Povežimo se

Arhitektura i dizajn

5 svjetskih arhitekata koji su ostavili neizbrisiv trag

Pet arhitekata čiji su projekti revolucionirali arhitektonsku praksu i postali referentne točke modernog graditeljstva

Najpoznatiji svjetski arhitekti kroz povijest su oblikovali način na koji doživljavamo prostor, unaprjeđivali građevinske tehnike i postavljali nove estetske standarde. Njihovi inovativni pristupi arhitekturi ostavili su trajan utjecaj na urbanizam, dizajn i funkcionalnost prostora. Iako je teško izdvojiti samo nekolicinu među njima, predstavljamo pet arhitekata čiji su projekti revolucionirali arhitektonsku praksu i postali referentne točke modernog graditeljstva.

Kako arhitektura oblikuje našu svakodnevicu i utječe na kvalitetu života

1. Frank Lloyd Wright

Frank Lloyd Wright pionir je moderne arhitekture i začetnik organske arhitekture, stila koji harmonizira prirodu, prostor i potrebe ljudi.

Smatran “najvećim američkim arhitektom svih vremena” prema Američkom institutu arhitekata, Frank Lloyd Wright posvetio je svoju višedesetljetnu karijeru razvoju estetike koja je pozitivno utjecala na dobrobit društva. Stvaranjem svojih ikoničnih građevina u stilu prerije, prepoznatljivih po dugim, niskim strukturama i otvorenim tlocrtnim rješenjima, Wright je utemeljio prvi jedinstveno američki arhitektonski stil.

3LHD: Kako je nastao i opstao jedan od najistaknutijih arhitektonskih ureda u Hrvatskoj

Guggenheim muzej u New Yorku je vjerojatno najvažnija zgrada Wrightove kasne karijere. Kao spomenik modernizmu, jedinstvena arhitektura prostora – sa spiralnom rampom koja se uzdiže prema kupolastom svjetlarniku – nastavlja oduševljavati posjetitelje i pružati jedinstven prostor za prezentaciju suvremene umjetnosti.

2. Oscar Niemeyer

Oscar Niemeyer jedan je od najutjecajnijih arhitekata 20. stoljeća, poznat kao pionir brazilskog modernizma. Ovaj stil, prepoznatljiv po svojoj fluidnosti i eleganciji, promijenio je način na koji se percipira javna i institucionalna arhitektura u Brazilu i šire.

Brasília, glavni grad Brazila, je danas svjetski prepoznat kao simbol modernističkog urbanizma. Mnoge zgrade u tom gradu, uključujući Katedralu u Brasílii, Kongresnu palaču i Palácio do Planalto, nose Niemeyerov prepoznatljiv potpis.

3. Leoh Ming Pei

Ieoh Ming Pei, kineski-američki arhitekt, poznatiji kao I. M. Pei, jedan je od majstora moderne arhitekture, poznat po apstraktnim geometrijskim oblicima i elementima tradicionalnog kineskog stila.

Nakon preseljenja u Ameriku, Pei je dao doprinos nekim od najvažnijih projekata na svijetu, uključujući staklenu piramidu u Louvreu, zračnu luku JFK, Kennedyjevu knjižnicu i Rock and Roll Hall of Fame. Njegova su djela često inspirirana vrtovima u Suzhouu, gdje je odrastao.

4. Le Corbusier

Le Corbusier je bio mnogo više od arhitekta – bio je filozof prostora i urbanizma. Njegova knjiga “Prema novoj arhitekturi” (Vers une architecture) utjecala je na generacije arhitekata. Njegov koncept “mašine za stanovanje” naglašavao je arhitekturu kao alat za unapređenje ljudskog života, čineći stanovanje funkcionalnim, racionalnim i udobnim.

Le Corbusierov rad i ideje imali su ogroman utjecaj na arhitekte, dizajnere i urbaniste diljem svijeta. Njegova djela su proglašena UNESCO-vom svjetskom baštinom, a njegovi principi još uvijek inspiriraju moderne projekte.

Kapela u Ronchampu, poznata i kao Notre Dame du Haut, jedna je jedna od najvažnijih građevina arhitekture 20. stoljeća.

5. Zaha Hadid

Zahin revolucionarni dekonstruktivistički pristup dizajnu donio joj je titulu prve žene koja je osvojila Pritzkerovu nagradu za arhitekturu. Njezin glavni fokus bio je na stvaranju transformativnih prostora, ali radila je u svim sektorima, uključujući korporativne, stambene i kulturne projekte.

Neki od najpoznatijih Hadidinih projekata uključuju Muzej moderne umjetnosti u San Franciscu, Opernu kuću u Guangzhouu i Londonski centar za vodene sportove. Njezin pristup dizajnu također je jedinstveno drugačiji. Bila je pod utjecajem suprematizma i ruske avangarde, što ju je navelo da slikarstvo koristi kao medij za dizajn.

Arhitekti i arhitektonski projekti

Krešimir Ivaniš: “Radio sam projekte iz gušta – i ostao prijatelj sa gotovo svim suradnicima”

Arhitekt Krešimir Ivaniš imao je veliki utjecaj na vizuru grada Zagreba kakav je on danas

Krešimir Ivaniš

Krešimir Ivaniš (Zagreb, 1935.) hrvatski je arhitekt i urbanist, jedan od ključnih protagonista poslijeratne arhitekture u Zagrebu. Diplomirao je 1961. na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a karijeru je započeo u Arhitektonskom projektnom zavodu, da bi potom više od 30 godina djelovao u Jugomontu.

Radio je na projektima montažnog stanovanja, rekonstrukciji gradskih prostora i sportskih objekata, a zaslužan je i za idejna rješenja poput Aleje Poljskih jasenova i intervencija u Maksimiru. Njegov rad obilježava funkcionalnost, promišljenost i snažan društveni angažman. Dobitnik je nagrade za životno djelo Udruženja hrvatskih arhitekata.

Ovdje pročitajte i ostale intervjue s hrvatskim arhitektima

Gospodine Ivaniš, stvarno ste imali veliki utjecaj na grad Zagreb – od šetnice gdje sada razgovaramo, do brojnih naselja. Kako je sve počelo?

Ja sam imao minimalni utjecaj, ali sam imao sreću da se to malo što smo predlagali i realiziralo. Ova šetnica je, primjerice, nastala spontano – bilo je viška novaca u Direkciji za Savu, i onda je pao prijedlog da se između dva mosta napravi nešto smisleno. Mi smo tada predložili Aleju Poljskih Jasenova, klupe, stube prema Savi – i većina toga je odmah napravljena. Ovaj ekološki asfalt nije bio dio plana, to je došlo kasnije.

Kako ste se odlučili za arhitekturu? Je li to bio san iz djetinjstva?

Iskreno? Odluka je bila prisilna. Moj prijatelj i ja smo planirali ići u nautiku u Kraljevicu, ali roditelji nisu dali. Škola arhitekture bila je odmah iza ugla u Krajiškoj, i tako sam završio tamo. Nije bio plan, ali ispalo je dobro.

Koji je bio vaš prvi projekt?

Još kao građevinski tehničar sam ušao u Arhitektonski projektni zavod. Moj tadašnji šef Branko Tučkorić mi je predložio da zajedno radimo natječaj za gradsku zgradu u Bujama. Dobili smo otkup – moj prvi projekt! Čak sam tada imao priliku osobno upoznati arhitekta Antuna Ulriha – to mi je bio veliki trenutak.

Nakon diplome ste se zaposlili u Jugomontu. Kako je izgledao taj početak?

Nas trojica – Franko Hlebec, Berislav Brnčić i ja – odmah smo pozvani u Jugomont. Tamo smo radili na tehnološkom odjelu, što je značilo da smo morali projektirati cijeli proces izgradnje – od proizvodnje panela do njihove montaže. Bilo je to novo, izazovno i jako zanimljivo. Uživali smo u tom sustavu i timskom radu.

Poznato je da ste veliki ljubitelj sporta. Kako ste to spojili s arhitekturom?

Berislav Brnčić i ja smo stanovali blizu, a svaki drugi dan smo trčali osam kilometara po nasipu. Tridesetak godina tako. Uz to, radio sam i brojne projekte za sportske objekte, iako se mnogi nisu realizirali. Najviše mi je žao velikog plivačkog centra koji je trebao biti s druge strane Save.

Koji dio Zagreba vam je najdraži?

Uh… pa možda južni nasip – to sam svojim šlapama utabao. I Maksimir, za koji sam radio i ozbiljna istraživanja. Vjerovao sam da je to prvi javni park u Europi, iako sam kasnije otkrio da je Saint-Étienne možda bio prvi. No Maksimir je svakako čudesno mjesto, stvoreno da oplemeni dušu građana Zagreba.

Nedavno ste dobili nagradu za životno djelo. Što vam ona znači?

Veliko iznenađenje i još veće zadovoljstvo. Imao sam sreću da sam kroz karijeru mogao birati projekte po afinitetu i surađivati s ljudima koji su postali moji prijatelji. Posebno se sjećam Jugomonta – to je bila radionica entuzijasta bez radnog vremena. Radili smo dok nismo riješili problem. Takvu energiju i strast rijetko gdje nađeš.

Hvala vam na ovom razgovoru.
Hvala vama.

Nastavite čitati

Arhitektura i dizajn

La Fábrica – kako je napuštena cementara postala arhitektonska ikona

Bofill ju je zamislio kao “prostor stalne transformacije”, gdje se arhitektura ne doživljava kao statična forma, već kao živi organizam koji raste i razvija se zajedno s onima koji u njemu žive i stvaraju

La Fabrica

U industrijskom predgrađu Barcelone, ondje gdje su nekoć vladali buka strojeva i sivi oblaci prašine, danas se nalazi jedno od najfascinantnijih arhitektonskih ostvarenja 20. stoljeća –  La Fábrica.

Ovaj jedinstveni projekt, djelo vizionarskog arhitekta Ricarda Bofilla, primjer je kako kreativnost i poštovanje prema prošlosti mogu stvoriti prostor koji nadahnjuje i pola stoljeća nakon svoje obnove.

Ovako izgledaju stanovi u centru Barcelone! 5 primjera inspirativnih renovacija

Napuštenu cementaru Bofill je otkrio 1973. godine. Pokrenuo je radikalnu, višegodišnju transformaciju prostora, odlučan u namjeri da zadrži industrijski karakter, ali mu udahne novi, suvremeni život.

Suživot prirode i industrije

Jedna od najupečatljivijih karakteristika projekta je način na koji su priroda i arhitektura dovedeni u savršeni balans. Zidine koje su nekoć bile simbol industrijskog napretka, danas su prekrivene penjačicama, čempresima i eukaliptusima. Vrt koji okružuje kompleks nije samo dekoracija – on je integralni dio koncepta, zamišljen kao “zeleni filter” između unutarnjeg i vanjskog svijeta.

Unutrašnjost je jednako impresivna. Prostorije su prostrane, s visokim stropovima i velikim prozorima koji propuštaju obilje prirodnog svjetla. Materijali su ostali vjerni izvornoj industrijskoj estetici – beton, metal, sirovo drvo – no sve je oplemenjeno elegantnim detaljima i sofisticiranim interijerima. Posebnu pažnju plijeni stubište, skulpturalno i gotovo monumentalno, koje spaja razine nekadašnjih silosa s lakoćom i stilom.

La Fábrica kao dom, studio i manifest

Iako na prvi pogled izgleda kao umjetnička instalacija, La Fábrica je uistinu dom – i to dom koji se koristi. Bofill je ovdje smjestio svoj privatni život, ali i profesionalni studio, stvarajući prostor u kojem granice između rada i odmora, između umjetnosti i svakodnevice – jednostavno ne postoje. Ova multifunkcionalnost samo potvrđuje osnovnu ideju projekta: prostor se ne treba definirati svojom prošlošću, već mogućnostima koje otvara.

Osim što je dom, La Fábrica postala je i manifest arhitektonske filozofije. Bofill je njome želio dokazati da je svaki prostor vrijedan transformacije, da je svaka zgrada potencijalni medij kreativnosti. Njegov pristup restauraciji – zadržati što se može, redefinirati što se mora – danas se sve više prepoznaje kao održiva i odgovorna praksa u suvremenoj arhitekturi.

Gordana Đerić: Arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život

Danas, desetljećima nakon završetka projekta, La Fábrica i dalje izaziva divljenje. Njezina estetika, funkcionalnost i filozofija čine je jedinstvenom pojavom u svijetu arhitekture. I što je najvažnije – pokazuje kako prava ljepota može nastati upravo tamo gdje je drugi najmanje očekuju.

Naslovna fotografija: ArchDaily

Nastavite čitati

Kolumne

Pratite nas na drušvenim mrežama

Izbor urednice