Arhitektura i dizajn
Intervju prof. Nenad Fabijanić: Arhitektura – i posao i hobi
Prof. Fabijanić, je li arhitektura u vašem životu sve ono što ste očekivali od nje da će biti, kad ste upisivali fakultet?
prof. Nenad Fabijanić, dr. art.: Više od toga. Kad se upisuje fakultet onda se čovjek pita kako ću se snaći, reference koje sam tada imao bile su skromne, gimnazijalske, ali sam sretao neke ljude koji su me impresionirali svojim opusom, svojim znanjem, svojim zadovoljstvom u poslu.
Tko vas je impresionirao?
Ivan Vitić, poslije Neven Šegvić, posebno Ivan Vitić. Njegov način rada i organizacija njegovog posla. Ponašanje, biro koji je bio među prvima u Zagrebu, gotovo jedini privatni biro u to doba. Nisam znao gdje ću i što ću, posebno ne na prvoj godini gdje mi gimnazijalci tada smo bili zbunjeni jednom dimenzijom koja je bila orijentirana na tehniku, znanje, prirodne znanosti, matematiku, geometriju, perspektivu i tako dalje i tako dalje. Poslije se tu nekom određenom ambicijom, a ja volim tu riječ, i mnogi ju krivo upotrebljavaju i smatraju da je kriva, sam pokazao interes da dokučim neke teme. To se dešavalo sukcesivno kroz život.
Vi ste svoj talent zapravo pokazali na raznim segmentima. Od izložbe, scenografije do arhitekture, jel nas možete provesti kroz taj jedan proces, kako počinje, odakle inspiracija.
Meni je bilo u interesu što prije vidjeti nešto izvedeno, bilo šta. Pa sam počeo sa televizijskom scenografijom. Nekom igrom slučaja jer sam bio blizak televiziji u to doba i svemu onom što vole mladi, kako se to kaže, rock and rollu i u to vrijeme ’60-tih, ’70-tih godina kad su bili začeci tih stvari, onda sam se želio pojaviti i kao scenograf i to mi je uspjelo. I radio sam jako dugo na Hrvatskoj televiziji kao scenograf, možda najviše emisija sam opremio scenografskih ali da se ne hvalimo, kvantiteta ne znači i kvaliteta.
Nakon toga sam zapravo postao asistent na Arhitektonskom fakultetu. Na direktan poziv velikog arhitekta i pedagoga Nevena Šegvića. Tražio je da ja dođem na fakultet s njim radit, jer sam se dokazao u nekim malim sitnim akcijama koje sam s njim provodio. To je bilo iznenađenje jer tako mlad čovjek, ja sam tada imao dvije godine nakon diplome, dakle, to je bila ’77 godina, prošlog stoljeća, me pozvao da budem asistent tada, velikog karizmatičnog profesora Nevena Šegvića.
Radio sam natječaje, radio sam interijere, servisirao uglavnom neke obiteljske teme ili teme nekih mojih prijatelja koji su bili moji prvi investitori. S njima sam imao veliki problem zato što su imali povjerenje i znanje, dali mi priliku, znali sve o arhitekturi, znali sve o meni, samo nisu imali novaca. A za arhitekturu je potrebno imati novaca. Pa su se jednog trena počeli pojavljivati ili društveni ili državni ili gradski investitori ili pak neki ljudi koji su vidjeli što radim i tako počeli naručivati projekte.
Obzirom da ste radili svojim prijateljima, a od nekoliko arhitekata sam čula da je zapravo iznimno važno poznavati ljude koji će živjeti u toj kući da bi tu kuću mogli napraviti za njih, kakvo je vaše iskustvo u tome?
To svi arhitekti govore i ja im ne vjerujem. Ali vjerujem u tu rečenicu koju je izrekao Frank Lloyd Wright. Ima jedna duhovitost koja je vezana za njega jer on je tako rekao, veliki Frank Lloyd Wright da bi rado živio u jednoj familiji bar mjesec dana da ih upozna pa da zna točno šta njima treba, kakve su im dnevne navike i tako dalje. Pa je zaista s njima živio i nakon mjesec dana pitali su ga kakvo mu je sad iskustvo, jel mogu krenut, a on je odgovorio: „znate šta, vama ne treba arhitekt, vama treba bračni savjetnik“. Ma nema se što identificirati, ima baratati sa svojim tijelom, znat svoje područje. I naravno puno razgovarat sa investitorima jer na kraju krajeva, on radi za njih i troši njihov novac. I ta jednadžba je jako jednostavna.
Što bi rekli koji je to projekt koji o vama najbolje govori?
Projekt pripada vremenu stasanja, vremenu znanja, vremenu moći i tada je aktualan i dobar. Čudim se danas kako sam u nekim projektima ginuo, sad ginem za ovu lokaciju ovdje i još neko vrijeme ću raditi na toj lokaciji. Ja se jako radujem dolazi ovdje svako jutro, jer ovdje imam i atelje, dolaziti na gradilište i to već godinu, dvije. Kao što sam se jako radovao ujutro krenuti sa istoka Zagreba gdje stanujem, putovati prema Kačićevoj 26, prema Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, posebno u periodu kad sam bio asistent Nenada Šegvića.
A oltar domovini?
Ja sam sa velikim respektom to radio. Ja nisam htio nikakav jeftiniji dizajnerski ili narativni kič plasirati u, na to mjesto. Ja sam htio da to mjesto drži vrijeme, ja se nisam htio baviti nikakvim simbolima kojima smo opsjednuti i nekim pričama, nikakvim glagoljicama, nikakvim šahovnicama, nikakvim elementima kojima zapravo da pitate ljude ne bi znali o čemu je riječ. Ja sam htio petrificirati središnji dio Zagreba sa tri simbola, nešto malo vode, nešto malo vatre, dakle, elementarnih stvari koje govore da smo bili, da jesmo i da ćemo, nadam se opstati.
Kad se bavite jednom kućom, koliko vremena posvećujete uređenju okoliša te građevine?
Zagrebačka arhitektonska škola nas je tako učila, da je to sve dio arhitekture. I kad kažete kuća, tu se podrazumijeva raspoloživa parcela, ne ono što zauzima kuća, dakle, teren kojeg zauzima tlocrt kuće, nego cijela, cijela parcela.
S kim ste tu najviše radili?
Bilo je sjajnih firmi koje su trudile zadovoljiti neke moje kriterije pa su išli uvijek u eksperiment. U Lučkom sam našao beton, u Pazinu sam našao kamen, drvo sam našao kod nekih dobrih stolara koji još uvijek znaju šta je stolarija, aluminij sam također našao negdje tamo u ovim krasnim krajevima Brezija, Svete nedjelje, stupnika i tako dalje.
Kroz život ste imali nekoliko izložbi, zar ne?
Evo, zatekli ste me, pa imao sam naravno, radio sam izložbe svoje, radio sam jednu sa Oskarom Kokojem, vrhunskim dizajnerom, radio sam neke svoje male izložbe, nisam imao nikad neku veliku izložbu, ali sam izdavao neke knjige koje su opet opisivale to što radim arhitekturu. Nisam imao nikakvu monografsku veliku temu i to me ne zanima, kao što me ne zanimaju nagrade za životno djelo, kao što me ne zanimaju velike monografije svega i svačega i tako dalje.
Rekli ste da ste sada u mirovini ali da radite više nego ikada, ljudi kad odu u mirovinu obično imaju neki hobi kojim se posvete. Znači, vama je arhitektura i posao i hobi i još uvijek ste tome posvećeni.
Pa da. Ja sam nesretan zbog toga ali nemam nikakav hobi, nikakav hobi nemam jer stalno radim i premalo se i odmaram jer stalno radim, što sasvim sigurno nije dobro. Imam najviše vremena za svoje unuke, a i to nije dovoljno, međutim to me inspirira, to me hrani ali stalno radim, to je to, nažalost, nemam hobi.
Profesore Fabijanić, hvala vam puno na razgovoru.
Hvala vama, bilo mi je zadovoljstvo.
Stilovi u arhitekturi
Novi život starih štala: barndominium kao održivo rješenje stanovanja
Barndominium je arhitektonski i životni koncept koji posljednjih godina privlači sve veću pažnju, osobito u ruralnim i polururalnim područjima. Naziv dolazi od engleskih riječi barn (štala) i condominium (stambeni prostor), a u najširem smislu označava prenamjenu nekadašnjih gospodarskih objekata, najčešće štala, u moderne i funkcionalne domove. Iako je pojam nastao u Sjedinjenim Američkim Državama, sama ideja nije nova – ona se temelji na ponovnom korištenju postojećih građevina i njihovoj prilagodbi suvremenim potrebama stanovanja.
Snaga otvorenog volumena
Izvorne štale karakteriziraju jednostavna konstrukcija, veliki rasponi i otvoreni volumeni. Upravo te prostorne kvalitete čine ih iznimno pogodnima za suvremene arhitektonske intervencije. Umjesto klasične podjele prostora, adaptirani objekti često zadržavaju osjećaj jedinstvenog volumena, s vidljivim nosivim elementima, visokim stropovima i pažljivo kontroliranim prodorima dnevnog svjetla. Intervencije su u pravilu suzdržane, s naglaskom na čitanje izvorne strukture, dok se novi elementi uvode jasno i nenametljivo.
Kad baština postane suvremena
U europskom kontekstu, prenamjena štala i gospodarskih objekata već je dugo prisutna praksa, iako se ne povezuje nužno s pojmom barndominium. U brojnim projektima diljem kontinenta vidljiva je težnja očuvanju izvorne materijalnosti – kamena, drva, opeke – uz diskretno uvođenje suvremenih tehnologija i standarda stanovanja. Takvi projekti često balansiraju između očuvanja karaktera zgrade i stvaranja funkcionalnog, suvremenog interijera, bez potrebe za radikalnim formalnim zahvatima.
Obnovljena Kurija Mihalović iz 16. stoljeća danas je heritage hotel i potpuno nas je oduševila
Obnova koja čuva identitet
Hrvatski ruralni prostor nudi velik, još uvijek nedovoljno iskorišten potencijal za slične arhitektonske transformacije. Napuštene ili zapuštene štale, rasute po krajolicima različitih regija, predstavljaju vrijedan prostorni resurs. Njihova obnova ne znači samo stvaranje novih stambenih prostora, već i očuvanje lokalnog identiteta te kontinuiteta gradnje. Uspješne adaptacije često proizlaze iz pažljivog čitanja konteksta – odnosa prema krajoliku, postojećem naselju i tradiciji gradnje – pri čemu arhitektura ne dominira, već se prirodno uklapa u okruženje.
Obnova stare kuće ili kleti – donosimo tri savršena primjera takve obnove
Ključni izazovi takvih projekata leže u tehničkoj i regulativnoj sferi, ali i u arhitektonskoj odgovornosti prema postojećem objektu. Pitanja energetske učinkovitosti, statike i suvremenih instalacija zahtijevaju precizna rješenja, dok estetski izazov ostaje pronaći mjeru između očuvanja i transformacije. Najuspješniji projekti upravo su oni koji ne pokušavaju prikriti prošlost objekta, već je jasno i promišljeno integriraju u novi način korištenja.
Topli minimalizam u obiteljskoj kući – sve je projektirano unaprijed i ništa nije slučajno
Barndominium, shvaćen kao arhitektonska strategija prenamjene štala u stambene prostore, otvara prostor za dijalog između starog i novog. U hrvatskom kontekstu, takav pristup mogao bi postati relevantan odgovor na pitanje održive gradnje, revitalizacije ruralnih područja i suvremenog odnosa prema graditeljskoj baštini. Umjesto novih intervencija na praznom terenu, fokus se sve više pomiče prema reinterpretaciji postojećeg – a upravo u tome leži arhitektonska vrijednost ovakvih projekata.
Stilovi u arhitekturi
Francuski chic: stil koji se ne planira, nego živi
Baš kao i stil odijevanja Francuskinja, i francuski chic u uređenju doma djeluje spontano, pomalo nehajno, kao da je sve na svom mjestu bez previše razmišljanja. No iza tog dojma ležerne elegancije krije se suptilna vještina — ona koja se ne uči preko noći i ne dolazi u paketu s trendovima sezone. To je stil koji se gradi s vremenom, s iskustvom i s osobnim ukusom koji se ne boji ostati dosljedan sam sebi.
To je onaj stil kojem se često divimo dok gledamo francuske filmove ili serije smještene u Pariz — interijeri koji izgledaju nenametljivo elegantno, pomalo neuredno, ali savršeno živo. Bilo da je riječ o pariškim stanovima kakve viđamo u popularnim serijama poput Emily in Paris, ili u klasicima francuske kinematografije, ti prostori uvijek ostavljaju dojam doma koji se ne trudi impresionirati, a ipak ostaje urezan u pamćenje. Francuski chic ne nastaje listanjem kataloga niti kupnjom kompleta namještaja. On se, poput osobnog stila, ne može isforsirati. To je dom koji se slaže godinama: kroz komade pronađene na putovanjima, naslijeđene antikvitete koji nose obiteljsku povijest i detalje koji možda nisu savršeni, ali su autentični.
Mediteranski stil uređenja doma – sve što trebate znati
Kombinacija starog i novog — La vie racontée
Francuski chic prepoznatljiv je po vještom spajanju antiknih i suvremenih komada. Starinski stol uz modernu lampu, bakina vaza ispod minimalističkog lustera ili klasična slika uz sofu čistih linija stvaraju prostor koji nije vezan uz jedno vrijeme, već se razvija zajedno s vlasnicima. Stari predmeti unose patinu i osjećaj kontinuiteta, dok moderni elementi donose svježinu i ravnotežu. Upravo ta mješavina daje interijeru karakter i toplinu — osjećaj doma koji izgleda osobno, slojevito i nenametljivo elegantno, baš poput francuskog stila odijevanja.
Umjetnost i priča u detaljima
U francuskom domu umjetnost nikada nije tek dekoracija. Umjetničke slike, grafike na zidovima, starinski gramofon, zbirke knjiga ili mali suveniri s putovanja služe kao tihi pripovjedači — otkrivaju ukus, interese i iskustva onih koji u prostoru žive. Zidovi često nisu savršeno simetrični, a police ne slijede stroga pravila, no upravo u toj opuštenosti leži njihov šarm. Francuzi ne teže galerijskoj savršenosti, već osobnom izrazu. Umjetnost se bira intuitivno, često s emocijom, a ne prema aktualnim trendovima. Slika kupljena na putovanju, fotografija s buvljaka ili grafika lokalnog umjetnika imaju jednaku vrijednost kao i skupi komadi — jer ono što ih povezuje jest priča. U francuskom chic interijeru svaki predmet ima razlog zašto je tu. Nije važno koliko je vrijedan, već što predstavlja. Upravo ti detalji prostoru daju dubinu, toplinu i osjećaj doma koji se ne zaboravlja.
Svjetlo, prostor i osjećaj
Svjetlo ima jednu od glavnih uloga u francuskom chic interijeru. Veliki prozori, visoki stropovi i otvoreni tlocrti stvaraju osjećaj lakoće i prozračnosti, dok reflektirajući elementi poput velikih ogledala dodatno naglašavaju prirodnu svjetlost i vizualno proširuju prostor. Ogledala se često postavljaju promišljeno, ali bez stroge simetrije — kao da su oduvijek bila ondje. No svjetlost u francuskom domu nije samo funkcionalna, već i emocionalna. Ona prostoru daje toplinu, mekoću i osjećaj živosti. Umjesto jakih, hladnih izvora svjetla, prednost se daje ambijentalnoj rasvjeti: stolnim i podnim lampama, diskretnim zidnim svjetlima i toplim tonovima koji stvaraju ugodnu, intimnu atmosferu. Francuski chic ne teži savršeno osvijetljenom prostoru, već prostoru u kojem se dobro boravi. Svjetlo se prilagođava trenutku, raspoloženju i ritmu dana, čineći dom mjestom u koje se uvijek želite vratiti.
Važna uloga rasvjete: Kako odabrati idealnu prema stilu uređenja interijera?
Diskretan akcent boja
Francuski chic voli neutralnu paletu koja služi kao elegantna pozadina za slojevito uređenje: bijela, kremasta, bež i svijetlosiva stvaraju osjećaj prozračnosti i bezvremenosti. No prostor ne djeluje monotono — francuski interijer se odlikuje diskretnim akcentima boja koji dodaju karakter i toplinu. Puderaste nijanse, nježni pasteli, prigušeni plavi ili zemljani tonovi pojavljuju se kroz tekstile, ukrase ili umjetničke detalje, često u kombinaciji sa zlatnim, brončanim ili mramornim akcentima.
Ove boje nisu izabrane nasumično; one naglašavaju slojevitost prostora i ističu starinske komade, moderne dodatke i umjetničke predmete. Baš kao i u odijevanju Francuskinja, gdje neutralni kaput može biti uparen s maramom u boji ili decentnim nakitom, i ovdje svaka boja ima svoj suptilan razlog i priču, unoseći u prostor osjećaj elegancije bez truda.
Topli minimalizam osvaja interijere: Evo kako ga unijeti u svoj dom
Parketi s karakterom
U francuskim interijerima podovi nisu neutralna pozadina, već temelj cijelog prostora. Parketi, osobito oni postavljeni u riblju kost ili klasični chevron uzorak, nose snažan estetski i povijesni pečat. Tragovi korištenja, sitne ogrebotine i prirodna patina ne skrivaju se — naprotiv, oni se cijene jer prostoru daju autentičnost i osjećaj kontinuiteta.
Topli tonovi drva unose mekoću i ravnotežu, savršeno se nadopunjujući s neutralnim zidovima, starinskim komadima i modernim namještajem. Francuski chic ne traži savršeno nove podove, već one koji pričaju priču i izgledaju kao da su već vidjeli život. Baš kao i kvalitetne cipele u garderobi Francuskinje, dobar parket s godinama postaje samo ljepši — bezvremenski, pouzdan i uvijek elegantan.
Moderna klasika – kako prepoznati i primijeniti bezvremenski stil u svom domu
Antikna komoda uz suvremenu sofu, starinsko ogledalo iznad minimalističkog kamina ili vintage stolac pokraj modernog radnog stola — to su interijerske verzije savršeno krojenog kaputa nošenog preko traperica. Staro i novo ne suprotstavljaju se, već nadopunjuju, stvarajući prostor koji izgleda kao da se u njemu živi, a ne kao da je tek fotografiran za časopis.Upravo zato francuski chic nikada ne djeluje trendovski, ali je uvijek aktualan. To je stil koji ne pokušava impresionirati, već zavodi tiho — kroz detalje, patinu, osobni pečat i osjećaj doma koji se neprestano razvija. Poput garderobe Francuskinje, i ovaj interijer nosi onu rijetku kvalitetu: bezvremensku eleganciju s dozom ležernosti koja se ne može kopirati, već samo — živjeti.
