Arhitektura i dizajn
“Tata mi je rekao da nikad neću biti nogometaš i da idem radit nešto pametnije”
Dom na kvadrat: Gospodine Otto, kako ste izabrali arhitekturu?
Barić: To je lako pitanje. Odnosno, laka je bila odluka jer sa nekih 15 godina je moj otac zaključio da ja nikad neću biti nogometaš i neka radim nešto pametnije i kako me zapravo uvijek interesirala arhitektura, bio sam relativno dobar matematičar, dobro sam crto i što je najvažnije, kao mali sam imao nekakav, sam shvatio jedan prostorni zor, da jednostavno mogu sagledat prostor tako da mi je u biti jedino arhitektura dolazila u obzir.
Dom na kvadrat: Tih prvih par godina koje ste radili u Zagrebu, u biti javne prostore, što vam je najviše ostalo u sjećanju?
Barić: Radili smo puno butika, tada je bio jedan obrtnik, Marčec se zvao, Marči su ga zvali, Zlatko Kolman, on je imao desetak butika Mister X, Jeans West, to smo sve mi pokrivali i to su bili zapravo vrlo, vrlo promišljeni i u ono vrijeme jako, jako avangardni prostori koji su jednostavno stvarali dobar osjećaj i jako dobro su ti prostori funkcionirali. A ono što mi je ostalo nekako najviše u sjećanju, je Klub 88, to je jedna diskoteka, odnosno dvije diskoteke smo radili vrlo, tada vrlo poznate u bivšoj Jugoslaviji, jedan je bio taj Klub 88 ispod Maksimirske zapadne tribine, a drugi je bio klub Sheakspeare u Splitu
Ja mislim da je to prvi puta bilo u tadašnje doba u Zagrebu da radimo jedan mladi umjetnik, Lidija Šeler, napravi jedan mural od 20 metara na ulaznom prostoru i da taj prostor onda dominira. I dizajnirali smo zajedno, samostalno i namještaj. I namještaj je bio naše proizvodnje i tako.
Znači, prvih tih par godina to je bila ta borba samostalna, a onda nakon toga sam otišao u Austriji, znači još za bivše države, 88 sam ja otišao u Austriju i tamo sam počeo raditi u velikim uredima i na neki način počeo karijeru graditi kroz veliki sustav.
Dom na kvadrat: Koliko ste razlikovao vaš posao u Austriji od početka pa dok se niste vratili u Hrvatsku?
Barić: Ja sam nakon pet godina krenuo tek raditi u birou, onda shvatiš ne da ništa ne znaš, ali da vrlo malo znaš i da jednostavno da bi radio u birou moraš proći nekakvu, mislim, dodatnu školu jer objekti, Austrija i Njemačka su dosta profesionalno organizirane arhitektura tako da, znači nema tu nekakvih improvizacija kakvih ima kod nas i zato su hrvatski arhitekti, odnosno općenito arhitekti s ovog prostora su zapravo vrlo uspješni uglavnom u tim ulogama jer su jako snalažljivi. Jer mi dođemo s tom premisom da znamo da bumo se snašli.
Dom na kvadrat: Koji su bili prvi projekti koje ste radili u Zagrebu?
Barić: Mi kad smo se vratili 94., u to vrijeme se dosta radilo hotela i nešto stambenjaka tak, evo radili smo jednu stambenu kuću, ta još uvijek postoji, još uvijek je relativno dobro, radili smo ju dolje na Medvedgradskoj, preko puta Gliptoteke, jedna od onih, to je bila zgodna kuća, pa i onda su polako počeli dolazit ti Austrijanci.
Pa je krenuo prvi veliki, veliki projekt to je bio shopping city Zagreb, znači onaj cijeli, milijun kvadrata.
Pa onda neki hoteli, Esplanada je onda došla, pa shopping centri.
Pa onda prvi toranj, to je Zagreb Tower, to je isto negdje već sad 2006., znači nakon 10 godina su ti veliki projekti počeli dolazit. Sljedeći iskorak je bio negdje 2010. sam počeo se baviti Qatarom. U to vrijeme dosta smo surađivali sa IGH, koji je bio tada jedna vrlo ozbiljna i respektabilna kompanija.
I onda se pružila prilika bio je neki pozivni natječaj i ja sam dobio priliku da dam jedan rad i tamo se na neki način, eto imao sam sreću da je onaj tko je birao rekao, eto ovo mi se sviđa bile su tri slike i jedna od te tri slike je bila moja.
Kad dobiješ zadatak, kad ti kaže, evo imate idejni projekt za 14 dana počinjemo gradit. I onda dođeš u situaciju da veliš, hop ili trop i onda cijeli ured, podijelili smo, bilo nas je 5, 6 uvijek u Dohi, 5, 6 je na tom projektu radilo u Zagrebu, sve se crtalo, preko noći se slalo simo – tamo i uspjeli smo to izgurat, znači za 14 mjeseci smo isprojektirali, izgradili dvoranu i pustili ju u pogon i ona je bila spremna za, u 10. mjesecu, u siječnju je bio onda, znači nakon 3 mjeseca je bio svjetsko prvenstvo.
Dom na kvadrat: Vi ste radili i Ban centar u Zagrebu
Barić: To je bio jedan natječaj koji je bio stvarno kompletno otvoren, pozivni je bio doduše. Pozvano je bilo 8 u to vrijeme najjačih zagrebačkih arhitektonskih ureda, znači i 3LHD i Filipović Kincl i svi koji su nešto malo značili u Zagrebu i puf, mi to dobijemo, baš iznenađujuće, a dobili smo zato što smo napravili definitivno i apsolutno najbolje stanove. Stanovi su i cijeli koncept kuće je da je to jedan modul od 64, 8×8, 64 kvadrata koji se može multiplicirati i horizontalno i vertikalno.
Ban centar
Dom na kvadrat: Za Ban centar znam da je to jedna od građevina koja je građena Top down metodom, da se istovremeno gradilo gore i dolje.
Barić: Meni je to bilo recimo jedno sjajno iskustvo i to je za centar grada jedna vrlo, vani dosta čak i uobičajena, kod nas je to onako, svi su se malo toga bojali ali zapravo je ispalo super. Znači, zabiju se čelični stupovi i onda se napravi prvo ploča prizemlja i ostavi se rupa i onda mali bageri uđu, iskopaju oko tih čeličnih stupova, pa se izbetoniraju i tako pet katova prema dolje, tak da to je baš jedna posebna priča.
Dom na kvadrat: Dosta ste radili po cijeloj Europi
Barić: To u ovoj moj austrijskoj fazi, radio sam od Islanda, radio sam neki shopping centar u Reykaviyku, pa u Finskoj dva, tri objekta, u Oulu, u Helsinkiju pa eto na kraju, znači nakon toga i u Qataru, nešto smo i u Indiji nešto crtali neke Dute Free-je, pa sam recimo radimo jedan od meni najdražih projekata koji je strašno mali jako jako napet, za Guiness u Dublinu.
Dom na kvadrat: Jel ima nešto što bi baš htjeli raditi, a da još uvijek niste?
Barić: Bi. Evo, je bi. Volio bi napraviti stadion, stadion u Zagrebu, volio bi napraviti novi stadion za Dinamo.
Ako bude natječaj, ja ću pokušat, dat ću neku svoju viziju, ali velim, mislim da je to nešto, teško da će mi uspjet.
Arhitektura i dizajn
Tehnologija koja se ne vidi, ali se osjeća: kako Daikin brine o udobnosti gostiju Pical Resorta
U suvremenim hotelima luksuz se više ne mjeri samo izgledom soba, kvalitetom namještaja ili bogatstvom sadržaja. Jednako je važna i tehnologija koja gostima omogućuje ugodan boravak tijekom cijele godine. U porečkom Pical Resortu važnu ulogu u tome imaju Daikinovi sustavi grijanja, hlađenja i klimatizacije.
Kada boravimo u hotelu, rijetko razmišljamo o tome što se događa iza zidova, iznad spuštenih stropova ili u tehničkim prostorijama. Primjećujemo tek rezultat – ugodnu temperaturu, svjež zrak i osjećaj udobnosti. No iza tog naizgled jednostavnog iskustva stoje složeni sustavi koji moraju neprekidno odgovarati na različite potrebe hotelskih prostora.
Upravo je to jedan od izazova suvremene hotelske industrije. Dok je u wellnessu potrebna ugodna toplina, u kongresnoj dvorani ispunjenoj ljudima možda je potrebno intenzivnije hlađenje. Istodobno, restorani, kuhinje, dječje igraonice i drugi zajednički prostori imaju vlastite zahtjeve za temperaturom i kvalitetom zraka.
Takve potrebe posebno dolaze do izražaja u Pical Resortu u Poreču, jednom od najznačajnijih turističkih projekata Valamar Riviere.
Različiti prostori traže različite temperature
U Picalu su, kao i u brojnim drugim hotelima Valamar grupacije, ugrađeni Daikinovi sustavi grijanja i hlađenja. U zajedničkim prostorima važnu ulogu imaju Daikinovi VRV sustavi, koji omogućuju fleksibilnu regulaciju temperature i prilagodbu različitim uvjetima korištenja.
VRV tehnologija temelji se na povezivanju više unutarnjih jedinica s jednom ili više vanjskih jedinica, pri čemu je moguće zasebno regulirati temperaturu u različitim prostorijama i zonama.
To znači da svaki dio hotela može imati klimatizaciju prilagođenu vlastitoj namjeni i dnevnom ritmu. Wellness, restoran ili kongresna dvorana ne moraju imati jednake temperaturne uvjete, a pojedini sustavi mogu funkcionirati neovisno jedni o drugima.
Takav pristup donosi i važnu prednost u pogledu pouzdanosti. Ako dođe do prekida rada jednog sustava, ostali mogu nastaviti funkcionirati, što je osobito važno u hotelima visoke kategorije, u kojima udobnost gostiju ne smije ovisiti o tehničkim poteškoćama u drugom dijelu objekta.
Energetska učinkovitost i obnovljivi izvori energije
Pical Resort projektiran je s posebnim naglaskom na energetsku učinkovitost i održivost. Osim naprednih sustava klimatizacije, u projektu su primijenjena rješenja koja omogućuju korištenje obnovljivih izvora energije.
„U tom kontekstu promijenili smo sustav grijanja i hlađenja, uveli smo dizalice topline voda-voda, instalirani su solarni kolektori na krovu hotela, tako da hotel koristi 100 % energije iz obnovljivih izvora”, ističe Tomislav Poljuh, viši voditelj projekata u Valamaru.
Korištenje obnovljivih izvora energije dio je šire održive strategije resorta, koja uključuje i solarne panele, zelene krovove i fasade te prikupljanje kišnice za navodnjavanje. Projekt je dobio i zlatni DGNB predcertifikat, međunarodno priznanje koje potvrđuje primjenu visokih standarda održive gradnje.
Ugodna temperatura i kvaliteta zraka
U hotelima visoke kategorije sustavi klimatizacije moraju zadovoljiti više od jednog zahtjeva. Osim održavanja optimalne temperature, iznimno je važna i kvaliteta zraka u zatvorenim prostorima.
U Pical Resortu Daikinovi VRV sustavi koriste se za regulaciju temperature, ali i za zagrijavanje i hlađenje zraka koji se dovodi putem ventilacijskih klima-komora. Takva tehnička rješenja omogućuju brzo postizanje željene temperature i učinkovitu prilagodbu promjenjivim uvjetima.
Dodatna prednost sustava koji koriste radnu tvar za prijenos topline jest to što u tom dijelu instalacije nije potreban vodeni krug. Time se smanjuje potreba za zaštitom od smrzavanja u klima-komorama pri niskim vanjskim temperaturama.
Takva rješenja sve su zastupljenija u hotelskim objektima na Jadranu, gdje se od sustava klimatizacije očekuju pouzdanost, energetska učinkovitost i jednostavno održavanje.
Sustavi prilagođeni cjelogodišnjem radu hotela
Za razliku od brojnih sezonskih hotela na hrvatskoj obali, Pical Resort osmišljen je za cjelogodišnji rad. To znači da sustavi grijanja, hlađenja i ventilacije moraju odgovarati različitim vremenskim uvjetima i promjenama u popunjenosti hotela.
U takvim okolnostima posebno je važno učinkovito upravljanje potrošnjom energije. Daikinova VRV tehnologija omogućuje prilagodbu rada sustava stvarnim potrebama pojedinih prostora. Umjesto jednakog intenziteta klimatizacije u cijelom objektu, sustav može prilagođavati kapacitet potrebama različitih zona, čime se stvaraju preduvjeti za racionalniju potrošnju energije.
Za goste to znači ugodniji boravak, a za hotelskog operatera učinkovitije upravljanje tehničkim sustavima i troškovima održavanja.
Više od deset godina suradnje Valamara i Daikina
Suradnja Valamar Riviere i Daikina traje više od deset godina, a Pical Resort još je jedan primjer primjene njihovih tehnoloških rješenja u zahtjevnim hotelskim projektima.
U suvremenom hotelijerstvu sve je važnije uskladiti visoke standarde udobnosti s odgovornim korištenjem energije. Upravo zato sustavi grijanja, hlađenja i ventilacije više nisu samo tehnička infrastruktura, nego važan dio ukupnog doživljaja prostora.
Jer pravi luksuz često se krije upravo u onome što gost ne vidi – u tehnologiji koja tiho, pouzdano i učinkovito brine o njegovoj udobnosti.
Arhitektura i dizajn
Sam renovira cijeli stan, a sve je naučio na internetu: „Najveća motivacija mi je obitelj”
Dok se većina nas u kućne majstorije upušta tek kada treba obojiti zid, postaviti policu ili sastaviti komad namještaja, Drago Žuljić odlučio se na mnogo veći izazov – samostalnu adaptaciju stana. Bez velikog prethodnog iskustva, ali uz mnogo volje, strpljenja i pomoći interneta, korak po korak stvara novi dom za svoju obitelj. Svoje radove pritom snima i objavljuje na društvenim mrežama, dijeleći iskustvo s drugima koji razmišljaju o sličnom pothvatu.
Adaptacija stana za mnoge je jedan od najzahtjevnijih životnih projekata. Radovi često traju dulje od očekivanog, troškovi rastu, a pronalazak kvalitetnih majstora može biti poseban izazov. Upravo se s takvom situacijom susreo i Drago Žuljić, koji je prije otprilike dvije godine sa suprugom krenuo u uređenje budućeg obiteljskog doma.
Nakon početka s majstorima odlučio je nastaviti sam
U početku su angažirali majstore, no kako su radovi odmicali, postajalo je jasno da će adaptacija trajati dulje i koštati više nego što su planirali. U međuvremenu im se život promijenio. Drago je zato donio odluku koja bi mnoge obeshrabrila: većinu preostalih radova pokušat će napraviti sam.
„Kada smo prije dvije godine krenuli s adaptacijom, angažirali smo majstore. Međutim, kao što se često događa, radovi su trajali dulje i bili skuplji nego što smo očekivali. Nismo imali izrazito negativno iskustvo, ali cijeli se proces previše odužio. U međuvremenu smo dobili djevojčicu i splet okolnosti doveo me do odluke da pokušam sam”, prisjeća se Drago.
Iako je ranije imao priliku raditi s gipskartonskim pločama i sudjelovati u manjim zahvatima, nikada se nije upustio u adaptaciju takvih razmjera.
Njegova je logika bila jednostavna: pokušat će samostalno obaviti ono što može, a za radove koji zahtijevaju stručno znanje ili posebnu opremu angažirat će profesionalce.
Konstrukcijske zahvate prepustio je stručnjacima
Tako su pripremu pojedinih instalacija i zahtjevnije konstrukcijske zahvate prepustili stručnjacima.
Posebno je važno bilo pitanje zida koji su namjeravali ukloniti. Budući da je postojala mogućnost da je riječ o nosivom zidu, konzultirali su statičara.
„Nismo željeli riskirati s konstrukcijom. Statičar nam je preporučio postavljanje nosivih greda i stupa, a te je radove izvela stručna tvrtka. To nije nešto što sam želio raditi sam”, objašnjava.
YouTube, Instagram i TikTok kao izvori znanja
Danas gotovo da ne postoji kućni popravak za koji na internetu nije moguće pronaći videoupute. Od postavljanja gipskartonskih ploča i gletanja zidova do polaganja podova, brojni majstori dijele svoje znanje i iskustvo putem digitalnih platformi. Upravo je takav sadržaj Dragi bio glavni izvor informacija.
„Najviše sam učio na YouTubeu, Instagramu i TikToku. Zahvalan sam svim majstorima koji snimaju svoje radove i objašnjavaju postupke jer mi je to zaista mnogo pomoglo. Danas je na internetu dostupna ogromna količina korisnih informacija”, kaže Drago.
Ipak, brzo je shvatio da tolika količina savjeta može biti i zbunjujuća. Za isti posao moguće je pronaći nekoliko različitih postupaka, a svaki autor uvjeren je da je upravo njegov način najbolji.
„Ponekad bih za jedan posao pronašao pet različitih savjeta. Jedan majstor kaže da nešto treba napraviti na jedan način, drugi tvrdi potpuno suprotno. Zato sam morao naučiti procijeniti koje informacije imaju smisla i što je najbolje za moj slučaj.”
No gledanje videa samo je prvi korak. Pravo učenje počinje kada alat uzmete u ruke.
„Kada počnete sami raditi, uzmete gleter, zamiješate materijal i krenete, postupno stječete osjećaj. Upoznajete materijale i shvaćate kako se ponašaju. To se ne može naučiti samo gledanjem”, objašnjava.
Sada i sam dijeli iskustva s adaptacije
Zanimljivo je da Drago danas nije samo gledatelj sadržaja o renovacijama. I sam snima videe tijekom adaptacije stana te ih objavljuje na društvenim mrežama.
Na taj način dokumentira nastajanje budućeg doma, bilježi napredak radova i pokazuje kako izgleda adaptacija iz perspektive nekoga tko većinu poslova prvi put radi samostalno.
Takvi sadržaji imaju posebnu vrijednost jer prikazuju i onu stranu renovacije koju često ne vidimo na fotografijama savršeno uređenih interijera – sate rada, prašinu, pokušaje, pogreške i male pobjede.
Drago je upravo zahvaljujući videima drugih majstora stekao hrabrost da započne vlastiti projekt. Sada svojim objavama može ohrabriti i druge da nauče nešto novo i okušaju se u poslovima koje dosad nisu radili. Njegova priča pokazuje kako društvene mreže, osim inspiracije za uređenje, mogu postati i praktičan izvor znanja.
Naravno, videoupute ne mogu zamijeniti stručnu procjenu i odgovarajuće kvalifikacije kada je riječ o konstrukcijskim zahvatima, električnim instalacijama i drugim sigurnosno zahtjevnim radovima.
Fasada i žbukanje donijeli su najveće izazove
Tijekom adaptacije Drago je naučio da neki poslovi izgledaju znatno jednostavnije dok ih gledamo na ekranu nego kada ih pokušamo izvesti sami.
Jedan od najzahtjevnijih zadataka bila mu je izrada fasade.
„Fasada mi je oduzela najviše vremena. Radio sam sam, bez skele, pa sam se stalno morao penjati i spuštati po ljestvama. Da ponovno krećem u taj posao, sigurno bih unajmio skelu”, priznaje.
No najzanimljivija lekcija dogodila se tijekom žbukanja ciglenog zida.
Pripremio je materijal, kupio potrebnu opremu i postavio vodilice. Sve je izgledalo spremno za posao, dok nije shvatio koliko će vremena i fizičkog napora zahtijevati ručno miješanje žbuke.
„Izmiješao sam otprilike trideset vreća materijala i uspio ožbukati tek trećinu zida. Tada sam odlučio da više neću nastaviti. Skinuo sam sve što sam napravio i odlučio se za suhu žbuku, odnosno gipskartonske ploče. Nakon toga sam otišao odmoriti na kauč”, prepričava kroz smijeh.
Takve situacije neizbježan su dio učenja. Ponekad se tek tijekom izvođenja radova pokaže da je neko drugo rješenje jednostavnije, brže ili primjerenije.
Nakon pripremnih radova napokon se vide rezultati
Adaptacija koju Drago provodi zahtijeva mnogo vremena i strpljenja. U prosjeku na gradilištu provodi četiri do pet sati dnevno, iako neki dani traju znatno dulje, ovisno o poslu koji je potrebno završiti.
Nakon dugog razdoblja pripremnih radova napokon su vidljivi konkretni rezultati.
„Sada već počinjem vidjeti plodove rada. Postavio sam pregradne zidove, konstrukciju i spuštene stropove, a fasada je završena. U početku se činilo kao da samo nešto krpam, rušim i popravljam, bez vidljivog napretka. Sada se napokon nazire kako će prostor izgledati”, zadovoljno govori.
Sljedeći koraci uključuju pripremu i izravnavanje podova, gletanje te postavljanje završnih obloga.
Koje radove ipak treba prepustiti profesionalcima?
Dragin primjer pokazuje da se uz dovoljno strpljenja mogu svladati brojne praktične vještine. Ipak, nisu svi radovi prikladni za samostalno izvođenje. Prema informacijama hrvatskog Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, određeni zahvati mogu se izvoditi bez građevinske dozvole, ali to ne znači da za njih nisu potrebni odgovarajući projekti ili poštovanje tehničkih propisa. Poseban oprez potreban je kod uklanjanja zidova, promjena na nosivoj konstrukciji i zahvata koji mogu utjecati na stabilnost građevine. Električne instalacije također zahtijevaju stručnu izvedbu i provjeru njihove ispravnosti.
Zato je prije početka većih radova važno utvrditi što se može sigurno izvesti samostalno, a za što je potrebno angažirati ovlaštene stručnjake.
Drago je upravo kod konstrukcijskih zahvata odlučio prepustiti posao profesionalcima, dok se sam posvetio radovima koje je mogao postupno svladavati.
Obitelj mu je najveća motivacija
Iako samostalna adaptacija može smanjiti dio troškova rada, za Dragu novac nije jedini razlog zbog kojeg svakodnevno dolazi na gradilište. Njegova najveća motivacija je obitelj.
Dolazak djevojčice dodatno je pojačao želju da dovrše novi dom jer im postojeći životni prostor polako postaje premalen.
„Graditi nešto za svoju obitelj i budućnost neprocjenjiv je osjećaj. Posebno kada radim sam i vidim rezultat. Kada podignem zid koji prije nije postojao ili izravnam površinu koja je bila puna rupa, osjećam veliko zadovoljstvo. Ponekad se i sam začudim kako sam to uspio napraviti, s obzirom na to da ranije nisam imao takvo iskustvo”, govori Drago.
Svaki završeni posao za njega predstavlja još jedan korak prema zajedničkom cilju. A upravo je taj osjećaj stvaranja vlastitim rukama ono što cijelom projektu daje posebnu vrijednost. Iako je iza njega već mnogo posla, do konačnog uređenja stana ostalo je još nekoliko važnih faza. Potrebno je završiti podove, zidove, sanitarije i opremanje prostora namještajem.
Useljenje planiraju za 2027. godinu
Drago se nada da bi se obitelj u novi dom mogla useliti tijekom proljeća 2027. godine, iako kao realniji rok spominje ljeto. Do tada će nastaviti raditi, učiti i bilježiti napredak.
A svima koji razmišljaju o tome da se sami okušaju u manjim kućnim radovima poručuje da ih početno neiskustvo ne mora obeshrabriti.
„Volio bih ohrabriti sve koji žele nešto napraviti sami. Osim što mogu uštedjeti, mogu steći novo iskustvo i naučiti mnogo toga. Mene radovi zaista vesele i uživam u svakom danu. Važno je pokušati, učiti i znati kada treba potražiti stručnu pomoć.”
Njegova priča podsjeća nas da dom ne nastaje samo od zidova, podova i namještaja. Nastaje i od vremena, truda, strpljenja i ljubavi koju u njega ulažemo.
A kada jednog dana sa suprugom i kćeri zakorači u dovršeni stan, Drago će moći reći nešto što rijetki imaju priliku – da je velik dio njihova obiteljskog doma stvorio vlastitim rukama.
