Arhitektura i dizajn
Intervju prof. Nenad Fabijanić: Arhitektura – i posao i hobi
Prof. Fabijanić, je li arhitektura u vašem životu sve ono što ste očekivali od nje da će biti, kad ste upisivali fakultet?
prof. Nenad Fabijanić, dr. art.: Više od toga. Kad se upisuje fakultet onda se čovjek pita kako ću se snaći, reference koje sam tada imao bile su skromne, gimnazijalske, ali sam sretao neke ljude koji su me impresionirali svojim opusom, svojim znanjem, svojim zadovoljstvom u poslu.
Tko vas je impresionirao?
Ivan Vitić, poslije Neven Šegvić, posebno Ivan Vitić. Njegov način rada i organizacija njegovog posla. Ponašanje, biro koji je bio među prvima u Zagrebu, gotovo jedini privatni biro u to doba. Nisam znao gdje ću i što ću, posebno ne na prvoj godini gdje mi gimnazijalci tada smo bili zbunjeni jednom dimenzijom koja je bila orijentirana na tehniku, znanje, prirodne znanosti, matematiku, geometriju, perspektivu i tako dalje i tako dalje. Poslije se tu nekom određenom ambicijom, a ja volim tu riječ, i mnogi ju krivo upotrebljavaju i smatraju da je kriva, sam pokazao interes da dokučim neke teme. To se dešavalo sukcesivno kroz život.
Vi ste svoj talent zapravo pokazali na raznim segmentima. Od izložbe, scenografije do arhitekture, jel nas možete provesti kroz taj jedan proces, kako počinje, odakle inspiracija.
Meni je bilo u interesu što prije vidjeti nešto izvedeno, bilo šta. Pa sam počeo sa televizijskom scenografijom. Nekom igrom slučaja jer sam bio blizak televiziji u to doba i svemu onom što vole mladi, kako se to kaže, rock and rollu i u to vrijeme ’60-tih, ’70-tih godina kad su bili začeci tih stvari, onda sam se želio pojaviti i kao scenograf i to mi je uspjelo. I radio sam jako dugo na Hrvatskoj televiziji kao scenograf, možda najviše emisija sam opremio scenografskih ali da se ne hvalimo, kvantiteta ne znači i kvaliteta.
Nakon toga sam zapravo postao asistent na Arhitektonskom fakultetu. Na direktan poziv velikog arhitekta i pedagoga Nevena Šegvića. Tražio je da ja dođem na fakultet s njim radit, jer sam se dokazao u nekim malim sitnim akcijama koje sam s njim provodio. To je bilo iznenađenje jer tako mlad čovjek, ja sam tada imao dvije godine nakon diplome, dakle, to je bila ’77 godina, prošlog stoljeća, me pozvao da budem asistent tada, velikog karizmatičnog profesora Nevena Šegvića.
Radio sam natječaje, radio sam interijere, servisirao uglavnom neke obiteljske teme ili teme nekih mojih prijatelja koji su bili moji prvi investitori. S njima sam imao veliki problem zato što su imali povjerenje i znanje, dali mi priliku, znali sve o arhitekturi, znali sve o meni, samo nisu imali novaca. A za arhitekturu je potrebno imati novaca. Pa su se jednog trena počeli pojavljivati ili društveni ili državni ili gradski investitori ili pak neki ljudi koji su vidjeli što radim i tako počeli naručivati projekte.
Obzirom da ste radili svojim prijateljima, a od nekoliko arhitekata sam čula da je zapravo iznimno važno poznavati ljude koji će živjeti u toj kući da bi tu kuću mogli napraviti za njih, kakvo je vaše iskustvo u tome?
To svi arhitekti govore i ja im ne vjerujem. Ali vjerujem u tu rečenicu koju je izrekao Frank Lloyd Wright. Ima jedna duhovitost koja je vezana za njega jer on je tako rekao, veliki Frank Lloyd Wright da bi rado živio u jednoj familiji bar mjesec dana da ih upozna pa da zna točno šta njima treba, kakve su im dnevne navike i tako dalje. Pa je zaista s njima živio i nakon mjesec dana pitali su ga kakvo mu je sad iskustvo, jel mogu krenut, a on je odgovorio: „znate šta, vama ne treba arhitekt, vama treba bračni savjetnik“. Ma nema se što identificirati, ima baratati sa svojim tijelom, znat svoje područje. I naravno puno razgovarat sa investitorima jer na kraju krajeva, on radi za njih i troši njihov novac. I ta jednadžba je jako jednostavna.
Što bi rekli koji je to projekt koji o vama najbolje govori?
Projekt pripada vremenu stasanja, vremenu znanja, vremenu moći i tada je aktualan i dobar. Čudim se danas kako sam u nekim projektima ginuo, sad ginem za ovu lokaciju ovdje i još neko vrijeme ću raditi na toj lokaciji. Ja se jako radujem dolazi ovdje svako jutro, jer ovdje imam i atelje, dolaziti na gradilište i to već godinu, dvije. Kao što sam se jako radovao ujutro krenuti sa istoka Zagreba gdje stanujem, putovati prema Kačićevoj 26, prema Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, posebno u periodu kad sam bio asistent Nenada Šegvića.
A oltar domovini?
Ja sam sa velikim respektom to radio. Ja nisam htio nikakav jeftiniji dizajnerski ili narativni kič plasirati u, na to mjesto. Ja sam htio da to mjesto drži vrijeme, ja se nisam htio baviti nikakvim simbolima kojima smo opsjednuti i nekim pričama, nikakvim glagoljicama, nikakvim šahovnicama, nikakvim elementima kojima zapravo da pitate ljude ne bi znali o čemu je riječ. Ja sam htio petrificirati središnji dio Zagreba sa tri simbola, nešto malo vode, nešto malo vatre, dakle, elementarnih stvari koje govore da smo bili, da jesmo i da ćemo, nadam se opstati.
Kad se bavite jednom kućom, koliko vremena posvećujete uređenju okoliša te građevine?
Zagrebačka arhitektonska škola nas je tako učila, da je to sve dio arhitekture. I kad kažete kuća, tu se podrazumijeva raspoloživa parcela, ne ono što zauzima kuća, dakle, teren kojeg zauzima tlocrt kuće, nego cijela, cijela parcela.
S kim ste tu najviše radili?
Bilo je sjajnih firmi koje su trudile zadovoljiti neke moje kriterije pa su išli uvijek u eksperiment. U Lučkom sam našao beton, u Pazinu sam našao kamen, drvo sam našao kod nekih dobrih stolara koji još uvijek znaju šta je stolarija, aluminij sam također našao negdje tamo u ovim krasnim krajevima Brezija, Svete nedjelje, stupnika i tako dalje.
Kroz život ste imali nekoliko izložbi, zar ne?
Evo, zatekli ste me, pa imao sam naravno, radio sam izložbe svoje, radio sam jednu sa Oskarom Kokojem, vrhunskim dizajnerom, radio sam neke svoje male izložbe, nisam imao nikad neku veliku izložbu, ali sam izdavao neke knjige koje su opet opisivale to što radim arhitekturu. Nisam imao nikakvu monografsku veliku temu i to me ne zanima, kao što me ne zanimaju nagrade za životno djelo, kao što me ne zanimaju velike monografije svega i svačega i tako dalje.
Rekli ste da ste sada u mirovini ali da radite više nego ikada, ljudi kad odu u mirovinu obično imaju neki hobi kojim se posvete. Znači, vama je arhitektura i posao i hobi i još uvijek ste tome posvećeni.
Pa da. Ja sam nesretan zbog toga ali nemam nikakav hobi, nikakav hobi nemam jer stalno radim i premalo se i odmaram jer stalno radim, što sasvim sigurno nije dobro. Imam najviše vremena za svoje unuke, a i to nije dovoljno, međutim to me inspirira, to me hrani ali stalno radim, to je to, nažalost, nemam hobi.
Profesore Fabijanić, hvala vam puno na razgovoru.
Hvala vama, bilo mi je zadovoljstvo.
Arhitektura i dizajn
Hrvatski dizajn namještaja kao spoj znanja, resursa i identiteta
Kroz malu povijest dizajna provela nas je dizajnerica Karla Kocijan, čiji rad prirodno nastavlja dugu tradiciju hrvatskog dizajna, ali je interpretira kroz suvremeni autorski izraz
U posljednjih desetak godina hrvatski dizajn, pa tako i hrvatski dizajn namještaja, sve se snažnije pozicionirao na međunarodnoj sceni.
Da interes za domaći dizajn ne jenjava potvrđeno je i 2025. godine na Zagreb Design Weeku. Ove godine su posjetitelji imali priliku upoznati brojne suvremene hrvatske proizvode, kao i prošetati izložbom predmeta iz 60-ih, 70-ih i 80-ih.
10 najpoznatijih komada namještaja u povijesti dizajna
Dizajn kao životni poziv
Kroz malu povijest dizajna provela nas je dizajnerica Karla Kocijan, čiji rad prirodno nastavlja dugu tradiciju hrvatskog dizajna, ali je interpretira kroz suvremeni autorski izraz. Kako sama ističe, dizajn ju zanima od najranijih dana.
“Uvijek sam nešto crtala i radila ili su to bili interijeri ili neki komadi namještaja ili neki
proizvodi. Jednostavno, od uvijek sam znala. Onda kada sam pisala napokon taj fakultet, to je bilo samo onako jedna zanimljiva igra” rekla je Karla.
Karla kaže da je odrasla u umjetničkoj obitelji, ali je vrlo rano znala da se neće baviti istim područjima kao ostali članovi obitelji, već dizajnom. Studij dizajna opisuje kao igru koja se s vremenom razvila u ozbiljan profesionalni poziv – i uživanje.
Povijesni temelji hrvatskog dizajnerskog namještaja
Karla podsjeća da se razvoj domaćeg dizajna snažno veže uz razdoblje nakon Drugog svjetskog rata. Industrijska proizvodnja ubrzano razvijala, kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj. Ističe da je Hrvatska raspolagala bogatim resursima, posebice šumama, što je omogućilo snažan razvoj proizvodnje namještaja.
Dodaje kako je važan trenutak bio i osnutak Obrtničke škole oko 1880. godine, današnje Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, čime se započelo sustavno obrazovanje kadrova. Kratko djelovanje Akademije primijenjene umjetnosti, iznjedrilo je visoko obrazovane stručnjake koji su kasnije zapošljavani u tvornicama.
Karla objašnjava da su tadašnji dizajneri često ostajali anonimni jer su proizvodi izlazili pod imenom tvornice. Navodi imena poput Adama Petranovića, Vlade Petričevića, Olega Hržića i Mladena Orešića kao ključne autore koji su iz industrijskog sustava izrasli u samostalna dizajnerska imena.
1989. otvoren je i Studij dizajna kao interdisciplinarni i interfakultetski studij.
Tradicija kao temelj suvremenog dizajna
Govoreći o današnjem trenutku, Karla naglašava da je važno tradiciju koristiti na inovativan način. Smatra da su domaći materijali, osobito drvo, velika prednost hrvatskog dizajna, jer suvremeni kupci sve više cijene prirodne materijale i lokalnu proizvodnju.
“Hrvatska je iznimno bogata šumskim resursima, što se prirodno odražava i na dizajn namještaja. Korištenje domaćeg drva ne predstavlja samo logičan izbor materijala, već i snažnu poveznicu s tradicijom i lokalnim identitetom“, kaže dizajnerica.
Upravo takvi prirodni materijali danas su sve traženiji – publika cijeni autentičnost, održivost i domaću proizvodnju.
Prema njezinim riječima, hrvatski dizajn danas je teško svesti na jedan prepoznatljiv stil, jer se globalni trendovi brzo šire i međusobno isprepliću.
“Prije je, recimo, skandinavski dizajn koji je bio vrlo specifičan jer su koristili tako svjetlo drvo, ali danas je to vrlo moderno pa onda i druge zemlje to koriste i teško je reći da baš Hrvatska ima neki konkretan potpis.”
Izazovi proizvodnje i tržišta
Jedan od najvećih izazova za domaće dizajnere, ističe Karla, i dalje je proizvodnja. Samostalnim autorima često je teško realizirati proizvod u većim serijama bez podrške tvornica, stručnjaka i infrastrukture. Unikatni komadi mogu se proizvesti u manjim količinama, no ozbiljniji iskorak na tržište zahtijeva suradnju s proizvođačima.
Zato smatra da je suradnja dizajnera i tvornica ključna – upravo takvi modeli omogućuju stvaranje proizvoda koji se ne samo proizvode, već i kvalitetno plasiraju i promoviraju, ne samo u Hrvatskoj nego i na međunarodnoj sceni.
“Kupci jako vole hrvatski dizajn, baš zato jer je iz Hrvatske, jer je to domaći proizvod”, kaže dizajnerica.
Kupci prepoznaju vrijednost domaćeg dizajna
Unatoč izazovima, interes za domaći dizajnerski namještaj raste. Karla kaže da kupci sve češće biraju hrvatske proizvode upravo zato što su domaći, kvalitetni i izrađeni od lokalnih materijala. Ako budžet dopušta, prednost se daje domaćem dizajnu, a čak i kada je budžet ograničen, mnogi su spremni uložiti u jedan dizajnerski komad s jasnim identitetom i pričom.
Vidljivosti značajno pridonose i manifestacije poput Zagreb Design Weeka, ali i međunarodni sajmovi poput milanskog Salone del Mobile, koji javnosti jasno pokazuju da je dizajn sastavni dio svakodnevnog života.
Dizajn koji ima budućnost
Tržište hrvatskog dizajnerskog namještaja danas se gradi na snažnim povijesnim temeljima i suvremenim autorskim pristupima. Kroz kvalitetu, promišljenu proizvodnju i snažnu prezentaciju, domaći dizajn sve se jasnije pozicionira – ne kao prolazni trend, već kao dugoročna vrijednost.
Arhitektura i dizajn
Kako se Milano i Cortina pripremaju za Zimske olimpijske igre 2026: novi projekti i moderne građevine
Zimske olimpijske igre Milano Cortina 2026 potaknule su niz arhitektonskih i urbanističkih zahvata koji nadilaze sportsku funkciju i oblikuju dugoročni razvoj gradova i krajolika.
Dolazak Zimskih olimpijskih igara Milano Cortina 2026 predstavlja jednu od najznačajnijih urbanih i infrastrukturnih transformacija u Italiji u posljednjih nekoliko desetljeća. Igre će se održati od 6. do 22. veljače 2026., a jedinstvene su po tome što se održavaju u više gradova i regija — uključujući Milano, Cortinu d’Ampezzo, Bormio, Livigno, Tesero, Predazzo i druge lokacije širom sjeverne Italije. Više od 90% sportskih objekata bit će postojeće ili privremene strukture, no neki ključni objekti su sasvim novi, dizajnirani posebno za ove Igre.
Rok Žnidaršić otkrio tajnu projektiranja javnih prostora
Olimpijsko selo Milano – dugoročna vizija održivosti
Jedan od najvažnijih arhitektonskih zahvata povezanih sa Zimskim olimpijskim igrama Milano Cortina 2026 je novo Olympic & Paralympic Village u milanskoj četvrti Porta Romana, projektu koji nadilazi okvire privremene sportske infrastrukture i pozicionira se kao dugoročni alat urbane transformacije. Autorski potpis nosi renomirani studio Skidmore, Owings & Merrill (SOM), dok se lokacija – nekadašnja željeznička radionica – reinterpretira kroz suvremeni urbanistički i arhitektonski jezik.
Kompleks se sastoji od šest novih stambenih volumena, organiziranih oko mreže javnih i polujavnih prostora, te dviju obnovljenih povijesnih građevina koje zadržavaju industrijski identitet lokacije. Takva prostorna kompozicija uspostavlja ravnotežu između nove izgradnje i postojećeg konteksta, stvarajući mjerilo primjereno okolnoj urbanoj strukturi. Tijekom Olimpijskih i Paraolimpijskih igara selo će osigurati smještaj za oko 1.700 sportaša i članova delegacija, no njegova stvarna vrijednost leži u planski osmišljenoj postolimpijskoj transformaciji.
Nakon završetka Igara, kompleks će biti prenamijenjen u najveći studentski stambeni sklop u Italiji, uz dodatne sadržaje poput trgovina, ugostiteljskih prostora i otvorenih javnih površina, čime se Porta Romana integrira u širi gradski život. Projekt se pritom oslanja na visoke standarde energetske učinkovitosti i održive gradnje – izveden je prema kriterijima Nearly Zero Energy Building (NZEB), uz primjenu masivnog drva kao konstrukcijskog materijala, solarnih panela, zelenih krovova te sustava za prikupljanje i ponovnu uporabu oborinskih voda.
Olympic & Paralympic Village u Porta Romani predstavlja primjer suvremenog pristupa olimpijskoj arhitekturi, u kojem se privremena funkcija koristi kao poluga za trajnu urbanu regeneraciju. Umjesto izoliranog sportskog objekta, projekt stvara novi gradski fragment s jasno definiranom društvenom, prostornom i ekološkom vrijednošću, potvrđujući ulogu arhitekture kao ključnog aktera u oblikovanju održivog grada.
Nova generacija igrališta u Hrvatskoj: Ugodnija, zelenija i održivija
Arena Santa Giulia — novo središte sporta i društvenih događanja
Arena Santa Giulia jedna je od najvažnijih novih sportskih građevina realiziranih u sklopu priprema za Zimske olimpijske igre Milano Cortina 2026 te predstavlja novo središte sportskih i društvenih događanja u Milanu. Projekt potpisuju David Chipperfield Architects u suradnji s inženjerskim uredom Arup, a arena je smještena u brzo razvijajućoj urbanoj zoni Santa Giulia, koja se ovim zahvatom dodatno integrira u širi gradski kontekst.
Objekt ima kapacitet od približno 15.000 do 16.000 gledatelja i tijekom Igara ugostit će natjecanja u olimpijskom hokeju na ledu i para hokeju. Arhitektonski koncept reinterpretira tipologiju klasičnog amfiteatra, s jasno artikuliranim volumenom i snažnim prostornim identitetom, stvarajući suvremenu građevinu koja istodobno odgovara zahtjevima velikih sportskih događanja i urbanog mjerila okolnog područja. Arena je zamišljena kao višefunkcionalna struktura, čija će se fleksibilnost posebno očitovati u postolimpijskoj fazi.
Nakon završetka Igara, Arena Santa Giulia bit će namijenjena širokom spektru sportskih, kulturnih i glazbenih događanja, čime se pozicionira kao trajna infrastrukturna i društvena investicija za grad. Ipak, proces realizacije pratio je pojačan nadzor javnosti i struke, što je bilo vidljivo kroz intenzivnu medijsku pozornost uslijed radova koji su se odvijaju gotovo do samog početka Igara. Santagiulia Arena je otvorila svoja vrata za testna događanja početkom siječnja, no još se obavljaju pojedini završni građevinski i infrastrukturni radovi u predstojećim tjednima, uključujući dovršavanje gostinskih prostora i opremanja pratećih sadržaja.
Privremene i rekonfigurirane sportske dvorane
Uz nove trajne objekte, značajan dio sportske infrastrukture za Zimske olimpijske igre Milano Cortina 2026 temelji se na privremenim i rekonfiguriranim dvoranama, koje igraju ključnu ulogu u organizaciji natjecanja. Kompleks Fiera Milano Rho prilagođava se tako da privremeno funkcionira kao višefunkcionalni sportski centar za hokej na ledu i brzinsko klizanje, oslanjajući se na postojeću sajamsku infrastrukturu. Za razliku od klasičnih sportskih arena, ove strukture projektirane su isključivo za potrebe Igara te će nakon njihova završetka biti uklonjene ili vraćene u izvorno stanje. Takav pristup smanjuje dugoročne troškove održavanja i rizik stvaranja neiskorištenih sportskih objekata, istovremeno omogućujući veću fleksibilnost u prostornom i programskom planiranju. Kombinacija trajnih i privremenih rješenja tako se nameće kao jedan od ključnih strateških elemenata održivog modela organizacije Igara.
Novi i rekonstruirani objekti izvan Milana
Zimske olimpijske igre Milano Cortina 2026 prostorno su disperzirane izvan urbanog okvira Milana, a značajan dio infrastrukturnih zahvata realizira se u planinskim regijama sjeverne Italije, gdje se naglasak stavlja na prilagodbu postojećih lokacija i umjerenu novu izgradnju. U Dolomitima, Olympic Village u Predazzu organiziran je kao skup od pet novih paviljona namijenjenih smještaju sportaša koji se natječu u nordijskim i skijaškim disciplinama, uz posebnu pažnju posvećenu uklapanju u osjetljiv alpski krajolik.
Mislav Salitrežić: Od Lego kockica do stadiona u Osijeku
Istodobno, u Cortini d’Ampezzo provodi se rekonstrukcija povijesnog kliznog centra kroz projekt Cortina Sliding Centre, koji će ugostiti natjecanja u bobu, skeletonu i sanjkanju. Obnova postojećeg olimpijskog objekta provodi se u skladu s suvremenim sigurnosnim, tehničkim i ekološkim standardima, čime se osigurava kontinuitet sportske infrastrukture bez potrebe za izgradnjom potpuno nove staze. Ovi zahvati potvrđuju strategiju Igara koja balansira između funkcionalnih zahtjeva vrhunskog sporta i odgovornog odnosa prema prirodnom i izgrađenom okruženju.
Milano Cortina 2026 predstavlja spoj inovativnog urbanog razvoja, arhitektonskog dizajna i održivih rješenja. Kroz projekte poput Olimpijskog sela, Arene Santa Giulia i privremenih sportskih objekata, Italija ne samo da stvara infrastrukturu za jedinstveni olimpijski spektakl, već i trajne resurse za lokalne zajednice i održivi urbani razvoj. Ti projekti ostavit će značajan trag na gradove poput Milana i regije oko Dolomita – dugoročno privlačeći studente, turiste i sportaše daleko nakon završetka Igara.
