Urbanizam
Život bez automobila u gradu? Sve više europskih metropola ide u tom smjeru
Europski gradovi vraćaju ulice pješacima i biciklistima. Zagreb za to vrijeme bilježi rast od 100.000 automobila u deset godina. Što možemo naučiti od Pariza, Barcelone i Copenhagena?
Zamislite da ispred vaše zgrade umjesto reda parkiranih automobila postoji park, dječje igralište, terasa kafića ili biciklistička staza. U nekim europskim gradovima to više nije futuristička ideja nego stvarnost koja se testira i dokazuje već godinama.
Dok su gradovi desetljećima građeni oko automobila, sve više urbanista danas tvrdi da takav model više nije održiv. Prometne gužve, nedostatak parkinga, buka i zagađenje zraka postali su svakodnevica modernih metropola, a upravo zato brojni europski gradovi počeli su vraćati prostor pješacima, biciklistima i javnom prijevozu. Gradovi bez automobila, ili barem gradovi s drastično manje automobila u centru, polako prestaju biti utopija i postaju urbana politika.
Urbanisti tvrde da je ovo budućnost gradova, a Zagreb je to imao još prije 50 godina
Zašto gradovi žele manje automobila?
Automobili zauzimaju ogroman dio gradskog prostora. Ceste, parkirališta, garaže i prometna infrastruktura godinama su oblikovali gradove više nego stvarne potrebe njihovih stanovnika. Grad koji je projektiran za auto nije projektiran za ljude – to je postala mantra suvremenog urbanizma.
Prema podacima europskih urbanističkih analiza, osobni automobili većinu vremena stoje parkirani, zauzimajući vrijedan javni prostor koji bi mogao biti zelena površina, biciklistička staza ili mjesto za igru djece. Prosječan automobil miruje 92 do 95 posto svog vijeka — a svejedno zauzima prostor koji grad plaća izgradnjom i održavanjem infrastrukture.
Posljedice su vidljive: zagađenje zraka, toplinski otoci, buka, prometne nesreće i urbana fragmentacija. Sve to ima mjerljivu cijenu: za zdravlje stanovnika, za gradski proračun i za kvalitetu javnog prostora.
Upravo zato sve više europskih gradova aktivno smanjuje prostor namijenjen automobilima i gradi alternative. Nije to ideološki projekt nego pragmatičan odgovor na urbanističku krizu koja se razvijala desetljećima. Urbana transformacija gradova postaje jedno od ključnih pitanja suvremene arhitekture – pitanje koje će u sljedećim desetljećima oblikovati način na koji živimo u gradovima.
Zagreb: gotovo pola milijuna automobila i dalje raste
Prije nego što pogledamo što rade drugi, vrijedi pogledati vlastito dvorište.
Do kraja 2024. u Zagrebu je registrirano gotovo 480 tisuća vozila – oko 20 tisuća više nego godinu ranije. Za usporedbu, Zagreb ima nešto manje od milijun stanovnika, što znači da na svakih dvoje odraslih otpada gotovo jedan registrirani automobil.
Broj osobnih automobila u Zagrebu povećao se u posljednjih deset godina za oko 100.000. Takav rast nema nijedna europska metropola usporedive veličine. Gradonačelnik Tomašević to je javno komentirao, a brojke to nedvosmisleno potvrđuju.
Na razini cijele Hrvatske slika je još jasnija. Hrvatska 2022. bilježi 491 automobil na 1.000 stanovnika — drugi najveći rast u EU u cijelom desetljeću, odmah iza Rumunjske.
Posebno je zanimljiv jedan podatak koji često iznenadi: 48 posto zagrebačkih domaćinstava uopće nema osobnog automobila. To znači da prometne gužve, nedostatak parkinga i dominacija automobila u javnom prostoru direktno pogađaju i one koji uopće ne voze — a to su u Zagrebu gotovo polovica kućanstava.
Europski gradovi bez automobila: kako?
Europski gradovi koji aktivno ograničavaju automobilski promet u centru nisu iznimke već postaju sve brojniji standard. Svaki od njih krenuo je drugačijim putem, ali rezultati pokazuju zajednički obrazac: manje automobila znači više prostora za život.
Pariz: uklanjanje parkinga i povratak obala Seine
Pariz je pod gradonačelnicom Anne Hidalgo posljednjih godina jedan od najaktivnijih primjera smanjenja prostora za automobile u Europi. Gradska uprava zatvorila je pojedine prometnice, uklonila tisuće parkirnih mjesta i dramatično proširila biciklističku infrastrukturu.
Najvidljivija transformacija odvila se na obalama Seine — zone koje su desetljećima bile prometnice za automobile pretvorene su u pješačke prostore, parkove i mjesta za odmor.
Barcelona: model superblokova koji mijenja četvrti
Iz Barcelone dolazi jedan od najzanimljivijih i najčešće citiranih urbanističkih modela — superblokovi. Više gradskih blokova spaja se u jednu cjelinu unutar koje je automobilski promet drastično ograničen ili potpuno zabranjen za tranzitni promet. Ulice unutar superbloka pretvaraju se u dječja igrališta, zelene površine, prostore za lokalnu zajednicu i terase.
Oslo: centar bez parkirnih mjesta
Oslo je u nekoliko godina uklonio veliki broj parkirnih mjesta iz centra grada i proširio pješačke zone. Kritičari koji su se bunili protiv promjena uglavnom su s vremenom utihnuli — što je obrazac koji se ponavlja u gotovo svakom gradu koji je prošao kroz takvu transformaciju.
Amsterdam i Copenhagen: bicikl nije trend, nego infrastruktura
Amsterdam i Copenhagen nisu nedavno promijenili pristup, promijenili su ga davno i nikad se nisu vratili. I ono što ih razlikuje od ostalih gradova nije kultura ni mentalitet nego konkretna infrastruktura građena desetljećima.
U Amsterdamu biciklistički promet čini 38 posto svih putovanja u gradu. Svaki dan 490.000 stanovnika prevali ukupno 2 milijuna kilometara biciklom. Automobil je prisutan, ali nije dominantan — samo 19 posto dnevnih gradskih putovanja obavlja se autom.
Copenhagen je krenuo s planskim ulaganjem u biciklističku infrastrukturu još početkom 2000-ih, s mjerljivim ciljevima i redovitim evaluacijama. Danas u Copenhagenu postoji 350 kilometara odvojenih biciklističkih staza, a 45 posto svih koji rade ili studiraju u gradu dolazi na posao ili na fakultet biciklom.
Vrijedi naglasiti: prva biciklistička staza u Copenhagenu izgrađena je još 1892. godine, a do 1912. grad je imao 50 kilometara biciklističkih traka. Dakle, nije to bila brza transformacija. Bila je to stoljetna odluka da se jedan način kretanja sustavno podržava — i njezini su plodovi vidljivi danas.
Ključna lekcija iz oba grada: stanovnici nisu odabrali bicikl zato što su ekološki osvješteniji. Odabrali su ga zato što je biciklom brže, ugodnije i jeftinije nego autom jer je grad tako projektiran.
Zašto ovaj model izaziva otpor?
Ne podržavaju svi ideju gradova s manje automobila – i to je razumljivo. Mnogi ljudi i dalje ovise o automobilima, posebno oni koji žive u predgrađima i prigradskim naseljima s lošim javnim prijevozom, oni koji rade u noćnim smjenama kada javni prijevoz ne funkcionira pouzdano, starije osobe i osobe smanjene pokretljivosti kojima je automobil jedino praktično rješenje, te obrtnici, dostavljači i svi čiji posao fizički zahtijeva vozilo.
Urbanisti pritom naglašavaju da cilj nije zabraniti automobile u potpunosti. Cilj je smanjiti njihovu dominaciju u dijelovima grada gdje nisu nužni — u centrima, stambenim četvrtima s dobrim javnim prijevozom i zonama gdje pješaci i biciklisti imaju logičan prioritet.
Gotovo svaki grad koji je prošao kroz takvu transformaciju prošao je i kroz isti obrazac: početni otpor, prilagodba, i naposljetku prihvaćanje — jer se pokazuje da su mnogi strahovi bili preuveličani, a dobrobiti konkretne i mjerljive.
Može li Zagreb živjeti s manje automobila?
Zagreb se godinama suočava s nedostatkom parkinga, prometnim gužvama i nedovoljno razvijenom biciklističkom infrastrukturom — uz istovremeni rast broja automobila koji nema premca u usporedivim europskim gradovima.
Istovremeno, u gradu raste interes za kvalitetnijim javnim prostorom. Gornji grad i dio Donjeg grada postepeno razvijaju pješačke zone. Projekt obnove Cvjetnog trga i okolnih ulica pokazuje da postoji apetit za drugačijim gradskim prostorom. No sve to ostaje fragmentarno bez jasne dugoročne strategije.
Stručnjaci se slažu: situacija se neće popraviti bez korjenitih promjena u prometnom planiranju. To znači ulaganje u javni prijevoz koje ga čini stvarnom alternativom, a ne nuždom — brži tramvaji, pouzdaniji raspored, šira pokrivenost. Znači i plansku izgradnju biciklističke infrastrukture, ne kao ukras nego kao prometni sustav. I znači postepeno oslobađanje javnog prostora od dominacije parkiranog automobila.
Gradovi bez automobila u centru nisu gradovi u kojima ne možete doći autom. To su gradovi koji su odlučili da javni prostor ne pripada autu koji stoji, nego ljudima koji žive.
Pitanje nije može li Zagreb živjeti s manje automobila. Pitanje je može li si priuštiti da ih i dalje ima sve više.
Urbanizam
Urbanisti tvrde da je ovo budućnost gradova, a Zagreb je to imao još prije 50 godina
Dok svijet predstavlja 15-minute city kao urbanističku budućnost, mnogi Zagrepčani već desetljećima žive u kvartovima izgrađenima po istom principu — i pritom ih često smatraju zastarjelima
Zamislite da vam je trgovina udaljena nekoliko minuta hoda, dijete može samostalno pješice do škole, park je iza ugla, a do liječnika, tramvaja ili teretane ne morate prelaziti pola grada. U mnogim svjetskim metropolama to se danas predstavlja kao urbanistička budućnost.
Riječ je o konceptu 15-minute city, odnosno gradu od 15 minuta. To je model prema kojem bi stanovnici većinu svakodnevnih potreba trebali moći zadovoljiti unutar 15 minuta hoda ili vožnje biciklom od svog doma.
Dok gradovi poput Pariza, Barcelone i Melbournea danas pokušavaju implementirati takav način planiranja, zanimljivo je da su neka zagrebačka naselja desetljećima građena upravo prema vrlo sličnim principima.
I to mnogo prije nego što je taj model dobio svoje moderno ime.
Tko je osmislio koncept 15-minute city?
Iako ideja funkcionalnih kvartova nije nova, termin 15-minute city popularizirao je Carlos Moreno, francusko-kolumbijski urbanist i profesor na Sorbonni.
Moreno se godinama bavi održivim razvojem gradova i kvalitetom života stanovnika, a koncept počinje snažnije promovirati oko 2016. godine. Globalnu pažnju dobiva tijekom pandemije.
Tijekom lockdowna mnogi su prvi put osvijestili koliko im znači imati trgovinu, ljekarnu, park ili školu u neposrednoj blizini doma. Upravo tada koncept postaje globalna urbanistička tema.
Šest ključnih principa grada od 15 minuta
Carlos Moreno kasnije je dodatno razradio koncept kroz šest ključnih principa koji objašnjavaju kako bi grad od 15 minuta trebao funkcionirati u praksi.
Ideja nije samo da vam je trgovina blizu zgrade, već da cijeli kvart podržava kvalitetniji svakodnevni život.
1. Dostupnost unutar kratke udaljenosti
Većina svakodnevnih potreba trebala bi biti dostupna pješice, biciklom ili javnim prijevozom, bez potrebe za dugim vožnjama automobilom.
2. Kvalitetno stanovanje
Stanovanje ne bi trebalo biti odvojeno od sadržaja potrebnih za svakodnevni život. Dom ne bi smio postojati izolirano od škole, trgovine, zelenih površina ili osnovnih usluga.
3. Hibridni način rada
Koncept je dodatno dobio na važnosti nakon pandemije i razvoja rada od kuće, coworking prostora i fleksibilnijih modela rada.
4. Pristup zdravstvu i kvaliteti života
Ljekarne, ambulante, sportski sadržaji i prostori za rekreaciju trebali bi biti lako dostupni stanovnicima svakog kvarta.
5. Obrazovanje i kultura
Škole, vrtići, knjižnice i kulturni sadržaji trebali bi biti sastavni dio svakog funkcionalnog susjedstva.
6. Aktivan javni prostor
Parkovi, trgovi i javne površine trebali bi biti mjesta susreta i društvenog života, a ne samo prostori kroz koje prolazimo.
Problem modernih gradova: svi gravitiraju prema jednom centru
Moreno često ističe da su brojni moderni gradovi desetljećima razvijani prema koncentričnom modelu.
To znači da se većina sadržaja nalazi u centru grada — ondje su radna mjesta, trgovine, kulturne institucije, administracija i zabavni sadržaji. Stanovnici pritom često žive na periferiji i svakodnevno putuju prema centru.
Posljedice takvog modela danas su vidljive u gotovo svim većim gradovima: prometne gužve, kronični nedostatak parkinga, preopterećen javni prijevoz i sve veća ovisnost o automobilima.
Kao odgovor na to razvija se model policentričnog grada.
Umjesto jednog dominantnog centra, grad funkcionira kroz više manjih urbanih središta u kojima stanovnici mogu zadovoljiti većinu svakodnevnih potreba unutar vlastitog kvarta.
U teoriji zvuči kao nova ideja. U Zagrebu — i nije baš.
Novi Zagreb je to već imao prije pola stoljeća
Mnoga naselja u Novi Zagreb građena su upravo po vrlo sličnim principima desetljećima prije nego što je koncept dobio globalni naziv.
Trnsko jedan je od najboljih primjera takvog planiranja. Kvart je zamišljen tako da stanovnici unutar pješačke udaljenosti imaju školu, vrtiće, trgovine, zelene površine, igrališta, dom zdravlja i javni prijevoz.
Slična logika planiranja vidljiva je i u kvartovima poput Siget, Utrina, Travno i Sopot.
Ta su naselja projektirana s idejom da svakodnevni život bude funkcionalan i lokalan. Upravo je to ono što danas urbanisti ponovno pokušavaju vratiti u moderne gradove.
Zašto je koncept izazvao kontroverze?
Uz popularnost su se pojavile i brojne dezinformacije.
Na društvenim mrežama širile su se tvrdnje da koncept znači ograničavanje kretanja građana, no urbanisti ističu da to nema veze sa stvarnom idejom projekta.
Nitko vam ne zabranjuje odlazak u drugi dio grada. Poanta je upravo suprotna — stvoriti grad u kojem ne morate svakodnevno gubiti sate u prometu kako biste obavili osnovne stvari.
Realna kritika puno je praktičnija: ovakav model nije lako implementirati u gradovima koji su desetljećima planirani prvenstveno za automobile.
Je li ovo i budućnost Zagreba?
Kako Zagreb raste, sve češće se otvara pitanje novih kvartova koji nastaju bez dovoljno škola, vrtića, zelenih površina i osnovne infrastrukture.
Istovremeno, sve više ljudi traži kvartove u kojima im automobil nije nužan za svaku dnevnu obavezu.
Upravo zato urbanisti ponovno gledaju prema modelima planske gradnje kakvi su nekad postojali u Novi Zagreb.
Ironično, ono što danas mnogi nazivaju gradom budućnosti Zagreb je u nekim svojim kvartovima već imao prije više od pola stoljeća.
Urbanizam
Kat po kat nestaje simbol Zagreba: Evo dokle je stiglo rušenje Vjesnika
Donosimo pregled rušenja Vjesnika, zašto se zgrada uklanja kat po kat i kada bi radovi trebali završiti
Vjesnik je desetljećima bio dio zagrebačke vizure, prepoznatljiv neboder uz Slavonsku aveniju simbolizirao je važno razdoblje domaće medijske i arhitektonske povijesti. Za mnoge Zagrepčane bio je više od poslovne zgrade: bio je orijentir u gradu i simbol vremena u kojem je tiskani medij imao golemu moć.
Danas se njegova silueta polako briše, doslovno kat po kat.
Nakon velikog požara krajem 2025. godine, koji je zahvatio više etaža i ozbiljno oštetio konstrukciju, donesena je odluka da sanacija više nije moguća. Umjesto obnove, krenulo je potpuno uklanjanje zgrade koja je desetljećima bila jedno od najprepoznatljivijih obilježja poslovnog Zagreba.
Iako se u početku očekivalo da će radovi završiti brže, proces rušenja Vjesnika pokazao se znatno složenijim nego što se pretpostavljalo.
Dejan Kljun intervju u njegovom ateljeu u Vjesniku
Požar je zapečatio sudbinu zgrade
Veliki požar izbio je krajem studenoga 2025. godine i zahvatio više katova te krovnu konstrukciju nebodera. Nakon višednevnih procjena statičara zaključeno je da je konstrukcija ozbiljno kompromitirana te da bi obnova bila preskupa i sigurnosno rizična.
Time je donesena odluka o rušenju objekta koji je godinama bio sjedište jedne od najvažnijih medijskih kuća u Hrvatskoj.
Zašto je Vjesnik bio važan za Zagreb?
Vjesnik nije bio samo uredski kompleks. Desetljećima je predstavljao simbol hrvatskog novinarstva, izdavaštva i modernističkog razvoja grada.
Njegova lokacija učinila ga je dijelom svakodnevice tisuća građana, a njegova prepoznatljiva silueta postala je važan dio urbanog identiteta Zagreba.
Rušenjem Vjesnika grad ne gubi samo staru zgradu — gubi dio vlastite povijesti.
Kada su počeli radovi?
Početkom 2026. odabrana je tvrtka zadužena za uklanjanje objekta, a krajem veljače na lokaciju su stigli prvi strojevi.
Prva faza uključivala je uklanjanje pomoćnih objekata, osiguravanje okolnog prostora i pripremu za glavno rušenje nebodera. Od početka je bilo jasno da se ovakav objekt ne može uklanjati klasičnim metodama.
Procjenjuje se da će nakon završetka ostati tisuće tona građevinskog otpada koje će trebati zbrinuti.
Zašto se Vjesnik ruši od vrha prema dnu?
Mnogi su se pitali zašto zgrada nije jednostavno srušena miniranjem, no stručnjaci su odabrali potpuno drugačiji pristup.
Vjesnik ruši se metodom kontroliranog strojnog uklanjanja od vrha prema dnu — i to prvenstveno zbog sigurnosti.
Neboder se nalazi uz vrlo prometnu Slavonsku aveniju, u blizini drugih poslovnih objekata, prometne infrastrukture i instalacija, zbog čega miniranje nije bilo opcija.
Takav način rušenja mogao bi ugroziti okolne objekte i izazvati dodatnu štetu.
Osim toga, požar je već oslabio dijelove konstrukcije pa je bilo nužno postupno skidati katove kako bi se rasteretili niži dijelovi zgrade i spriječilo nekontrolirano urušavanje.
Proces je sporiji, ali znatno sigurniji za ovako kompleksan objekt smješten usred aktivne gradske zone.
Azbest je dodatno usporio rušenje
Kada se činilo da radovi napreduju prema planu, pojavio se novi problem — tijekom radova na višim etažama pronađen je azbest.
Zbog posebnih sigurnosnih protokola dio radova morao je biti privremeno zaustavljen, a izvođači su nastavili raditi samo na nižim dijelovima kompleksa i okolnim strukturama.
To je značajno produljilo rokove i pokazalo koliko rušenje ovakvih zgrada može biti zahtjevno.
Kada završava rušenje Vjesnika?
Prema posljednjim dostupnim informacijama, potpuno uklanjanje zgrade trebalo bi završiti do početka srpnja 2026. godine, ako ne dođe do novih komplikacija.
To znači da bi Zagreb ovog ljeta mogao ostati bez jedne od svojih najprepoznatljivijih silueta.
Što dolazi nakon Vjesnika?
To pitanje zasad nema službeni odgovor.
Lokacija uz Slavonsku aveniju godinama se spominje kao potencijalna zona velikog razvoja, a raniji planovi uključivali su novi poslovno-stambeni kompleks pa čak i mogućnost izgradnje novog tornja.
Za sada nema potvrđenih projekata, no jasno je da će prostor na kojem se nalazio Vjesnik building postati jedna od zanimljivijih razvojnih lokacija u gradu.
Dok strojevi uklanjaju posljednje katove, ostaje otvoreno pitanje hoće li ono što nastane na toj adresi imati jednaku težinu u kolektivnoj memoriji Zagreba kao što ju je imao Vjesnik.
