Arhitektura i dizajn
Intervju prof. Nenad Fabijanić: Arhitektura – i posao i hobi
Prof. Fabijanić, je li arhitektura u vašem životu sve ono što ste očekivali od nje da će biti, kad ste upisivali fakultet?
prof. Nenad Fabijanić, dr. art.: Više od toga. Kad se upisuje fakultet onda se čovjek pita kako ću se snaći, reference koje sam tada imao bile su skromne, gimnazijalske, ali sam sretao neke ljude koji su me impresionirali svojim opusom, svojim znanjem, svojim zadovoljstvom u poslu.
Tko vas je impresionirao?
Ivan Vitić, poslije Neven Šegvić, posebno Ivan Vitić. Njegov način rada i organizacija njegovog posla. Ponašanje, biro koji je bio među prvima u Zagrebu, gotovo jedini privatni biro u to doba. Nisam znao gdje ću i što ću, posebno ne na prvoj godini gdje mi gimnazijalci tada smo bili zbunjeni jednom dimenzijom koja je bila orijentirana na tehniku, znanje, prirodne znanosti, matematiku, geometriju, perspektivu i tako dalje i tako dalje. Poslije se tu nekom određenom ambicijom, a ja volim tu riječ, i mnogi ju krivo upotrebljavaju i smatraju da je kriva, sam pokazao interes da dokučim neke teme. To se dešavalo sukcesivno kroz život.
Vi ste svoj talent zapravo pokazali na raznim segmentima. Od izložbe, scenografije do arhitekture, jel nas možete provesti kroz taj jedan proces, kako počinje, odakle inspiracija.
Meni je bilo u interesu što prije vidjeti nešto izvedeno, bilo šta. Pa sam počeo sa televizijskom scenografijom. Nekom igrom slučaja jer sam bio blizak televiziji u to doba i svemu onom što vole mladi, kako se to kaže, rock and rollu i u to vrijeme ’60-tih, ’70-tih godina kad su bili začeci tih stvari, onda sam se želio pojaviti i kao scenograf i to mi je uspjelo. I radio sam jako dugo na Hrvatskoj televiziji kao scenograf, možda najviše emisija sam opremio scenografskih ali da se ne hvalimo, kvantiteta ne znači i kvaliteta.
Nakon toga sam zapravo postao asistent na Arhitektonskom fakultetu. Na direktan poziv velikog arhitekta i pedagoga Nevena Šegvića. Tražio je da ja dođem na fakultet s njim radit, jer sam se dokazao u nekim malim sitnim akcijama koje sam s njim provodio. To je bilo iznenađenje jer tako mlad čovjek, ja sam tada imao dvije godine nakon diplome, dakle, to je bila ’77 godina, prošlog stoljeća, me pozvao da budem asistent tada, velikog karizmatičnog profesora Nevena Šegvića.
Radio sam natječaje, radio sam interijere, servisirao uglavnom neke obiteljske teme ili teme nekih mojih prijatelja koji su bili moji prvi investitori. S njima sam imao veliki problem zato što su imali povjerenje i znanje, dali mi priliku, znali sve o arhitekturi, znali sve o meni, samo nisu imali novaca. A za arhitekturu je potrebno imati novaca. Pa su se jednog trena počeli pojavljivati ili društveni ili državni ili gradski investitori ili pak neki ljudi koji su vidjeli što radim i tako počeli naručivati projekte.
Obzirom da ste radili svojim prijateljima, a od nekoliko arhitekata sam čula da je zapravo iznimno važno poznavati ljude koji će živjeti u toj kući da bi tu kuću mogli napraviti za njih, kakvo je vaše iskustvo u tome?
To svi arhitekti govore i ja im ne vjerujem. Ali vjerujem u tu rečenicu koju je izrekao Frank Lloyd Wright. Ima jedna duhovitost koja je vezana za njega jer on je tako rekao, veliki Frank Lloyd Wright da bi rado živio u jednoj familiji bar mjesec dana da ih upozna pa da zna točno šta njima treba, kakve su im dnevne navike i tako dalje. Pa je zaista s njima živio i nakon mjesec dana pitali su ga kakvo mu je sad iskustvo, jel mogu krenut, a on je odgovorio: „znate šta, vama ne treba arhitekt, vama treba bračni savjetnik“. Ma nema se što identificirati, ima baratati sa svojim tijelom, znat svoje područje. I naravno puno razgovarat sa investitorima jer na kraju krajeva, on radi za njih i troši njihov novac. I ta jednadžba je jako jednostavna.
Što bi rekli koji je to projekt koji o vama najbolje govori?
Projekt pripada vremenu stasanja, vremenu znanja, vremenu moći i tada je aktualan i dobar. Čudim se danas kako sam u nekim projektima ginuo, sad ginem za ovu lokaciju ovdje i još neko vrijeme ću raditi na toj lokaciji. Ja se jako radujem dolazi ovdje svako jutro, jer ovdje imam i atelje, dolaziti na gradilište i to već godinu, dvije. Kao što sam se jako radovao ujutro krenuti sa istoka Zagreba gdje stanujem, putovati prema Kačićevoj 26, prema Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, posebno u periodu kad sam bio asistent Nenada Šegvića.
A oltar domovini?
Ja sam sa velikim respektom to radio. Ja nisam htio nikakav jeftiniji dizajnerski ili narativni kič plasirati u, na to mjesto. Ja sam htio da to mjesto drži vrijeme, ja se nisam htio baviti nikakvim simbolima kojima smo opsjednuti i nekim pričama, nikakvim glagoljicama, nikakvim šahovnicama, nikakvim elementima kojima zapravo da pitate ljude ne bi znali o čemu je riječ. Ja sam htio petrificirati središnji dio Zagreba sa tri simbola, nešto malo vode, nešto malo vatre, dakle, elementarnih stvari koje govore da smo bili, da jesmo i da ćemo, nadam se opstati.
Kad se bavite jednom kućom, koliko vremena posvećujete uređenju okoliša te građevine?
Zagrebačka arhitektonska škola nas je tako učila, da je to sve dio arhitekture. I kad kažete kuća, tu se podrazumijeva raspoloživa parcela, ne ono što zauzima kuća, dakle, teren kojeg zauzima tlocrt kuće, nego cijela, cijela parcela.
S kim ste tu najviše radili?
Bilo je sjajnih firmi koje su trudile zadovoljiti neke moje kriterije pa su išli uvijek u eksperiment. U Lučkom sam našao beton, u Pazinu sam našao kamen, drvo sam našao kod nekih dobrih stolara koji još uvijek znaju šta je stolarija, aluminij sam također našao negdje tamo u ovim krasnim krajevima Brezija, Svete nedjelje, stupnika i tako dalje.
Kroz život ste imali nekoliko izložbi, zar ne?
Evo, zatekli ste me, pa imao sam naravno, radio sam izložbe svoje, radio sam jednu sa Oskarom Kokojem, vrhunskim dizajnerom, radio sam neke svoje male izložbe, nisam imao nikad neku veliku izložbu, ali sam izdavao neke knjige koje su opet opisivale to što radim arhitekturu. Nisam imao nikakvu monografsku veliku temu i to me ne zanima, kao što me ne zanimaju nagrade za životno djelo, kao što me ne zanimaju velike monografije svega i svačega i tako dalje.
Rekli ste da ste sada u mirovini ali da radite više nego ikada, ljudi kad odu u mirovinu obično imaju neki hobi kojim se posvete. Znači, vama je arhitektura i posao i hobi i još uvijek ste tome posvećeni.
Pa da. Ja sam nesretan zbog toga ali nemam nikakav hobi, nikakav hobi nemam jer stalno radim i premalo se i odmaram jer stalno radim, što sasvim sigurno nije dobro. Imam najviše vremena za svoje unuke, a i to nije dovoljno, međutim to me inspirira, to me hrani ali stalno radim, to je to, nažalost, nemam hobi.
Profesore Fabijanić, hvala vam puno na razgovoru.
Hvala vama, bilo mi je zadovoljstvo.
Arhitektura i dizajn
Arhitektonska čuda Dubaija: Gradnja koja pomiče granice
Dubai, jedan od sedam Ujedinjenih Arapskih Emirata, u posljednjih nekoliko desetljeća postao je sinonim za luksuz, inovaciju i spektakularnu arhitekturu. Nekada mala luka u pustinji, danas je Dubai globalna metropola čija se vizura mijenja gotovo iz dana u dan. Grad se kontinuirano širi — ne samo po visini svojih nebodera, već i prostorno i demografski. Od 1975. do 2015. izgrađeno je gotovo 970 km² urbanog područja, što simbolizira izuzetan rast u odnosu na skromnih 54 km² prije nekoliko desetljeća.
U samo posljednjih nekoliko godina grad je doživio tehnološki i građevinski „boom“. Prema industrijskim izvorima, u 2024. godini bilo je preko 4.000 aktivnih građevinskih projekata diljem emirata, što svjedoči o stalnoj dinamici izgradnje. Dubai je također postao svjetski lider u broju visokih zgrada: do 2025. UAE je imao oko 345 nebodera visine preko 200 m, čime je prestigao mnoge velike zemlje po broju visokih zgrada. Grad se tako već godinama profilira kao epicentar modernih arhitektonskih ideja i impresivnih građevina — od najviših nebodera na svijetu do futurističkih muzeja i luksuznih kompleksa. U nastavku predstavljamo najpoznatije arhitektonske simbole Dubaija.
Burj Khalifa – Najviša zgrada na svijetu
Burj Khalifa je najviša zgrada na svijetu, visoka impresivnih 828 metara. Završena je 2010. godine i predstavlja pravo čudo moderne arhitekture i inženjerstva. Zgrada ima više od 160 katova, a u njoj se nalaze luksuzni stanovi, poslovni prostori, hotel, restorani i vidikovci s kojih se pruža spektakularan pogled na grad i Perzijski zaljev.
Projektirao ju je američki arhitekt Adrian Smith, koji je tada radio za arhitektonsku tvrtku Skidmore, Owings & Merrill (SOM). Glavni izvođač radova bila je južnokorejska kompanija Samsung C&T, poznata po sudjelovanju u izgradnji velikih svjetskih projekata. Inspiracija za dizajn tornja pronađena je u islamskoj arhitekturi, a tlocrt zgrade temelji se na obliku pustinjskog cvijeta – Hymenocallis.
Izgradnja je započela 2004. godine, a u vrhuncu radova na gradilištu je radilo više od 12.000 radnika dnevno. Za gradnju je utrošeno oko 330.000 kubičnih metara betona i više od 39.000 tona čelika. Zgrada je izvorno nosila naziv Burj Dubai, no preimenovana je u Burj Khalifa u čast šeika Khalife bin Zayeda Al Nahyana, tadašnjeg predsjednika Ujedinjenih Arapskih Emirata.
Burj Khalifa oborila je brojne svjetske rekorde – osim što je najviša zgrada, ima i najviši vidikovac, najviši restoran te najvišu stambenu jedinicu na svijetu. Danas je globalni simbol Dubaija, mjesto održavanja spektakularnih novogodišnjih vatrometa i jedna od najposjećenijih turističkih atrakcija na Bliskom istoku.
Alen Žunić o suvremenoj arhitekturi, javnom prostoru i budućnosti gradova
Burj Al Arab – Ikona luksuza
Burj Al Arab je luksuzni hotel poznat po svom jedinstvenom obliku koji podsjeća na jedro tradicionalnog arapskog broda (dhow). Smješten je na umjetnom otoku, oko 280 metara od obale Dubaija, s kopnom je povezan privatnim mostom. Od svog otvaranja postao je jedan od najprepoznatljivijih simbola grada i često se opisuje kao jedan od najluksuznijih hotela na svijetu.
Hotel je otvoren 1999. godine, a projektirao ga je britanski arhitekt Tom Wright iz arhitektonske tvrtke Atkins. Visok je oko 321 metar, što ga čini jednim od najviših hotela na svijetu. Njegova konstrukcija zahtijevala je inovativna inženjerska rješenja, uključujući temelje postavljene duboko u morsko dno kako bi se osigurala stabilnost umjetnog otoka.
Unutrašnjost hotela jednako je impresivna kao i njegova vanjština. Burj Al Arab ima isključivo dvoetažne apartmane – ukupno 202 luksuzna apartmana – a svaki gost ima na raspolaganju privatnog butlera 24 sata dnevno. Interijer je bogato ukrašen mramorom, zlatnim detaljima i raskošnim tkaninama. U hotelu se nalaze i vrhunski restorani, uključujući poznati restoran Al Mahara, koji je dizajniran tako da podsjeća na podvodni svijet.
Posebnu pažnju privlači i helidrom na vrhu hotela, koji je tijekom godina poslužio kao pozornica za spektakularne promotivne događaje – od teniskog meča na visini od preko 200 metara do automobilskih i sportskih prezentacija.
Iako službeno ima pet zvjezdica, Burj Al Arab često se naziva “hotelom sa sedam zvjezdica” zbog razine luksuza, personalizirane usluge i ekskluzivnosti koju nudi. Danas predstavlja globalni simbol prestiža, luksuza i ambicije Dubaija da bude sinonim za vrhunski turizam.
Palm Jumeirah – Umjetni otok u obliku palme
Palm Jumeirah jedno je od najvećih i najambicioznijih inženjerskih dostignuća na svijetu. Riječ je o umjetnom arhipelagu izgrađenom u obliku palme, koji se jasno može vidjeti iz zraka. Projekt je pokrenut početkom 2000-ih godina s ciljem proširenja obalne linije Dubaija i stvaranja novog luksuznog stambeno-turističkog područja.
Otok se sastoji od „debla“, 16 „listova“ i polukružnog zaštitnog nasipa koji okružuje cijeli kompleks. U izgradnji je korišteno oko 94 milijuna kubičnih metara pijeska i stijena, a posebnom tehnikom zbijanja pijeska osigurana je stabilnost tla. Kako bi se spriječilo da more ošteti ili odnese otok, izgrađen je snažan kameni valobran dug oko 11 kilometara koji ublažava udarce valova. U nasipu su ostavljeni otvori koji omogućuju prirodnu cirkulaciju mora, dok se obala redovito nadzire i po potrebi dodatno učvršćuje.
Na Palm Jumeirahu nalaze se luksuzne vile, privatne plaže, restorani i vrhunski hoteli, među kojima je najpoznatiji resort Atlantis The Palm. Otok je s kopnom povezan mostom i monorail željeznicom, a njegovom izgradnjom obalna linija Dubaija produžena je za više desetaka kilometara.
Dubai Frame – Okvir prošlosti i budućnosti
Dubai Frame je monumentalna građevina u obliku velikog zlatnog okvira, visoka 150 metara i široka 93 metra. Otvorena je 2018. godine i zamišljena kao simbolična poveznica između starog i novog Dubaija. Smještena je u parku Zabeel, na strateškoj lokaciji s koje se jasno vidi kontrast između povijesnih četvrti i modernog financijskog središta grada.
Građevinu je dizajnirao arhitekt Fernando Donis, a njezin prepoznatljivi zlatni uzorak inspiriran je motivima s logotipa Svjetske izložbe Expo 2020. Konstrukcija se sastoji od dva visoka tornja povezana staklenim mostom na vrhu, koji služi kao vidikovac.
S jedne strane posjetitelji mogu promatrati stariji dio grada, uključujući četvrti Deira i Bur Dubai, dok se s druge strane pruža pogled na modernu panoramu s neboderima, uključujući Burj Khalifu u daljini. Time Dubai Frame doslovno „uokviruje“ transformaciju grada kroz vrijeme.
Posebnu atrakciju predstavlja stakleni pod na vrhu mosta. Kada posjetitelji zakorače na prozirnu površinu, ispod njih se otvara pogled prema tlu s visine od 150 metara, što pruža jedinstven i pomalo adrenalinski doživljaj.
Unutar same građevine nalazi se i interaktivna izložba koja prikazuje povijest Dubaija – od malog ribarskog naselja do svjetske metropole – kao i viziju budućeg razvoja grada. Dubai Frame tako nije samo arhitektonska atrakcija, već i simbol brze i impresivne transformacije Dubaija.
Museum of the Future – Pogled u sutrašnjicu
Museum of the Future jedna je od najnovijih i arhitektonski najfascinantnijih građevina u Dubaiju. Otvoren je 2022. godine, a odmah je postao jedan od najupečatljivijih simbola moderne gradske panorame. Zgrada ima futuristički torusni (ovalni) oblik s velikim otvorom u sredini, koji simbolizira nepoznatu budućnost i prostor za nove ideje.
Građevinu je projektirao arhitektonski studio Killa Design, dok je inženjerska izvedba zahtijevala napredne digitalne tehnologije i robotsku proizvodnju. Fasada je prekrivena čeličnim panelima ukrašenima arapskom kaligrafijom – riječ je o citatima vladara Dubaija, šeika Mohammeda bin Rashida Al Maktouma, koji govore o inovacijama, znanju i budućnosti. Noću je zgrada posebno dojmljiva jer je osvijetljena tisućama LED svjetala.
Muzej je posvećen inovacijama, tehnologiji i budućnosti čovječanstva. Njegove interaktivne izložbe bave se temama poput umjetne inteligencije, svemirskih istraživanja, klimatskih promjena, biotehnologije i održivog razvoja. Posjetitelji ne promatraju samo eksponate, već sudjeluju u iskustvima koja simuliraju život u budućnosti – primjerice putovanje u svemir ili istraživanje novih ekosustava.
Zgrada ima sedam katova, od kojih je nekoliko posvećeno izložbenim prostorima, dok su ostali namijenjeni istraživačkim laboratorijima i inovacijskim centrima. Museum of the Future tako nije samo muzej u klasičnom smislu, već platforma za razvoj novih ideja i tehnologija. Ova građevina predstavlja snažan simbol vizije Dubaija kao grada budućnosti – grada koji ne promatra samo sadašnjost, već aktivno oblikuje svijet koji dolazi.
Zašto sve više Hrvata ulaže u Dubai nekretnine
Vizija budućnosti
Dubai danas predstavlja jedno od najuzbudljivijih arhitektonskih laboratorija na svijetu. Od rekordnih nebodera poput Burj Khalife, preko luksuznog Burj Al Araba, do ambicioznih projekata poput Palm Jumeirah i futurističkog Museum of the Future, grad sustavno pomiče granice inženjerstva, dizajna i urbanog planiranja.
Ono što Dubai čini posebno zanimljivim za stručnjake i ljubitelje arhitekture nije samo monumentalnost njegovih građevina, već i način na koji se spajaju estetika, tehnologija i funkcionalnost. Projekti se oslanjaju na napredne građevinske metode, održiva rješenja i hrabre koncepte koji redefiniraju suvremeni urbani prostor.
Za svijet arhitekture i uređenja prostora Dubai je primjer kako vizija, investicije i tehnološki napredak mogu transformirati krajolik – od pustinje do globalno prepoznatljive metropole. Njegove građevine nisu samo simboli luksuza, već i pokazatelji smjera u kojem se razvija arhitektura 21. stoljeća.
Arhitektura i dizajn
Marcel Breuer: Ikona modernog dizajna i revolucija u svijetu stolica
Kako su Wassily i Cesca stolice zauvijek promijenile lice modernog dizajna.
Marcel Breuer (1902–1981) bio je ugledni mađarski arhitekt i dizajner, jedan od najutjecajnijih vizionara modernog dizajna 20. stoljeća i ključna figura Bauhaus pokreta. Njegov rad obilježio je radikalan odmak od tradicionalnog poimanja namještaja, uvodeći industrijske materijale, čiste linije i funkcionalnost kao temelj suvremene estetike.
10 najpoznatijih komada namještaja u povijesti dizajna
Najpoznatiji je po svojim revolucionarnim stolicama i namještaju koji su redefinirali odnos između forme, funkcije i tehnologije — osobito kroz legendarne Wassily i Cesca stolice. Ovi bezvremenski dizajni nisu samo promijenili način na koji se namještaj proizvodi i koristi, već su postali simbol modernizma, utjecavši na generacije dizajnera i arhitekata diljem svijeta. Njegova djela i danas ostaju nezaobilazan dio suvremenih interijera, muzeja i dizajnerske povijesti.
7 dizajnerskih sofa i fotelja koje obožavaju arhitekti i stilisti interijera
Bauhaus, ideja i početak revolucije
Breuer je svoje profesionalno putovanje započeo u legendarnom Bauhausu u Njemačkoj — školi koja je spojila umjetnost i industrijski dizajn. Filozofija Bauhausa, koja zagovara praktičnost, funkcionalnost i minimalizam, duboko je oblikovala njegov pristup dizajnu. U Bauhausu je počeo eksperimentirati s neobičnim materijalima za namještaj — osobito tubularnim čelikom — inspiriran konstrukcijom bicikla. Čelik je u to vrijeme bio radikalna inovacija u dizajnu namještaja: lagan, izdržljiv i vizualno „prozračan“, što je omogućilo elegantne i minimalističke forme.
Wassily ili B3 — prva ikona
Godine 1925. Breuer je dizajnirao svoje prvo veliko djelo — stolicu poznatu kao Model B3, danas slavnu Wassily stolicu. Inspirirana Bauhaus estetikom i industrijskim materijalima, stolica se smatra jednim od simbola modernog dizajna. Iako u početku nije nosila to ime, kasnije je nazvana po slikaru Vasiliju Kandinskom, koji je bio jedan od prvih vlasnika i veliki zagovornik ovog revolucionarnog dizajna. Ova stolica predstavlja revoluciju jer koristi savijene čelične cijevi koje nose sjedalo i naslon bez tradicionalnih zglobova ili ukrasa — rezultat minimalističkog i funkcionalnog pristupa. Breuer je stolicu zamišljao kao „dematerijaliziran“ objekt: laganu, prozračnu, ali stabilnu i udobnu.
Cesca – spoj topline i moderne
Nakon Wassilyja, Breuer je nastavio istraživati nove koncepte — a Cesca stolica iz 1928. postala je još jedan klasik dizajna. Nazvana prema njegovoj kćeri Francesci, ova stolica kombinira drvo i čelik te koristi tzv. konzolnu konstrukciju bez stražnjih nogu, što joj daje dodatnu fleksibilnost i udobnost. Cesca stolica danas je priznata kao jedan od najvažnijih komada modernog namještaja i ostaje popularna u suvremenim interijerima diljem svijeta.
Suradnja s Knollom i naslijeđe
Iako Breuer nikada nije izravno radio za Knoll, imao je veliki utjecaj na povijest te kompanije. Bio je mentor Florence Knoll tijekom njezina rada u uredu Waltera Gropiusa 1930-ih, a njegovi koncepti i pristupi inspirirali su mnoge druge dizajnere u Knollovoj postavi. Naknadno je svoju kolekciju namještaja prodao talijanskoj tvrtki Gavina SpA, a ta kolekcija bila je jedan od razloga zašto je Knoll 1968. preuzeo Gavinu — uključujući i Breuerove klasike poput Wassily, Cesca i Laccio stolova.
Bezvremenska snaga jednostavnosti
Breuerove stolice nisu tek funkcionalni komadi namještaja, već snažni simboli modernističke estetike i novog načina razmišljanja o dizajnu. One pokazuju kako se umjetnost i funkcija mogu spojiti bez kompromisa, kroz jasnoću forme, čiste linije i odbacivanje suvišnih ukrasa. Breuer je vjerovao da dizajn mora biti iskren prema materijalu i svrsi, a upravo je ta filozofija rezultirala namještajem koji djeluje lagano, suvremeno i bezvremenski.
Njegova inovativna upotreba čeličnih cijevi otvorila je vrata masovnoj proizvodnji namještaja, bez gubitka kvalitete ili estetske vrijednosti. Time je dizajn postao dostupniji, ali nimalo banalniji — naprotiv, dobio je novu razinu elegancije i funkcionalnosti. Breuerovi komadi brzo su pronašli svoje mjesto ne samo u privatnim interijerima, već i u muzejima, uredima i javnim prostorima diljem svijeta, postavši trajni simbol moderne elegancije i dizajnerske izvrsnosti.
Moderna klasika – kako prepoznati i primijeniti bezvremenski stil u svom domu
