Arhitektura i dizajn
Intervju prof. Nenad Fabijanić: Arhitektura – i posao i hobi
Prof. Fabijanić, je li arhitektura u vašem životu sve ono što ste očekivali od nje da će biti, kad ste upisivali fakultet?
prof. Nenad Fabijanić, dr. art.: Više od toga. Kad se upisuje fakultet onda se čovjek pita kako ću se snaći, reference koje sam tada imao bile su skromne, gimnazijalske, ali sam sretao neke ljude koji su me impresionirali svojim opusom, svojim znanjem, svojim zadovoljstvom u poslu.
Tko vas je impresionirao?
Ivan Vitić, poslije Neven Šegvić, posebno Ivan Vitić. Njegov način rada i organizacija njegovog posla. Ponašanje, biro koji je bio među prvima u Zagrebu, gotovo jedini privatni biro u to doba. Nisam znao gdje ću i što ću, posebno ne na prvoj godini gdje mi gimnazijalci tada smo bili zbunjeni jednom dimenzijom koja je bila orijentirana na tehniku, znanje, prirodne znanosti, matematiku, geometriju, perspektivu i tako dalje i tako dalje. Poslije se tu nekom određenom ambicijom, a ja volim tu riječ, i mnogi ju krivo upotrebljavaju i smatraju da je kriva, sam pokazao interes da dokučim neke teme. To se dešavalo sukcesivno kroz život.
Vi ste svoj talent zapravo pokazali na raznim segmentima. Od izložbe, scenografije do arhitekture, jel nas možete provesti kroz taj jedan proces, kako počinje, odakle inspiracija.
Meni je bilo u interesu što prije vidjeti nešto izvedeno, bilo šta. Pa sam počeo sa televizijskom scenografijom. Nekom igrom slučaja jer sam bio blizak televiziji u to doba i svemu onom što vole mladi, kako se to kaže, rock and rollu i u to vrijeme ’60-tih, ’70-tih godina kad su bili začeci tih stvari, onda sam se želio pojaviti i kao scenograf i to mi je uspjelo. I radio sam jako dugo na Hrvatskoj televiziji kao scenograf, možda najviše emisija sam opremio scenografskih ali da se ne hvalimo, kvantiteta ne znači i kvaliteta.
Nakon toga sam zapravo postao asistent na Arhitektonskom fakultetu. Na direktan poziv velikog arhitekta i pedagoga Nevena Šegvića. Tražio je da ja dođem na fakultet s njim radit, jer sam se dokazao u nekim malim sitnim akcijama koje sam s njim provodio. To je bilo iznenađenje jer tako mlad čovjek, ja sam tada imao dvije godine nakon diplome, dakle, to je bila ’77 godina, prošlog stoljeća, me pozvao da budem asistent tada, velikog karizmatičnog profesora Nevena Šegvića.
Radio sam natječaje, radio sam interijere, servisirao uglavnom neke obiteljske teme ili teme nekih mojih prijatelja koji su bili moji prvi investitori. S njima sam imao veliki problem zato što su imali povjerenje i znanje, dali mi priliku, znali sve o arhitekturi, znali sve o meni, samo nisu imali novaca. A za arhitekturu je potrebno imati novaca. Pa su se jednog trena počeli pojavljivati ili društveni ili državni ili gradski investitori ili pak neki ljudi koji su vidjeli što radim i tako počeli naručivati projekte.
Obzirom da ste radili svojim prijateljima, a od nekoliko arhitekata sam čula da je zapravo iznimno važno poznavati ljude koji će živjeti u toj kući da bi tu kuću mogli napraviti za njih, kakvo je vaše iskustvo u tome?
To svi arhitekti govore i ja im ne vjerujem. Ali vjerujem u tu rečenicu koju je izrekao Frank Lloyd Wright. Ima jedna duhovitost koja je vezana za njega jer on je tako rekao, veliki Frank Lloyd Wright da bi rado živio u jednoj familiji bar mjesec dana da ih upozna pa da zna točno šta njima treba, kakve su im dnevne navike i tako dalje. Pa je zaista s njima živio i nakon mjesec dana pitali su ga kakvo mu je sad iskustvo, jel mogu krenut, a on je odgovorio: „znate šta, vama ne treba arhitekt, vama treba bračni savjetnik“. Ma nema se što identificirati, ima baratati sa svojim tijelom, znat svoje područje. I naravno puno razgovarat sa investitorima jer na kraju krajeva, on radi za njih i troši njihov novac. I ta jednadžba je jako jednostavna.
Što bi rekli koji je to projekt koji o vama najbolje govori?
Projekt pripada vremenu stasanja, vremenu znanja, vremenu moći i tada je aktualan i dobar. Čudim se danas kako sam u nekim projektima ginuo, sad ginem za ovu lokaciju ovdje i još neko vrijeme ću raditi na toj lokaciji. Ja se jako radujem dolazi ovdje svako jutro, jer ovdje imam i atelje, dolaziti na gradilište i to već godinu, dvije. Kao što sam se jako radovao ujutro krenuti sa istoka Zagreba gdje stanujem, putovati prema Kačićevoj 26, prema Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, posebno u periodu kad sam bio asistent Nenada Šegvića.
A oltar domovini?
Ja sam sa velikim respektom to radio. Ja nisam htio nikakav jeftiniji dizajnerski ili narativni kič plasirati u, na to mjesto. Ja sam htio da to mjesto drži vrijeme, ja se nisam htio baviti nikakvim simbolima kojima smo opsjednuti i nekim pričama, nikakvim glagoljicama, nikakvim šahovnicama, nikakvim elementima kojima zapravo da pitate ljude ne bi znali o čemu je riječ. Ja sam htio petrificirati središnji dio Zagreba sa tri simbola, nešto malo vode, nešto malo vatre, dakle, elementarnih stvari koje govore da smo bili, da jesmo i da ćemo, nadam se opstati.
Kad se bavite jednom kućom, koliko vremena posvećujete uređenju okoliša te građevine?
Zagrebačka arhitektonska škola nas je tako učila, da je to sve dio arhitekture. I kad kažete kuća, tu se podrazumijeva raspoloživa parcela, ne ono što zauzima kuća, dakle, teren kojeg zauzima tlocrt kuće, nego cijela, cijela parcela.
S kim ste tu najviše radili?
Bilo je sjajnih firmi koje su trudile zadovoljiti neke moje kriterije pa su išli uvijek u eksperiment. U Lučkom sam našao beton, u Pazinu sam našao kamen, drvo sam našao kod nekih dobrih stolara koji još uvijek znaju šta je stolarija, aluminij sam također našao negdje tamo u ovim krasnim krajevima Brezija, Svete nedjelje, stupnika i tako dalje.
Kroz život ste imali nekoliko izložbi, zar ne?
Evo, zatekli ste me, pa imao sam naravno, radio sam izložbe svoje, radio sam jednu sa Oskarom Kokojem, vrhunskim dizajnerom, radio sam neke svoje male izložbe, nisam imao nikad neku veliku izložbu, ali sam izdavao neke knjige koje su opet opisivale to što radim arhitekturu. Nisam imao nikakvu monografsku veliku temu i to me ne zanima, kao što me ne zanimaju nagrade za životno djelo, kao što me ne zanimaju velike monografije svega i svačega i tako dalje.
Rekli ste da ste sada u mirovini ali da radite više nego ikada, ljudi kad odu u mirovinu obično imaju neki hobi kojim se posvete. Znači, vama je arhitektura i posao i hobi i još uvijek ste tome posvećeni.
Pa da. Ja sam nesretan zbog toga ali nemam nikakav hobi, nikakav hobi nemam jer stalno radim i premalo se i odmaram jer stalno radim, što sasvim sigurno nije dobro. Imam najviše vremena za svoje unuke, a i to nije dovoljno, međutim to me inspirira, to me hrani ali stalno radim, to je to, nažalost, nemam hobi.
Profesore Fabijanić, hvala vam puno na razgovoru.
Hvala vama, bilo mi je zadovoljstvo.
Dizajn prostora, namještaja i dekoracija
Ostava usred dnevnog boravka: Kako je arhitektica pretvorila problem u prednost stana od 80 kvadrata
Lucija Puljić iz El Be arhitektonskog studija smjestila je spremište u središte dnevnog prostora — i time riješila ne samo pohranu, već i loš odnos kuhinje i dnevne sobe.
Stan od otprilike 80 kvadrata na prvi pogled nije djelovao skučeno. Problem je bio suptilniji — nedostatak kvalitetne pohrane i krivi odnos između kuhinje i dnevnog boravka. Dnevna soba bila je prevelika u odnosu na kuhinju, a otvoreni prostor nije bio optimalno iskorišten. Upravo tu je mag. ing. arh. Lucija Puljić iz El Be arhitektonskog studija pronašla rješenje koje na prvu zvuči neobično.
„Htjeli smo ubaciti negdje spremište i to smo iskoristili u dnevnom dijelu zato što je bio komotan, ali odnos kuhinje i dnevne sobe bio je kriv. Bila je prevelika dnevna soba u odnosu na kuhinju. Tako da smo jednim centralnim dijelom povećali spremište i time omogućili dodatno skladištenje u kuhinji i preorijentirali samu dnevnu sobu kako bi se omogućio lakši pristup prema terasi.”
Uvođenjem centralnog volumena ostave postignuto je nekoliko stvari odjednom: povećana je količina pohrane, bolje je organiziran prostor kuhinje, dnevni boravak je dobio jasniju strukturu, a omogućena je i bolja komunikacija prema terasi.
Namještaj po mjeri koji sve drži na okupu
Ključni izazov bio je uklopiti ostavu u prostor bez narušavanja estetike — zatvoriti je u ormare i vizualno povezati s kuhinjom i dnevnim boravkom. Marko Vurušić, vlasnik Restyle stolarije, objašnjava složenost izvedbe.
„Najveći izazovi su bili da zatvorimo ostavu u ormare, u kompletnu priču — da bude u jednoj cjelini kuhinja, ostava plus dnevni boravak. Uspjeli smo ukomponirati postojeće zidove s našim namještajem, dobiti kut po 45 stupnjeva, spoj smo napravili gerung — znači lijepi prelaz tog kuta i nastavak dnevnog boravka na drugu stranu.”
Preciznost izrade bila je ključna. Prijelazi iz materijala u materijal zahtijevali su detaljnu razradu radioničkih nacrta kako ne bi došlo do pogreški u izvedbi.
Lincoln orah koji izgleda kao pravi furnir
U interijeru dominira iveral koji vjerno imitira prirodne materijale. Mladen Lovreković, direktor tvrtke Elgrad, posebno ističe dekor Lincoln orah.
„Kad ga vidimo na velikim površinama i lijepo svjetlo pada na njega, toliko djeluje poput prirodnog furnira da stvarno mislim da nitko nema što prigovoriti iveralima i sličnim materijalima.”
Posebno zanimljiv detalj je zidna obloga u dnevnoj sobi koja na prvi pogled izgleda poput filca. Lovreković objašnjava da je zapravo riječ o iveralu — tek kad ga se dodirne, postaje jasno da nije meka tekstilna površina nego tvrdi materijal. Takvi detalji pokazuju koliko daleko su otišli suvremeni materijali u imitiranju različitih tekstura.
Boje koje ne odudaraju od onoga što već postoji
Kod odabira boja Lucija Puljić krenula je od onoga što je u stanu već bilo — drvene podne obloge i sivkastih keramičkih pločica u kupaonama.
„Htjeli smo postići nenametljivost. Bili smo definirani već postojećom podnom oblogom koja je bila drvena i oblogama pločica u kupaonama koje su bile sivkaste, pa smo nijansiranje usmjerili prema tome — bež nijanse i drvene nijanse koje se ne kose s postojećim oblogama.”
U dnevnim prostorima prevladava bež u kombinaciji s tamnim drvetom, dok su detalji izvedeni u toploj crnoj (tzv. soft black) i antracit tonu (tzv. onyx) — nijansama koje su dovoljno bliske da ne stvaraju oštre kontraste, ali dovoljno različite da prostor ima dubinu.
Kuhinja koja se ističe radnom pločom
Iako kompaktna, kuhinja dobiva karakter zahvaljujući radnoj ploči od kompaktnog materijala — izuzetno popularnog i trajnog materijala posljednjih godina. Lovreković opisuje odabrani dekor kao tamni mramor koji prema njegovim riječima već malo ima prema betonu i škriljevcu — neobičan izbor koji se s tamnim detaljima u ostatku interijera izvrsno uklopio.
Šaht u sredini i podno grijanje: Rješavanje problema dizajnom
Projekt je imao i tehničke izazove koji su zahtijevali kreativna rješenja. U sredini prostorije nalazio se postojeći šaht koji se nije mogao mijenjati, a u pod se nije smjelo intervenirati jer je već bilo postavljeno podno grijanje. Umjesto klasičnih građevinskih zahvata, problem je riješen kroz dizajn namještaja — elementima ormara dobivena je, zapravo, još jedna prostorija.
Kupaonica: Najveći izazov projekta
Kupaonica je bila najzahtjevniji dio projekta. Perilica rublja i unutarnja jedinica dizalice topline bile su na pozicijama koje nisu odgovarale novom rasporedu, ali ih se nije moglo premjestiti.
„Kupaona nam je bila veliki izazov. Imali smo postavljene instalacije, perilicu rublja i unutarnju jedinicu dizalice topline na mjestima koja nam nikako nisu odgovarala. Zatvorili smo perilicu u ormar u koji smo smjestili i sve potrepštine, a u maloj kupaoni smo elementom ormara s ukalupljenim ogledalom uspjeli smjestiti sve šampone i slično što ne želimo prikazivati.”
Lucija Puljić, mag. ing. arh., El Be arhitektonski studio
Materijal je i u kupaonama isti — iveral. Lovreković naglašava da je on dovoljno čvrst i kvalitetan za korištenje i u kuhinji i u kupaonici, uz uvjet da su rubovi pravilno zatvoreni kako vlaga ne bi prodrla unutra.
Ovaj stan pokazuje da se potencijal prostora često krije tamo gdje ga najmanje očekujemo. Ostava usred dnevnog boravka na prvu zvuči kao kompromis — ali u rukama dobre arhitektice postala je prednost koja je unaprijedila cijeli stan.
Topli minimalizam u obiteljskoj kući – sve je projektirano unaprijed i ništa nije slučajno
Arhitektura i dizajn
Što vaš ured govori o vašoj firmi? Storytelling kao alat u dizajnu poslovnog prostora
Arhitekti Robert i Martina Križnjak te investitorica Ana Babić o tome kako prostor postaje medij komunikacije — i zašto loše posložen tlocrt poništava svaku dizajnersku priču
U svijetu uređenja interijera više nije dovoljno samo lijepo urediti prostor. Sve se češće govori o storytellingu — pristupu u kojem prostor ne služi samo funkciji, već prenosi identitet, emociju i poruku. Storytelling u dizajnu interijera pretvara ured u snažan alat komunikacije. Zvuči apstraktno? U praksi to znači razliku između ureda koji je ‘samo ured’ i ureda koji od trenutka ulaska komunicira tko ste, čime se bavite i kako radite.
Svaki interijer, bilo stambeni ili poslovni, počinje od istog pitanja — kome je namijenjen i kako će se koristiti. No dok je u obiteljskom domu fokus na navikama i željama ukućana, u poslovnim prostorima zadatak je znatno složeniji. Mag. ing. arh. Robert Križnjak objašnjava razliku.
„Kod projektiranja ureda je drugačije jer u uredima treba prikazati taj brend. Da li je to mladenačka firma, da li su to odvjetnici, da li je to mlada IT firma ili modna industrija — različiti su kriteriji za svaki od tih prostora.”
Robert Križnjak, mag. ing. arh.
Priča počinje od brand booka, ne od boje zidova
Mag. ing. arh. Martina Križnjak opisuje kako storytelling u dizajnu ureda funkcionira u praksi. Proces ne počinje odabirom materijala ili boja, već upoznavanjem tvrtke — njezine knjige standarda (brand booka), logotipa, boja, načina komunikacije.
„Pričanje priče u dizajnu ureda nije samo puko bojanje zidova. To je promišljeni proces u kojem mi kao projektanti moramo zadovoljiti funkcionalnost, pa proučiti brand book — boje, logotip, način na koji tvrtka komunicira. I što je taj koncept, ta priča jača — to je projekt bolji.”
Martina Križnjak, mag. ing. arh
U praksi to znači da odvjetnički ured gradi priču o ozbiljnosti i povjerenju kroz tamnije materijale i klasične elemente, dok ured modne industrije koristi razigranost, vesele boje i elemente prenesene iz vlastitih trgovina. Križnjak navodi primjer firme u kojoj su intervju vodili — modne tvrtke čiji ured zapravo vizualno nastavlja priču njihovih trgovina.
„Ti prostori su toliko fotogenični i ugodni da oni mogu u digitalni svijet prenijeti svoju poruku firme — kako funkcioniraju kao firma unutar firme i kako se odnose prema svojim klijentima.”
Martina Križnjak, mag. ing. arh
Ako je tlocrt loš, ni priča ne funkcionira
No Martina Križnjak posebno naglašava jednu stvar koja se u razgovorima o dizajnu lako previdi — da nikakav storytelling ne može popraviti loše posloženu funkcionalnost.
„Ako vi loše napravite taj dio, svakodnevna komunikacija unutar zaposlenika neće biti dobra i oni neće biti zadovoljni, što znači da ni storytelling ustvari nije dobro postavljen ako nismo dobro posložili taj prvi dio.”
Martina Križnjak, mag. ing. arh.
Zato se proces uvijek odvija u fazama — prvo se definira tlocrt i raspored zona, a tek nakon toga dolazi dizajn koji gradi priču. U konkretnom uredu u kojem je vođen razgovor to znači da recepcija služi kao prvi reprezentativan dojam, zatim slijede dvorane za sastanke koje su multifunkcionalne, a u tamnijem dijelu prostora iskorišteno je zelenilo kako bi zaposlenicima pružilo osjećaj ugodnosti.
Dizajn koji se osjeća u produktivnosti
Da kvaliteta prostora nije samo pitanje dojma, potvrđuje i investitorica Ana Babić, koja u dobro osmišljenom uredu prepoznaje konkretne posljedice za svakodnevni rad.
„Ako imamo dobru ergonomiju, dobru akustiku, to može pomoći da se lakše koncentriramo, manji je faktor pogreške. Ako je sam ured lijep, ako su ta estetika i harmonija na mjestu — to pokazuje da vodimo brigu o svojim zaposlenicima i kakva je kultura naše kompanije.”
Ana Babić, investitorica
Babić naglašava da dizajn nije primarni faktor produktivnosti, ali da je njegov neizravan utjecaj jak — dobri radni uvjeti i ugodna atmosfera donose dodatnu vrijednost koja se osjeća u zadovoljstvu zaposlenika.
Na kraju, storytelling u dizajnu interijera nije prolazni trend ni marketinški trik. To je način na koji prostor govori o brendu, ljudima i vrijednostima koje tvrtka želi živjeti. A kada je ta priča dobro ispričana, prostor se ne samo vidi — nego i osjeća.
Damjan Geber u razgovoru otkriva: Intuicija i analiza ponašanja oblikuju suvremeni prostorni dizajn
