Arhitektura i dizajn
Razgovarali smo s glavnim projektantom Pelješkog mosta
Jedna od pozitivnih stvari koja se prošle godine dogodila u građevinskom sektoru svakako je dovršetak Pelješkog mosta i spajanje hrvatskog sjevera i juga. Zato smo razgovarali s glavnim projektantom tog mosta i otkrili zašto kaže da mu je najdraži među stotinama drugih izgrađenih.
Projektirao je više od dvjesto mostova i vijadukata u Europi i izvan nje. Njegov je posao spajanje ljudi i regija. Kod nas je najpoznatiji kao glavni projektant Pelješkog mosta. On je Marjan Pipenbaher, slovenski inženjer koji svojim životnim djelom smatra upravo Pelješki most.
„Meni je Hrvatska jako draga, imam isto kuću na Lošinju, drugo je ovaj krajolik, znate. Toplina Jadrana, kad se spustiš, kad pogledate ovaj krajolik u području Stona, ovo mirno, ova brda, ovo sunce koje zalazi, onda ideja dođe, znate, ideja dođe sama, onda ovu ideju treba prenesti na papir, a to treba na kraju i realizirati“, kazao je u razgovoru za Dom na kvadrat glavni projektant Pelješkog mosta.
Zahtjevnost Pelješkog mosta
Pelješki je most, kaže Pipenbaher , jako zahtjevan, ne samo u arhitekturnom, nego i u konstrukcijskom smislu. Svrstava ga među pet najvećih mostova izgrađenih u 21.stoljeću.
„Meni je jako drago, ja sam puno razmišljao, kako bih rekao, o konceptu ovog mosta jer ovaj most, kako sad vidite, on stvarno, on nije prepotentan u tom prostoru, on nekako je linearan, ono što je funkcija cesta je linearna stvar, i most je linearan“, objasnio je slovenski inženjer.
Kinezi su vrhunski odradili posao
Dobra priprema je jako važna, a brzini gradnje sigurno je pridonijelo i to da nije bilo promjena glavnog projekta u konstrukciji, dimenzijama, rasponima. Ne treba zaboraviti ni agilne izvođače.
„Kinezi su došli jako dobro pripremljeni. Samo, npr. ako pogledate ove plovne kranove, sve to je nosivost 1000 tona, mi smo to računali da će to biti možda izvođač iz Europe koji će doći sa plovnim kranovima od 500 tona. Znači, isto smo razmišljali da ćemo možda pilote morati raditi u dva segmenta, Kinezi su predložili da rade u jednom komadu“, istaknuo je projektant.
Projekt je predviđao montažu konstrukcije dva po dva pilona zajedno, ali Kinezi su imali bržu metodu. „Ne, oni su imali šet parova, znači dvanaest para o derrick kranu, znači, oni su radili zajedno i tu se stvar ja bih rekao jako ubrzala“, naglasio je Pipenbaher.
Izazova je bilo puno
Najupečatljiviji izazov kojeg pamti glavni projektant Pelješkog mosta je 130-metarski pilon koji se spušta na svoje mjesto.
„350 tona i onda spusti pilot i pilot ide samo pada i prodire 80 metara i se ne zaustavlja. Gledaš, čekaš, čovječe, stoj, stoj. Ali, znate, tu su jako meka tla, piloti su ovako bili izdizajnirani kao nož da režu i to se stvarno se dogodilo. Drugo je vjetar u fazi gradnje. Mostovi su najosjetljiviji u fazi gradnje što se tiče kolapsa ili rušenja ili nestabilnosti. Moramo isto, samo da vas podsjetim, za vrijeme građenja bilo je u radijusu od 100 km 42 potresa. Tako da građenje ovakvih mostova nije šala, treba biti jako jako pažljiv“, istaknuo je.
Pelješki most primjer za buduće generacije
Možda se zbog brzine gradnje činilo da je most napravljen kao od šale, ali ipak nije bilo tako. Na primjeru njegove gradnje zasigurno će učiti i buduće generacije.
„Znate, meni mostovi stvarno imaju funkciju, Stvarno imaju funkciju. Andrić je jako lijepo napisao, uvijek su tamo gdje su najviše potrebni, od njih nema ničeg zla, svetiji su nego hramovi i stvarno je tako. Ja mislim, meni je jako veliko zadovoljstvo i bi rekao hvala nekako Hrvatskoj da mi je bila dana ta možnost postaviti jedan, nadam se, prelepi most u taj prelijepi prostor“, istaknuo je Marjan Pipenbaher.
A u tom graditeljskom pothvatu sudjelovala je i tvrtka ACO. Odvodnja 2.4 km mosta Pelješac riješena je ACO slivnicima – ugrađena su 352 ACO HSD 2 mostna slivnika.
Taj model slivnika posebno je konstruiran za spajanje na masivne čelične mostne konstrukcije, te je njegova glavna karakteristika izuzetno robusno tijelo. ACO slivnici uklopili su se u kompletnu mostnu konstrukciju te u ACO-u vjeruju da će uz primjerenu anti korozijsku zaštitu ostati sastavni dio mosta za cijelo vrijeme njegova korištenja.
Arhitektura i dizajn
Celje kao model: Kako gradovi rastu kroz dijalog struke, uprave i građana
Što europski gradovi mogu naučiti od Celja?
Na javnoj tribini u Uraniji, prostoru kreacije u Zagrebu, 2.7.2026. otvorena je rasprava o tome kako se suvremeni europski gradovi nose sa sve složenijom birokracijom, klimatskim izazovima i potrebom da građani stvarno sudjeluju u odlukama koje oblikuju njihov prostor. Povod susretu bio je međunarodni arhitektonsko-urbanistički natječaj za novi Putnički centar Celje, na kojem je pobijedio hrvatski studio ARGU. No razgovor se, kako je istaknuo arhitekt Marko Gusić, nije zadržao na pobjedničkom rješenju, već se otvorio prema procesu koji svakom takvom projektu prethodi. Tribinu je vodio Marko Gusić, a u razgovoru su sudjelovali gradonačelnik Celja Matija Kovač i arhitektica Monika Tominšek, voditeljica Ureda za razvoj, projekte i gospodarstvo grada Celja.
Celje – vizija grada koja nastaje kroz dijalog
Celje je treći po veličini grad u Sloveniji, s oko 50 000 stanovnika, znatno manji od Zagreba, ali suočen sa sličnim strukturnim problemima: naslijeđenom urbanističkom mrežom, birokracijom koja usporava velike zahvate i potrebom da se javni prostor prilagodi današnjim, a ne jučerašnjim potrebama građana. Upravo ta usporedivost izazova, unatoč razlici u veličini, čini celjski model zanimljivim i za hrvatsku publiku.
Ono što Celje čini zanimljivim primjerom nije jedan pojedinačni projekt, nego pristup upravljanju gradom koji se gradi godinama, kroz kontinuiran dijalog sa strukom i građanima, dugoročno planiranje i otvorene arhitektonske natječaje. Umjesto da se veliki potezi provode odozgo, bez konzultacija, celjski model počiva na ideji da urbanizam, promet, javni prostor, kultura i gospodarstvo treba promatrati kao jedinstven sustav, a ne kao odvojene resore koji se rješavaju pojedinačno.
Upravo je ta cjelovitost razlog zašto je vizija Celja postala tema regionalnog interesa. Grad se suočava s izazovima sličnim onima u Zagrebu i drugim srednjoeuropskim gradovima, ali je pronašao način da ih pretvori u konkretne projekte, čak i kada širi urbanistički okvir nije potpuno definiran. Slični izazovi, od gužvi u prometu do nedostupnog stanovanja, detaljno su opisani i u našem tekstu Gradovi kakve poznajemo više ne funkcioniraju: evo kako ćemo živjeti u budućnosti, gdje se pokazuje da rješenja poput grada od 15 minuta ili superblokova nisu futuristička fantazija, nego modeli koji se već testiraju diljem Europe, a dijelovi Zagreba, poput Trnskog, Sigeta i Travnog, po tom principu funkcioniraju već desetljećima.
Gradonačelnik Matija Kovač o tome je otvoreno rekao:
„Cijeli sustav urbanističkog planiranja opterećen je birokracijom i vrlo je teško pokrenuti stvari bez ovakvog pristupa. Čak i za najbolje stručnjake prepreke su toliko velike da danas više gotovo ne možemo maštati o velikim vizijama kroz urbanizam. Ali možemo ih ostvarivati kroz konkretne projektne vizije, i to je za nas bio najveći iskorak.
Naš grad već 18 godina nema usvojen generalni urbanistički plan. Ipak, u posljednje četiri godine promijenili smo tim i pristup, ali rezultati još nisu u potpunosti onakvi kakve smo očekivali u području urbanizma.
Zato moramo primijeniti drugačije pristupe – promjene moraju biti i ekonomske prirode, ne samo društvene.“
Ova iskrenost, rijetka na ovakvim javnim nastupima, dobro ilustrira zašto se o Celju govori kao o modelu vrijednom pažnje. Grad ne skriva svoje strukturne probleme, nego ih otvoreno stavlja na stol kao polazište za razgovor o rješenjima.
Urania: prostor koji je vratio kulturu u kvart
Tribina se održala u Uraniji – prostoru kreacije, smještenom na Trgu Eugena Kvaternika u Zagrebu, u zgradi nekadašnjeg kina Partizan, kasnije Urania. Prostor su preuredili i u njega se uselili arhitekti studija 3LHD, koji su od četiri izvorna volumena zgrade sačuvali tri: ulaznu zgradu, lobi i veliku dvoranu, dok je ulazni paviljon zamijenjen novim, staklenim.
Osim što je postala novi ured 3LHD-a, Urania je zamišljena i kao javni prostor otvoren široj publici, kroz izložbe, predavanja i razna događanja. Javne tribine u Uraniji, u sklopu koje je organizirana i tribina o Celju, koncipirana je kroz tri tematske cjeline: arhitekturu i dizajn, umjetnost i ekologiju te održivost i urbanizam. Osim toga, Urania je postala i novi dom Zagreb Film Festivala nakon što je grad ostao bez kina Europa, a prostor redovito ugošćuje i izložbe, predstave i multimedijalne performanse.
Takav prostor, koji spaja uredski rad arhitektonskog studija s otvorenim programom za javnost, sam po sebi je primjer teme o kojoj se na tribini raspravljalo: kako kulturni i kreativni sadržaj mogu oživjeti dio grada i ponovno ga učiniti mjestom okupljanja, slično kao što su nekadašnja kina nekad bila epicentri svojih kvartova.
3LHD: arhitektonski studio iza prostora i iza velikih projekata
Studio 3LHD, čiji je ured danas smješten upravo u Uraniji, jedan je od najprepoznatljivijih hrvatskih arhitektonskih ureda. Osim uređenja vlastitog prostora, studio stoji iza nekoliko velikih infrastrukturnih i urbanističkih projekata koji pokazuju širinu njihovog djelovanja, od javnih prostora do velikih mostova. Jedan od partnera studija, arhitekt Marko Dabrović, u podcastu Prostor otvoreno je progovorio o problemima nekontroliranog širenja gradova:
„Gradovi su se jako razvukli. Ne radi se planirano, radi se individualno i često bez adekvatne infrastrukture. To su teme koje treba probuditi u Hrvatskoj.“
Ovakav stav, koji dolazi od arhitekta uključenog u velike projekte poput mosta preko Kaštelanskog zaljeva, gdje je 3LHD surađivao sa slovenskim projektantima na pobjedničkom natječajnom rješenju, pokazuje da se pitanja planiranog rasta gradova provlače kroz cijelu njihovu praksu, od malih uredskih prostora poput Uranije do velikih infrastrukturnih zahvata.
Zašto su ovakve tribine bitne
Javne tribine poput ove imaju vrijednost koja nadilazi samu temu natječaja ili konkretnog projekta. One otvaraju prostor za razgovor o procesima koji obično ostaju skriveni od javnosti, poput toga kako se formira projektni zadatak, tko donosi odluke o razvoju grada i kako se ti procesi mogu učiniti transparentnijima. Slična pitanja, u kontekstu urbane transformacije hrvatskih gradova, otvorio je i arhitekt i urbanist Alen Žunić u intervjuu o budućnosti gradova, gdje je naglasio kako urbanizam treba promatrati kroz širi kontekst društva, prostora i tehnologije, a ne isključivo kroz tehničke propise.
Osim toga, ovakvi formati potiču izravnu razmjenu između struke, uprave i publike. Pitanja iz publike, o utjecaju arhitektonske edukacije na upravljanje gradom ili o primjerima dobre prakse iz drugih gradova, pokazuju da građani žele razumjeti kontekst, a ne samo krajnji rezultat. Time se gradi povjerenje i osnažuje osjećaj da odluke o gradu nisu donesene izolirano, već kroz dijalog koji uključuje i one na koje te odluke izravno utječu.
Arhitektonski natječaji kao alat participacije
Vizija Celja oslanja se dobrim dijelom na otvorene arhitektonske natječaje, a slična praksa sve je prisutnija i u Hrvatskoj. Slično je pristupljeno i u Malinskoj, gdje je javni urbanističko-arhitektonski natječaj za uređenje Obalnog pojasa raspisan još 2015. godine, s ciljem da se veći zahvat u javnom prostoru planski uklopi u okoliš, a ne provodi fragmentirano.
Natječaji ove vrste otvaraju prostor i za javni uvid u proces, kao što je bio slučaj s izložbom natječajnih radova za Osnovnu školu Dubrava – centar, gdje su građani mogli razgledati sva nagrađena rješenja prije nego što je odabran konačni projekt.
Rasprava o participaciji građana ne odnosi se samo na velike infrastrukturne ili urbanističke zahvate.
Tribina u Uraniji, u prostoru koji sam po sebi predstavlja primjer oživljavanja javnog prostora, pokazala je da se kvalitetan grad ne stvara pojedinačnim intervencijama, nego dosljednim i promišljenim procesom u kojem struka, uprava i građani sudjeluju zajedno.
Vizija Celja, unatoč vlastitim birokratskim preprekama koje je gradonačelnik Kovač otvoreno priznao, pokazuje da je moguće graditi grad kroz konkretne projekte čak i kad širi plan nedostaje.
Foto: Jure Živković
Arhitekti i arhitektonski projekti
Stan na Srebrnjaku osvojio BIG SEE nagradu: Suvremeni interijer s pogledom na prirodu
Zagrebački stan ističe se promišljenom organizacijom prostora, korištenjem prirodnog svjetla i jasnim odnosom između interijera i okoline.
Stan na Srebrnjaku dobitnik je BIG SEE nagrade za dizajn interijera u kategoriji stanovanja. Projekt je realiziran u Zagrebu, a prepoznat je kao primjer kvalitetnog i promišljenog oblikovanja suvremenog stambenog prostora.
Nalazi u novijoj zgradi smještenoj na padini, s pogledom na zelenu dolinu, a njegova pozicija i orijentacija uvelike su utjecale na organizaciju interijera.
Dječja poliklinika Helena osvojila BIG SEE nagradu za inovativan pristup dizajnu
Arhitektica s vizijom iza projekta
Projekt potpisuje arhitektica Sandra Meštrović, koja u svom radu razvija prostorne koncepte usmjerene na korisnika i njegov doživljaj prostora. U središtu svakog projekta nalazi se čovjek, a svaki element promišljen je s ciljem stvaranja funkcionalnog i kvalitetnog okruženja.
Prepoznatljiva je po suptilnom minimalističkom izrazu, u kojem naglasak stavlja na pažljivo birane elemente, svjetlo i atmosferu, izbjegavajući suvišne detalje.
Kao arhitektica i dizajnerica interijera s više od 30 godina iskustva, obrazovala se u području arhitekture te dodatno usavršavala u Firenci i Milanu. Njezin rad obilježava spoj arhitekture i scenografije, zbog čega prostor promatra kao cjelovito i iskustveno oblikovano okruženje.
Upoznajte arhitekticu Sandru Meštrović, zaljubljenicu u visoku modu i interijere
Jasna podjela prostora i logična organizacija
Stan je organiziran kroz tri etaže, s centralno smještenim ulazom koji dijeli prostor na dnevnu i noćnu zonu. Ulazni dio nalazi se na srednjoj razini, dok su pomoćni sadržaji poput praonice i spremišta smješteni u donjoj etaži.
Glavni dnevni prostor smješten je na gornjoj razini, čime se maksimalno iskorištava prirodno svjetlo i pogled. Stan je orijentiran na sve četiri strane svijeta, s dominantnom zapadnom orijentacijom dnevnog prostora.
Stan u središtu Zagreba iz 1912. obara s nogu
Konstrukcija kao polazište dizajna
Zgrada je izvedena u armiranobetonskoj konstrukciji s vidljivim gredama, koje su postale važan element u oblikovanju interijera. Strukturna mreža korištena je kao osnova za oblikovanje prostora i koloristički koncept.
Tamnije nijanse povlače konstrukciju u pozadinu, dok svjetliji tonovi i naglašeni elementi usmjeravaju fokus na prostor i pogled prema van.
U interijer su integrirani i sustavi grijanja i hlađenja u stropu, što dodatno doprinosi čistoći prostora i vizualnoj jednostavnosti.
Prostor usmjeren prema svjetlu i pogledu
Dnevni prostor otvoren je prema eksterijeru, s naglaskom na povezivanje interijera i krajolika. Velike staklene površine omogućuju kontinuiran dotok prirodnog svjetla i vizualnu povezanost s okolinom.
Boravak, kuhinja i blagovaonica oblikovani su kao jedinstvena cjelina, dok su spavaće sobe smještene u odvojenom, mirnijem dijelu stana.
BIG SEE nagrada kao potvrda kvalitete
Projekt je nagrađen BIG SEE nagradom za dizajn interijera, čime je potvrđena njegova vrijednost u kontekstu suvremenog stanovanja. BIG SEE platforma okuplja projekte iz područja arhitekture, dizajna i kreativnih industrija te prepoznaje rješenja koja se ističu kvalitetom, konceptom i izvedbom.
Stan na Srebrnjaku predstavlja primjer suvremenog pristupa oblikovanju stambenog prostora, u kojem su prostorna organizacija, konstrukcija i orijentacija ključni elementi dizajna. Projekt pokazuje kako arhitektonska rješenja i interijer mogu djelovati kao cjelina, stvarajući funkcionalan i jasno definiran životni prostor.
You must be logged in to post a comment Login