Arhitektura i dizajn
“Tata mi je rekao da nikad neću biti nogometaš i da idem radit nešto pametnije”
Dom na kvadrat: Gospodine Otto, kako ste izabrali arhitekturu?
Barić: To je lako pitanje. Odnosno, laka je bila odluka jer sa nekih 15 godina je moj otac zaključio da ja nikad neću biti nogometaš i neka radim nešto pametnije i kako me zapravo uvijek interesirala arhitektura, bio sam relativno dobar matematičar, dobro sam crto i što je najvažnije, kao mali sam imao nekakav, sam shvatio jedan prostorni zor, da jednostavno mogu sagledat prostor tako da mi je u biti jedino arhitektura dolazila u obzir.
Dom na kvadrat: Tih prvih par godina koje ste radili u Zagrebu, u biti javne prostore, što vam je najviše ostalo u sjećanju?
Barić: Radili smo puno butika, tada je bio jedan obrtnik, Marčec se zvao, Marči su ga zvali, Zlatko Kolman, on je imao desetak butika Mister X, Jeans West, to smo sve mi pokrivali i to su bili zapravo vrlo, vrlo promišljeni i u ono vrijeme jako, jako avangardni prostori koji su jednostavno stvarali dobar osjećaj i jako dobro su ti prostori funkcionirali. A ono što mi je ostalo nekako najviše u sjećanju, je Klub 88, to je jedna diskoteka, odnosno dvije diskoteke smo radili vrlo, tada vrlo poznate u bivšoj Jugoslaviji, jedan je bio taj Klub 88 ispod Maksimirske zapadne tribine, a drugi je bio klub Sheakspeare u Splitu
Ja mislim da je to prvi puta bilo u tadašnje doba u Zagrebu da radimo jedan mladi umjetnik, Lidija Šeler, napravi jedan mural od 20 metara na ulaznom prostoru i da taj prostor onda dominira. I dizajnirali smo zajedno, samostalno i namještaj. I namještaj je bio naše proizvodnje i tako.
Znači, prvih tih par godina to je bila ta borba samostalna, a onda nakon toga sam otišao u Austriji, znači još za bivše države, 88 sam ja otišao u Austriju i tamo sam počeo raditi u velikim uredima i na neki način počeo karijeru graditi kroz veliki sustav.
Dom na kvadrat: Koliko ste razlikovao vaš posao u Austriji od početka pa dok se niste vratili u Hrvatsku?
Barić: Ja sam nakon pet godina krenuo tek raditi u birou, onda shvatiš ne da ništa ne znaš, ali da vrlo malo znaš i da jednostavno da bi radio u birou moraš proći nekakvu, mislim, dodatnu školu jer objekti, Austrija i Njemačka su dosta profesionalno organizirane arhitektura tako da, znači nema tu nekakvih improvizacija kakvih ima kod nas i zato su hrvatski arhitekti, odnosno općenito arhitekti s ovog prostora su zapravo vrlo uspješni uglavnom u tim ulogama jer su jako snalažljivi. Jer mi dođemo s tom premisom da znamo da bumo se snašli.
Dom na kvadrat: Koji su bili prvi projekti koje ste radili u Zagrebu?
Barić: Mi kad smo se vratili 94., u to vrijeme se dosta radilo hotela i nešto stambenjaka tak, evo radili smo jednu stambenu kuću, ta još uvijek postoji, još uvijek je relativno dobro, radili smo ju dolje na Medvedgradskoj, preko puta Gliptoteke, jedna od onih, to je bila zgodna kuća, pa i onda su polako počeli dolazit ti Austrijanci.
Pa je krenuo prvi veliki, veliki projekt to je bio shopping city Zagreb, znači onaj cijeli, milijun kvadrata.
Pa onda neki hoteli, Esplanada je onda došla, pa shopping centri.
Pa onda prvi toranj, to je Zagreb Tower, to je isto negdje već sad 2006., znači nakon 10 godina su ti veliki projekti počeli dolazit. Sljedeći iskorak je bio negdje 2010. sam počeo se baviti Qatarom. U to vrijeme dosta smo surađivali sa IGH, koji je bio tada jedna vrlo ozbiljna i respektabilna kompanija.
I onda se pružila prilika bio je neki pozivni natječaj i ja sam dobio priliku da dam jedan rad i tamo se na neki način, eto imao sam sreću da je onaj tko je birao rekao, eto ovo mi se sviđa bile su tri slike i jedna od te tri slike je bila moja.
Kad dobiješ zadatak, kad ti kaže, evo imate idejni projekt za 14 dana počinjemo gradit. I onda dođeš u situaciju da veliš, hop ili trop i onda cijeli ured, podijelili smo, bilo nas je 5, 6 uvijek u Dohi, 5, 6 je na tom projektu radilo u Zagrebu, sve se crtalo, preko noći se slalo simo – tamo i uspjeli smo to izgurat, znači za 14 mjeseci smo isprojektirali, izgradili dvoranu i pustili ju u pogon i ona je bila spremna za, u 10. mjesecu, u siječnju je bio onda, znači nakon 3 mjeseca je bio svjetsko prvenstvo.
Dom na kvadrat: Vi ste radili i Ban centar u Zagrebu
Barić: To je bio jedan natječaj koji je bio stvarno kompletno otvoren, pozivni je bio doduše. Pozvano je bilo 8 u to vrijeme najjačih zagrebačkih arhitektonskih ureda, znači i 3LHD i Filipović Kincl i svi koji su nešto malo značili u Zagrebu i puf, mi to dobijemo, baš iznenađujuće, a dobili smo zato što smo napravili definitivno i apsolutno najbolje stanove. Stanovi su i cijeli koncept kuće je da je to jedan modul od 64, 8×8, 64 kvadrata koji se može multiplicirati i horizontalno i vertikalno.
Ban centar
Dom na kvadrat: Za Ban centar znam da je to jedna od građevina koja je građena Top down metodom, da se istovremeno gradilo gore i dolje.
Barić: Meni je to bilo recimo jedno sjajno iskustvo i to je za centar grada jedna vrlo, vani dosta čak i uobičajena, kod nas je to onako, svi su se malo toga bojali ali zapravo je ispalo super. Znači, zabiju se čelični stupovi i onda se napravi prvo ploča prizemlja i ostavi se rupa i onda mali bageri uđu, iskopaju oko tih čeličnih stupova, pa se izbetoniraju i tako pet katova prema dolje, tak da to je baš jedna posebna priča.
Dom na kvadrat: Dosta ste radili po cijeloj Europi
Barić: To u ovoj moj austrijskoj fazi, radio sam od Islanda, radio sam neki shopping centar u Reykaviyku, pa u Finskoj dva, tri objekta, u Oulu, u Helsinkiju pa eto na kraju, znači nakon toga i u Qataru, nešto smo i u Indiji nešto crtali neke Dute Free-je, pa sam recimo radimo jedan od meni najdražih projekata koji je strašno mali jako jako napet, za Guiness u Dublinu.
Dom na kvadrat: Jel ima nešto što bi baš htjeli raditi, a da još uvijek niste?
Barić: Bi. Evo, je bi. Volio bi napraviti stadion, stadion u Zagrebu, volio bi napraviti novi stadion za Dinamo.
Ako bude natječaj, ja ću pokušat, dat ću neku svoju viziju, ali velim, mislim da je to nešto, teško da će mi uspjet.
Arhitektura i dizajn
Hrvatski dizajn namještaja kao spoj znanja, resursa i identiteta
Kroz malu povijest dizajna provela nas je dizajnerica Karla Kocijan, čiji rad prirodno nastavlja dugu tradiciju hrvatskog dizajna, ali je interpretira kroz suvremeni autorski izraz
U posljednjih desetak godina hrvatski dizajn, pa tako i hrvatski dizajn namještaja, sve se snažnije pozicionirao na međunarodnoj sceni.
Da interes za domaći dizajn ne jenjava potvrđeno je i 2025. godine na Zagreb Design Weeku. Ove godine su posjetitelji imali priliku upoznati brojne suvremene hrvatske proizvode, kao i prošetati izložbom predmeta iz 60-ih, 70-ih i 80-ih.
10 najpoznatijih komada namještaja u povijesti dizajna
Dizajn kao životni poziv
Kroz malu povijest dizajna provela nas je dizajnerica Karla Kocijan, čiji rad prirodno nastavlja dugu tradiciju hrvatskog dizajna, ali je interpretira kroz suvremeni autorski izraz. Kako sama ističe, dizajn ju zanima od najranijih dana.
“Uvijek sam nešto crtala i radila ili su to bili interijeri ili neki komadi namještaja ili neki
proizvodi. Jednostavno, od uvijek sam znala. Onda kada sam pisala napokon taj fakultet, to je bilo samo onako jedna zanimljiva igra” rekla je Karla.
Karla kaže da je odrasla u umjetničkoj obitelji, ali je vrlo rano znala da se neće baviti istim područjima kao ostali članovi obitelji, već dizajnom. Studij dizajna opisuje kao igru koja se s vremenom razvila u ozbiljan profesionalni poziv – i uživanje.
Povijesni temelji hrvatskog dizajnerskog namještaja
Karla podsjeća da se razvoj domaćeg dizajna snažno veže uz razdoblje nakon Drugog svjetskog rata. Industrijska proizvodnja ubrzano razvijala, kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj. Ističe da je Hrvatska raspolagala bogatim resursima, posebice šumama, što je omogućilo snažan razvoj proizvodnje namještaja.
Dodaje kako je važan trenutak bio i osnutak Obrtničke škole oko 1880. godine, današnje Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, čime se započelo sustavno obrazovanje kadrova. Kratko djelovanje Akademije primijenjene umjetnosti, iznjedrilo je visoko obrazovane stručnjake koji su kasnije zapošljavani u tvornicama.
Karla objašnjava da su tadašnji dizajneri često ostajali anonimni jer su proizvodi izlazili pod imenom tvornice. Navodi imena poput Adama Petranovića, Vlade Petričevića, Olega Hržića i Mladena Orešića kao ključne autore koji su iz industrijskog sustava izrasli u samostalna dizajnerska imena.
1989. otvoren je i Studij dizajna kao interdisciplinarni i interfakultetski studij.
Tradicija kao temelj suvremenog dizajna
Govoreći o današnjem trenutku, Karla naglašava da je važno tradiciju koristiti na inovativan način. Smatra da su domaći materijali, osobito drvo, velika prednost hrvatskog dizajna, jer suvremeni kupci sve više cijene prirodne materijale i lokalnu proizvodnju.
“Hrvatska je iznimno bogata šumskim resursima, što se prirodno odražava i na dizajn namještaja. Korištenje domaćeg drva ne predstavlja samo logičan izbor materijala, već i snažnu poveznicu s tradicijom i lokalnim identitetom“, kaže dizajnerica.
Upravo takvi prirodni materijali danas su sve traženiji – publika cijeni autentičnost, održivost i domaću proizvodnju.
Prema njezinim riječima, hrvatski dizajn danas je teško svesti na jedan prepoznatljiv stil, jer se globalni trendovi brzo šire i međusobno isprepliću.
“Prije je, recimo, skandinavski dizajn koji je bio vrlo specifičan jer su koristili tako svjetlo drvo, ali danas je to vrlo moderno pa onda i druge zemlje to koriste i teško je reći da baš Hrvatska ima neki konkretan potpis.”
Izazovi proizvodnje i tržišta
Jedan od najvećih izazova za domaće dizajnere, ističe Karla, i dalje je proizvodnja. Samostalnim autorima često je teško realizirati proizvod u većim serijama bez podrške tvornica, stručnjaka i infrastrukture. Unikatni komadi mogu se proizvesti u manjim količinama, no ozbiljniji iskorak na tržište zahtijeva suradnju s proizvođačima.
Zato smatra da je suradnja dizajnera i tvornica ključna – upravo takvi modeli omogućuju stvaranje proizvoda koji se ne samo proizvode, već i kvalitetno plasiraju i promoviraju, ne samo u Hrvatskoj nego i na međunarodnoj sceni.
“Kupci jako vole hrvatski dizajn, baš zato jer je iz Hrvatske, jer je to domaći proizvod”, kaže dizajnerica.
Kupci prepoznaju vrijednost domaćeg dizajna
Unatoč izazovima, interes za domaći dizajnerski namještaj raste. Karla kaže da kupci sve češće biraju hrvatske proizvode upravo zato što su domaći, kvalitetni i izrađeni od lokalnih materijala. Ako budžet dopušta, prednost se daje domaćem dizajnu, a čak i kada je budžet ograničen, mnogi su spremni uložiti u jedan dizajnerski komad s jasnim identitetom i pričom.
Vidljivosti značajno pridonose i manifestacije poput Zagreb Design Weeka, ali i međunarodni sajmovi poput milanskog Salone del Mobile, koji javnosti jasno pokazuju da je dizajn sastavni dio svakodnevnog života.
Dizajn koji ima budućnost
Tržište hrvatskog dizajnerskog namještaja danas se gradi na snažnim povijesnim temeljima i suvremenim autorskim pristupima. Kroz kvalitetu, promišljenu proizvodnju i snažnu prezentaciju, domaći dizajn sve se jasnije pozicionira – ne kao prolazni trend, već kao dugoročna vrijednost.
Arhitektura i dizajn
Kako se Milano i Cortina pripremaju za Zimske olimpijske igre 2026: novi projekti i moderne građevine
Zimske olimpijske igre Milano Cortina 2026 potaknule su niz arhitektonskih i urbanističkih zahvata koji nadilaze sportsku funkciju i oblikuju dugoročni razvoj gradova i krajolika.
Dolazak Zimskih olimpijskih igara Milano Cortina 2026 predstavlja jednu od najznačajnijih urbanih i infrastrukturnih transformacija u Italiji u posljednjih nekoliko desetljeća. Igre će se održati od 6. do 22. veljače 2026., a jedinstvene su po tome što se održavaju u više gradova i regija — uključujući Milano, Cortinu d’Ampezzo, Bormio, Livigno, Tesero, Predazzo i druge lokacije širom sjeverne Italije. Više od 90% sportskih objekata bit će postojeće ili privremene strukture, no neki ključni objekti su sasvim novi, dizajnirani posebno za ove Igre.
Rok Žnidaršić otkrio tajnu projektiranja javnih prostora
Olimpijsko selo Milano – dugoročna vizija održivosti
Jedan od najvažnijih arhitektonskih zahvata povezanih sa Zimskim olimpijskim igrama Milano Cortina 2026 je novo Olympic & Paralympic Village u milanskoj četvrti Porta Romana, projektu koji nadilazi okvire privremene sportske infrastrukture i pozicionira se kao dugoročni alat urbane transformacije. Autorski potpis nosi renomirani studio Skidmore, Owings & Merrill (SOM), dok se lokacija – nekadašnja željeznička radionica – reinterpretira kroz suvremeni urbanistički i arhitektonski jezik.
Kompleks se sastoji od šest novih stambenih volumena, organiziranih oko mreže javnih i polujavnih prostora, te dviju obnovljenih povijesnih građevina koje zadržavaju industrijski identitet lokacije. Takva prostorna kompozicija uspostavlja ravnotežu između nove izgradnje i postojećeg konteksta, stvarajući mjerilo primjereno okolnoj urbanoj strukturi. Tijekom Olimpijskih i Paraolimpijskih igara selo će osigurati smještaj za oko 1.700 sportaša i članova delegacija, no njegova stvarna vrijednost leži u planski osmišljenoj postolimpijskoj transformaciji.
Nakon završetka Igara, kompleks će biti prenamijenjen u najveći studentski stambeni sklop u Italiji, uz dodatne sadržaje poput trgovina, ugostiteljskih prostora i otvorenih javnih površina, čime se Porta Romana integrira u širi gradski život. Projekt se pritom oslanja na visoke standarde energetske učinkovitosti i održive gradnje – izveden je prema kriterijima Nearly Zero Energy Building (NZEB), uz primjenu masivnog drva kao konstrukcijskog materijala, solarnih panela, zelenih krovova te sustava za prikupljanje i ponovnu uporabu oborinskih voda.
Olympic & Paralympic Village u Porta Romani predstavlja primjer suvremenog pristupa olimpijskoj arhitekturi, u kojem se privremena funkcija koristi kao poluga za trajnu urbanu regeneraciju. Umjesto izoliranog sportskog objekta, projekt stvara novi gradski fragment s jasno definiranom društvenom, prostornom i ekološkom vrijednošću, potvrđujući ulogu arhitekture kao ključnog aktera u oblikovanju održivog grada.
Nova generacija igrališta u Hrvatskoj: Ugodnija, zelenija i održivija
Arena Santa Giulia — novo središte sporta i društvenih događanja
Arena Santa Giulia jedna je od najvažnijih novih sportskih građevina realiziranih u sklopu priprema za Zimske olimpijske igre Milano Cortina 2026 te predstavlja novo središte sportskih i društvenih događanja u Milanu. Projekt potpisuju David Chipperfield Architects u suradnji s inženjerskim uredom Arup, a arena je smještena u brzo razvijajućoj urbanoj zoni Santa Giulia, koja se ovim zahvatom dodatno integrira u širi gradski kontekst.
Objekt ima kapacitet od približno 15.000 do 16.000 gledatelja i tijekom Igara ugostit će natjecanja u olimpijskom hokeju na ledu i para hokeju. Arhitektonski koncept reinterpretira tipologiju klasičnog amfiteatra, s jasno artikuliranim volumenom i snažnim prostornim identitetom, stvarajući suvremenu građevinu koja istodobno odgovara zahtjevima velikih sportskih događanja i urbanog mjerila okolnog područja. Arena je zamišljena kao višefunkcionalna struktura, čija će se fleksibilnost posebno očitovati u postolimpijskoj fazi.
Nakon završetka Igara, Arena Santa Giulia bit će namijenjena širokom spektru sportskih, kulturnih i glazbenih događanja, čime se pozicionira kao trajna infrastrukturna i društvena investicija za grad. Ipak, proces realizacije pratio je pojačan nadzor javnosti i struke, što je bilo vidljivo kroz intenzivnu medijsku pozornost uslijed radova koji su se odvijaju gotovo do samog početka Igara. Santagiulia Arena je otvorila svoja vrata za testna događanja početkom siječnja, no još se obavljaju pojedini završni građevinski i infrastrukturni radovi u predstojećim tjednima, uključujući dovršavanje gostinskih prostora i opremanja pratećih sadržaja.
Privremene i rekonfigurirane sportske dvorane
Uz nove trajne objekte, značajan dio sportske infrastrukture za Zimske olimpijske igre Milano Cortina 2026 temelji se na privremenim i rekonfiguriranim dvoranama, koje igraju ključnu ulogu u organizaciji natjecanja. Kompleks Fiera Milano Rho prilagođava se tako da privremeno funkcionira kao višefunkcionalni sportski centar za hokej na ledu i brzinsko klizanje, oslanjajući se na postojeću sajamsku infrastrukturu. Za razliku od klasičnih sportskih arena, ove strukture projektirane su isključivo za potrebe Igara te će nakon njihova završetka biti uklonjene ili vraćene u izvorno stanje. Takav pristup smanjuje dugoročne troškove održavanja i rizik stvaranja neiskorištenih sportskih objekata, istovremeno omogućujući veću fleksibilnost u prostornom i programskom planiranju. Kombinacija trajnih i privremenih rješenja tako se nameće kao jedan od ključnih strateških elemenata održivog modela organizacije Igara.
Novi i rekonstruirani objekti izvan Milana
Zimske olimpijske igre Milano Cortina 2026 prostorno su disperzirane izvan urbanog okvira Milana, a značajan dio infrastrukturnih zahvata realizira se u planinskim regijama sjeverne Italije, gdje se naglasak stavlja na prilagodbu postojećih lokacija i umjerenu novu izgradnju. U Dolomitima, Olympic Village u Predazzu organiziran je kao skup od pet novih paviljona namijenjenih smještaju sportaša koji se natječu u nordijskim i skijaškim disciplinama, uz posebnu pažnju posvećenu uklapanju u osjetljiv alpski krajolik.
Mislav Salitrežić: Od Lego kockica do stadiona u Osijeku
Istodobno, u Cortini d’Ampezzo provodi se rekonstrukcija povijesnog kliznog centra kroz projekt Cortina Sliding Centre, koji će ugostiti natjecanja u bobu, skeletonu i sanjkanju. Obnova postojećeg olimpijskog objekta provodi se u skladu s suvremenim sigurnosnim, tehničkim i ekološkim standardima, čime se osigurava kontinuitet sportske infrastrukture bez potrebe za izgradnjom potpuno nove staze. Ovi zahvati potvrđuju strategiju Igara koja balansira između funkcionalnih zahtjeva vrhunskog sporta i odgovornog odnosa prema prirodnom i izgrađenom okruženju.
Milano Cortina 2026 predstavlja spoj inovativnog urbanog razvoja, arhitektonskog dizajna i održivih rješenja. Kroz projekte poput Olimpijskog sela, Arene Santa Giulia i privremenih sportskih objekata, Italija ne samo da stvara infrastrukturu za jedinstveni olimpijski spektakl, već i trajne resurse za lokalne zajednice i održivi urbani razvoj. Ti projekti ostavit će značajan trag na gradove poput Milana i regije oko Dolomita – dugoročno privlačeći studente, turiste i sportaše daleko nakon završetka Igara.
