Arhitektura i dizajn
Intervju prof. Nenad Fabijanić: Arhitektura – i posao i hobi
Prof. Fabijanić, je li arhitektura u vašem životu sve ono što ste očekivali od nje da će biti, kad ste upisivali fakultet?
prof. Nenad Fabijanić, dr. art.: Više od toga. Kad se upisuje fakultet onda se čovjek pita kako ću se snaći, reference koje sam tada imao bile su skromne, gimnazijalske, ali sam sretao neke ljude koji su me impresionirali svojim opusom, svojim znanjem, svojim zadovoljstvom u poslu.
Tko vas je impresionirao?
Ivan Vitić, poslije Neven Šegvić, posebno Ivan Vitić. Njegov način rada i organizacija njegovog posla. Ponašanje, biro koji je bio među prvima u Zagrebu, gotovo jedini privatni biro u to doba. Nisam znao gdje ću i što ću, posebno ne na prvoj godini gdje mi gimnazijalci tada smo bili zbunjeni jednom dimenzijom koja je bila orijentirana na tehniku, znanje, prirodne znanosti, matematiku, geometriju, perspektivu i tako dalje i tako dalje. Poslije se tu nekom određenom ambicijom, a ja volim tu riječ, i mnogi ju krivo upotrebljavaju i smatraju da je kriva, sam pokazao interes da dokučim neke teme. To se dešavalo sukcesivno kroz život.
Vi ste svoj talent zapravo pokazali na raznim segmentima. Od izložbe, scenografije do arhitekture, jel nas možete provesti kroz taj jedan proces, kako počinje, odakle inspiracija.
Meni je bilo u interesu što prije vidjeti nešto izvedeno, bilo šta. Pa sam počeo sa televizijskom scenografijom. Nekom igrom slučaja jer sam bio blizak televiziji u to doba i svemu onom što vole mladi, kako se to kaže, rock and rollu i u to vrijeme ’60-tih, ’70-tih godina kad su bili začeci tih stvari, onda sam se želio pojaviti i kao scenograf i to mi je uspjelo. I radio sam jako dugo na Hrvatskoj televiziji kao scenograf, možda najviše emisija sam opremio scenografskih ali da se ne hvalimo, kvantiteta ne znači i kvaliteta.
Nakon toga sam zapravo postao asistent na Arhitektonskom fakultetu. Na direktan poziv velikog arhitekta i pedagoga Nevena Šegvića. Tražio je da ja dođem na fakultet s njim radit, jer sam se dokazao u nekim malim sitnim akcijama koje sam s njim provodio. To je bilo iznenađenje jer tako mlad čovjek, ja sam tada imao dvije godine nakon diplome, dakle, to je bila ’77 godina, prošlog stoljeća, me pozvao da budem asistent tada, velikog karizmatičnog profesora Nevena Šegvića.
Radio sam natječaje, radio sam interijere, servisirao uglavnom neke obiteljske teme ili teme nekih mojih prijatelja koji su bili moji prvi investitori. S njima sam imao veliki problem zato što su imali povjerenje i znanje, dali mi priliku, znali sve o arhitekturi, znali sve o meni, samo nisu imali novaca. A za arhitekturu je potrebno imati novaca. Pa su se jednog trena počeli pojavljivati ili društveni ili državni ili gradski investitori ili pak neki ljudi koji su vidjeli što radim i tako počeli naručivati projekte.
Obzirom da ste radili svojim prijateljima, a od nekoliko arhitekata sam čula da je zapravo iznimno važno poznavati ljude koji će živjeti u toj kući da bi tu kuću mogli napraviti za njih, kakvo je vaše iskustvo u tome?
To svi arhitekti govore i ja im ne vjerujem. Ali vjerujem u tu rečenicu koju je izrekao Frank Lloyd Wright. Ima jedna duhovitost koja je vezana za njega jer on je tako rekao, veliki Frank Lloyd Wright da bi rado živio u jednoj familiji bar mjesec dana da ih upozna pa da zna točno šta njima treba, kakve su im dnevne navike i tako dalje. Pa je zaista s njima živio i nakon mjesec dana pitali su ga kakvo mu je sad iskustvo, jel mogu krenut, a on je odgovorio: „znate šta, vama ne treba arhitekt, vama treba bračni savjetnik“. Ma nema se što identificirati, ima baratati sa svojim tijelom, znat svoje područje. I naravno puno razgovarat sa investitorima jer na kraju krajeva, on radi za njih i troši njihov novac. I ta jednadžba je jako jednostavna.
Što bi rekli koji je to projekt koji o vama najbolje govori?
Projekt pripada vremenu stasanja, vremenu znanja, vremenu moći i tada je aktualan i dobar. Čudim se danas kako sam u nekim projektima ginuo, sad ginem za ovu lokaciju ovdje i još neko vrijeme ću raditi na toj lokaciji. Ja se jako radujem dolazi ovdje svako jutro, jer ovdje imam i atelje, dolaziti na gradilište i to već godinu, dvije. Kao što sam se jako radovao ujutro krenuti sa istoka Zagreba gdje stanujem, putovati prema Kačićevoj 26, prema Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, posebno u periodu kad sam bio asistent Nenada Šegvića.
A oltar domovini?
Ja sam sa velikim respektom to radio. Ja nisam htio nikakav jeftiniji dizajnerski ili narativni kič plasirati u, na to mjesto. Ja sam htio da to mjesto drži vrijeme, ja se nisam htio baviti nikakvim simbolima kojima smo opsjednuti i nekim pričama, nikakvim glagoljicama, nikakvim šahovnicama, nikakvim elementima kojima zapravo da pitate ljude ne bi znali o čemu je riječ. Ja sam htio petrificirati središnji dio Zagreba sa tri simbola, nešto malo vode, nešto malo vatre, dakle, elementarnih stvari koje govore da smo bili, da jesmo i da ćemo, nadam se opstati.
Kad se bavite jednom kućom, koliko vremena posvećujete uređenju okoliša te građevine?
Zagrebačka arhitektonska škola nas je tako učila, da je to sve dio arhitekture. I kad kažete kuća, tu se podrazumijeva raspoloživa parcela, ne ono što zauzima kuća, dakle, teren kojeg zauzima tlocrt kuće, nego cijela, cijela parcela.
S kim ste tu najviše radili?
Bilo je sjajnih firmi koje su trudile zadovoljiti neke moje kriterije pa su išli uvijek u eksperiment. U Lučkom sam našao beton, u Pazinu sam našao kamen, drvo sam našao kod nekih dobrih stolara koji još uvijek znaju šta je stolarija, aluminij sam također našao negdje tamo u ovim krasnim krajevima Brezija, Svete nedjelje, stupnika i tako dalje.
Kroz život ste imali nekoliko izložbi, zar ne?
Evo, zatekli ste me, pa imao sam naravno, radio sam izložbe svoje, radio sam jednu sa Oskarom Kokojem, vrhunskim dizajnerom, radio sam neke svoje male izložbe, nisam imao nikad neku veliku izložbu, ali sam izdavao neke knjige koje su opet opisivale to što radim arhitekturu. Nisam imao nikakvu monografsku veliku temu i to me ne zanima, kao što me ne zanimaju nagrade za životno djelo, kao što me ne zanimaju velike monografije svega i svačega i tako dalje.
Rekli ste da ste sada u mirovini ali da radite više nego ikada, ljudi kad odu u mirovinu obično imaju neki hobi kojim se posvete. Znači, vama je arhitektura i posao i hobi i još uvijek ste tome posvećeni.
Pa da. Ja sam nesretan zbog toga ali nemam nikakav hobi, nikakav hobi nemam jer stalno radim i premalo se i odmaram jer stalno radim, što sasvim sigurno nije dobro. Imam najviše vremena za svoje unuke, a i to nije dovoljno, međutim to me inspirira, to me hrani ali stalno radim, to je to, nažalost, nemam hobi.
Profesore Fabijanić, hvala vam puno na razgovoru.
Hvala vama, bilo mi je zadovoljstvo.
Arhitektura i dizajn
Stefano Boeri na Ibizi projektira 190 priuštivih stanova, u potpunosti od drva
Arhitekt poznat po Bosco Verticaleu ovaj put projektira nešto sasvim drugačije: priuštivo stanovanje od drva, s modularnim stanovima za sve generacije.
Ime Stefano Boeri većina povezuje s Bosco Verticaleom, milanskim tornjevima obraslim stotinama stabala koji su promijenili način na koji arhitekti razmišljaju o zelenilu u gradovima. Pisali smo o tome i u profilu Stefano Boeri: Arhitekt koji vraća prirodu u gradove. Njegov ured sada je pobijedio na natječaju za sasvim drugačiji projekt: priuštivo stanovanje na Ibizi, oko 190 stanova namijenjenih najmu po cijenama nižima od tržišnih, izgrađenih u potpunosti u drvenom konstrukcijskom sustavu.
Stefano Boeri Architetti pobijedio je na natječaju koji je raspisala Entidad Estatal de Vivienda, Casa 47, španjolska javna institucija zadužena za upravljanje i razvoj priuštivog javnog stanovanja. Projekt “Sa Casa” predviđa kompleks raspoređen u četiri volumena, izgrađen prefabriciranim drvenim sustavom, zamišljen kao arhitektura koja se razvija zajedno sa svojim stanarima, uz zajednicu koja raste oko dijeljenih prostora.
Što je “Sa Casa” i tko stoji iza natječaja
Casa 47 španjolska je javna institucija zadužena za upravljanje i razvoj priuštivog javnog stanovanja. Riječ je o modelu pristupačnog stanovanja za najam ispod tržišne cijene, u kojem arhitektura, tehnologija i priroda supostoje, umjesto statičnog niza identičnih jedinica.
“Projekt na Ibizi strateški je važan za budućnost europskih gradova jer predlaže model socijalnog stanovanja koji koristi drvenu prefabrikaciju temeljenu na modularnom sustavu prilagodljivom različitim kontekstima. Zelena, drvena, modularna i univerzalno pristupačna stambena arhitektura predstavlja pravi veliki odgovor za politike javne urbane regeneracije”, komentirao je Boeri.
Zašto drvo? CLT sustav gradnje objašnjen jednostavno
Zgrade su projektirane u CLT sustavu (Cross-Laminated Timber), odnosno unakrsno lameliranom drvu, strukturnom materijalu sastavljenom od slojeva drva lijepljenih pod pravim kutom jedan na drugi. Elementi se prefabriciraju izvan gradilišta, u kontroliranim tvorničkim uvjetima, a zatim samo sklapaju na samoj lokaciji.
Velik dio procesa tako se seli s gradilišta u kontrolirane tvorničke uvjete, dok se gotovi elementi na lokaciji sastavljaju suhim postupkom. Prema autorima projekta, takav sustav trebao bi skratiti vrijeme gradnje, smanjiti količinu otpada i ograničiti utjecaj radova na okolinu.
Modularnost kao princip, ne samo tehnički detalj
Arhitektonska gramatika cijelog kompleksa proizlazi izravno iz ove konstrukcijske logike. Modularnost ovdje nije tek tehnička pojedinost, nego organizacijsko načelo cijelog projekta, i upravo ono što “Sa Casu” čini fleksibilnom. Široka raznolikost stambenih tipologija i modularna organizacija prostora trebale bi omogućiti da se stanovi tijekom vremena rekonfiguriraju, zadovoljavajući zahtjeve univerzalne pristupačnosti i prilagođavajući se podjednako mladima, starijima, obiteljima i osobama smanjene pokretljivosti.
Isti princip primjenjuje se i na dijeljene radne prostore i zajedničke površine, gdje se granica između privatnog i kolektivnog prostora može redizajnirati bez narušavanja arhitektonskog identiteta cjeline. Kompleks je zato podijeljen u četiri volumena umjesto jednog velikog bloka, čime nastaje središnji zeleni prostor, srce zajedničkog života stanara, istovremeno otvoren prema okolnom kontekstu.
Zelenilo koje se penje do krova
Unutar ovog kontinuiranog sustava otvorenih prostora, autohtona vegetacija provlači se kroz zgrade i oblikuje dvorišta, staze i središnji javni trg, u arhitekturi osmišljenoj da potiče interakciju i uspostavi izravan dijalog između zajednice, prirode i grada. Zelenilo se prema planovima proteže sve do krovova stambenih blokova i trebalo bi postati ekološka infrastruktura, pružajući sjenu, stvarajući nova staništa, pomažući poboljšati kvalitetu zraka i ublažiti efekt urbanog toplinskog otoka. Fotonaponske ploče trebale bi osigurati proizvodnju obnovljive energije, dok orijentacija zgrada, prirodna ventilacija i sustavi upravljanja vodom zaokružuju energetsku strategiju projekta.
Istu filozofiju, zelenilo kao sastavni dio arhitekture, a ne dekoraciju, Boerijev je ured ranije primijenio i u projektima poput Bosco Verticalea u Milanu. Razlika je u kontekstu: ondje je riječ o prestižnom stambenom neboderu, dok Sa Casa istu ideju prenosi u javno priuštivo stanovanje.
Može li ovako izgledati budućnost priuštivog stanovanja?
Dostupnost stanovanja jedan je od gorućih problema europskih gradova, a projekti poput “Sa Case” pokazuju kako arhitektonska struka pokušava odgovoriti na taj izazov, ne kroz privremene mjere, nego kroz sustavno planiranu, kvalitetno projektiranu javnu stambenu izgradnju. Sa Casa polazi od ideje da priuštivo stanovanje ne mora značiti niži arhitektonski standard.
Priuštivo stanovanje u Hrvatskoj: Što donosi novi zakon i tko će imati koristi?
Projekt u brojkama
Godina: 2025.
Lokacija: Ibiza, Španjolska
Klijent: Entidad Estatal de Vivienda, Casa 47
Broj stanova: oko 190
Partner zadužen za projekt: Stefano Boeri
Direktorica: Hana Narváez
Voditeljica projekta: Silvia Fernández
Projektni tim: Nahed Zmeter, Yulia Filatova, Mohamed Hassan Elgendy
Lokalni arhitekt i strategija održivosti: SOCOTEC Spain
Priuštivo stanovanje na Ibizi
Boeri je projektima poput Bosco Verticalea pokazao koliko snažno zelenilo može promijeniti karakter stambene arhitekture. Sa Casom tu ideju prenosi u sasvim drukčiji kontekst, javno priuštivo stanovanje. Drvo, modularnost, zelenilo i zajednički prostori ovdje nisu zamišljeni kao elementi prestiža, nego kao dio svakodnevnog stanovanja.
Hoće li projekt nakon realizacije ispuniti ta obećanja, tek treba vidjeti. No Sa Casa već u projektnoj fazi otvara zanimljivo pitanje: mora li priuštivo stanovanje izgledati kao kompromis, ili upravo ono može postati prostor za neke od najzanimljivijih arhitektonskih inovacija?
Renderi i fotografije: Stefano Boeri Architetti
Urbanizam
Otvoren Bazen Špansko: Zagreb dobio prvi gradski bazen na zapadu grada
Jučer je otvoren za građane, donoseći sportsko-rekreacijski centar vrijedan 36,3 milijuna eura stanovnicima zapadnog Zagreba.
Zagreb je jučer, 9. rujna, dobio novi sportsko-rekreacijski centar i prvi gradski bazen na zapadnom dijelu grada.
Otvaranjem Bazena Špansko građanima su od 15 sati na raspolaganju bazeni, rekreacijski i wellness sadržaji u kompleksu vrijednom 36,3 milijuna eura s PDV-om, u cijelosti financiranom iz gradskog proračuna.
Bazen su svečano otvorili gradonačelnik Grada Zagreba Tomislav Tomašević, zamjenici gradonačelnika Danijela Dolenec i Luka Korlaet, predsjednik Gradske skupštine Grada Zagreba Matej Mišić, ravnatelj Ustanove za upravljanje sportskim objektima Boris Dujmić i izbornik hrvatske vaterpolske reprezentacije Ivica Tucak.
“Sport nije luksuz, mi želimo da se što veći broj Zagrepčana bavi sportom i rekreacijom, i zato iz gradskog proračuna investiramo u kvalitetnu sportsku infrastrukturu dostupnu diljem grada. Ovaj bazen je mjesto na kojem će djeca učiti plivati, građani se rekreirati i održavati zdravlje, a jednako tako ovo je mjesto na kojem će se stvarati neki novi sportski uspjesi”, istaknuo je gradonačelnik Tomašević, najavivši i daljnja ulaganja u sportsku infrastrukturu grada.
Višedesetljetno iščekivanje stanovnika zapadnog Zagreba
Bazen Špansko jedan je od strateških projekata gradske uprave, a njegova izgradnja ostvarila je višedesetljetno iščekivanje stanovnika Španskog, Malešnice, Stenjevca, Rudeša, Gajnica i drugih okolnih naselja. Riječ je o modernom sportsko-rekreacijskom centru površine gotovo 6.000 četvornih metara, izgrađenom za građane svih generacija, od najmlađih koji će ovdje učiti plivati do sportaša i rekreativaca.
Što sve nudi novi kompleks
U sklopu centra nalaze se sportsko-rekreacijski bazen dimenzija 34 x 25 metara, edukacijsko-rehabilitacijski bazen dimenzija 25 x 12,5 metara, praćakalište za bebe, fitness prostor, korektivna dvorana, wellness sadržaji, tobogan i tribine kapaciteta 300 gledatelja. Bazen je u potpunosti prilagođen osobama s invaliditetom te koristi suvremena tehnološka rješenja i obnovljive izvore energije za grijanje i hlađenje.
Kompleks je izrađen prema prvonagrađenom idejnom urbanističko-arhitektonskom rješenju Studio Ante Murales i Njirić + arhitekti, a izvođač radova bio je STRABAG d.o.o.
Poseban dio projekta čini i novi kvartovski trg ispred bazena, opremljen parkiralištem za bicikle, klupama i koševima za otpad, koji je već postao mjesto okupljanja stanovnika Španskog. Uz trg je uređena i velika zelena površina, a tijekom jeseni i zime bit će posađen drvored s dodatna 23 stabla.
Programi za sve generacije
Osim za svakodnevno korištenje građana, bazen će biti domaćin brojnim sportskim i rekreacijskim programima. Predviđeni su programi plivanja za djecu i odrasle, zdravstvenog i korektivnog vježbanja u vodi, programi za najmlađe te aktivnosti za osobe s invaliditetom. Veliki bazen koristit će i sportski klubovi, među kojima plivači, vaterpolisti, triatlonci, umjetnički plivači i ronioci.
Radno vrijeme i cijene ulaznica
Radnim danom bazen će za građanstvo raditi od 6.30 do 21.30 sati, vikendom od 8 do 20 sati, a blagdanima od 12 do 20 sati. Cijene ulaznica jednake su kao i na ostalim gradskim bazenima.
Redovna ulaznica stoji četiri eura, a za djecu, umirovljenike i osobe s invaliditetom 1,5 eura. Dnevna obiteljska ulaznica iznosi 10 eura, mjesečna za odrasle 40 eura, odnosno 22 eura za djecu, umirovljenike i osobe s invaliditetom. Ulaznica uključuje korištenje velikog i malog bazena te SPA zona uz bazene.
Teretana i wellness zona, u kojoj su saune, parne kupelji te masaže, imaju zaseban cjenik. Jedan sat saune stoji 10,61 eura, a jedan dolazak u teretanu 3,31 eura.
Za sportaše se bazen otvara od 1. listopada, a kroz gradski program Javnih potreba u sportu moći će ga koristiti svaki radni dan od 6 do 22 sata, a vikendom od 8 do 20 sati.
Dio šireg ulaganja u sportsku infrastrukturu
Bazen Špansko dio je šireg investicijskog ciklusa ulaganja u sportsku infrastrukturu Zagreba, koji, između ostalog, uključuje obnovu Doma sportova, izgradnju stadiona u Kranjčevićevoj ulici te pripreme za realizaciju novog stadiona Maksimir. Za sport je u proračunu za 2026. godinu osigurano ukupno 169 milijuna eura, što je 15 posto više nego godinu ranije, odnosno trostruko više u odnosu na 2021. godinu.
Urbanizam utječe na prijateljstva više nego što mislimo, pokazuju istraživanja
Za stanovnike zapadnog dijela grada, koji su dosad za odlazak na gradski bazen morali putovati u druge dijelove Zagreba, Bazen Špansko donosi konačno rješenje na samom pragu doma, uz sadržaje koji pokrivaju sve, od rane edukacije najmlađih plivača do treninga vrhunskih sportskih klubova.
Odrasla sam na Španskom i sjećam se kako bi se svako malo pojavio „mit” o bazenima koji se planiraju u kvartu – priča koja se godinama vrtjela, a nikad se nije ostvarila. Dvadesetak godina kasnije napokon je stvarnost. Drago mi je što će klinci iz Španskog i okolnih naselja sad učiti plivati u vlastitom kvartu, za naš portal rekla je stanovnica Španskog
Foto: Grad Zagreb
