Arhitektura i dizajn
Intervju prof. Nenad Fabijanić: Arhitektura – i posao i hobi
Prof. Fabijanić, je li arhitektura u vašem životu sve ono što ste očekivali od nje da će biti, kad ste upisivali fakultet?
prof. Nenad Fabijanić, dr. art.: Više od toga. Kad se upisuje fakultet onda se čovjek pita kako ću se snaći, reference koje sam tada imao bile su skromne, gimnazijalske, ali sam sretao neke ljude koji su me impresionirali svojim opusom, svojim znanjem, svojim zadovoljstvom u poslu.

Tko vas je impresionirao?
Ivan Vitić, poslije Neven Šegvić, posebno Ivan Vitić. Njegov način rada i organizacija njegovog posla. Ponašanje, biro koji je bio među prvima u Zagrebu, gotovo jedini privatni biro u to doba. Nisam znao gdje ću i što ću, posebno ne na prvoj godini gdje mi gimnazijalci tada smo bili zbunjeni jednom dimenzijom koja je bila orijentirana na tehniku, znanje, prirodne znanosti, matematiku, geometriju, perspektivu i tako dalje i tako dalje. Poslije se tu nekom određenom ambicijom, a ja volim tu riječ, i mnogi ju krivo upotrebljavaju i smatraju da je kriva, sam pokazao interes da dokučim neke teme. To se dešavalo sukcesivno kroz život.
Vi ste svoj talent zapravo pokazali na raznim segmentima. Od izložbe, scenografije do arhitekture, jel nas možete provesti kroz taj jedan proces, kako počinje, odakle inspiracija.
Meni je bilo u interesu što prije vidjeti nešto izvedeno, bilo šta. Pa sam počeo sa televizijskom scenografijom. Nekom igrom slučaja jer sam bio blizak televiziji u to doba i svemu onom što vole mladi, kako se to kaže, rock and rollu i u to vrijeme ’60-tih, ’70-tih godina kad su bili začeci tih stvari, onda sam se želio pojaviti i kao scenograf i to mi je uspjelo. I radio sam jako dugo na Hrvatskoj televiziji kao scenograf, možda najviše emisija sam opremio scenografskih ali da se ne hvalimo, kvantiteta ne znači i kvaliteta.

Nakon toga sam zapravo postao asistent na Arhitektonskom fakultetu. Na direktan poziv velikog arhitekta i pedagoga Nevena Šegvića. Tražio je da ja dođem na fakultet s njim radit, jer sam se dokazao u nekim malim sitnim akcijama koje sam s njim provodio. To je bilo iznenađenje jer tako mlad čovjek, ja sam tada imao dvije godine nakon diplome, dakle, to je bila ’77 godina, prošlog stoljeća, me pozvao da budem asistent tada, velikog karizmatičnog profesora Nevena Šegvića.
Radio sam natječaje, radio sam interijere, servisirao uglavnom neke obiteljske teme ili teme nekih mojih prijatelja koji su bili moji prvi investitori. S njima sam imao veliki problem zato što su imali povjerenje i znanje, dali mi priliku, znali sve o arhitekturi, znali sve o meni, samo nisu imali novaca. A za arhitekturu je potrebno imati novaca. Pa su se jednog trena počeli pojavljivati ili društveni ili državni ili gradski investitori ili pak neki ljudi koji su vidjeli što radim i tako počeli naručivati projekte.

Obzirom da ste radili svojim prijateljima, a od nekoliko arhitekata sam čula da je zapravo iznimno važno poznavati ljude koji će živjeti u toj kući da bi tu kuću mogli napraviti za njih, kakvo je vaše iskustvo u tome?
To svi arhitekti govore i ja im ne vjerujem. Ali vjerujem u tu rečenicu koju je izrekao Frank Lloyd Wright. Ima jedna duhovitost koja je vezana za njega jer on je tako rekao, veliki Frank Lloyd Wright da bi rado živio u jednoj familiji bar mjesec dana da ih upozna pa da zna točno šta njima treba, kakve su im dnevne navike i tako dalje. Pa je zaista s njima živio i nakon mjesec dana pitali su ga kakvo mu je sad iskustvo, jel mogu krenut, a on je odgovorio: „znate šta, vama ne treba arhitekt, vama treba bračni savjetnik“. Ma nema se što identificirati, ima baratati sa svojim tijelom, znat svoje područje. I naravno puno razgovarat sa investitorima jer na kraju krajeva, on radi za njih i troši njihov novac. I ta jednadžba je jako jednostavna.
Što bi rekli koji je to projekt koji o vama najbolje govori?
Projekt pripada vremenu stasanja, vremenu znanja, vremenu moći i tada je aktualan i dobar. Čudim se danas kako sam u nekim projektima ginuo, sad ginem za ovu lokaciju ovdje i još neko vrijeme ću raditi na toj lokaciji. Ja se jako radujem dolazi ovdje svako jutro, jer ovdje imam i atelje, dolaziti na gradilište i to već godinu, dvije. Kao što sam se jako radovao ujutro krenuti sa istoka Zagreba gdje stanujem, putovati prema Kačićevoj 26, prema Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, posebno u periodu kad sam bio asistent Nenada Šegvića.

A oltar domovini?
Ja sam sa velikim respektom to radio. Ja nisam htio nikakav jeftiniji dizajnerski ili narativni kič plasirati u, na to mjesto. Ja sam htio da to mjesto drži vrijeme, ja se nisam htio baviti nikakvim simbolima kojima smo opsjednuti i nekim pričama, nikakvim glagoljicama, nikakvim šahovnicama, nikakvim elementima kojima zapravo da pitate ljude ne bi znali o čemu je riječ. Ja sam htio petrificirati središnji dio Zagreba sa tri simbola, nešto malo vode, nešto malo vatre, dakle, elementarnih stvari koje govore da smo bili, da jesmo i da ćemo, nadam se opstati.
Kad se bavite jednom kućom, koliko vremena posvećujete uređenju okoliša te građevine?
Zagrebačka arhitektonska škola nas je tako učila, da je to sve dio arhitekture. I kad kažete kuća, tu se podrazumijeva raspoloživa parcela, ne ono što zauzima kuća, dakle, teren kojeg zauzima tlocrt kuće, nego cijela, cijela parcela.
S kim ste tu najviše radili?
Bilo je sjajnih firmi koje su trudile zadovoljiti neke moje kriterije pa su išli uvijek u eksperiment. U Lučkom sam našao beton, u Pazinu sam našao kamen, drvo sam našao kod nekih dobrih stolara koji još uvijek znaju šta je stolarija, aluminij sam također našao negdje tamo u ovim krasnim krajevima Brezija, Svete nedjelje, stupnika i tako dalje.

Kroz život ste imali nekoliko izložbi, zar ne?
Evo, zatekli ste me, pa imao sam naravno, radio sam izložbe svoje, radio sam jednu sa Oskarom Kokojem, vrhunskim dizajnerom, radio sam neke svoje male izložbe, nisam imao nikad neku veliku izložbu, ali sam izdavao neke knjige koje su opet opisivale to što radim arhitekturu. Nisam imao nikakvu monografsku veliku temu i to me ne zanima, kao što me ne zanimaju nagrade za životno djelo, kao što me ne zanimaju velike monografije svega i svačega i tako dalje.

Rekli ste da ste sada u mirovini ali da radite više nego ikada, ljudi kad odu u mirovinu obično imaju neki hobi kojim se posvete. Znači, vama je arhitektura i posao i hobi i još uvijek ste tome posvećeni.
Pa da. Ja sam nesretan zbog toga ali nemam nikakav hobi, nikakav hobi nemam jer stalno radim i premalo se i odmaram jer stalno radim, što sasvim sigurno nije dobro. Imam najviše vremena za svoje unuke, a i to nije dovoljno, međutim to me inspirira, to me hrani ali stalno radim, to je to, nažalost, nemam hobi.
Profesore Fabijanić, hvala vam puno na razgovoru.
Hvala vama, bilo mi je zadovoljstvo.
Arhitektura i dizajn
Suvremeni luksuz – kada muzeji postaju inspiracija za interijere
„Prostor nije samo zid i namještaj. To je produžetak našeg identiteta. Kad u njega unesemo emociju, predmet s pričom, on počinje govoriti o nama“
Muzeji čuvaju povijest, stilove i emocije epoha koje su oblikovale svijet. No, posljednjih godina oni postaju mnogo više od mjesta sjećanja – postaju inspiracija za dizajn prostora u kojima živimo danas. Nakon desetljeća minimalizma i neutralnih interijera bez osobnosti, u dizajn se vraća ono što ima sloj, teksturu i priču.
Zašto je naš svijet postao siv? Psihološki učinak boja na našu svakodnevnicu
U tom kontekstu rađa se novi pojam estetike: suvremeni luksuz – elegancija koja ne vrišti, nego govori tiho i sigurno.
To je luksuz koji kombinira nasljeđe umjetnosti i arhitekture s modernim načinom života, stvarajući interijere koji su profinjeni, ali topli, promišljeni, ali pristupačni.

Od muzejskih zbirki do suvremenog doma
Muzeji čuvaju predmete, stilove i priče koji su oblikovali vrijeme, ali sve češće služe i kao inspiracija suvremenim interijerima. Nakon desetljeća minimalizma i funkcionalnosti, dizajn se vraća onome što ima sloj, emociju i značenje.
„Zapravo mislim da je to prekrasan povratak onom što je bezvremensko. Nakon godina minimalizma i tehnologije, ljudi ponovo traže toplinu, priču i teksturu“, kaže Maša Kovač, vlasnica Mashroom trogvina.
Moderna klasika – kako prepoznati i primijeniti bezvremenski stil u svom domu
Taj povratak vidi se i u novoj kolekciji brenda Eichholtz, poznatog po sposobnosti da klasične motive interpretira kroz suvremeni dizajn. Njihova najnovija suradnja s legendarnim Metropolitan Museum of Artom (The Met) iz New Yorka donosi jedinstvenu spojnicu između umjetnosti i svakodnevnog života.
Kolekcija „Eichholtz x The Met“ nadahnuta je arhitekturom, umjetničkim djelima i povijesnim predmetima iz zbirki muzeja – od skulpturalnih oblika do tekstura i proporcija klasičnih građevina. Sofe, stolovi i rasvjeta iz kolekcije ne imitiraju prošlost, nego je reinterpretiraju, spajajući monumentalnost i funkcionalnost u suvremeni kontekst.
„Dizajn i umjetnost oduvijek su povezani. Suradnja s Metom daje kolekciji posebnu dimenziju. To nije samo estetika. Svaki komad ima svoju priču, inspiraciju u umjetnosti, ali prilagođenu današnjem životu“, objašnjava Kovač.
Suvremeni luksuz između umjetnosti i svakodnevice
Upravo kroz ovakve projekte definira se pojam suvremeni luksuz – estetika koja spaja povijesnu dubinu i suvremenu jednostavnost. Povijesni motivi i proporcije prenose se u novi kontekst, u kojem linije postaju pročišćene, teksture slojevite, a materijali taktilni.
„Kad dizajner prenese povijesni motiv u suvremeni kontekst, dobije se komad koji ima prisutnost. On nije samo funkcionalan – on ima stav“, ističe Kovač. „U Eichholzu se to vidi. Svaki predmet ima dozu skulpturalnosti, gotovo kao mali umjetnički objekt.“
Deset slika koje su promijenile način na koji gledamo svijet
Takvi interijeri ne žele pokazivati raskoš, već ju suptilno dočaravaju kroz osjećaj ravnoteže i osobnost prostora. To je suvremeni luksuz koji se ne mjeri cijenom, nego emocijom – prostor koji ne djeluje kao izložba, nego kao topli, prozračni dom s karakterom.
Refleksija, svjetlost i prirodni kontrasti
Jedna od ključnih odlika suvremenog dizajna postala je refleksija. Zrcala, metalne površine i rasvjeta nisu samo dekor, već alati za stvaranje dinamike i osjećaja prostranosti.
„Refleksija je fascinantna stvar. Ogledala i metali unose svjetlost, šire prostor, stvaraju dinamiku i energiju, a psihološki daju osjećaj prozračnosti i luksuza“, kaže Kovač.

No, svaki sjaj traži protutežu. „Ako imamo puno sjaja, trebamo kontrast – nešto prirodno, toplo. Drvo, tkanina, kamen. To je ono što prostoru daje dušu“, objašnjava ona. Upravo ta ravnoteža između reflektirajućih i taktilnih materijala stvara harmoniju između suvremenog i klasičnog, između svjetla i sjene, hladnog i toplog.

Toplina prirodnog – srce svakog interijera
U suvremenom luksuzu materijali igraju glavnu ulogu. Nisu to više hladne površine i sterilni tonovi, nego teksture koje pozivaju na dodir.
„Ljudi danas traže ugodu, ali i estetiku. Spoj sjajnog i prirodnog stvara savršen balans. Prostor izgleda profinjeno, ali se u njemu osjećate opušteno“, kaže Kovač.
Drvo, lan, kamen i baršun ponovno se vraćaju u interijere. Njihova taktilnost i toplina daju prostorima osjećaj doma, dok metal, staklo i ogledala unose dozu svježine i svjetlosti. U toj ravnoteži između luksuza i prirodnosti nastaje interijer koji nije hladan, nego živ i blizak – prostor koji diše.

Umjetnost življenja
„Prostor nije samo zid i namještaj. To je produžetak našeg identiteta. Kad u njega unesemo emociju, predmet s pričom, on počinje govoriti o nama“, zaključuje Maša Kovač.
7 dizajnerskih sofa i fotelja koje obožavaju arhitekti i stilisti interijera
Upravo zato suvremeni luksuz nije prolazni trend, nego način življenja – promišljen, topao i duboko osoban. Kada dom postane spoj povijesti, teksture i svjetlosti, nastaje interijer koji ne stari, nego raste zajedno s onima koji u njemu žive.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Zeleni krovovi i vertikalni vrtovi – spoj arhitekture i prirode
U svijetu u kojem beton i staklo dominiraju horizontom, zeleni krovovi i vertikalni vrtovi vraćaju prirodu u gradska središta.
Život u gradu donosi brojne prednosti poput dostupnosti kulturnih sadržaja, blizine škola, vrtića i poslovnih prilika. Ipak, jedan od njegovih najvećih nedostataka nesumnjivo je odvojenost od prirode i nedostatak zelenila. Srećom, moderna arhitektura pronašla je način da i u prenapučenim gradovima ponovno približi čovjeka prirodi. Zeleni krovovi i vertikalni vrtovi postali su svjetski trend, a sve češće ih susrećemo i u Hrvatskoj. Ti projekti ne samo da uljepšavaju urbani prostor, već pridonose i boljoj mikroklimi, pročišćavanju zraka te stvaranju ugodnijeg životnog okruženja.
Zeleni krovovi: Urbane oaze koje hlade grad i oživljavaju prostor
Krovni vrtovi za povratak prirode u urbanim sredinama
U nastavku donosimo nekoliko najimpresivnijih primjera koji pokazuju kako arhitektura i priroda mogu savršeno koegzistirati.

Photo: Patrick Bingham-Hall, Skyshot Pte Ltd, courtesy of WOHA
Parkroyal Collection Pickering – Singapur
Rad arhitektonskog studija WOHA, smješten u srcu Singapura, plijeni pažnju svojim raskošnim zelenim terasama. Projekt dokazuje da i u gusto naseljenim gradskim centrima možemo ne samo zadržati zelenilo, već i povećati količinu zelenih površina, i to na vizualno upečatljiv i održiv način. Inspiraciju za ovaj projekt arhitekti su pronašli u obližnjem Hong Lim Parku i rižinim terasastim poljima jugoistočne Azije. Zgrada koristi napredne ekološke tehnologije poput prirodne ventilacije i solarno napajanog sustava navodnjavanja. Ovakav pristup nagrađen je Singapurskom Green Platinum ocjenom, najvišim nacionalnim ekološkim certifikatom.

Photo by: Dimitar Harizanov, courtesy of Boeri Studio
Il Bosco Verticale – „Vertikalna šuma“ u Milanu
Jedan od najpoznatijih svjetskih primjera održive urbane arhitekture je milanski Bosco Verticale – „vertikalna šuma“. Osmislili su je Stefano Boeri, Gianandrea Barreca i Giovanni La Varra. Dva nebodera visine 80 i 112 metara dom su za više od 400 velikih stabala, 11.000 trajnica i 5.000 grmova. Ovaj pionirski projekt transformirao je milanski horizont i donio novu razinu bioraznolikosti u središte metropole. Zahvaljujući inovativnom pristupu, Bosco Verticale je 2014. osvojio International Highrise Award, a godinu kasnije proglašen je najljepšim i najinovativnijim neboderom na svijetu prema Council on Tall Building and Urban Habitat.
Namba Parks – prirodna oaza u Osaki
Kada su arhitekti studija Jerde Partnership dobili zadatak redefinirati identitet Osake, odgovorili su projektom koji spaja arhitekturu i prirodu na jedinstven način. Namba Parks proteže se uz poslovnu i rezidencijalnu zgradu visine 30 i 40 katova, dok se ispod krovnog parka smjestio komercijalni centar. Park počinje u razini ulice i postepeno se uzdiže prema vrhu, stvarajući osjećaj šetnje kroz prirodni pejzaž unutar urbanog okruženja. Projekt je postao simbol modernog japanskog pristupa koji slavi interakciju ljudi, kulture i rekreacije.
Hrvatski primjeri zelenih arhitektonskih oaza
I u Hrvatskoj sve više projekata spaja luksuz, održivost i prirodu. Neki od njih postali su pravi primjeri urbane i turističke harmonije.

Photo by: Jure Živković, curtesy of 3LHD
Park kneževa – zeleni urbani koncept u Zagrebu
Park kneževa u Zagrebu jedan je od najmodernijih stambeno-poslovnih kompleksa u Hrvatskoj koji arhitekturu promatra kroz prizmu održivog razvoja. Projekt je djelo renomiranog arhitektonskog studija 3LHD, poznatog po suvremenom pristupu koji povezuje javni prostor, pejzaž i arhitekturu u harmoničnu cjelinu. Kompleks uključuje prostrane zelene površine, drvorede i mirne pješačke zone koje unose dašak prirode u samo središte grada. Poseban naglasak stavljen je na očuvanje prostora za druženje i boravak na otvorenom, a stambene zgrade okružene su pažljivo uređenim vrtovima i travnjacima koji stanovnicima omogućuju svakodnevni kontakt s prirodom bez napuštanja urbanog okruženja.

Grand Park Hotel Rovinj – luksuz u simbiozi s prirodom
Smješten uz marinu i s pogledom na starogradsku jezgru Rovinja, Grand Park Hotel Rovinj primjer je kako luksuzna arhitektura može biti u potpunoj harmoniji s okolišem. Projekt potpisuje hrvatski arhitektonski studio 3LHD, dok je za dizajn interijera zaslužan poznati talijanski arhitekt i dizajner Piero Lissoni. Zgrada se savršeno uklapa u mediteranski pejzaž zahvaljujući kaskadnim zelenim terasama i obilju autohtonog bilja koje prekriva krovove i pročelja. Svaki kat otvara se prema moru i prirodi, stvarajući dojam da se hotel „stapa“ s obalom. Ovaj pristup ne samo da smanjuje vizualni utjecaj zgrade, već posjetiteljima pruža osjećaj boravka u prirodnom resortu, a ne u urbanom hotelu.
Hotel Bellevue Lošinj – spoj zdravlja, mora i zelenila
Na Lošinju, otoku poznatom po svojoj ljekovitoj mikroklimi, mirisima borova i raskošnoj vegetaciji, nalazi se Hotel Bellevue – suvremeno redizajnirana inačica nekadašnjeg hotela Zdravka Bregovca iz 1966. godine. Projekt rekonstrukcije i modernizacije potpisuje arhitektonski tim Rusanov ured, koji je pažljivo obnovio prepoznatljive obrise zgrade i prilagodio ih današnjim standardima luksuza i održivosti. Hotel je okružen borovom šumom i hortikulturno uređenim vrtovima koji unose svježinu i miris mediterana u svaki kutak. Zeleni krovovi i terase s pogledom na more čine Bellevue idealnim spojem luksuza i ekološke osviještenosti, naglašavajući ravnotežu između suvremenog dizajna i prirodnog okruženja.
Zeleni krovovi i održivi arhitektonski projekti nisu samo estetski dodatak – oni su nužnost budućnosti. Bilo da se radi o svjetskim metropolama poput Milana i Singapura, ili o hrvatskim primorskim biserima poput Rovinja i Lošinja, spoj arhitekture i prirode donosi novi način življenja – skladniji, zdraviji i održiviji.






