Arhitektura i dizajn
Intervju prof. Nenad Fabijanić: Arhitektura – i posao i hobi
Prof. Fabijanić, je li arhitektura u vašem životu sve ono što ste očekivali od nje da će biti, kad ste upisivali fakultet?
prof. Nenad Fabijanić, dr. art.: Više od toga. Kad se upisuje fakultet onda se čovjek pita kako ću se snaći, reference koje sam tada imao bile su skromne, gimnazijalske, ali sam sretao neke ljude koji su me impresionirali svojim opusom, svojim znanjem, svojim zadovoljstvom u poslu.
Tko vas je impresionirao?
Ivan Vitić, poslije Neven Šegvić, posebno Ivan Vitić. Njegov način rada i organizacija njegovog posla. Ponašanje, biro koji je bio među prvima u Zagrebu, gotovo jedini privatni biro u to doba. Nisam znao gdje ću i što ću, posebno ne na prvoj godini gdje mi gimnazijalci tada smo bili zbunjeni jednom dimenzijom koja je bila orijentirana na tehniku, znanje, prirodne znanosti, matematiku, geometriju, perspektivu i tako dalje i tako dalje. Poslije se tu nekom određenom ambicijom, a ja volim tu riječ, i mnogi ju krivo upotrebljavaju i smatraju da je kriva, sam pokazao interes da dokučim neke teme. To se dešavalo sukcesivno kroz život.
Vi ste svoj talent zapravo pokazali na raznim segmentima. Od izložbe, scenografije do arhitekture, jel nas možete provesti kroz taj jedan proces, kako počinje, odakle inspiracija.
Meni je bilo u interesu što prije vidjeti nešto izvedeno, bilo šta. Pa sam počeo sa televizijskom scenografijom. Nekom igrom slučaja jer sam bio blizak televiziji u to doba i svemu onom što vole mladi, kako se to kaže, rock and rollu i u to vrijeme ’60-tih, ’70-tih godina kad su bili začeci tih stvari, onda sam se želio pojaviti i kao scenograf i to mi je uspjelo. I radio sam jako dugo na Hrvatskoj televiziji kao scenograf, možda najviše emisija sam opremio scenografskih ali da se ne hvalimo, kvantiteta ne znači i kvaliteta.
Nakon toga sam zapravo postao asistent na Arhitektonskom fakultetu. Na direktan poziv velikog arhitekta i pedagoga Nevena Šegvića. Tražio je da ja dođem na fakultet s njim radit, jer sam se dokazao u nekim malim sitnim akcijama koje sam s njim provodio. To je bilo iznenađenje jer tako mlad čovjek, ja sam tada imao dvije godine nakon diplome, dakle, to je bila ’77 godina, prošlog stoljeća, me pozvao da budem asistent tada, velikog karizmatičnog profesora Nevena Šegvića.
Radio sam natječaje, radio sam interijere, servisirao uglavnom neke obiteljske teme ili teme nekih mojih prijatelja koji su bili moji prvi investitori. S njima sam imao veliki problem zato što su imali povjerenje i znanje, dali mi priliku, znali sve o arhitekturi, znali sve o meni, samo nisu imali novaca. A za arhitekturu je potrebno imati novaca. Pa su se jednog trena počeli pojavljivati ili društveni ili državni ili gradski investitori ili pak neki ljudi koji su vidjeli što radim i tako počeli naručivati projekte.
Obzirom da ste radili svojim prijateljima, a od nekoliko arhitekata sam čula da je zapravo iznimno važno poznavati ljude koji će živjeti u toj kući da bi tu kuću mogli napraviti za njih, kakvo je vaše iskustvo u tome?
To svi arhitekti govore i ja im ne vjerujem. Ali vjerujem u tu rečenicu koju je izrekao Frank Lloyd Wright. Ima jedna duhovitost koja je vezana za njega jer on je tako rekao, veliki Frank Lloyd Wright da bi rado živio u jednoj familiji bar mjesec dana da ih upozna pa da zna točno šta njima treba, kakve su im dnevne navike i tako dalje. Pa je zaista s njima živio i nakon mjesec dana pitali su ga kakvo mu je sad iskustvo, jel mogu krenut, a on je odgovorio: „znate šta, vama ne treba arhitekt, vama treba bračni savjetnik“. Ma nema se što identificirati, ima baratati sa svojim tijelom, znat svoje područje. I naravno puno razgovarat sa investitorima jer na kraju krajeva, on radi za njih i troši njihov novac. I ta jednadžba je jako jednostavna.
Što bi rekli koji je to projekt koji o vama najbolje govori?
Projekt pripada vremenu stasanja, vremenu znanja, vremenu moći i tada je aktualan i dobar. Čudim se danas kako sam u nekim projektima ginuo, sad ginem za ovu lokaciju ovdje i još neko vrijeme ću raditi na toj lokaciji. Ja se jako radujem dolazi ovdje svako jutro, jer ovdje imam i atelje, dolaziti na gradilište i to već godinu, dvije. Kao što sam se jako radovao ujutro krenuti sa istoka Zagreba gdje stanujem, putovati prema Kačićevoj 26, prema Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, posebno u periodu kad sam bio asistent Nenada Šegvića.
A oltar domovini?
Ja sam sa velikim respektom to radio. Ja nisam htio nikakav jeftiniji dizajnerski ili narativni kič plasirati u, na to mjesto. Ja sam htio da to mjesto drži vrijeme, ja se nisam htio baviti nikakvim simbolima kojima smo opsjednuti i nekim pričama, nikakvim glagoljicama, nikakvim šahovnicama, nikakvim elementima kojima zapravo da pitate ljude ne bi znali o čemu je riječ. Ja sam htio petrificirati središnji dio Zagreba sa tri simbola, nešto malo vode, nešto malo vatre, dakle, elementarnih stvari koje govore da smo bili, da jesmo i da ćemo, nadam se opstati.
Kad se bavite jednom kućom, koliko vremena posvećujete uređenju okoliša te građevine?
Zagrebačka arhitektonska škola nas je tako učila, da je to sve dio arhitekture. I kad kažete kuća, tu se podrazumijeva raspoloživa parcela, ne ono što zauzima kuća, dakle, teren kojeg zauzima tlocrt kuće, nego cijela, cijela parcela.
S kim ste tu najviše radili?
Bilo je sjajnih firmi koje su trudile zadovoljiti neke moje kriterije pa su išli uvijek u eksperiment. U Lučkom sam našao beton, u Pazinu sam našao kamen, drvo sam našao kod nekih dobrih stolara koji još uvijek znaju šta je stolarija, aluminij sam također našao negdje tamo u ovim krasnim krajevima Brezija, Svete nedjelje, stupnika i tako dalje.
Kroz život ste imali nekoliko izložbi, zar ne?
Evo, zatekli ste me, pa imao sam naravno, radio sam izložbe svoje, radio sam jednu sa Oskarom Kokojem, vrhunskim dizajnerom, radio sam neke svoje male izložbe, nisam imao nikad neku veliku izložbu, ali sam izdavao neke knjige koje su opet opisivale to što radim arhitekturu. Nisam imao nikakvu monografsku veliku temu i to me ne zanima, kao što me ne zanimaju nagrade za životno djelo, kao što me ne zanimaju velike monografije svega i svačega i tako dalje.
Rekli ste da ste sada u mirovini ali da radite više nego ikada, ljudi kad odu u mirovinu obično imaju neki hobi kojim se posvete. Znači, vama je arhitektura i posao i hobi i još uvijek ste tome posvećeni.
Pa da. Ja sam nesretan zbog toga ali nemam nikakav hobi, nikakav hobi nemam jer stalno radim i premalo se i odmaram jer stalno radim, što sasvim sigurno nije dobro. Imam najviše vremena za svoje unuke, a i to nije dovoljno, međutim to me inspirira, to me hrani ali stalno radim, to je to, nažalost, nemam hobi.
Profesore Fabijanić, hvala vam puno na razgovoru.
Hvala vama, bilo mi je zadovoljstvo.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Frank Gehry: Arhitekt koji je zgrade pretvarao u skulpture
U petak, 5. prosinca, preminuo je Frank O. Gehry — vizionar čije su fluidne forme i hrabre strukture obilježile suvremenu arhitekturu i inspirirale generacije.
Frank O. Gehry ostaje upamćen kao jedan od najutjecajnijih i najprepoznatljivijih arhitekata suvremenog doba, vizionar koji je svojim hrabrim, originalnim i eksperimentalnim pristupom trajno ostavio trag u promišljanju moderne arhitekture. Gehry je bio poznat po arhitekturi koja više nalikuje kiparstvu nego tradicionalnoj gradnji. Zgrade koje je projektirao često imaju zakrivljene, valovite, asimetrične formacije. Metal, staklo, čelik i druge neklasične kombinacije postaju dio organskog, ponekad gotovo futurističkog ili nadrealnog doživljaja.
Ovaj pristup — ponekad dramatičan, ponekad provokativan — natjerao je promatrače da preispitaju što arhitektura može biti: ne samo funkcionalna, nego i emotivna, simbolična vizualna izjava.
Iako ga mnogi smatraju američkim arhitektom Frank Gehry rođen 28. veljače 1929. u Torontu. Godine 1947. seli u Kaliforniju i 1951. završava studiji arhitekrure na University of Southern California. Nakon kraćeg iskustva rada u uredima Welton Becket&Associates i onom Victora Gruena, 1962. osniva svoju tvrtku Frank O. Gehry Associates u Los Angelesu.
Već u ranim radovima manifestirala se njegova želja da odbaci hladnu, strogu uobičajenu modernističku estetiku i da stvara na način koji je eksperimentalniji i osobniji — neobični oblici, neočekivani materijali, fluidne linije.
Zaha Hadid – umjetnica prostora koja je oblikovala budućnost
Eksperimenti s namještajem i “spretnim materijalima”
U kasnim 1960-ima i početkom 1970-ih lansirao je kolekciju namještaja pod nazivom Easy Edges — seriju stolica i stolova od višeslojno presavinutog kartona. Materijala koji je u to vrijeme mnogima djelovao trivijalno, Gehry je pretočio u neočekivano čvrste, praktične i vizualno jedinstvene objekte.
Prvi arhitektonski zaokret — kuća u Santa Monici
Prekretnica u Gehryjevoj karijeri dogodila se 1978. kada je rekonstruirao vlastitu kuću u Santa Monici. Staru drvenu kuću — običan američki bungalow — “umotao” je u slojeve industrijskih materijala: metalne ploče, lančanu ogradu, staklo i neobrađeno drvo. Time je stvorio dramatičnu, dekonstruiranu formu koja je izazvala negodovanje susjeda, ali i ogromno zanimanje arhitektonske javnost. Ta kuća nije bila samo dom — bila je izjava: arhitektura ne mora biti uglađena i “skupa”, može biti sirova, iskrena, eksperimentalna. Gehry više nije bio samo arhitekt — postao je inovator, ekscentrik, nekonvencionalni umjetnik koji preispituje granice prostora.
Najznačajniji radovi – kada arhitekura postane skulptura
Kako se njegova karijera razvijala, Gehry je dobijao sve veće zadatke — i slobode. U osamdesetim i devedesetim godinama počeli su ključni međunarodni projekti koji su ga učinili legendom.
Guggenheim Museum Bilbao
Guggenheim Museum Bilbao, otvoren 1997., predstavlja možda njegovo najprepoznatljivije djelo i nezaobilazan simbol suvremene arhitekture. Njegova fasada obložena titanijem — savijena, valovita, razigranih oblika — daje zgradi dinamičan, gotovo živ karakter. Kao da je građevina u stalnom pokretu. Unutrašnjost muzeja, s fluidnom raspodjelom prostora i atrijima, omogućava slobodan protok posjetitelja i igru svjetla i sjene — često su istaknutu kao dio jedinstvene čarolije prostora. No značaj Guggenheima u Bilbau nadilazi estetiku: projekt je pokrenuo veliku kulturnu i gospodarsku preobrazbu grada — fenomen poznat kao Bilbao effect. U prvim godinama nakon otvaranja, milijuni posjetitelja izmijenili su percepciju grada. Time je dokazano da arhitektura — atraktivna, hrabra, neuobičajena — može redefinirati urbani identitet.
Walt Disney Concert Hall
Walt Disney Concert Hall, dovršen 2003., svakako je jedan od najvažnijih kulturnih objekata Los Angeles-a. Zgrada je ujdeno i jedan od najboljih primjera kako arhitektura i akustika mogu spojiti estetiku i funkcionalnost. Eksterijer zgrade čine valovite, zakrivljene površine od brušenog nehrđajućeg čelika. Paneli koji svjetlucaju na suncu i reflektiraju svjetlost grada dijeluju poput jedra broda zarobljena u urbanim vjetrovima. Taj “pokret” u metalu, simbolizirajući glazbu, ritam i dinamiku Los Angelesa, postao je vizualni potpis Gehryjevog pristupa.
Dancing House u Pragu
Među Gehryjevim najpoznatijim europskim projektima ističe se i Dancing House u Pragu (1996.), zgrada koju je realizirao u suradnji s arhitektom Vlado Milunićem. Smještena uz rijeku Vltavu, na mjestu koje je dugo čekalo obnovu nakon bombardiranja u Drugom svjetskom ratu, Dancing House postala je simbol moderne transformacije povijesnog grada. Sastavljena od dva kontrastna volumena — jednog valovitog, staklenog oblika koji djeluje nestabilno i plesno, te drugog čvršćeg, cilindričnog, “ukoso” raščlanjenog kamenom — građevina je ubrzo dobila nadimak “Fred and Ginger”, prema slavnom plesnom dvojcu. Gehry je kasnije isticao da nije želio da se taj naziv koristi službeno, ali ideja pokreta, ritma i plesne dinamike ostala je ključna za razumijevanje zgrade. Dancing House označava i važan trenutak u njegovom opusu — pokazuje kako Gehry uspijeva uvesti fluidnost, razigranost i eksperimentalnu energiju u urbane cjeline koje su povijesno stroge, ali istovremeno poštovati kontekst, ljestvicu i duh mjesta. Danas se smatra jednim od najprepoznatljivijih simbola suvremene arhitekture u Pragu.
Frank O. Gehry ostaje upamćen kao jedan od najutjecajnijih i najprepoznatljivijih arhitekata suvremenog doba, vizionar koji je svojim hrabrim, originalnim i eksperimentalnim pristupom trajno promijenio tijek moderne arhitekture. Njegova sposobnost da kombinira skulpturalnu slobodu s funkcionalnošću rezultirala je građevinama koje nisu samo prostori, nego doživljaji—arhitektonska djela koja iznova definiraju odnos između materijala, forme i emocije. Gehryjev rad predstavlja nepresušan izvor inspiracije i dokaz da arhitektura može biti jednako provokativna, poetična i inovativna kao i svaka druga umjetnička disciplina.
Norman Robert Foster – arhitekt koji je promijenio lice moderne arhitekture
Arhitekti i arhitektonski projekti
Norman Robert Foster – arhitekt koji je promijenio lice moderne arhitekture
Norman Robert Foster jedno je od najutjecajnijih imena suvremene arhitekture, vizionar koji je zauvijek promijenio način na koji promatramo gradove, tehnologiju i održivost. Njegovi projekti — od londonskog Gherkina i njujorškog Hearst Towera do berlinskog Reichstaga — ističu se hrabrim konstrukcijskim rješenjima, inovativnim korištenjem stakla i čelika te neprestanim naglaskom na ekologiji i društvenoj odgovornosti arhitekture. Dobitnik je niza najprestižnijih nagrada, među kojima se ističe Pritzker, a od 2016. je i dopisni je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Norman Robert Foster rođen je 1935. u skromnoj radničkoj obitelji u Manchesteru, gdje je rano razvio fascinaciju tehnologijom, avionima i graditeljstvom. Nakon što je radio razne poslove, uključujući i službu u Kraljevskom ratnom zrakoplovstvu, upisao je arhitekturu na University of Manchester, a potom završio prestižni Yale, gdje se dodatno oblikovao njegov modernistički pogled na arhitekturu. Njegovi rani profesionalni koraci uključuju osnivanje studija Team 4, a zatim i Foster + Partners, kroz koji je izgradio karijeru jednog od najutjecajnijih arhitekata današnjice, poznatog po inovacijama, tehnološkoj eleganciji i strastvenoj predanosti održivosti.
Arhitektura kao društveni i ekološki manifest
Projekti Normana Fostera ne nastoje samo impresionirati oblikom, nego poboljšati kvalitetu života, smanjiti potrošnju energije i potaknuti transparentniji odnos društva i institucija. Često je naglašavao da arhitektura mora biti humanistička disciplina — ona koja služi ljudima i prirodi te predviđa potrebe budućih generacija.
Najpoznatiji projekti Normana Fostera
1. The Gherkin (London, 2003)
Ikoničan londonski neboder, prepoznatljiv po aerodinamičnom obliku „krastavca“, visok je 180 metara i predstavio je sasvim novu filozofiju poslovnih zgrada. Njegova fasadna dijagrid struktura omogućava prirodnu ventilaciju i obilje dnevnog svjetla, čineći zgradu jednim od pionira ekološki orijentirane visoke gradnje u Europi. The Gherkin je postao simbol Londona i jedan od najfotografiranijih modernih objekata u svijetu.
2. Hearst Tower (New York, 2003 – 2006)
Prva certificirana „zelena“ uredska zgrada u New Yorku uzdigla se iznad povijesne baze iz 1920-ih, pokazujući kako se staro i novo mogu spojiti u skladnu cjelinu. Prepoznatljiva dijagonalna čelična mreža eliminira potrebu za klasičnim vertikalnim stupovima, smanjujući količinu čelika i energiju potrebnu za gradnju. Hearst Tower postao je simbol održive arhitekture u srcu Manhattan-a.
3. City Hall (London, 2002)
Ova obla, futuristička građevina dizajnirana je tako da smanjuje površinu, čime se poboljšava energetska učinkovitost. Zgrada London City Halla odiše transparentnošću: spiralne unutarnje rampe i dominantno staklo simboliziraju otvorenost gradske uprave javnosti, ideju koja proizlazi iz Fosterove duboke vjere u društvenu ulogu arhitekture.
4. Reichstag – kupola Bundestaga (Berlin, 1999)
Rekonstrukcija povijesne zgrade njemačkog parlamenta jedan je od najpoznatijih Fosterovih zahvata. Staklena kupola s unutarnjim konusom obloženim reflektirajućim panelima usmjerava prirodno svjetlo u dvoranu i služi kao element prirodne ventilacije. Zgrada je projektirana da bude gotovo „0-carbon“ još krajem 1990-ih, što je u to vrijeme bilo revolucionarno.
Foster je ovaj projekt opisao riječima:
„Ta kupola s konusom koji reflektira prirodno svjetlo i koji izvlači zrak kroz zgradu dio je ekologije i čini je praktički zgradom s nultom emisijom – manifestom čiste energije izgrađenim još 1990-ih. Iznad svega, ona je demokracija u akciji, jer u kupoli je javnost doslovno iznad političara, koji moraju odgovarati narodu.“
5. Millennium Bridge (London, 2000)
Millennium Bridge, pješački most preko Temze koji povezuje St Paul’s Cathedral i Tate Modern, nastao je kroz suradnju Foster + Partnersa, inženjera Ove Arupa i kipara Anthonyja Cara. Dizajniran kao lagana, elegantna „oštrica svjetla“, most naglašava minimalizam i prozračnost, ne zaklanjajući panoramu grada. Iako je zbog početnog kolebanja stekao nadimak „Wobbly Bridge“, nakon tehničkih dorada postao je jedan od najprepoznatljivijih londonskih mostova i još jedan primjer Fosterova karakterističnog spoja estetike i inženjerske inovacije.
Savjet mladim arhitektima i kreatorima budućnosti
Na pitanje kakav bi savjet dao mladim studentima koji su tek diplomirali, Foster je odgovorio:
„Taj bih savjet dao i sam sebi – ostani student. Ako ne učiš, to znači da nisi kreativan.“
Taj citat savršeno oslikava njegov pristup radu: biti arhitekt znači biti trajno znatiželjan, otvoren i spreman učiti. Upravo je ta filozofija omogućila Fosteru da više od šest desetljeća ostane na samom vrhu svjetske arhitekture.
Norman Robert Foster nije samo tvorac nekih od najprepoznatljivijih građevina našeg vremena — on je arhitekt koji je redefinirao povezanost tehnologije, ekologije i društva. Njegovi projekti postali su simboli transparentnosti, inovacije i održivosti, dok njegov životni credo podsjeća da se istinska kreativnost rađa iz neprestanog učenja.
