Arhitektura i dizajn
Energetski učinkovit dvorac iz 19. stoljeća
Dvorac Bračak u blizini Zaboka sagradila je obitelj Kulmer 1889. godine. Od 1947. do 2007. godine služio je kao bolnica, a nakon toga je propadao sve do 2011., kada je započela obnova. Danas je dvorac Bračak primjer energetske obnove uz poštivanje svih konzervatorskih zahtjeva.
“Dvorac Bračak, dvorac je obitelji Kulmer, sagrađen u 19. stoljeću. Bio je gospodarsko stambeni objekt. Obitelj Kulmer je ovdje imala stoku, ovdje je bio mlin, a sagrađen je ovdje jer je ovdje pruga između Zagreba i Budimpešte. Na stanice pruge su se stoka, roba i njihovi proizvodi slali na tržišta, ovdje su oni živjeli i proizvodili do 1947. Tada je zadnji grof Ferdinand Kulmer planirao dvorac za dječju bolnicu. Sljedećih pedesetak godina, ovdje je bila bolnica dok nije sagrađena nova, moderna bolnica ovdje u Zaboku. Ta bolnica je također živjela ovdje sa lokalnim ljudima.” za Dom na kvadrat ispričao je dr.sc. Julije Domac, ravnatelj REGEA-e.
Put od napuštenog dvorca do Energentskog centra Bračak
Dvorac je propadao sve do 2012. godine kada je počela njegova obnova. Uz financijsku potporu EU putem Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije, a koristeći znanje REGEA-e, Krapinsko – zagorska županija još je tijekom 2012. godine izradila potrebnu tehničku dokumentaciju za obnovu objekta ruševnog i napuštenog dvorca Bračak. Bio je to početak priče o Energetskom centru Bračak.
“Dvorac je, kad smo ga mi zatekli, bio četiri godine napušten. Prazan, bez prozora, bez metalnih elemenata, strgani parketi, kako već izgleda napuštena zgrada, jedna ruševina u pravom smislu te riječi”, rekao je Domac.
Priprema projekta trajala je 6 godina, a radovi tek 18 mjeseci. Energetskoj obnovi građevine od gotovo 1600 četvornih metara prethodila je statička rekonstrukcija . Temelji su bili gotovo nepostojeći, u pitanju je bila statika kule – ona se nagnula, sve su grede u podu bile trule. Bilo je puno izazova, ali na sreću tim je bio u to doba već kapacitetom i strukom dovoljno jak da je mogao odgovoriti na te izazove.
Postavljena je toplinska izolacija, obnovljena je kompletna ovojnica grijanog prostora zgrade i ugrađene su moderne tehnologije. Postignuta je visoka energetska učinkovitost koristeći čak 88 posto udjela iz obnovljivih izvora energije.
Bračak – dvorac izvana, moderna zgrada iznutra
“Naša zgrada, energetski centar Bračak troši energije kao malo veća obiteljska kuća. Ona je izolirana iznutra, zadovoljava sve zahtjeve konzervatorske zaštite, što je ponekad izazovno. Možda ni nema smisla obnavljati zgradu u 21. stoljeću onako kako se ona gradila tamo negdje sredinom 19. stoljeća. Međutim, mi smo napravili ovdje sve nove tehnologije, dizalice topline, kotlovnicu na pelete, meteorološku stanicu na krovu, skupljanje kišnice radi ispiranja toaleta, mikrokogeneraciju na prirodni plin kako bismo pokazali da takve stare zgrade svejedno mogu biti energetski učinkovite i da mogu biti vrlo ugodne za život i rad.” , nastavlja ravnatelj REGEA-e.
Prozori su drveni, s vanjske strane su izvorne, kako su nekad građeni, po zahtjevima konzervatora, jednostruki prozori. S unutrašnje strane su troslojni, također drveni, ali troslojni, staklo punjeno plinom, najsuvremeniji prozori sa najvišim koeficijentom zadržavanja topline.
“Ovdje postoje takozvani SNUS. SNUS je centralni nadzor upravljački sustav koji mjeri sve parametre. Temperaturu, pomoću meteorološke stanice uspoređuje sjevernu stranu zgradu, južnu, osunčanost, različito se onda griju različiti dijelovi dvorca. Gleda se jutro, prati kada je više ljudi, večer, noć, različiti režimi rada, ljeto, zima. Minimalno se troši energija, a maksimalno se ugodnost i kvaliteta zraka, temperatura prilagođava korisnicima.”
Pionirski podhvat
Rekonstrukcija pročelja, oslika i arhitektonske plastike rađena je pod budnim okom konzervatora.
“Pa to je bio jedan zanimljiv odnos, uvijek je zanimljiv odnos kad se različite struke susretnu. To je bio i danas je zapravo jedan pionirski pothvat i obnova stare građevine na moderan način, tako da su učili konzervatori od nas i mi od njih. Bilo je zanimljivih scena, naravno, kada smo eto, radili krovište, pa dođite na gradilište, pa nema pola krovišta jer je konzervator zamislio malo drugačije… Nismo se možda dogovorili na vrijeme, bilo je tu nesporazuma, bilo je nadmetanja, dogovaranja, ali eto, konačan rezultat mislim da je dobar i da je konzervatorska struka jednako zadovoljna kao i inženjerska. To je smisao zapravo posla i to je uspjeh kada multidisciplinarno dođemo do rezultata koji je onda dobar.”, ispričao je Domac.
Dvorac Bračak primjer je dobre prakse energetske obnove povijesnih zgrada i u potpunosti prenosi poruku svojih korisnika.
“Cijela priča mora imati jasnu poruku. Dakle, mi ne možemo samo na papiru ili na riječima nešto propagirati, održivost mi ovdje živimo i pokazujemo. Pčele, važan dio ekosustava također stanuju u našem perivoju, šest košnica. Proizvodimo onda vlastiti med koji dijelimo poslovnim partnerima kako bismo tu poruku slali. Hotel za kukce, također, nema prirode bez kukaca, pokazujemo to, kišnicu koju skupljamo, ne služimo ovdje gazirana pića, služimo prirodne sokove lokalnih OPG-ova, hrana mora dolaziti u krugu od 30 kilometara, ne možeš zaista raditi nešto uspješno ako ne vjeruješ u to i ne živiš to.” za kraj je ispričao Julije Domac.
Stilovi u arhitekturi
Francuski chic: stil koji se ne planira, nego živi
Baš kao i stil odijevanja Francuskinja, i francuski chic u uređenju doma djeluje spontano, pomalo nehajno, kao da je sve na svom mjestu bez previše razmišljanja. No iza tog dojma ležerne elegancije krije se suptilna vještina — ona koja se ne uči preko noći i ne dolazi u paketu s trendovima sezone. To je stil koji se gradi s vremenom, s iskustvom i s osobnim ukusom koji se ne boji ostati dosljedan sam sebi.
To je onaj stil kojem se često divimo dok gledamo francuske filmove ili serije smještene u Pariz — interijeri koji izgledaju nenametljivo elegantno, pomalo neuredno, ali savršeno živo. Bilo da je riječ o pariškim stanovima kakve viđamo u popularnim serijama poput Emily in Paris, ili u klasicima francuske kinematografije, ti prostori uvijek ostavljaju dojam doma koji se ne trudi impresionirati, a ipak ostaje urezan u pamćenje. Francuski chic ne nastaje listanjem kataloga niti kupnjom kompleta namještaja. On se, poput osobnog stila, ne može isforsirati. To je dom koji se slaže godinama: kroz komade pronađene na putovanjima, naslijeđene antikvitete koji nose obiteljsku povijest i detalje koji možda nisu savršeni, ali su autentični.
Mediteranski stil uređenja doma – sve što trebate znati
Kombinacija starog i novog — La vie racontée
Francuski chic prepoznatljiv je po vještom spajanju antiknih i suvremenih komada. Starinski stol uz modernu lampu, bakina vaza ispod minimalističkog lustera ili klasična slika uz sofu čistih linija stvaraju prostor koji nije vezan uz jedno vrijeme, već se razvija zajedno s vlasnicima. Stari predmeti unose patinu i osjećaj kontinuiteta, dok moderni elementi donose svježinu i ravnotežu. Upravo ta mješavina daje interijeru karakter i toplinu — osjećaj doma koji izgleda osobno, slojevito i nenametljivo elegantno, baš poput francuskog stila odijevanja.
Umjetnost i priča u detaljima
U francuskom domu umjetnost nikada nije tek dekoracija. Umjetničke slike, grafike na zidovima, starinski gramofon, zbirke knjiga ili mali suveniri s putovanja služe kao tihi pripovjedači — otkrivaju ukus, interese i iskustva onih koji u prostoru žive. Zidovi često nisu savršeno simetrični, a police ne slijede stroga pravila, no upravo u toj opuštenosti leži njihov šarm. Francuzi ne teže galerijskoj savršenosti, već osobnom izrazu. Umjetnost se bira intuitivno, često s emocijom, a ne prema aktualnim trendovima. Slika kupljena na putovanju, fotografija s buvljaka ili grafika lokalnog umjetnika imaju jednaku vrijednost kao i skupi komadi — jer ono što ih povezuje jest priča. U francuskom chic interijeru svaki predmet ima razlog zašto je tu. Nije važno koliko je vrijedan, već što predstavlja. Upravo ti detalji prostoru daju dubinu, toplinu i osjećaj doma koji se ne zaboravlja.
Svjetlo, prostor i osjećaj
Svjetlo ima jednu od glavnih uloga u francuskom chic interijeru. Veliki prozori, visoki stropovi i otvoreni tlocrti stvaraju osjećaj lakoće i prozračnosti, dok reflektirajući elementi poput velikih ogledala dodatno naglašavaju prirodnu svjetlost i vizualno proširuju prostor. Ogledala se često postavljaju promišljeno, ali bez stroge simetrije — kao da su oduvijek bila ondje. No svjetlost u francuskom domu nije samo funkcionalna, već i emocionalna. Ona prostoru daje toplinu, mekoću i osjećaj živosti. Umjesto jakih, hladnih izvora svjetla, prednost se daje ambijentalnoj rasvjeti: stolnim i podnim lampama, diskretnim zidnim svjetlima i toplim tonovima koji stvaraju ugodnu, intimnu atmosferu. Francuski chic ne teži savršeno osvijetljenom prostoru, već prostoru u kojem se dobro boravi. Svjetlo se prilagođava trenutku, raspoloženju i ritmu dana, čineći dom mjestom u koje se uvijek želite vratiti.
Važna uloga rasvjete: Kako odabrati idealnu prema stilu uređenja interijera?
Diskretan akcent boja
Francuski chic voli neutralnu paletu koja služi kao elegantna pozadina za slojevito uređenje: bijela, kremasta, bež i svijetlosiva stvaraju osjećaj prozračnosti i bezvremenosti. No prostor ne djeluje monotono — francuski interijer se odlikuje diskretnim akcentima boja koji dodaju karakter i toplinu. Puderaste nijanse, nježni pasteli, prigušeni plavi ili zemljani tonovi pojavljuju se kroz tekstile, ukrase ili umjetničke detalje, često u kombinaciji sa zlatnim, brončanim ili mramornim akcentima.
Ove boje nisu izabrane nasumično; one naglašavaju slojevitost prostora i ističu starinske komade, moderne dodatke i umjetničke predmete. Baš kao i u odijevanju Francuskinja, gdje neutralni kaput može biti uparen s maramom u boji ili decentnim nakitom, i ovdje svaka boja ima svoj suptilan razlog i priču, unoseći u prostor osjećaj elegancije bez truda.
Topli minimalizam osvaja interijere: Evo kako ga unijeti u svoj dom
Parketi s karakterom
U francuskim interijerima podovi nisu neutralna pozadina, već temelj cijelog prostora. Parketi, osobito oni postavljeni u riblju kost ili klasični chevron uzorak, nose snažan estetski i povijesni pečat. Tragovi korištenja, sitne ogrebotine i prirodna patina ne skrivaju se — naprotiv, oni se cijene jer prostoru daju autentičnost i osjećaj kontinuiteta.
Topli tonovi drva unose mekoću i ravnotežu, savršeno se nadopunjujući s neutralnim zidovima, starinskim komadima i modernim namještajem. Francuski chic ne traži savršeno nove podove, već one koji pričaju priču i izgledaju kao da su već vidjeli život. Baš kao i kvalitetne cipele u garderobi Francuskinje, dobar parket s godinama postaje samo ljepši — bezvremenski, pouzdan i uvijek elegantan.
Moderna klasika – kako prepoznati i primijeniti bezvremenski stil u svom domu
Antikna komoda uz suvremenu sofu, starinsko ogledalo iznad minimalističkog kamina ili vintage stolac pokraj modernog radnog stola — to su interijerske verzije savršeno krojenog kaputa nošenog preko traperica. Staro i novo ne suprotstavljaju se, već nadopunjuju, stvarajući prostor koji izgleda kao da se u njemu živi, a ne kao da je tek fotografiran za časopis.Upravo zato francuski chic nikada ne djeluje trendovski, ali je uvijek aktualan. To je stil koji ne pokušava impresionirati, već zavodi tiho — kroz detalje, patinu, osobni pečat i osjećaj doma koji se neprestano razvija. Poput garderobe Francuskinje, i ovaj interijer nosi onu rijetku kvalitetu: bezvremensku eleganciju s dozom ležernosti koja se ne može kopirati, već samo — živjeti.
Urbanizam
Umjetnost u javnom prostoru – kako murali mijenjaju lice grada
Kako bismo bolje razumjeli što ovakve intervencije znače u praksi, razgovarali smo s četvero umjetnika…
Umjetnost u javnom prostoru sve je važniji element suvremenih gradova. Murali, instalacije i druge intervencije izlaze iz galerija i prelaze u svakodnevni prostor — ondje gdje ljudi žive, prolaze i zadržavaju se.
U urbanoj okolini, koja je sve češće obilježena sivim i uniformiranim površinama, ovakvi radovi donose boju, toplinu i trenutke iznenađenja koji mijenjaju ritam prostora.
Istovremeno, murali mijenjaju i naš odnos prema gradu: od funkcionalnog okvira postaje mjesto identiteta, pripadnosti i vizualne komunikacije.
Najnoviji natječaj HDLU-a za oslikavanje dviju zagrebačkih trafostanica dodatno otvara pitanje: što umjetnost u javnom prostoru znači za grad i njegove stanovnike? Od 2020. do danas u Zagrebu je oslikano 15 trafostanica, raspršenih od Trešnjevke i Dubrave do Novog Zagreba i Sesveta — stvarajući mrežu lokacija koje više nisu samo dio infrastrukture, nego i prepoznatljivi vizualni akcenti.
Kako bismo bolje razumjeli što ovakve intervencije znače u praksi, razgovarali smo s četvero autora koji su već oslikali zagrebačke trafostanice. Njihova iskustva otkrivaju kako publika reagira na procese koji se odvijaju na ulici, kako se bira motiv za specifičnu lokaciju te kako mural može utjecati na atmosferu kvarta.
Zašto murali oblikuju identitet grada?
Da murali mogu snažno utjecati na identitet prostora, potvrđuje i umjetnica Klara Rusan, koja ističe kako su neki europski gradovi gotovo prepoznatljivi upravo po muralima.
Lisabon ili Berlin su primjer koliko murali mogu oživjeti grad i udahnuti život u fasade koje su na rubu zaborava. “Sve su to galerije na otvorenom. To je ono što je po meni benefit “muraliziranja”. Što je dostupno za sve i svakoga i što često znači i udisanje života u nešto što je na umoru (dotrajala boja fasada) a i neki arhitektonski nezanimljivi momenti mogu dobiti novi kontekst i priču.”, kaže umjetnica.
Zahvaljujući takvim intervencijama, umjetnost u javnom prostoru djeluje kao korektiv suvremene urbanizacije — razbija sivilo, unosi ritam i stvara vizualne orijentire koji građanima ostaju u memoriji.
Zašto je naš svijet postao siv? Psihološki učinak boja na našu svakodnevnicu
Trafostanice kao idealna urbana platna
Iako tehničke i funkcionalne, trafostanice nude neočekivano dobru podlogu za umjetničke intervencije.
„To su čista betonska platna razasuta po gradu. Imaju praktičnu svrhu, ali ne i estetsku — zašto ih ne iskoristiti za murale?“, kaže ilustrator Ivan Stanišić.
Zbog svoje kompaktne geometrije i položaja u prostoru, trafostanice postaju mali, ali izrazito vidljivi javni ekrani — mjesta koja prirodno privlače poglede i otvaraju prostor za kreativne interpretacije.
Motivi koji nastaju iz prostora, konteksta i zajednice
Motiv murala često proizlazi iz same lokacije ili atmosfere kvartova. Ponekad je polazište vrlo praktično — kao u slučaju Ivana, koji je mural smjestio uz dječje igralište i tome prilagodio vizualni karakter rada.
„Kit mi je omogućio da povežem scenu preko više zidova i unesem razigranost u predgrađe.“, kaže.
Drugi umjetnici posežu za konceptualnim igrama ili vizualnim paradoksima. Za Miju Matijević Akrap, koja je oslikala mural „Elektro antika“, motiv je bio spoj neočekivanog i poznatog:
„Željela sam spojiti antičke vaze i suvremenu infrastrukturu — nešto poznato u neočekivanom kontekstu.“
Njezin mural tako ne funkcionira samo dekorativno, već i kao mali vizualni komentar koji privlači pogled.
U Španskom je Klara Rusan motiv pronašla u snažnom identitetu lokalne zajednice:
„Špansko je kolijevka skate kulture pa sam Špaolin redovnike prikazala kako skateaju na rampama.“
Time mural ne samo da ukrašava prostor, nego ga povezuje sa stvarnom pričom stanovnika.
Postoje i situacije u kojima motiv dolazi iz tradicije, književnosti ili konteksta ustanove. Tako je Agata Lučić, stvarajući mural za vrtić u Zapruđu, polazište pronašla u dječjoj književnosti:
„Vodila sam se motivima ‘Šume Striborove’ i ‘Hlapića’, jer je mural nastajao povodom 150. obljetnice rođenja Ivane Brlić Mažuranić.“
Sve to potvrđuje da umjetnost u javnom prostoru ima sposobnost ispričati lokalnu priču — kroz boju, motiv i kontekst.
Kako publika reagira na stvaranje murala?
Reakcije prolaznika, kažu autori, uglavnom su vrlo pozitivne. Ljudi zastaju, promatraju proces, razgovaraju s umjetnicima i često se vraćaju kako bi vidjeli napredak. U nekim slučajevima, djeca su uključena u proces stvaranja što dodatno spaja publiku sa umjetničkim djelima.
No javni prostor uvijek uključuje određenu nepredvidivost. Dok stvaranje murala može biti vrlo toplo i zajedničko, završeni rad izložen je različitim interpretacijama i reakcijama.
Rad Mie Matijević Akrap je na kraju bio demoliziran.
„Pred kraj je dio murala bio prešaran sprejem… kasnije sam čula da je nekima smetala roza boja. To je rizik rada u javnom prostoru i podsjetnik koliko su reakcije nepredvidive.“, kaže slikarica.
Takvi trenuci pokazuju da murali nisu samo estetski zahvati, nego i mjesta društvenog kontakta — i ponekad, sukoba.
Umjetnost u javnom prostoru kao alat zajednice
Murali su više od vizualnih intervencija — oni potiču komunikaciju i stvaraju osjećaj zajedničkog prostora. Kada ljudi svakodnevno prolaze pokraj djela koje odražava identitet kvarta ili priziva emociju, nastaje prirodni dijalog između umjetnosti i zajednice.
Time murali postaju elementi urbanog identiteta i važan podsjetnik da prostor kojim se krećemo pripada svima.
Psihologija boja: zašto nam murali trebaju?
U gradovima prepunima betona, stakla i neutralnih tonova, boja ima iznimno snažan psihološki učinak. Vizualni podražaji iz okoline utječu na raspoloženje, energiju i osjećaj pripadnosti prostoru. Toplije nijanse podižu vitalnost i optimizam, hladnije stvaraju smirenje i osjećaj prostranosti, a grafički ritam uvodi dinamiku u svakodnevicu.
U ovako strukturiranom urbanom krajoliku murali ne djeluju samo kao dekoracija — oni preuzimaju funkciju vizualnog odmora i emocionalnog sidrišta. Kada se koloristički akcent pojavi ondje gdje ga ne očekujemo, njegov je učinak još snažniji.
Murali postaju emocionalne pauze u prostoru: razbijaju rutinu, usporavaju pogled i stvaraju trenutak koji čini grad ljudskijim. Upravo zato umjetnost u javnom prostoru postaje vizualni i emocionalni predah unutar urbanog sivila.
Gdje bi se murali mogli pojaviti u budućnosti?
Umjetnici vide još mnogo prostora za širenje ovakvih projekata. Agata Lucić naglašava važnost intervencija i u manjim gradovima, iako priznaje poriv da se poigra i po novim fasadama.
„Kako sam odrasla u Delnicama, zadnje dvije godine gledam jednu trafostanicu u parku i voljela bih nju jednom oslikati i napraviti nešto u mjestu u kojem sam provela svoje djetinjstvo. Volim tu lokaciju jer je okružena drvećem i mislim da bi bio lijep kontrast između crteža i zelenila. Naravno, u Zagrebu sigurno ima lokacija na kojima bi se dali realizirati slični projekti, no kako dolazim iz manjeg mjesta u kojem baš i nisam primjetila oslikane murale, bilo bi mi zanimljivo vidjeti (i sudjelovati) u nekoj akciji u tom obliku.”, kaže grafičarka.
Klara Rusan pak vidi vrijednost u revitalizaciji postojećih urbanih cjelina:
“Mislim da bi bilo sjajno da se obnovi zid u Branimirovoj uz prugu i da se ponovi projekt poput onog 2009. koji je bio organiziran od Ivane Vukšić, direktorice Muzeja ulične umjetnosti. S obzirom da živim u Novom Zagrebu, često razmišljam o tome da bi novozagrebačke zgrade, limenke, koje imaju velike prazne bočne fasade, mogle dobiti neki svoj prepoznatljivi vizual.”
Ovakvi prijedlozi pokazuju da umjetnost u javnom prostoru može biti i urbanistički alat. Način da se kvartovi i manji gradovi prepoznaju, vizualno ožive i potaknu na dijalog.
Umjetnost kao svakodnevni susret s gradom
Murali na trafostanicama možda su mali po formatu, ali veliki po učinku. Oni unose boju u sivilo, potiču dijalog, stvaraju identitet i omogućuju stanovnicima da svoj kvart vide drugim očima. Umjetnost u javnom prostoru podsjeća nas da grad nije samo arhitektura i infrastruktura — nego živi organizam koji se oblikuje kroz priče, boje i ljude koji ga svakodnevno koriste.
naslovna fotografija: HDLU/ Šimun Bučan
