekt je nadahnut kulturnom i povijesnom baštinom Dubrovnika, arhitektonskim vrijednostima postojećih objekata te prirodnim obilježjima jadranske obale.
Rekonstrukcija Ville Argentine povezuje staro i novo
Novi hotelski volumen funkcionira kao spona između povijesnih vila i ostalih dijelova kompleksa. Podijeljen je na dvije cjeline: donji dio uklopljen je u vrtne zidove i prirodni nagib terena, dok gornji dio svojim proporcijama podsjeća na vilu.
Glavni ulaz vodi kroz recepciju smještenu na najvišoj točki kompleksa. Ondje široka staklena stijena uokviruje pogled prema Lokrumu, dubrovačkim zidinama i morskoj obali. Podzemne komunikacije omogućuju nesmetano kretanje između privatnih smještajnih jedinica i zajedničkih hotelskih prostora.
Povijesne strukture pritom nisu tretirane kao kulisa. Izvorni arhitektonski elementi vila restaurirani su, dok su novi dijelovi uklopljeni prateći nagib terena, postojeće vrtove i orijentaciju prema moru.
Posebnu dimenziju projektu daje osobna povezanost glavnog arhitekta s lokacijom. Marko Dabrović odrastao je u susjedstvu Ville Argentine, što je utjecalo na niz odluka tijekom projektiranja.
Dio postojećeg materijala također je ponovno upotrijebljen. Kamen pronađen tijekom građevinskih radova iskorišten je na donjim terasama i drugim uređenim vanjskim površinama, čime su novi dijelovi kompleksa povezani s dubrovačkim kamenim krajolikom.
Interijer kao dijalog povijesti i sadašnjosti
Interijer je oblikovan kao dijalog između povijesnih vila i suvremenog hotela. Slojevi dubrovačke povijesti reinterpretirani su kroz kamen, keramiku i drvo, dok izraženiji akcenti i razigrane boje prizivaju slobodniji duh sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Prirodni materijali ne pojavljuju se samo kao dekorativni dodatak. Njihova je uloga povezati interijer s lokalnom graditeljskom tradicijom i krajolikom koji se vidi kroz velike staklene površine i s terasa.
Dekorativni elementi i tekstil razvijeni su u suradnji s milanskim Dimore Studiom, poznatim po slojevitim interijerima, izraženim kombinacijama boja i suvremenoj interpretaciji povijesnih stilova.
Važan dio identiteta hotela ostala je i njegova umjetnička baština. Tijekom rekonstrukcije restauriran je veliki mozaik „Dubrovačke varijacije” dubrovačkog slikara Ive Dulčića, koji je uklopljen u novi prostor wellnessa i unutarnjeg bazena.
Na taj je način umjetničko djelo sačuvano, ali je dobilo novu ulogu u svakodnevnom korištenju hotela.
Manje soba za više prostora i privatnosti
Jedna od najvažnijih odluka odnosila se na smještajni kapacitet. Umjesto zadržavanja prijašnjih 131 sobe, Villa Argentina sada ima 96 soba i apartmana.
Smanjenjem broja jedinica stvoreni su prostraniji smještaji, veći balkoni i više privatnosti. Susjedna Villa Orsula zadržala je zaseban i intimniji karakter te raspolaže s 13 individualno oblikovanih soba i apartmana. Dvije nekretnine zajedno tako nude ukupno 109 smještajnih jedinica.
Zelena terasa povezuje hotel, Villu Orsulu, restoran i vanjski bazen na istoj razini, dok nova dizala omogućuju jednostavniji pristup plaži. Vrtovi i kamene staze povezuju restorane, bazene, wellness i obalni dio kompleksa.
Posebna pažnja posvećena je krajobraznom uređenju. U vrtove je uključeno približno 14.000 mediteranskih biljaka, među kojima su gorka naranča, bugenvilija, lavanda, ružmarin i kadulja. Biljke omekšavaju arhitekturu i pomažu povezati nove volumene s povijesnim vrtovima i jadranskim okolišem.
Villa Argentina vraća se na međunarodnu hotelsku scenu
Projekt se prostire na ukupno 10.520 četvornih metara, prema podacima arhitektonskog ureda 3LHD. Uz smještajne jedinice, obuhvaća restorane, terase, uređene vrtove, unutarnji i vanjski bazen, wellness te izravan pristup približno 60 metara dugom obalnom prostoru.
Nakon rekonstrukcije Villa Argentina pridružila se kolekciji The Leading Hotels of the World, koja okuplja više od 400 neovisnih luksuznih hotela diljem svijeta.
Villa Argentina i Villa Orsula gostima su ponovno otvorene 1. kolovoza 2026. godine. Obnovljeni kompleks pritom ne pokušava izbrisati vlastitu prošlost, nego povijesne slojeve koristi kao polazište za suvremenu arhitekturu, interijer i novi odnos prema dubrovačkom krajoliku.
Fotografije: Jure Živković
