Arhitektura i dizajn
Intervju prof. Nenad Fabijanić: Arhitektura – i posao i hobi
Prof. Fabijanić, je li arhitektura u vašem životu sve ono što ste očekivali od nje da će biti, kad ste upisivali fakultet?
prof. Nenad Fabijanić, dr. art.: Više od toga. Kad se upisuje fakultet onda se čovjek pita kako ću se snaći, reference koje sam tada imao bile su skromne, gimnazijalske, ali sam sretao neke ljude koji su me impresionirali svojim opusom, svojim znanjem, svojim zadovoljstvom u poslu.
Tko vas je impresionirao?
Ivan Vitić, poslije Neven Šegvić, posebno Ivan Vitić. Njegov način rada i organizacija njegovog posla. Ponašanje, biro koji je bio među prvima u Zagrebu, gotovo jedini privatni biro u to doba. Nisam znao gdje ću i što ću, posebno ne na prvoj godini gdje mi gimnazijalci tada smo bili zbunjeni jednom dimenzijom koja je bila orijentirana na tehniku, znanje, prirodne znanosti, matematiku, geometriju, perspektivu i tako dalje i tako dalje. Poslije se tu nekom određenom ambicijom, a ja volim tu riječ, i mnogi ju krivo upotrebljavaju i smatraju da je kriva, sam pokazao interes da dokučim neke teme. To se dešavalo sukcesivno kroz život.
Vi ste svoj talent zapravo pokazali na raznim segmentima. Od izložbe, scenografije do arhitekture, jel nas možete provesti kroz taj jedan proces, kako počinje, odakle inspiracija.
Meni je bilo u interesu što prije vidjeti nešto izvedeno, bilo šta. Pa sam počeo sa televizijskom scenografijom. Nekom igrom slučaja jer sam bio blizak televiziji u to doba i svemu onom što vole mladi, kako se to kaže, rock and rollu i u to vrijeme ’60-tih, ’70-tih godina kad su bili začeci tih stvari, onda sam se želio pojaviti i kao scenograf i to mi je uspjelo. I radio sam jako dugo na Hrvatskoj televiziji kao scenograf, možda najviše emisija sam opremio scenografskih ali da se ne hvalimo, kvantiteta ne znači i kvaliteta.
Nakon toga sam zapravo postao asistent na Arhitektonskom fakultetu. Na direktan poziv velikog arhitekta i pedagoga Nevena Šegvića. Tražio je da ja dođem na fakultet s njim radit, jer sam se dokazao u nekim malim sitnim akcijama koje sam s njim provodio. To je bilo iznenađenje jer tako mlad čovjek, ja sam tada imao dvije godine nakon diplome, dakle, to je bila ’77 godina, prošlog stoljeća, me pozvao da budem asistent tada, velikog karizmatičnog profesora Nevena Šegvića.
Radio sam natječaje, radio sam interijere, servisirao uglavnom neke obiteljske teme ili teme nekih mojih prijatelja koji su bili moji prvi investitori. S njima sam imao veliki problem zato što su imali povjerenje i znanje, dali mi priliku, znali sve o arhitekturi, znali sve o meni, samo nisu imali novaca. A za arhitekturu je potrebno imati novaca. Pa su se jednog trena počeli pojavljivati ili društveni ili državni ili gradski investitori ili pak neki ljudi koji su vidjeli što radim i tako počeli naručivati projekte.
Obzirom da ste radili svojim prijateljima, a od nekoliko arhitekata sam čula da je zapravo iznimno važno poznavati ljude koji će živjeti u toj kući da bi tu kuću mogli napraviti za njih, kakvo je vaše iskustvo u tome?
To svi arhitekti govore i ja im ne vjerujem. Ali vjerujem u tu rečenicu koju je izrekao Frank Lloyd Wright. Ima jedna duhovitost koja je vezana za njega jer on je tako rekao, veliki Frank Lloyd Wright da bi rado živio u jednoj familiji bar mjesec dana da ih upozna pa da zna točno šta njima treba, kakve su im dnevne navike i tako dalje. Pa je zaista s njima živio i nakon mjesec dana pitali su ga kakvo mu je sad iskustvo, jel mogu krenut, a on je odgovorio: „znate šta, vama ne treba arhitekt, vama treba bračni savjetnik“. Ma nema se što identificirati, ima baratati sa svojim tijelom, znat svoje područje. I naravno puno razgovarat sa investitorima jer na kraju krajeva, on radi za njih i troši njihov novac. I ta jednadžba je jako jednostavna.
Što bi rekli koji je to projekt koji o vama najbolje govori?
Projekt pripada vremenu stasanja, vremenu znanja, vremenu moći i tada je aktualan i dobar. Čudim se danas kako sam u nekim projektima ginuo, sad ginem za ovu lokaciju ovdje i još neko vrijeme ću raditi na toj lokaciji. Ja se jako radujem dolazi ovdje svako jutro, jer ovdje imam i atelje, dolaziti na gradilište i to već godinu, dvije. Kao što sam se jako radovao ujutro krenuti sa istoka Zagreba gdje stanujem, putovati prema Kačićevoj 26, prema Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, posebno u periodu kad sam bio asistent Nenada Šegvića.
A oltar domovini?
Ja sam sa velikim respektom to radio. Ja nisam htio nikakav jeftiniji dizajnerski ili narativni kič plasirati u, na to mjesto. Ja sam htio da to mjesto drži vrijeme, ja se nisam htio baviti nikakvim simbolima kojima smo opsjednuti i nekim pričama, nikakvim glagoljicama, nikakvim šahovnicama, nikakvim elementima kojima zapravo da pitate ljude ne bi znali o čemu je riječ. Ja sam htio petrificirati središnji dio Zagreba sa tri simbola, nešto malo vode, nešto malo vatre, dakle, elementarnih stvari koje govore da smo bili, da jesmo i da ćemo, nadam se opstati.
Kad se bavite jednom kućom, koliko vremena posvećujete uređenju okoliša te građevine?
Zagrebačka arhitektonska škola nas je tako učila, da je to sve dio arhitekture. I kad kažete kuća, tu se podrazumijeva raspoloživa parcela, ne ono što zauzima kuća, dakle, teren kojeg zauzima tlocrt kuće, nego cijela, cijela parcela.
S kim ste tu najviše radili?
Bilo je sjajnih firmi koje su trudile zadovoljiti neke moje kriterije pa su išli uvijek u eksperiment. U Lučkom sam našao beton, u Pazinu sam našao kamen, drvo sam našao kod nekih dobrih stolara koji još uvijek znaju šta je stolarija, aluminij sam također našao negdje tamo u ovim krasnim krajevima Brezija, Svete nedjelje, stupnika i tako dalje.
Kroz život ste imali nekoliko izložbi, zar ne?
Evo, zatekli ste me, pa imao sam naravno, radio sam izložbe svoje, radio sam jednu sa Oskarom Kokojem, vrhunskim dizajnerom, radio sam neke svoje male izložbe, nisam imao nikad neku veliku izložbu, ali sam izdavao neke knjige koje su opet opisivale to što radim arhitekturu. Nisam imao nikakvu monografsku veliku temu i to me ne zanima, kao što me ne zanimaju nagrade za životno djelo, kao što me ne zanimaju velike monografije svega i svačega i tako dalje.
Rekli ste da ste sada u mirovini ali da radite više nego ikada, ljudi kad odu u mirovinu obično imaju neki hobi kojim se posvete. Znači, vama je arhitektura i posao i hobi i još uvijek ste tome posvećeni.
Pa da. Ja sam nesretan zbog toga ali nemam nikakav hobi, nikakav hobi nemam jer stalno radim i premalo se i odmaram jer stalno radim, što sasvim sigurno nije dobro. Imam najviše vremena za svoje unuke, a i to nije dovoljno, međutim to me inspirira, to me hrani ali stalno radim, to je to, nažalost, nemam hobi.
Profesore Fabijanić, hvala vam puno na razgovoru.
Hvala vama, bilo mi je zadovoljstvo.
Arhitektura i dizajn
Revitalizacija starih zgrada kao temelj održivog i priuštivog stanovanja
U Zagrebu je održana konferencija posvećena revitalizaciji i energetskoj obnovi starih zgrada u središtu grada, s posebnim naglaskom na izazove obnove povijesne gradnje.
Stručnjaci iz Hrvatske i inozemstva predstavili su moguće modele financiranja, regulatorne okvire i primjere dobre prakse iz europskih gradova poput Londona i Beča, ističući koliko je važno uskladiti očuvanje kulturne baštine s današnjim energetskim zahtjevima.
Novi život starih štala: barndominium kao održivo rješenje stanovanja
S obzirom na to da starije zgrade čine velik dio zagrebačkog gradskog tkiva, rasprava se usmjerila na pitanje kako provesti obnovu koja će istodobno poboljšati kvalitetu stanovanja, smanjiti potrošnju energije i očuvati identitet povijesnih pročelja.
Kupujete stan? Rješavamo vječnu dilemu – starogradnja ili novogradnja
Revitalizacija starih zgrada kao odgovor na energetsko siromaštvo
Nikolina Brnjac istaknula je da se čak 85 posto zgrada u Europskoj uniji nalazi u fondu izgrađenom prije 2000. godine, dok je njih 75 posto energetski neučinkovito. Upravo zato, naglasila je, revitalizacija starih zgrada mora biti ključan alat u borbi protiv energetskog siromaštva.
Porast cijena energenata, dodatno pogoršan geopolitičkim okolnostima, doveo je do situacije u kojoj oko 10 posto građana EU ne može priuštiti osnovne potrebe poput grijanja, hlađenja ili kuhanja. U tom kontekstu, energetska obnova zgrada izravno utječe i na priuštivost stanovanja.
Kroz nacionalni plan stambene politike u Hrvatskoj već su osigurana sredstva za energetsku obnovu oko 65 tisuća stambenih jedinica do 2030. godine, s ukupnim ulaganjima od približno 500 milijuna eura. Cilj je smanjiti troškove energije, ali i dugoročno povećati vrijednost postojećeg fonda zgrada.
Sudionici konferencije složili su se da energetska obnova ne smije narušiti vizualni identitet povijesnih zgrada. Obnova mora donijeti mjerljive energetske uštede i poboljšati svakodnevno iskustvo stanovanja.
Revitalizacija starih zgrada kao urbana strategija
Arhitektica Doris Wirth naglasila je kako je ključno pronaći ravnotežu između modernizacije i očuvanja onoga što su prethodne generacije ostavile. Iskustva iz Austrije, posebice Beča i Graza, pokazuju da su ti gradovi po strukturi i kulturnom nasljeđu vrlo slični Zagrebu.
Poseban naglasak stavljen je na tzv. „svjetionik-projekte“ – obnovu zaštićenih zgrada koje mogu poslužiti kao uzor kako se revitalizacija starih zgrada može provesti kvalitetno i dugoročno održivo. Kulturna baština, ne odnosi se samo na monumentalne zgrade i muzeje, već i na brojne stambene kuće u Donjem i Gornjem gradu koje čine identitet Zagreba.
Jedno od ključnih otvorenih pitanja ostaje financiranje. Anđelka Toto Ormuž upozorila je na velik raskorak između ambicija energetske obnove i raspoloživih financijskih sredstava. Procjene pokazuju da će u Europi godišnje nedostajati oko 150 milijardi eura za obnovu zgrada, a sličan omjer izazova postoji i u Hrvatskoj.
Što možemo naučiti iz Londona i Beča
Iskustva drugih europskih gradova ukazuju na to da revitalizacija može biti kontinuiran proces, osobito kada postoji snažan regulatorni okvir. Arhitekt Ivan Jovanović (Atelier Ten) objasnio je kako u Londonu obnova zgrada u velikoj mjeri dolazi iz privatnog sektora, zbog čega proces nikada zapravo ne staje. Posljednjih godina, dodatni poticaj dolazi i kroz regulative povezane s klimatskim ciljevima.
S druge strane, arhitekt Marko Dabrović (3LHD) upozorio je na dugogodišnji problem nedostatka urbanističkog planiranja u Hrvatskoj. Nakon završetka planskog razvoja krajem 1970-ih, grad se širio kroz individualnu izgradnju, dok su kasniji migracijski pritisci dodatno opteretili sustav.
Umjetna inteligencija u arhitekturi: Alat budućnosti ili prijetnja kreativnosti?
Ipak, Zagreb ima i svoje prednosti – napuštene industrijske zone poput Gredelja, Badela, Velesajma ili Klaonice predstavljaju velik potencijal. Treba imati na umu da se radi o projektima čiji razvoj traje desetljećima. Ključno je, istaknuto je, započeti proces danas kako bi se dugoročni rezultati uopće mogli ostvariti.
Revitalizacija kao ulaganje u kvalitetu života
Na kraju konferencije, Snježana Turalija naglasila je važnost razmjene iskustava između europskih gradova te potrebu da se centar Zagreba ponovno aktivira. Uz energetsku obnovu, istaknuta je i važnost ugradnje dizala, poboljšanja pristupačnosti te korištenja obnovljivih izvora energije na postojećim zgradama.
Zaključno je poručeno da revitalizacija starih zgrada nije isključivo tehničko ili financijsko pitanje. Riječ je o dugoročnoj urbanoj strategiji koja izravno utječe na kvalitetu života građana, otpornost gradova na klimatske promjene i očuvanje njihove povijesne prepoznatljivosti.
Stilovi u arhitekturi
Novi život starih štala: barndominium kao održivo rješenje stanovanja
Barndominium je arhitektonski i životni koncept koji posljednjih godina privlači sve veću pažnju, osobito u ruralnim i polururalnim područjima. Naziv dolazi od engleskih riječi barn (štala) i condominium (stambeni prostor), a u najširem smislu označava prenamjenu nekadašnjih gospodarskih objekata, najčešće štala, u moderne i funkcionalne domove. Iako je pojam nastao u Sjedinjenim Američkim Državama, sama ideja nije nova – ona se temelji na ponovnom korištenju postojećih građevina i njihovoj prilagodbi suvremenim potrebama stanovanja.
Snaga otvorenog volumena
Izvorne štale karakteriziraju jednostavna konstrukcija, veliki rasponi i otvoreni volumeni. Upravo te prostorne kvalitete čine ih iznimno pogodnima za suvremene arhitektonske intervencije. Umjesto klasične podjele prostora, adaptirani objekti često zadržavaju osjećaj jedinstvenog volumena, s vidljivim nosivim elementima, visokim stropovima i pažljivo kontroliranim prodorima dnevnog svjetla. Intervencije su u pravilu suzdržane, s naglaskom na čitanje izvorne strukture, dok se novi elementi uvode jasno i nenametljivo.
Kad baština postane suvremena
U europskom kontekstu, prenamjena štala i gospodarskih objekata već je dugo prisutna praksa, iako se ne povezuje nužno s pojmom barndominium. U brojnim projektima diljem kontinenta vidljiva je težnja očuvanju izvorne materijalnosti – kamena, drva, opeke – uz diskretno uvođenje suvremenih tehnologija i standarda stanovanja. Takvi projekti često balansiraju između očuvanja karaktera zgrade i stvaranja funkcionalnog, suvremenog interijera, bez potrebe za radikalnim formalnim zahvatima.
Obnovljena Kurija Mihalović iz 16. stoljeća danas je heritage hotel i potpuno nas je oduševila
Obnova koja čuva identitet
Hrvatski ruralni prostor nudi velik, još uvijek nedovoljno iskorišten potencijal za slične arhitektonske transformacije. Napuštene ili zapuštene štale, rasute po krajolicima različitih regija, predstavljaju vrijedan prostorni resurs. Njihova obnova ne znači samo stvaranje novih stambenih prostora, već i očuvanje lokalnog identiteta te kontinuiteta gradnje. Uspješne adaptacije često proizlaze iz pažljivog čitanja konteksta – odnosa prema krajoliku, postojećem naselju i tradiciji gradnje – pri čemu arhitektura ne dominira, već se prirodno uklapa u okruženje.
Obnova stare kuće ili kleti – donosimo tri savršena primjera takve obnove
Ključni izazovi takvih projekata leže u tehničkoj i regulativnoj sferi, ali i u arhitektonskoj odgovornosti prema postojećem objektu. Pitanja energetske učinkovitosti, statike i suvremenih instalacija zahtijevaju precizna rješenja, dok estetski izazov ostaje pronaći mjeru između očuvanja i transformacije. Najuspješniji projekti upravo su oni koji ne pokušavaju prikriti prošlost objekta, već je jasno i promišljeno integriraju u novi način korištenja.
Topli minimalizam u obiteljskoj kući – sve je projektirano unaprijed i ništa nije slučajno
Barndominium, shvaćen kao arhitektonska strategija prenamjene štala u stambene prostore, otvara prostor za dijalog između starog i novog. U hrvatskom kontekstu, takav pristup mogao bi postati relevantan odgovor na pitanje održive gradnje, revitalizacije ruralnih područja i suvremenog odnosa prema graditeljskoj baštini. Umjesto novih intervencija na praznom terenu, fokus se sve više pomiče prema reinterpretaciji postojećeg – a upravo u tome leži arhitektonska vrijednost ovakvih projekata.
