Arhitektura i dizajn
Intervju prof. Nenad Fabijanić: Arhitektura – i posao i hobi
Prof. Fabijanić, je li arhitektura u vašem životu sve ono što ste očekivali od nje da će biti, kad ste upisivali fakultet?
prof. Nenad Fabijanić, dr. art.: Više od toga. Kad se upisuje fakultet onda se čovjek pita kako ću se snaći, reference koje sam tada imao bile su skromne, gimnazijalske, ali sam sretao neke ljude koji su me impresionirali svojim opusom, svojim znanjem, svojim zadovoljstvom u poslu.
Tko vas je impresionirao?
Ivan Vitić, poslije Neven Šegvić, posebno Ivan Vitić. Njegov način rada i organizacija njegovog posla. Ponašanje, biro koji je bio među prvima u Zagrebu, gotovo jedini privatni biro u to doba. Nisam znao gdje ću i što ću, posebno ne na prvoj godini gdje mi gimnazijalci tada smo bili zbunjeni jednom dimenzijom koja je bila orijentirana na tehniku, znanje, prirodne znanosti, matematiku, geometriju, perspektivu i tako dalje i tako dalje. Poslije se tu nekom određenom ambicijom, a ja volim tu riječ, i mnogi ju krivo upotrebljavaju i smatraju da je kriva, sam pokazao interes da dokučim neke teme. To se dešavalo sukcesivno kroz život.
Vi ste svoj talent zapravo pokazali na raznim segmentima. Od izložbe, scenografije do arhitekture, jel nas možete provesti kroz taj jedan proces, kako počinje, odakle inspiracija.
Meni je bilo u interesu što prije vidjeti nešto izvedeno, bilo šta. Pa sam počeo sa televizijskom scenografijom. Nekom igrom slučaja jer sam bio blizak televiziji u to doba i svemu onom što vole mladi, kako se to kaže, rock and rollu i u to vrijeme ’60-tih, ’70-tih godina kad su bili začeci tih stvari, onda sam se želio pojaviti i kao scenograf i to mi je uspjelo. I radio sam jako dugo na Hrvatskoj televiziji kao scenograf, možda najviše emisija sam opremio scenografskih ali da se ne hvalimo, kvantiteta ne znači i kvaliteta.
Nakon toga sam zapravo postao asistent na Arhitektonskom fakultetu. Na direktan poziv velikog arhitekta i pedagoga Nevena Šegvića. Tražio je da ja dođem na fakultet s njim radit, jer sam se dokazao u nekim malim sitnim akcijama koje sam s njim provodio. To je bilo iznenađenje jer tako mlad čovjek, ja sam tada imao dvije godine nakon diplome, dakle, to je bila ’77 godina, prošlog stoljeća, me pozvao da budem asistent tada, velikog karizmatičnog profesora Nevena Šegvića.
Radio sam natječaje, radio sam interijere, servisirao uglavnom neke obiteljske teme ili teme nekih mojih prijatelja koji su bili moji prvi investitori. S njima sam imao veliki problem zato što su imali povjerenje i znanje, dali mi priliku, znali sve o arhitekturi, znali sve o meni, samo nisu imali novaca. A za arhitekturu je potrebno imati novaca. Pa su se jednog trena počeli pojavljivati ili društveni ili državni ili gradski investitori ili pak neki ljudi koji su vidjeli što radim i tako počeli naručivati projekte.
Obzirom da ste radili svojim prijateljima, a od nekoliko arhitekata sam čula da je zapravo iznimno važno poznavati ljude koji će živjeti u toj kući da bi tu kuću mogli napraviti za njih, kakvo je vaše iskustvo u tome?
To svi arhitekti govore i ja im ne vjerujem. Ali vjerujem u tu rečenicu koju je izrekao Frank Lloyd Wright. Ima jedna duhovitost koja je vezana za njega jer on je tako rekao, veliki Frank Lloyd Wright da bi rado živio u jednoj familiji bar mjesec dana da ih upozna pa da zna točno šta njima treba, kakve su im dnevne navike i tako dalje. Pa je zaista s njima živio i nakon mjesec dana pitali su ga kakvo mu je sad iskustvo, jel mogu krenut, a on je odgovorio: „znate šta, vama ne treba arhitekt, vama treba bračni savjetnik“. Ma nema se što identificirati, ima baratati sa svojim tijelom, znat svoje područje. I naravno puno razgovarat sa investitorima jer na kraju krajeva, on radi za njih i troši njihov novac. I ta jednadžba je jako jednostavna.
Što bi rekli koji je to projekt koji o vama najbolje govori?
Projekt pripada vremenu stasanja, vremenu znanja, vremenu moći i tada je aktualan i dobar. Čudim se danas kako sam u nekim projektima ginuo, sad ginem za ovu lokaciju ovdje i još neko vrijeme ću raditi na toj lokaciji. Ja se jako radujem dolazi ovdje svako jutro, jer ovdje imam i atelje, dolaziti na gradilište i to već godinu, dvije. Kao što sam se jako radovao ujutro krenuti sa istoka Zagreba gdje stanujem, putovati prema Kačićevoj 26, prema Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, posebno u periodu kad sam bio asistent Nenada Šegvića.
A oltar domovini?
Ja sam sa velikim respektom to radio. Ja nisam htio nikakav jeftiniji dizajnerski ili narativni kič plasirati u, na to mjesto. Ja sam htio da to mjesto drži vrijeme, ja se nisam htio baviti nikakvim simbolima kojima smo opsjednuti i nekim pričama, nikakvim glagoljicama, nikakvim šahovnicama, nikakvim elementima kojima zapravo da pitate ljude ne bi znali o čemu je riječ. Ja sam htio petrificirati središnji dio Zagreba sa tri simbola, nešto malo vode, nešto malo vatre, dakle, elementarnih stvari koje govore da smo bili, da jesmo i da ćemo, nadam se opstati.
Kad se bavite jednom kućom, koliko vremena posvećujete uređenju okoliša te građevine?
Zagrebačka arhitektonska škola nas je tako učila, da je to sve dio arhitekture. I kad kažete kuća, tu se podrazumijeva raspoloživa parcela, ne ono što zauzima kuća, dakle, teren kojeg zauzima tlocrt kuće, nego cijela, cijela parcela.
S kim ste tu najviše radili?
Bilo je sjajnih firmi koje su trudile zadovoljiti neke moje kriterije pa su išli uvijek u eksperiment. U Lučkom sam našao beton, u Pazinu sam našao kamen, drvo sam našao kod nekih dobrih stolara koji još uvijek znaju šta je stolarija, aluminij sam također našao negdje tamo u ovim krasnim krajevima Brezija, Svete nedjelje, stupnika i tako dalje.
Kroz život ste imali nekoliko izložbi, zar ne?
Evo, zatekli ste me, pa imao sam naravno, radio sam izložbe svoje, radio sam jednu sa Oskarom Kokojem, vrhunskim dizajnerom, radio sam neke svoje male izložbe, nisam imao nikad neku veliku izložbu, ali sam izdavao neke knjige koje su opet opisivale to što radim arhitekturu. Nisam imao nikakvu monografsku veliku temu i to me ne zanima, kao što me ne zanimaju nagrade za životno djelo, kao što me ne zanimaju velike monografije svega i svačega i tako dalje.
Rekli ste da ste sada u mirovini ali da radite više nego ikada, ljudi kad odu u mirovinu obično imaju neki hobi kojim se posvete. Znači, vama je arhitektura i posao i hobi i još uvijek ste tome posvećeni.
Pa da. Ja sam nesretan zbog toga ali nemam nikakav hobi, nikakav hobi nemam jer stalno radim i premalo se i odmaram jer stalno radim, što sasvim sigurno nije dobro. Imam najviše vremena za svoje unuke, a i to nije dovoljno, međutim to me inspirira, to me hrani ali stalno radim, to je to, nažalost, nemam hobi.
Profesore Fabijanić, hvala vam puno na razgovoru.
Hvala vama, bilo mi je zadovoljstvo.
Urbanizam
Urbanisti tvrde da je ovo budućnost gradova, a Zagreb je to imao još prije 50 godina
Dok svijet predstavlja 15-minute city kao urbanističku budućnost, mnogi Zagrepčani već desetljećima žive u kvartovima izgrađenima po istom principu — i pritom ih često smatraju zastarjelima
Zamislite da vam je trgovina udaljena nekoliko minuta hoda, dijete može samostalno pješice do škole, park je iza ugla, a do liječnika, tramvaja ili teretane ne morate prelaziti pola grada. U mnogim svjetskim metropolama to se danas predstavlja kao urbanistička budućnost.
Riječ je o konceptu 15-minute city, odnosno gradu od 15 minuta. To je model prema kojem bi stanovnici većinu svakodnevnih potreba trebali moći zadovoljiti unutar 15 minuta hoda ili vožnje biciklom od svog doma.
Dok gradovi poput Pariza, Barcelone i Melbournea danas pokušavaju implementirati takav način planiranja, zanimljivo je da su neka zagrebačka naselja desetljećima građena upravo prema vrlo sličnim principima.
I to mnogo prije nego što je taj model dobio svoje moderno ime.
Tko je osmislio koncept 15-minute city?
Iako ideja funkcionalnih kvartova nije nova, termin 15-minute city popularizirao je Carlos Moreno, francusko-kolumbijski urbanist i profesor na Sorbonni.
Moreno se godinama bavi održivim razvojem gradova i kvalitetom života stanovnika, a koncept počinje snažnije promovirati oko 2016. godine. Globalnu pažnju dobiva tijekom pandemije.
Tijekom lockdowna mnogi su prvi put osvijestili koliko im znači imati trgovinu, ljekarnu, park ili školu u neposrednoj blizini doma. Upravo tada koncept postaje globalna urbanistička tema.
Šest ključnih principa grada od 15 minuta
Carlos Moreno kasnije je dodatno razradio koncept kroz šest ključnih principa koji objašnjavaju kako bi grad od 15 minuta trebao funkcionirati u praksi.
Ideja nije samo da vam je trgovina blizu zgrade, već da cijeli kvart podržava kvalitetniji svakodnevni život.
1. Dostupnost unutar kratke udaljenosti
Većina svakodnevnih potreba trebala bi biti dostupna pješice, biciklom ili javnim prijevozom, bez potrebe za dugim vožnjama automobilom.
2. Kvalitetno stanovanje
Stanovanje ne bi trebalo biti odvojeno od sadržaja potrebnih za svakodnevni život. Dom ne bi smio postojati izolirano od škole, trgovine, zelenih površina ili osnovnih usluga.
3. Hibridni način rada
Koncept je dodatno dobio na važnosti nakon pandemije i razvoja rada od kuće, coworking prostora i fleksibilnijih modela rada.
4. Pristup zdravstvu i kvaliteti života
Ljekarne, ambulante, sportski sadržaji i prostori za rekreaciju trebali bi biti lako dostupni stanovnicima svakog kvarta.
5. Obrazovanje i kultura
Škole, vrtići, knjižnice i kulturni sadržaji trebali bi biti sastavni dio svakog funkcionalnog susjedstva.
6. Aktivan javni prostor
Parkovi, trgovi i javne površine trebali bi biti mjesta susreta i društvenog života, a ne samo prostori kroz koje prolazimo.
Problem modernih gradova: svi gravitiraju prema jednom centru
Moreno često ističe da su brojni moderni gradovi desetljećima razvijani prema koncentričnom modelu.
To znači da se većina sadržaja nalazi u centru grada — ondje su radna mjesta, trgovine, kulturne institucije, administracija i zabavni sadržaji. Stanovnici pritom često žive na periferiji i svakodnevno putuju prema centru.
Posljedice takvog modela danas su vidljive u gotovo svim većim gradovima: prometne gužve, kronični nedostatak parkinga, preopterećen javni prijevoz i sve veća ovisnost o automobilima.
Kao odgovor na to razvija se model policentričnog grada.
Umjesto jednog dominantnog centra, grad funkcionira kroz više manjih urbanih središta u kojima stanovnici mogu zadovoljiti većinu svakodnevnih potreba unutar vlastitog kvarta.
U teoriji zvuči kao nova ideja. U Zagrebu — i nije baš.
Novi Zagreb je to već imao prije pola stoljeća
Mnoga naselja u Novi Zagreb građena su upravo po vrlo sličnim principima desetljećima prije nego što je koncept dobio globalni naziv.
Trnsko jedan je od najboljih primjera takvog planiranja. Kvart je zamišljen tako da stanovnici unutar pješačke udaljenosti imaju školu, vrtiće, trgovine, zelene površine, igrališta, dom zdravlja i javni prijevoz.
Slična logika planiranja vidljiva je i u kvartovima poput Siget, Utrina, Travno i Sopot.
Ta su naselja projektirana s idejom da svakodnevni život bude funkcionalan i lokalan. Upravo je to ono što danas urbanisti ponovno pokušavaju vratiti u moderne gradove.
Zašto je koncept izazvao kontroverze?
Uz popularnost su se pojavile i brojne dezinformacije.
Na društvenim mrežama širile su se tvrdnje da koncept znači ograničavanje kretanja građana, no urbanisti ističu da to nema veze sa stvarnom idejom projekta.
Nitko vam ne zabranjuje odlazak u drugi dio grada. Poanta je upravo suprotna — stvoriti grad u kojem ne morate svakodnevno gubiti sate u prometu kako biste obavili osnovne stvari.
Realna kritika puno je praktičnija: ovakav model nije lako implementirati u gradovima koji su desetljećima planirani prvenstveno za automobile.
Je li ovo i budućnost Zagreba?
Kako Zagreb raste, sve češće se otvara pitanje novih kvartova koji nastaju bez dovoljno škola, vrtića, zelenih površina i osnovne infrastrukture.
Istovremeno, sve više ljudi traži kvartove u kojima im automobil nije nužan za svaku dnevnu obavezu.
Upravo zato urbanisti ponovno gledaju prema modelima planske gradnje kakvi su nekad postojali u Novi Zagreb.
Ironično, ono što danas mnogi nazivaju gradom budućnosti Zagreb je u nekim svojim kvartovima već imao prije više od pola stoljeća.
Arhitektura i dizajn
Iz regije u svjetski vrh dizajna: Artisan u Milanu pokazao najveću kolekciju dosad
Nove kolekcije, ulazak u uredski segment i fokus na masivno drvo – Artisan je na Salone del Mobile 2026 predstavio svoju najveću evoluciju u posljednjih deset godina.
U svom prepoznatljivom stilu, Artisan ostaje vjeran onome po čemu je postao prepoznatljiv – masivnom drvu, vrhunskoj obradi i dizajnu koji proizlazi iz tradicije zanatstva. No ovogodišnji nastup u Milanu pokazao je i nešto više: jasnu evoluciju brenda i širenje u nove segmente.
Na Salone del Mobile 2026 Artisan je predstavio svoju dosad najveću kolekciju, čime je dodatno potvrdio poziciju jednog od najrelevantnijih regionalnih brendova na međunarodnoj dizajnerskoj sceni.
Najveća kolekcija u posljednjem desetljeću
Pažljivo osmišljen izložbeni prostor u Milanu jasno je komunicirao temeljne vrijednosti brenda, ali i ambiciju za daljnji razvoj. Ove godine fokus nije bio na pojedinačnim komadima, već na cjelovitom pristupu kolekciji.
“Ove godine imamo najveću kolekciju u zadnjih deset godina. Ako gledamo cijelu 2026., predstavljamo više od 20 novih proizvoda”, ističe Armin Huremović, prodajni direktor Artisana.
Kolekcija obuhvaća širok raspon proizvoda, od manjih stolića do funkcionalnih stolova na razvlačenje, ali i novih modela fotelja koje naglasak stavljaju na udobnost i dugotrajnost.
Širenje u uredski segment
Jedna od najvažnijih novosti je ulazak u potpuno novi segment: uredski namještaj. Time Artisan prvi put izlazi izvan okvira primarno rezidencijalnog dizajna.
“Po prvi puta ulazimo u uredski prostor s kolekcijom koja uključuje kancelarijske stolce i radne stolove. To je područje koje smo odlučili razvijati jer postoji velika potražnja”, objašnjava Huremović.
Ono što ovu kolekciju čini posebnom jest pristup materijalima. Umjesto klasičnih hladnih i industrijskih rješenja, Artisan zadržava svoju prepoznatljivu toplinu.
“Navikli smo da su uredski stolci hladni i plastični. Mi smo željeli unijeti toplinu – više drveta, prirodnih materijala i kože, ali uz zadržavanje funkcionalnosti.”
Drvo kao identitet brenda
Bez obzira na širenje kolekcija, osnovna filozofija ostaje ista: drvo kao temeljni materijal i nositelj identiteta.
“Drvo je naša linija i vodilja. To je ono po čemu smo prepoznatljivi i čega se držimo u svakom segmentu, pa tako i u novim kolekcijama”, ističe Huremović.
Upravo taj fokus na masivnom drvu razlikuje Artisan namještaj od mnogih drugih brendova koji se sve više okreću industrijskim materijalima.
Dizajn koji povezuje privatne i javne prostore
Posebna vrijednost novih kolekcija leži u njihovoj fleksibilnosti. Komadi su dizajnirani tako da se jednako dobro uklapaju u privatne interijere, ali i u javne prostore poput hotela, restorana ili ureda.
“Naš cilj je razvijati proizvode koji su primjenjivi u oba segmenta. I dalje nam je fokus na namještaju za dom, ali sve više rastemo i u javnim prostorima”, kaže Huremović.
Taj rast potvrđuju i suradnje s globalnim brendovima i projektima visoke razine.
“U zadnje dvije do tri godine snažno rastemo u javnim prostorima – od hotela i restorana do luksuznih interijera brendova poput Hermèsa ili Louis Vuittona. Nedavno smo postali i jedan od najvećih dobavljača za Apple urede diljem svijeta.”
Suradnja s dizajnerima kao temelj razvoja
Artisan od samih početaka razvija proizvode u suradnji s dizajnerima, što se pokazalo kao jedna od ključnih prednosti brenda.
“Imamo jasno definiranu art direkciju i dugogodišnju suradnju s dizajnerima koji razumiju naš pristup. To nam omogućuje kontinuitet i kvalitetu u razvoju novih kolekcija”, objašnjava Huremović.
Takav način rada rezultira skladom između dizajnerske ideje i proizvodnih mogućnosti, što se jasno vidi u svakom komadu.
Između skulpture i funkcije
Nove kolekcije dodatno naglašavaju spoj skulpturalnosti i funkcionalnosti. Stolice i fotelje reinterpretiraju klasične tipologije kroz suvremeni dizajnerski jezik.
Tanke, ali čvrste konstrukcije kombiniraju se s ergonomskim oblicima, stvarajući ravnotežu između estetike i udobnosti.
Upravo ta kombinacija čini Artisan namještaj prepoznatljivim – proizvodi nisu samo vizualno privlačni, nego i dugoročno ugodni za korištenje.
Dizajn koji traje
Umjesto praćenja kratkotrajnih trendova, Artisan ostaje vjeran ideji dugotrajnog, generacijskog dizajna. Svaki komad nastaje kao rezultat promišljenog procesa u kojem se spajaju tradicija, suvremeni dizajn i tehnološka preciznost.
