Arhitekti i arhitektonski projekti
Krešimir Ivaniš: “Radio sam projekte iz gušta – i ostao prijatelj sa gotovo svim suradnicima”
Arhitekt Krešimir Ivaniš imao je veliki utjecaj na vizuru grada Zagreba kakav je on danas
Krešimir Ivaniš (Zagreb, 1935.) hrvatski je arhitekt i urbanist, jedan od ključnih protagonista poslijeratne arhitekture u Zagrebu. Diplomirao je 1961. na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a karijeru je započeo u Arhitektonskom projektnom zavodu, da bi potom više od 30 godina djelovao u Jugomontu.
Radio je na projektima montažnog stanovanja, rekonstrukciji gradskih prostora i sportskih objekata, a zaslužan je i za idejna rješenja poput Aleje Poljskih jasenova i intervencija u Maksimiru. Njegov rad obilježava funkcionalnost, promišljenost i snažan društveni angažman. Dobitnik je nagrade za životno djelo Udruženja hrvatskih arhitekata.
Ovdje pročitajte i ostale intervjue s hrvatskim arhitektima
Gospodine Ivaniš, stvarno ste imali veliki utjecaj na grad Zagreb – od šetnice gdje sada razgovaramo, do brojnih naselja. Kako je sve počelo?
Ja sam imao minimalni utjecaj, ali sam imao sreću da se to malo što smo predlagali i realiziralo. Ova šetnica je, primjerice, nastala spontano – bilo je viška novaca u Direkciji za Savu, i onda je pao prijedlog da se između dva mosta napravi nešto smisleno. Mi smo tada predložili Aleju Poljskih Jasenova, klupe, stube prema Savi – i većina toga je odmah napravljena. Ovaj ekološki asfalt nije bio dio plana, to je došlo kasnije.
Kako ste se odlučili za arhitekturu? Je li to bio san iz djetinjstva?
Iskreno? Odluka je bila prisilna. Moj prijatelj i ja smo planirali ići u nautiku u Kraljevicu, ali roditelji nisu dali. Škola arhitekture bila je odmah iza ugla u Krajiškoj, i tako sam završio tamo. Nije bio plan, ali ispalo je dobro.
Koji je bio vaš prvi projekt?
Još kao građevinski tehničar sam ušao u Arhitektonski projektni zavod. Moj tadašnji šef Branko Tučkorić mi je predložio da zajedno radimo natječaj za gradsku zgradu u Bujama. Dobili smo otkup – moj prvi projekt! Čak sam tada imao priliku osobno upoznati arhitekta Antuna Ulriha – to mi je bio veliki trenutak.
Nakon diplome ste se zaposlili u Jugomontu. Kako je izgledao taj početak?
Nas trojica – Franko Hlebec, Berislav Brnčić i ja – odmah smo pozvani u Jugomont. Tamo smo radili na tehnološkom odjelu, što je značilo da smo morali projektirati cijeli proces izgradnje – od proizvodnje panela do njihove montaže. Bilo je to novo, izazovno i jako zanimljivo. Uživali smo u tom sustavu i timskom radu.
Poznato je da ste veliki ljubitelj sporta. Kako ste to spojili s arhitekturom?
Berislav Brnčić i ja smo stanovali blizu, a svaki drugi dan smo trčali osam kilometara po nasipu. Tridesetak godina tako. Uz to, radio sam i brojne projekte za sportske objekte, iako se mnogi nisu realizirali. Najviše mi je žao velikog plivačkog centra koji je trebao biti s druge strane Save.
Koji dio Zagreba vam je najdraži?
Uh… pa možda južni nasip – to sam svojim šlapama utabao. I Maksimir, za koji sam radio i ozbiljna istraživanja. Vjerovao sam da je to prvi javni park u Europi, iako sam kasnije otkrio da je Saint-Étienne možda bio prvi. No Maksimir je svakako čudesno mjesto, stvoreno da oplemeni dušu građana Zagreba.
Nedavno ste dobili nagradu za životno djelo. Što vam ona znači?
Veliko iznenađenje i još veće zadovoljstvo. Imao sam sreću da sam kroz karijeru mogao birati projekte po afinitetu i surađivati s ljudima koji su postali moji prijatelji. Posebno se sjećam Jugomonta – to je bila radionica entuzijasta bez radnog vremena. Radili smo dok nismo riješili problem. Takvu energiju i strast rijetko gdje nađeš.
Hvala vam na ovom razgovoru.
Hvala vama.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Podcast Prostor okuplja poznata imena arhitektonske scene i otvara teme o kojima se premalo govori
Sve smo ih već imali prilike upoznati u Dom na kvadrat, a sada se okupljaju u podcastu Prostor da zajedno razgovaramo o arhitekturi, urbanizmu i prostoru koji nas svakodnevno okružuje.
Prostor u kojem živimo oblikuje kvalitetu našeg svakodnevnog života, no o arhitekturi, urbanizmu, održivosti i uređenju prostora rijetko se razgovara dovoljno otvoreno i bez stručnih fraza. Upravo zato predstavljamo podcast Prostor, novi format koji će se uskoro početi emitirati, a okuplja poznata imena hrvatske arhitektonske i dizajnerske scene te otvara teme koje se tiču svih nas – bez obzira jesmo li investitori, projektanti ili jednostavno prolaznici u prostoru.
Kroz razgovore s gostima iz različitih područja podcast će se baviti temama koje oblikuju naše gradove, domove i javne prostore, ali i pitanjima koja se često nalaze izvan fokusa stručne i šire javnosti.
Održivost, zelena gradnja i budućnost gradova
Jedna od sudionica podcasta bit će Snježana Turalija, koja će se baviti temama zelene gradnje, održivosti, kružnog gospodarstva i zelene infrastrukture.
„Vjerujem da sam ovdje zato da se bavim temama koje imaju veze sa zelenom gradnjom, održivošću kao takvom, možda nešto malo urbanizma iz ove perspektive zelenog, jednako tako zelenom infrastrukturom, kružnim gospodarenjem i zgradama“
Poseban interes usmjerit će prema investitorima i njihovom pogledu na održivu gradnju.
„Zanimat će me kako investitori doživljavaju trenutačno tržište, što im znači pojam zelene i održive gradnje, zašto bi uopće išli u tom smjeru i koji su njihovi razlozi“, kaže Turalija.
Baština iz perspektive onih koji s njom žive
Arhitekt Dražen Arbutina u podcast donosi temu očuvanja i korištenja kulturne baštine.
„Bavit ću se baštinom“, kratko i jasno opisuje svoj fokus.
No iza te jednostavne definicije kriju se brojna pitanja – kako živjeti u zaštićenim povijesnim prostorima, kako ih održavati te kako pronaći ravnotežu između očuvanja i suvremenih potreba.
„Želim razgovarati sa svima koji na baštini rade, koji od baštine žive i koji s baštinom imaju problema“
Interijeri kao odraz načina života
Jedan od voditelja podcasta bit će i arhitekt Damjan Geber, koji će se baviti temama interijera i prostora koji nas svakodnevno okružuju.
„Prvenstveno ću se baviti prostorom koji nas okružuje. Ne prostorom kroz koji se krećemo, nego prostorom koji je svugdje oko nas. To su interijeri – poslovni, privatni i javni interijeri. Zapravo svi oni prostori koji su na neki način drugačiji od klasičnih“
No njegov interes ne staje samo na dizajnu prostora.
„Nadam se da ćemo kroz razgovore otvoriti teme o kojima se možda premalo govori. Ne samo o prostoru, nego i o svemu što dolazi prije nego što taj prostor nastane – o načinu poslovanja, stanju struke i izazovima s kojima se susreću profesionalci“, ističe.
Urbanizam i život u gradovima
Arhitekt Marko Dabrović bavit će se aktualnim pitanjima urbanizma, razvoja gradova i kvalitete života u urbanim sredinama.
„U podcastu Prostor bavit ću se aktualnim temama arhitekture, urbanizma i življenja u gradovima danas“, kaže Dabrović.
Posebno ga zanimaju problemi nekontroliranog širenja gradova i nedostatka kvalitetnog urbanističkog planiranja.
„Gradovi su se jako razvukli. Ne radi se planirano, radi se individualno i često bez adekvatne infrastrukture. To su teme koje treba probuditi u Hrvatskoj“
Razgovori koji idu ispod površine
Iako će svatko od voditelja imati svoj tematski fokus, zajednički cilj podcasta Prostor jest otvoriti iskrene, stručne i sadržajne razgovore o temama koje oblikuju našu svakodnevicu.
Kroz razgovore s arhitektima, investitorima, dizajnerima, urbanistima, stručnjacima za održivost i ljudima koji svakodnevno oblikuju prostor oko nas, podcast će ponuditi drukčiji pogled na arhitekturu i gradove od onoga na koji smo navikli.
Jer prostor nije samo ono što vidimo oko sebe. To su domovi u kojima živimo, gradovi kroz koje prolazimo, zgrade koje nas okružuju i odluke koje danas donosimo, a koje će oblikovati kvalitetu života generacija koje dolaze.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Stefano Boeri: Arhitekt koji vraća prirodu u gradove
Talijan koji je osmislio Bosco Verticale ne projektira samo zgrade, već novu viziju urbanog života u kojoj drveće, ljudi i arhitektura više nisu odvojeni sustavi
U povijesti arhitekture uvijek su postojali vizionari koji su mijenjali način na koji razmišljamo o gradovima. U 21. stoljeću jedno od tih imena sve glasnije odzvanja diljem svijeta – Stefano Boeri. Talijanski arhitekt i urbanist koji je odrastao u Milanu, a danas projektira na gotovo svim kontinentima, nije poznat samo po impresivnim zgradama. Poznat je po ideji koja mijenja paradigmu suvremenog urbanizma: da grad i šuma ne moraju biti suprotnosti.
Hrvatski arhitekt koji je desetljećima bio ispred svog vremena ponovno je u fokusu svijeta
Tko je Stefano Boeri
Stefano Boeri rođen je 25. studenog 1956. u Milanu, u obitelji snažno povezanoj s umjetnošću, dizajnom i znanošću. Njegova majka bila je poznata arhitektica i dizajnerica Cini Boeri, a otac neurolog Renato Boeri. Odrastanje u takvom okruženju oblikovalo je njegov pogled na arhitekturu kao disciplinu koja nadilazi estetiku i ulazi u područje društva, ekologije i politike.
Diplomirao je arhitekturu na Politecnico di Milano 1980. godine, a doktorirao urbanističko planiranje na sveučilištu IUAV u Veneciji. Tijekom karijere predavao je na nekim od najvažnijih svjetskih sveučilišta, uključujući Harvard, Columbiju i Politecnico di Milano, gdje danas radi kao profesor urbanog planiranja.
Osim arhitektonske prakse, Boeri je snažno prisutan i u kulturnom prostoru.
Još 1993. osnovao je istraživački kolektiv Multiplicity koji je povezivao arhitekte, fotografe, sociologe i umjetnike u proučavanju urbanih transformacija, migracija i geopolitike.
No ono što ga je pretvorilo u globalno prepoznatljivo ime nije samo niz uspješnih projekata, nego način na koji promišlja budućnost gradova.
Grad kao živi organizam
Ono što Boerija razlikuje od mnogih suvremenih arhitekata nije samo vizualni identitet njegovih projekata, nego temeljna ideja da grad mora prestati funkcionirati kao prostor potpuno odvojen od prirode.
Njegov pristup često se opisuje kao “multivrsni urbanizam” – koncept prema kojem gradovi ne bi trebali biti namijenjeni isključivo ljudima, nego i biljkama, pticama, kukcima i drugim oblicima života. U njegovoj viziji drveće nije dekoracija, nego dio gradske infrastrukture jednako važan kao prometnice ili energetski sustavi.
“Ljudi imaju snažnu potrebu za novom bliskošću s prirodom”, rekao je Stefano Boeri u razgovoru za ArchDaily, naglašavajući kako budućnost gradova vidi u arhitekturi koja prirodu integrira u svakodnevni život, a ne odvaja od njega.
Takav pristup nije romantična nostalgija za prirodom, nego odgovor na vrlo konkretne probleme suvremenih gradova: toplinske otoke, zagađenje zraka, gubitak bioraznolikosti i sve intenzivnije posljedice klimatskih promjena.
Zgrade koje “dišu” sve su češći prizor u gradovima
Bosco Verticale – projekt koji je promijenio suvremenu arhitekturu
Nijedan projekt nije toliko snažno utjelovio Boerijevu filozofiju kao Bosco Verticale u Milanu -danas jedan od najpoznatijih primjera zelene arhitekture na svijetu.
Riječ je o paru stambenih tornjeva visokih 112 i 80 metara, na čijim balkonima raste više od 800 stabala, 5.000 grmova i 11.000 biljaka. Kada bi se svo zelenilo rasporedilo horizontalno, površina bi odgovarala šumi od gotovo 30.000 četvornih metara.
Umjesto klasičnih staklenih fasada, Boeri je osmislio nebodere koji mijenjaju izgled sa sezonama. Zgrada diše, mijenja boje, privlači ptice i filtrira zrak. Upravo zato Bosco Verticale nije doživljen samo kao arhitektonski projekt, nego kao simbol mogućeg drukčijeg odnosa između grada i prirode.
No projekt u početku nije bio dočekan bez skepse. Mnogi su smatrali da je gotovo nemoguće održavati stabla na tolikim visinama, posebno zbog vjetra, navodnjavanja i težine vegetacije.
Bosco Verticale ipak je dovršen 2014. godine i ubrzo postao međunarodni fenomen. Iste godine osvojio je International Highrise Award, a godinu kasnije proglašen je najljepšim i najinovativnijim neboderom na svijetu prema organizaciji Council on Tall Buildings and Urban Habitat.
Nakon toga vertikalne šume počele su nicati diljem svijeta.
Od jedne zgrade do ideje šumskog grada
Za Boerija Bosco Verticale nikada nije bio konačan cilj, nego prototip. Nakon Milana počeo je razvijati projekte koji ideju vertikalne šume šire na čitave urbane cjeline.
Jedan od najpoznatijih je Liuzhou Forest City u Kini, koncept grada za oko 30.000 stanovnika u kojem bi zgrade bile prekrivene drvećem i biljkama, uz korištenje obnovljivih izvora energije i električnog prometa.
Slični projekti razvijani su i u Šangaju, Cancunu, Tirani i drugim gradovima, a zajednički im je pokušaj stvaranja urbanih prostora u kojima priroda nije dodatak, nego temelj planiranja.
Boerijeva arhitektura zato nije fokusirana samo na pojedinačne zgrade. Njegov pravi interes su gradovi budućnosti.
Priroda kao infrastruktura
Jedna od najvažnijih ideja koju Boeri uvodi u suvremenu arhitekturu jest da priroda nije luksuz ni ukras, nego infrastruktura.
Drveće u gradu nije samo estetski element. Ono hladi prostor, filtrira zrak, apsorbira buku, smanjuje efekt urbanih toplinskih otoka i potiče razvoj bioraznolikosti. U Boerijevim projektima zelenilo ima funkcionalnu i ekološku ulogu jednako važnu kao beton, čelik ili staklo.
Boeri često govori o potrebi povećanja urbanog zelenila bez dodatnog širenja gradova, zbog čega njegove vertikalne šume funkcioniraju kao model “zbijenog zelenog urbanizma”.
Ta filozofija ima i snažnu emocionalnu dimenziju. Boeri često govori o tome da suvremeni gradovi ljude sve više odvajaju od prirodnih ciklusa. Prostor okružen zelenilom zato ne djeluje samo ljepše, nego i smirujuće i podsjeća čovjeka da je dio šireg ekosustava.
Utjecaj na suvremeni dizajn gradova
Bosco Verticale imao je ogroman utjecaj na suvremenu arhitekturu i urbanizam. Nakon njegova uspjeha brojni gradovi počeli su istraživati mogućnosti integracije vertikalnog zelenila u stambene i poslovne projekte.
Od Šangaja do Atene pojavile su se zgrade inspirirane Boerijevim konceptom, a vertikalno zelenilo postalo je jedan od najprepoznatljivijih trendova suvremenog urbanog dizajna.
Njegov utjecaj proširio se i izvan arhitekture. Mnogi urbanisti danas sve ozbiljnije promatraju zelenu infrastrukturu kao ključni alat u borbi protiv klimatskih promjena i pregrijavanja gradova.
Kritike: između vizije i luksuza
Ipak, Boerijev rad nije prošao bez kritika.
Najčešće se postavlja pitanje dostupnosti. Stanovi u Bosco Verticale bili su iznimno skupi, a troškovi održavanja zelenila visoki. Kritičari zato tvrde da se održiva arhitektura često pretvara u luksuz dostupan malom broju ljudi.
Pojavile su se i ekološke rasprave o stvarnom učinku takvih projekata. Dio stručnjaka upozorava da vertikalne šume ne mogu zamijeniti prirodne ekosustave te da održavanje vegetacije na velikim visinama zahtijeva znatne resurse.
Boeri na te kritike odgovara da vertikalne šume nikada nisu zamišljene kao zamjena za parkove ili prirodne šume, nego kao dodatni alat u stvaranju zdravijih gradova.
I upravo u tome leži važnost njegova rada — ne u tvrdnji da je pronašao savršeno rješenje, nego u tome što je otvorio potpuno novu raspravu o odnosu arhitekture i prirode.
Zašto je Stefano Boeri danas toliko važan
U vremenu klimatskih promjena, sve intenzivnijih toplinskih valova i zagađenja zraka, Boerijev rad više ne djeluje kao futuristička vizija, nego kao vrlo konkretno pitanje budućnosti gradova.
Boeri nije ostao samo na teoriji vertikalnih šuma. Predsjednik je znanstvenog odbora projekta Forestami, inicijative koja planira zasaditi tri milijuna stabala na području metropolitanskog Milana do 2030. godine.
Njegova arhitektura pokušava odgovoriti na problem s kojim će se suočavati gotovo svaki veliki grad: kako vratiti prirodu u prostor koji je desetljećima građen protiv nje.
Naslovna fotografija: Stefano Boeri Architetti
