Povežimo se

Arhitektura i dizajn

Nakon rekonstrukcije ova kamena kuća na Braču i dalje odiše autentičnim mediteranskim šarmom

Vlasnici su imali želju očuvati karakter kuće i u tome su uspjeli!

U srcu Mediterana, u mjestu Pučišća na očaravajućem otoku Braču, leži jedna od najautentičnijih priča o obnovi i očuvanju tradicije – rekonstrukcija kamene kuće. Ovaj projekt nije samo restauracija jedne građevine, već i očuvanje duha prošlosti i kamenarskog zanata koji je duboko ukorijenjen u ovom kraju, pogotovo u Pučišćima gdje se nalazi i jedina klesarska škola u Hrvatskoj.

Priču o ovoj rekonstrukciji pokrenuo je mladi bračni par iz Zagreba čiji su korijeni duboko ukorijenjeni u ovom mjestu. Njihova strast prema očuvanju naslijeđa i ljubav prema tradicionalnoj arhitekturi inspirirala je projekt, a ideju su sproveli u djelo uz pomoć arhitektonskog ateljea Salon 33 iz Zagreba koji je sa svojim idejnim i glavnim projektom udahnuo novi život starim kamenim zidovima.

Kuća se nalazi u samom centru, na nepravilnoj čestici i kosom terenu. Gradnja je započeta 20-ih godina, a završena 1938. godine. Projektom se nisu mijenjali tlocrtni gabariti ni broj etaža, ali je visina povećana za dozvoljenih 60cm, dodani su novi luminari te izmijenjena tlocrtna organizacija kao bi kuća bila prilagođena suvremenom načinu života. Neto tlocrtna površina iznosi 97m2, a sastoji se od tri spavaće sobe, dnevnog boravka i kuhinje s blagovaonicom te kupaonice.

Interijer koji odiše osobnošću njegovih vlasnika

Posebna zanimljivost je bazen napravljen u staroj gustirni te vinski podrum u prirodnoj pećini uz gustirnu. Ono što je nekad bila neugledna padina, sad je pretvorena u terase – vrtove koji će tek kroz neko vrijeme zasjati u punom sjaju.

Uz glavnu kuću nalazi se i manji objekt koji je nekad bio štala, a sad je prenamijenjen u ljetnu kuhinju. Vlasnici su imali želju da očuvaju karakter kuće i da se maksimalno iskoristi postojeći gabariti bez ubacivanja “dodatnih” kvadrata. Iznimno važna im je bila kvaliteta izvedenih radova pa su imali i jako puno strpljenja oko trajanja same izvedbe.

Jelena Babić, mag.ing.arch., jedna od suvlasnica Salona 33, otkrila je koliko je zahtjevna rekonstrukcija jednog takvog objekta i što sve ona podrazumijeva:

Rekonstrukcija ovakvog objekta izazovan je zadatak iz više razloga. Prije početka radova, bilo nove ili stare zgrade, nastojimo odrediti i predvidjeti radove, ali kod rekonstrukcija se tokom “otvaranja” dijelova zgrade događaju brojne nepredviđene situacije. Rješenja se prilagođavaju, tehnički detalji rješavaju na neke neočekivane načine, a od neizmjerne važnosti je da se prikupi znanje i iskustvo onih koji su te probleme već riješili na drugim objektima. Meni je kao projektantu ovo bila izvrsna škola jer smo imali sreće dobiti vrhunske majstore koji su mi ukazali na odlična rješenja pogotovo kad je o kamenu riječ.”, pojasnila je te dodala kako je teško je usporediti s izgradnjom iz temelja jer ovisi o kompleksnosti ideja, ali svakako je pristup drugačiji i traži prilagodljivost i strpljenje.

S obzirom na to da se kuća nalazi unutar zaštićene jezgre Povijesne cjeline naselja Pučišća, bilo je neophodno zatražiti uvjete i potvrdu nadležnog konzervatorskog odjela, koji su naglasili važnost očuvanja kamenog krova, upotrebe drvene stolarije i ostalih tradicionalnih detalja

Tijekom cijelog projekta ključna je bila dobra suradnja između svih sudionika. Kroz dugotrajan proces rekonstrukcije, majstori kamena, na čelu sa Sinišom Martinićem, diplomiranim magistrom restauracije i nastavnikom u klesarskoj školi, s pažnjom su prema tradiciji oblikovali svaki kamen, vodeći računa da svaki detalj bude u skladu s originalnim karakterom kuće.

Od ručno klesanih kamena do tradicionalnih krovova od kamenih ploča prelivenih vapnom, svaki element prostora odiše autentičnošću i bogatom poviješću otoka.

Poseban izazov bila je rekonstrukcija kamenog krova koji je izveden na način da zadovoljava današnje standarde za energetskom učinkovitosti, a u isto vrijeme očuva izgled i priču o prošlosti kad su otopinom ugašena vapna bijeljeni i dezinficirani kameni krovovi kuća, kako bi voda, koja se preko krova slijeva u gustirnu, bila raskužena i spremna za uporabu.

Mala kuća za veliki odmor – krase ju vrhunski dizajn i predivan pogled na more

“Ako postoji mogućnost, uvijek sam za obnovu i rekonstrukciju! U moru bezličnih apartmana i nenaseljenih stanova, ovo je primjer obnove postojećeg stambenog fonda, ali i očuvanja kulturne baštine. To je ono što možemo pružiti turistima kao glavnu vrijednost i doživljaj koji će odnijeti sa sobom. S estetske strane, ovakve kuće imaju šarm i atmosferu koja je autentična. Važna je i ekološka održivost jer struktura zgrade uglavnom ostaje netaknuta i nema potrebe za potpuno demolacijom i proizvodnjom novih materijala. Jako puno materijala se nakon čišćenja ponovno ugradilo u kuću, npr. kamene ploče krova, stari kameni pragovi su iskorišteni za stepenice i sl.”, dodala je Babić.

Posebnu zanimljivost ove kuće čini i pronalazak prirodne pećine koja je zadržana u tom obliku, a sad se koristi kao vinski podrum.

Gustirna, nekadašnji izvor života za obitelji koje su ovdje živjele, pretvorena je u bazen koji dodaje notu luksuza i opuštanja ovom tradicionalnom domu. Svojim su idejama sudjelovali i dizajneri iz studija Brigada čiji se doprinos ostvario kroz vizualni identitet i copywriting, oblikovanje hortikulture te savjetovanje oko elemenata interijera i eksterijera.

Ulazeći u obnovljenu kuću, posjetitelje dočekuje atmosfera prošlosti, ali i novog početka. Kroz rekonstrukciju, kamena kuća na Braču nije samo povratila svoj stari sjaj, već je postala prostor u kojem se spajaju tradicija i suvremeni komfor. Ona pruža utočište posjetiteljima koji se žele izgubiti u predivnom ambijentu prošlosti, ali i istražiti ljepotu i bogatstvo modernog Mediterana. Sada, obnovljena i osvježena, nastavlja svjedočiti o ljubavi prema tradiciji i želji da se sačuva naslijeđe za buduće generacije.

Salon33 multidisciplinarni je arhitektonski atelje, osnovan 2022. u Zagrebu. Projekti ovog ateljea u vlasništvu triju arhitektica ističu se suvremenom estetikom, beskompromisnom funkcionalnošću i strukturalnom održivošću. Više o njihovom radu možete saznati na službenoj stranici Salona 33.

Fotografije: Dora Pokrovac

Arhitekti i arhitektonski projekti

Krešimir Ivaniš: “Radio sam projekte iz gušta – i ostao prijatelj sa gotovo svim suradnicima”

Arhitekt Krešimir Ivaniš imao je veliki utjecaj na vizuru grada Zagreba kakav je on danas

Krešimir Ivaniš

Krešimir Ivaniš (Zagreb, 1935.) hrvatski je arhitekt i urbanist, jedan od ključnih protagonista poslijeratne arhitekture u Zagrebu. Diplomirao je 1961. na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a karijeru je započeo u Arhitektonskom projektnom zavodu, da bi potom više od 30 godina djelovao u Jugomontu.

Radio je na projektima montažnog stanovanja, rekonstrukciji gradskih prostora i sportskih objekata, a zaslužan je i za idejna rješenja poput Aleje Poljskih jasenova i intervencija u Maksimiru. Njegov rad obilježava funkcionalnost, promišljenost i snažan društveni angažman. Dobitnik je nagrade za životno djelo Udruženja hrvatskih arhitekata.

Ovdje pročitajte i ostale intervjue s hrvatskim arhitektima

Gospodine Ivaniš, stvarno ste imali veliki utjecaj na grad Zagreb – od šetnice gdje sada razgovaramo, do brojnih naselja. Kako je sve počelo?

Ja sam imao minimalni utjecaj, ali sam imao sreću da se to malo što smo predlagali i realiziralo. Ova šetnica je, primjerice, nastala spontano – bilo je viška novaca u Direkciji za Savu, i onda je pao prijedlog da se između dva mosta napravi nešto smisleno. Mi smo tada predložili Aleju Poljskih Jasenova, klupe, stube prema Savi – i većina toga je odmah napravljena. Ovaj ekološki asfalt nije bio dio plana, to je došlo kasnije.

Kako ste se odlučili za arhitekturu? Je li to bio san iz djetinjstva?

Iskreno? Odluka je bila prisilna. Moj prijatelj i ja smo planirali ići u nautiku u Kraljevicu, ali roditelji nisu dali. Škola arhitekture bila je odmah iza ugla u Krajiškoj, i tako sam završio tamo. Nije bio plan, ali ispalo je dobro.

Koji je bio vaš prvi projekt?

Još kao građevinski tehničar sam ušao u Arhitektonski projektni zavod. Moj tadašnji šef Branko Tučkorić mi je predložio da zajedno radimo natječaj za gradsku zgradu u Bujama. Dobili smo otkup – moj prvi projekt! Čak sam tada imao priliku osobno upoznati arhitekta Antuna Ulriha – to mi je bio veliki trenutak.

Nakon diplome ste se zaposlili u Jugomontu. Kako je izgledao taj početak?

Nas trojica – Franko Hlebec, Berislav Brnčić i ja – odmah smo pozvani u Jugomont. Tamo smo radili na tehnološkom odjelu, što je značilo da smo morali projektirati cijeli proces izgradnje – od proizvodnje panela do njihove montaže. Bilo je to novo, izazovno i jako zanimljivo. Uživali smo u tom sustavu i timskom radu.

Poznato je da ste veliki ljubitelj sporta. Kako ste to spojili s arhitekturom?

Berislav Brnčić i ja smo stanovali blizu, a svaki drugi dan smo trčali osam kilometara po nasipu. Tridesetak godina tako. Uz to, radio sam i brojne projekte za sportske objekte, iako se mnogi nisu realizirali. Najviše mi je žao velikog plivačkog centra koji je trebao biti s druge strane Save.

Koji dio Zagreba vam je najdraži?

Uh… pa možda južni nasip – to sam svojim šlapama utabao. I Maksimir, za koji sam radio i ozbiljna istraživanja. Vjerovao sam da je to prvi javni park u Europi, iako sam kasnije otkrio da je Saint-Étienne možda bio prvi. No Maksimir je svakako čudesno mjesto, stvoreno da oplemeni dušu građana Zagreba.

Nedavno ste dobili nagradu za životno djelo. Što vam ona znači?

Veliko iznenađenje i još veće zadovoljstvo. Imao sam sreću da sam kroz karijeru mogao birati projekte po afinitetu i surađivati s ljudima koji su postali moji prijatelji. Posebno se sjećam Jugomonta – to je bila radionica entuzijasta bez radnog vremena. Radili smo dok nismo riješili problem. Takvu energiju i strast rijetko gdje nađeš.

Hvala vam na ovom razgovoru.
Hvala vama.

Nastavite čitati

Arhitektura i dizajn

La Fábrica – kako je napuštena cementara postala arhitektonska ikona

Bofill ju je zamislio kao “prostor stalne transformacije”, gdje se arhitektura ne doživljava kao statična forma, već kao živi organizam koji raste i razvija se zajedno s onima koji u njemu žive i stvaraju

La Fabrica

U industrijskom predgrađu Barcelone, ondje gdje su nekoć vladali buka strojeva i sivi oblaci prašine, danas se nalazi jedno od najfascinantnijih arhitektonskih ostvarenja 20. stoljeća –  La Fábrica.

Ovaj jedinstveni projekt, djelo vizionarskog arhitekta Ricarda Bofilla, primjer je kako kreativnost i poštovanje prema prošlosti mogu stvoriti prostor koji nadahnjuje i pola stoljeća nakon svoje obnove.

Ovako izgledaju stanovi u centru Barcelone! 5 primjera inspirativnih renovacija

Napuštenu cementaru Bofill je otkrio 1973. godine. Pokrenuo je radikalnu, višegodišnju transformaciju prostora, odlučan u namjeri da zadrži industrijski karakter, ali mu udahne novi, suvremeni život.

Suživot prirode i industrije

Jedna od najupečatljivijih karakteristika projekta je način na koji su priroda i arhitektura dovedeni u savršeni balans. Zidine koje su nekoć bile simbol industrijskog napretka, danas su prekrivene penjačicama, čempresima i eukaliptusima. Vrt koji okružuje kompleks nije samo dekoracija – on je integralni dio koncepta, zamišljen kao “zeleni filter” između unutarnjeg i vanjskog svijeta.

Unutrašnjost je jednako impresivna. Prostorije su prostrane, s visokim stropovima i velikim prozorima koji propuštaju obilje prirodnog svjetla. Materijali su ostali vjerni izvornoj industrijskoj estetici – beton, metal, sirovo drvo – no sve je oplemenjeno elegantnim detaljima i sofisticiranim interijerima. Posebnu pažnju plijeni stubište, skulpturalno i gotovo monumentalno, koje spaja razine nekadašnjih silosa s lakoćom i stilom.

La Fábrica kao dom, studio i manifest

Iako na prvi pogled izgleda kao umjetnička instalacija, La Fábrica je uistinu dom – i to dom koji se koristi. Bofill je ovdje smjestio svoj privatni život, ali i profesionalni studio, stvarajući prostor u kojem granice između rada i odmora, između umjetnosti i svakodnevice – jednostavno ne postoje. Ova multifunkcionalnost samo potvrđuje osnovnu ideju projekta: prostor se ne treba definirati svojom prošlošću, već mogućnostima koje otvara.

Osim što je dom, La Fábrica postala je i manifest arhitektonske filozofije. Bofill je njome želio dokazati da je svaki prostor vrijedan transformacije, da je svaka zgrada potencijalni medij kreativnosti. Njegov pristup restauraciji – zadržati što se može, redefinirati što se mora – danas se sve više prepoznaje kao održiva i odgovorna praksa u suvremenoj arhitekturi.

Gordana Đerić: Arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život

Danas, desetljećima nakon završetka projekta, La Fábrica i dalje izaziva divljenje. Njezina estetika, funkcionalnost i filozofija čine je jedinstvenom pojavom u svijetu arhitekture. I što je najvažnije – pokazuje kako prava ljepota može nastati upravo tamo gdje je drugi najmanje očekuju.

Naslovna fotografija: ArchDaily

Nastavite čitati

Kolumne

Pratite nas na drušvenim mrežama

Izbor urednice