Arhitektura i dizajn
Intervju prof. Nenad Fabijanić: Arhitektura – i posao i hobi
Prof. Fabijanić, je li arhitektura u vašem životu sve ono što ste očekivali od nje da će biti, kad ste upisivali fakultet?
prof. Nenad Fabijanić, dr. art.: Više od toga. Kad se upisuje fakultet onda se čovjek pita kako ću se snaći, reference koje sam tada imao bile su skromne, gimnazijalske, ali sam sretao neke ljude koji su me impresionirali svojim opusom, svojim znanjem, svojim zadovoljstvom u poslu.
Tko vas je impresionirao?
Ivan Vitić, poslije Neven Šegvić, posebno Ivan Vitić. Njegov način rada i organizacija njegovog posla. Ponašanje, biro koji je bio među prvima u Zagrebu, gotovo jedini privatni biro u to doba. Nisam znao gdje ću i što ću, posebno ne na prvoj godini gdje mi gimnazijalci tada smo bili zbunjeni jednom dimenzijom koja je bila orijentirana na tehniku, znanje, prirodne znanosti, matematiku, geometriju, perspektivu i tako dalje i tako dalje. Poslije se tu nekom određenom ambicijom, a ja volim tu riječ, i mnogi ju krivo upotrebljavaju i smatraju da je kriva, sam pokazao interes da dokučim neke teme. To se dešavalo sukcesivno kroz život.
Vi ste svoj talent zapravo pokazali na raznim segmentima. Od izložbe, scenografije do arhitekture, jel nas možete provesti kroz taj jedan proces, kako počinje, odakle inspiracija.
Meni je bilo u interesu što prije vidjeti nešto izvedeno, bilo šta. Pa sam počeo sa televizijskom scenografijom. Nekom igrom slučaja jer sam bio blizak televiziji u to doba i svemu onom što vole mladi, kako se to kaže, rock and rollu i u to vrijeme ’60-tih, ’70-tih godina kad su bili začeci tih stvari, onda sam se želio pojaviti i kao scenograf i to mi je uspjelo. I radio sam jako dugo na Hrvatskoj televiziji kao scenograf, možda najviše emisija sam opremio scenografskih ali da se ne hvalimo, kvantiteta ne znači i kvaliteta.
Nakon toga sam zapravo postao asistent na Arhitektonskom fakultetu. Na direktan poziv velikog arhitekta i pedagoga Nevena Šegvića. Tražio je da ja dođem na fakultet s njim radit, jer sam se dokazao u nekim malim sitnim akcijama koje sam s njim provodio. To je bilo iznenađenje jer tako mlad čovjek, ja sam tada imao dvije godine nakon diplome, dakle, to je bila ’77 godina, prošlog stoljeća, me pozvao da budem asistent tada, velikog karizmatičnog profesora Nevena Šegvića.
Radio sam natječaje, radio sam interijere, servisirao uglavnom neke obiteljske teme ili teme nekih mojih prijatelja koji su bili moji prvi investitori. S njima sam imao veliki problem zato što su imali povjerenje i znanje, dali mi priliku, znali sve o arhitekturi, znali sve o meni, samo nisu imali novaca. A za arhitekturu je potrebno imati novaca. Pa su se jednog trena počeli pojavljivati ili društveni ili državni ili gradski investitori ili pak neki ljudi koji su vidjeli što radim i tako počeli naručivati projekte.
Obzirom da ste radili svojim prijateljima, a od nekoliko arhitekata sam čula da je zapravo iznimno važno poznavati ljude koji će živjeti u toj kući da bi tu kuću mogli napraviti za njih, kakvo je vaše iskustvo u tome?
To svi arhitekti govore i ja im ne vjerujem. Ali vjerujem u tu rečenicu koju je izrekao Frank Lloyd Wright. Ima jedna duhovitost koja je vezana za njega jer on je tako rekao, veliki Frank Lloyd Wright da bi rado živio u jednoj familiji bar mjesec dana da ih upozna pa da zna točno šta njima treba, kakve su im dnevne navike i tako dalje. Pa je zaista s njima živio i nakon mjesec dana pitali su ga kakvo mu je sad iskustvo, jel mogu krenut, a on je odgovorio: „znate šta, vama ne treba arhitekt, vama treba bračni savjetnik“. Ma nema se što identificirati, ima baratati sa svojim tijelom, znat svoje područje. I naravno puno razgovarat sa investitorima jer na kraju krajeva, on radi za njih i troši njihov novac. I ta jednadžba je jako jednostavna.
Što bi rekli koji je to projekt koji o vama najbolje govori?
Projekt pripada vremenu stasanja, vremenu znanja, vremenu moći i tada je aktualan i dobar. Čudim se danas kako sam u nekim projektima ginuo, sad ginem za ovu lokaciju ovdje i još neko vrijeme ću raditi na toj lokaciji. Ja se jako radujem dolazi ovdje svako jutro, jer ovdje imam i atelje, dolaziti na gradilište i to već godinu, dvije. Kao što sam se jako radovao ujutro krenuti sa istoka Zagreba gdje stanujem, putovati prema Kačićevoj 26, prema Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, posebno u periodu kad sam bio asistent Nenada Šegvića.
A oltar domovini?
Ja sam sa velikim respektom to radio. Ja nisam htio nikakav jeftiniji dizajnerski ili narativni kič plasirati u, na to mjesto. Ja sam htio da to mjesto drži vrijeme, ja se nisam htio baviti nikakvim simbolima kojima smo opsjednuti i nekim pričama, nikakvim glagoljicama, nikakvim šahovnicama, nikakvim elementima kojima zapravo da pitate ljude ne bi znali o čemu je riječ. Ja sam htio petrificirati središnji dio Zagreba sa tri simbola, nešto malo vode, nešto malo vatre, dakle, elementarnih stvari koje govore da smo bili, da jesmo i da ćemo, nadam se opstati.
Kad se bavite jednom kućom, koliko vremena posvećujete uređenju okoliša te građevine?
Zagrebačka arhitektonska škola nas je tako učila, da je to sve dio arhitekture. I kad kažete kuća, tu se podrazumijeva raspoloživa parcela, ne ono što zauzima kuća, dakle, teren kojeg zauzima tlocrt kuće, nego cijela, cijela parcela.
S kim ste tu najviše radili?
Bilo je sjajnih firmi koje su trudile zadovoljiti neke moje kriterije pa su išli uvijek u eksperiment. U Lučkom sam našao beton, u Pazinu sam našao kamen, drvo sam našao kod nekih dobrih stolara koji još uvijek znaju šta je stolarija, aluminij sam također našao negdje tamo u ovim krasnim krajevima Brezija, Svete nedjelje, stupnika i tako dalje.
Kroz život ste imali nekoliko izložbi, zar ne?
Evo, zatekli ste me, pa imao sam naravno, radio sam izložbe svoje, radio sam jednu sa Oskarom Kokojem, vrhunskim dizajnerom, radio sam neke svoje male izložbe, nisam imao nikad neku veliku izložbu, ali sam izdavao neke knjige koje su opet opisivale to što radim arhitekturu. Nisam imao nikakvu monografsku veliku temu i to me ne zanima, kao što me ne zanimaju nagrade za životno djelo, kao što me ne zanimaju velike monografije svega i svačega i tako dalje.
Rekli ste da ste sada u mirovini ali da radite više nego ikada, ljudi kad odu u mirovinu obično imaju neki hobi kojim se posvete. Znači, vama je arhitektura i posao i hobi i još uvijek ste tome posvećeni.
Pa da. Ja sam nesretan zbog toga ali nemam nikakav hobi, nikakav hobi nemam jer stalno radim i premalo se i odmaram jer stalno radim, što sasvim sigurno nije dobro. Imam najviše vremena za svoje unuke, a i to nije dovoljno, međutim to me inspirira, to me hrani ali stalno radim, to je to, nažalost, nemam hobi.
Profesore Fabijanić, hvala vam puno na razgovoru.
Hvala vama, bilo mi je zadovoljstvo.
Dizajn prostora, namještaja i dekoracija
Rasvjeta u kupaonici: kako osvijetliti ogledalo i izbjeći najčešće pogreške
Dobro raspoređena rasvjeta u kupaonici olakšava šminkanje i brijanje, ravnomjerno osvjetljava prostor i stvara ugodan ugođaj za opuštanje. Stručnjak za rasvjetu Ranko Skansi objašnjava gdje postaviti svjetiljke uz ogledalo, što znače lumeni, kelvini i indeks uzvrata boje te o čemu razmišljati prije završetka uređenja.
Kupaonica je prostor u kojem započinjemo dan, pripremamo se za izlazak i opuštamo prije spavanja. Rasvjeta zato treba odgovarati različitim aktivnostima: omogućiti jasan pogled na lice pred ogledalom, osigurati dovoljno svjetla za kretanje i ponuditi blaže osvjetljenje kada se želimo odmoriti.
Za to nije nužno imati veliku kupaonicu ni velik broj svjetiljki. Važnije je odrediti njihovu namjenu, položaj i karakteristike te predvidjeti mogućnost zasebnog uključivanja.
Stropna rasvjeta kao osnova osvjetljenja
Jedna kvalitetna stropna svjetiljka može biti dovoljna za osnovno osvjetljenje kupaonice, ovisno o njezinoj veličini, rasporedu i odabranom rasvjetnom tijelu. Ako postoji spušteni strop, moguće je rasporediti i više ugradbenih svjetiljki.
„Ako postoji mogućnost spuštenog stropa, onda se mogu ugraditi i spot svjetla, koja daju jednu malo drugačiju vrstu rasvjete. Neki zaziru od spotova, ali plafonjera će biti dovoljna za 90 posto aktivnosti u kupaonici”, objašnjava Ranko Skansi.
Osnovna rasvjeta ipak ne rješava sve potrebe. Za šminkanje, brijanje i njegu lica posebno je važno osvjetljenje uz ogledalo, gdje položaj izvora svjetlosti izravno utječe na stvaranje sjena.
Rasvjeta uz ogledalo treba ravnomjerno osvijetliti lice
Svjetiljka postavljena samo iznad ogledala može stvarati sjene ispod očiju, nosa i brade. Zbog toga lice nije ravnomjerno osvijetljeno, što otežava aktivnosti koje zahtijevaju preciznost.
„Uz ogledalo mora biti svjetlo koje će u potpunosti poništiti sjene na licu. To se može izvesti ako se stave lijevo i desno uz ogledalo dva izvora svjetla, nikako samo s gornje strane ogledala”, ističe Skansi.
Bočni izvori svjetlosti pomažu ublažiti sjene, a važna je i visina njihove ugradnje. Središnji dio svjetiljki trebao bi biti približno u visini očiju korisnika.
Prema Skansijevoj preporuci, vertikalne svjetiljke duljine oko 60 centimetara, postavljene s obje strane ogledala, mogu dobro osvijetliti lice. Ako im je središte u visini očiju, protežu se približno 30 centimetara iznad i ispod te razine.
Položaj ogledala i rasvjete zato treba prilagoditi osobama koje koriste kupaonicu, a potrebne električne izvode predvidjeti prije završnih radova.
Lumeni, kelvini i CRI: što provjeriti pri kupnji
Pri kupnji rasvjete mnogi još uvijek prvo gledaju broj vata. Međutim, vati označavaju električnu snagu izvora, a ne količinu svjetlosti koju daje. Za odabir su važni i sljedeći podaci:
- Lumeni (lm) označavaju svjetlosni tok, odnosno ukupnu količinu svjetlosti koju izvor emitira. Više lumena znači više emitirane svjetlosti, dok osvijetljenost pojedine površine ovisi i o položaju svjetiljke, udaljenosti i usmjerenju svjetla.
- Kelvini (K) označavaju temperaturu boje svjetlosti. Niže vrijednosti odgovaraju toplijoj, žućkastoj svjetlosti, a više neutralnijoj ili hladnijoj bijeloj svjetlosti.
- Indeks uzvrata boje (CRI ili Ra) pokazuje koliko vjerno izvor prikazuje boje u usporedbi s referentnim izvorom svjetlosti.
Indeks uzvrata boje posebno je važan uz kupaonsko ogledalo, gdje želimo dobro procijeniti boju tena i šminke.
„Ako je indeks uzvrata boje preko 90, boja koju ćemo vidjeti bit će vrlo vjerna, vrlo slična pravoj boji. No ako je, primjerice, 70, boje mogu izgledati prigušeno i nećemo ih moći jednako precizno procijeniti”, objašnjava Skansi.
Za rasvjetu uz ogledalo zato preporučuje CRI od najmanje 90.
Topla ili neutralna bijela svjetlost?
Ne postoji jedna temperatura boje svjetlosti koja odgovara svakoj kupaonici. Odabir ovisi o bojama keramike, zidova i namještaja, ali i o ugođaju koji želimo postići.
Za kupaonice uređene u hladnijim tonovima, poput plave i zelene, Skansi preporučuje neutralno bijelu svjetlost od približno 4000 kelvina. Uz zemljane nijanse i drvene detalje predlaže topliju bijelu rasvjetu.
To su smjernice za oblikovanje interijera, a izbor treba prilagoditi i osobnim preferencijama. Temperatura boje i vjernost prikaza boja pritom nisu isto: uz odabir toplijeg ili neutralnijeg svjetla treba zasebno provjeriti CRI.
Tamnije površine također treba uzeti u obzir pri planiranju. Njihov izgled ovisi o količini i rasporedu svjetlosti, pa je važno osvijetliti dijelove prostora koje želimo naglasiti.
Ambijentalna rasvjeta za opuštanje
Uz osnovnu rasvjetu i osvjetljenje ogledala, kupaonica može imati i ambijentalnu rasvjetu. Njezina je uloga stvoriti blaži ugođaj, primjerice tijekom kupanja.
„Često sugeriram svjetiljke uskog snopa iznad tuša i iznad kade, koje su toplo bijele i koje se ponekad samo one pale. To daje dojam svijeća”, objašnjava Skansi.
Svjetiljke uskog snopa usmjeravaju svjetlost na određeni dio prostora. LED trake mogu dati drukčiji učinak, primjerice naglasiti rubove, niše ili namještaj, ovisno o načinu ugradnje.
Kako bi takva rasvjeta imala smisla u svakodnevnoj upotrebi, korisno je predvidjeti zasebno uključivanje pojedinih skupina svjetiljki. Tako se osvjetljenje može prilagoditi pripremi pred ogledalom, čišćenju ili opuštanju.
IP zaštitu treba uskladiti s mjestom ugradnje
U kupaonici se rasvjetna tijela biraju i prema izloženosti vodi. To je posebno važno kod svjetiljki u blizini tuša ili kade, uključujući ambijentalnu rasvjetu.
IP oznaka opisuje stupanj zaštite kućišta od prodora krutih tijela i vode. Odgovarajuća zaštita ovisi o točnom položaju svjetiljke i uvjetima na tom mjestu, pa jedna oznaka nije univerzalno rješenje za cijelu kupaonicu.
Odabir i ugradnju treba uskladiti s pravilima za električne instalacije u kupaonicama i uputama proizvođača. Položaje rasvjete uz tuš i kadu zato treba provjeriti s kvalificiranim električarom već tijekom planiranja.
Rasvjetu planirajte prije postavljanja keramike
U postojećim kupaonicama položaj instalacija i izvedba stropa često ograničavaju mogućnosti. Jedno od rješenja može biti djelomično spuštanje stropa, primjerice iznad tuš-kabine, kako bi se dobio prostor za ugradbenu rasvjetu bez spuštanja stropa u cijeloj prostoriji.
Sličan pristup moguć je uz ogledalo, gdje se prilagodbom zidne obloge može predvidjeti mjesto za integrirano osvjetljenje. Izvedbu pritom treba prilagoditi uvjetima u kupaonici.
Najviše mogućnosti ipak postoji kada se rasvjeta planira na početku uređenja. Prije postavljanja keramike potrebno je odrediti položaj ogledala, svjetiljki, električnih izvoda i prekidača.
Dobro polazište čine osnovno stropno osvjetljenje i kvalitetna rasvjeta uz ogledalo. Ambijentalni izvori mogu ih nadopuniti ondje gdje za njih postoji prostor i jasna namjena.
Arhitektura i dizajn
Obnovljena seoska kuća u Zagorju: obiteljska priča koja traje od 1903. godine
U Selnici, nedaleko od Marije Bistrice, obitelj Dore Kozjak Ibrulj obnovila je seosku kuću iz 1903. godine. Roditelji su preuzeli većinu radova, bake izradile zavjese i jastučnice, a odbačeni namještaj i drveni pod dobili su novu priliku. Kuća zamišljena kao obiteljsko mjesto za odmor danas prima i goste.
Prije petnaestak godina obitelj Dore Kozjak Ibrulj odlučila je kupiti staru seosku kuću među zagorskim brežuljcima. Bila je gotovo ruševna, godinama zapuštena i bez ulaganja, ali novi vlasnici u njoj su vidjeli priliku za stvaranje vlastitog utočišta u prirodi.
„Kada su moji roditelji kupili kuću, znali smo da nas čeka ogroman posao. Ali od početka smo imali jasnu želju – stvoriti mjesto na koje ćemo moći pobjeći od gradske vreve, družiti se, odmarati i provoditi vrijeme zajedno”, prisjeća se Dora.
Obnova je postupno postala zajednički obiteljski pothvat. Uz građevinske radove, uključivala je prikupljanje i obnovu namještaja te izradu detalja koji i danas određuju izgled interijera.
Obnova u kojoj je sudjelovala cijela obitelj
Svaki član obitelji imao je svoju ulogu, od većih zahvata do završnog uređenja.
„Moji roditelji napravili su većinu posla sami, a mi smo im pomagali koliko smo mogli. Bake su bile zadužene za brojne detalje. Same su šivale zavjese, vezle jastučnice i izrađivale čipkaste obrube za ormariće. Zapravo su upravo one unijele dušu u ovu kuću”, govori Dora.
Zavjese, vez i čipkasti obrubi uklopili su se u seoski interijer, a za obitelj imaju i osobnu vrijednost. Podsjećaju na vrijeme provedeno u uređenju kuće i na ljude koji su sudjelovali u njezinoj obnovi.
Iza cjelokupnog uređenja stoji Dorina majka, dizajnerica interijera. Željela je sačuvati karakter stare kuće i istodobno je prilagoditi potrebama obitelji.
„Ova kuća bila je mamin diplomski rad i od njezine je ideje sve krenulo. Ona uvijek ima vrlo jasnu viziju, a mi ostali dobijemo zadatke. Najljepše je što svi volimo sudjelovati i gledati kako njezine zamisli postupno oživljavaju”, kaže Dora.
Stari namještaj koji pronalazi svoje vlasnike
U interijeru se obnovljeni namještaj, tekstil i drveni detalji nadopunjuju s novijim komadima. Obitelj je dio uređenja gradila oko predmeta koje je već imala, dobila od prijatelja ili pronašla odbačene.
Stari ormar za posuđe, ljuljačka, kreveti i brojni manji predmeti tako su pronašli mjesto u obnovljenoj kući.
„Jako volimo skupljati stari namještaj. Neke komade dobijemo od prijatelja, a neke pronađemo sasvim slučajno. Dogodi se da tijekom šetnje sa psima ugledamo kvalitetan komad koji je netko odbacio pa ga ponesemo kući. Često se šalimo da namještaj zapravo pronalazi nas, a ne mi njega”, priča Dora.
Pronađene komade obitelj zajednički obnavlja, a glavnu ulogu ponovno ima Dorina majka. Njezin odabir povezuje predmete različitog podrijetla u skladnu cjelinu.
Ponovna upotreba namještaja ujedno produžuje njegov vijek i smanjuje potrebu za kupnjom novih komada. U ovoj kući takav pristup proizlazi iz obiteljske sklonosti starim stvarima i želje da ih se sačuva.
Odbačeni drveni pod uklopio se u staru kuću
I podovi su dobili drugu priliku. Umjesto kupnje novog materijala, obitelj je iskoristila odbačeni drveni pod koji je bio dovoljno kvalitetan za obnovu.
„Pod koji danas vidite zapravo je bio odbačen. Tata ga je pobrusio, doradio i ponovno obojio. Sada izgleda kao da je ovdje oduvijek”, objašnjava Dora.
Obnovljeni pod uklopio se u karakter kuće, iako izvorno nije pripadao tom prostoru. Zajedno sa starim namještajem i ručno izrađenim tekstilom povezuje prostorije u cjelinu.
Interijer prilagođen obiteljskom životu
Pri uređenju je trebalo uskladiti izgled stare seoske kuće s praktičnim potrebama njezinih novih vlasnika. Namještaj i dekoracije birani su prema tome kako se uklapaju u prostor i kako će se koristiti.
„Htjeli smo da kuća izgleda skladno, ali i da savršeno funkcionira te odgovara našim potrebama. Nije nam bilo važno da se ističe pojedini komad namještaja, nego da cijelim prostorom vlada harmonija”, ističe Dora.
Zato interijer nema jedan komad oko kojeg se sve podređuje. Njegov izgled nastaje povezivanjem drva, tekstila, obnovljenog namještaja i obiteljskih rukotvorina. Prostor je uređen za boravak, odmor i druženje, što je od početka bila glavna želja vlasnika.
Od rođendana u nedovršenoj kući do prvih gostiju
Jedna od Dorinih najdražih uspomena vezana je uz osamnaesti rođendan. Kuća tada još nije bila dovršena, ali to nije spriječilo obitelj da u njoj okupi prijatelje.
„Kada smo prvi put pozvali prijatelje, kuća još nije bila gotova. Slavili smo moj osamnaesti rođendan, na podovima je još bio beton, a neke sobe nisu bile dovršene. Bilo nas je četrdesetak, svi su bili odlično raspoloženi i govorili su nam kako će ovo biti prekrasno mjesto i da bismo ga trebali otvoriti i drugima”, prisjeća se Dora.
Ta se ideja s vremenom ostvarila. Obnovljena seoska kuća u Zagorju, prvotno zamišljena kao privatno obiteljsko utočište, danas prima i goste.
„Najljepši je osjećaj kada vidimo da su ljudi oduševljeni. Ne zato što se dive onome što smo napravili, nego zato što znamo da će se ovdje osjećati ugodno, odmoriti se i doživjeti upravo ono zbog čega smo mi ovu kuću i stvarali”, govori Dora.
Za nju je dolazak u Selnicu i dalje prilika za predah od svakodnevnih obveza.
„Boravak ovdje, među zagorskim brežuljcima, uvijek me smiri. Napuni me pozitivnom energijom i daje mi snagu za sve obveze koje me čekaju. Ovo je za mene bijeg u mir, mjesto na kojem punim dušu”, zaključuje.
