Arhitektura i dizajn
“Tata mi je rekao da nikad neću biti nogometaš i da idem radit nešto pametnije”
Dom na kvadrat: Gospodine Otto, kako ste izabrali arhitekturu?
Barić: To je lako pitanje. Odnosno, laka je bila odluka jer sa nekih 15 godina je moj otac zaključio da ja nikad neću biti nogometaš i neka radim nešto pametnije i kako me zapravo uvijek interesirala arhitektura, bio sam relativno dobar matematičar, dobro sam crto i što je najvažnije, kao mali sam imao nekakav, sam shvatio jedan prostorni zor, da jednostavno mogu sagledat prostor tako da mi je u biti jedino arhitektura dolazila u obzir.
Dom na kvadrat: Tih prvih par godina koje ste radili u Zagrebu, u biti javne prostore, što vam je najviše ostalo u sjećanju?
Barić: Radili smo puno butika, tada je bio jedan obrtnik, Marčec se zvao, Marči su ga zvali, Zlatko Kolman, on je imao desetak butika Mister X, Jeans West, to smo sve mi pokrivali i to su bili zapravo vrlo, vrlo promišljeni i u ono vrijeme jako, jako avangardni prostori koji su jednostavno stvarali dobar osjećaj i jako dobro su ti prostori funkcionirali. A ono što mi je ostalo nekako najviše u sjećanju, je Klub 88, to je jedna diskoteka, odnosno dvije diskoteke smo radili vrlo, tada vrlo poznate u bivšoj Jugoslaviji, jedan je bio taj Klub 88 ispod Maksimirske zapadne tribine, a drugi je bio klub Sheakspeare u Splitu
Ja mislim da je to prvi puta bilo u tadašnje doba u Zagrebu da radimo jedan mladi umjetnik, Lidija Šeler, napravi jedan mural od 20 metara na ulaznom prostoru i da taj prostor onda dominira. I dizajnirali smo zajedno, samostalno i namještaj. I namještaj je bio naše proizvodnje i tako.
Znači, prvih tih par godina to je bila ta borba samostalna, a onda nakon toga sam otišao u Austriji, znači još za bivše države, 88 sam ja otišao u Austriju i tamo sam počeo raditi u velikim uredima i na neki način počeo karijeru graditi kroz veliki sustav.
Dom na kvadrat: Koliko ste razlikovao vaš posao u Austriji od početka pa dok se niste vratili u Hrvatsku?
Barić: Ja sam nakon pet godina krenuo tek raditi u birou, onda shvatiš ne da ništa ne znaš, ali da vrlo malo znaš i da jednostavno da bi radio u birou moraš proći nekakvu, mislim, dodatnu školu jer objekti, Austrija i Njemačka su dosta profesionalno organizirane arhitektura tako da, znači nema tu nekakvih improvizacija kakvih ima kod nas i zato su hrvatski arhitekti, odnosno općenito arhitekti s ovog prostora su zapravo vrlo uspješni uglavnom u tim ulogama jer su jako snalažljivi. Jer mi dođemo s tom premisom da znamo da bumo se snašli.
Dom na kvadrat: Koji su bili prvi projekti koje ste radili u Zagrebu?
Barić: Mi kad smo se vratili 94., u to vrijeme se dosta radilo hotela i nešto stambenjaka tak, evo radili smo jednu stambenu kuću, ta još uvijek postoji, još uvijek je relativno dobro, radili smo ju dolje na Medvedgradskoj, preko puta Gliptoteke, jedna od onih, to je bila zgodna kuća, pa i onda su polako počeli dolazit ti Austrijanci.
Pa je krenuo prvi veliki, veliki projekt to je bio shopping city Zagreb, znači onaj cijeli, milijun kvadrata.
Pa onda neki hoteli, Esplanada je onda došla, pa shopping centri.
Pa onda prvi toranj, to je Zagreb Tower, to je isto negdje već sad 2006., znači nakon 10 godina su ti veliki projekti počeli dolazit. Sljedeći iskorak je bio negdje 2010. sam počeo se baviti Qatarom. U to vrijeme dosta smo surađivali sa IGH, koji je bio tada jedna vrlo ozbiljna i respektabilna kompanija.
I onda se pružila prilika bio je neki pozivni natječaj i ja sam dobio priliku da dam jedan rad i tamo se na neki način, eto imao sam sreću da je onaj tko je birao rekao, eto ovo mi se sviđa bile su tri slike i jedna od te tri slike je bila moja.
Kad dobiješ zadatak, kad ti kaže, evo imate idejni projekt za 14 dana počinjemo gradit. I onda dođeš u situaciju da veliš, hop ili trop i onda cijeli ured, podijelili smo, bilo nas je 5, 6 uvijek u Dohi, 5, 6 je na tom projektu radilo u Zagrebu, sve se crtalo, preko noći se slalo simo – tamo i uspjeli smo to izgurat, znači za 14 mjeseci smo isprojektirali, izgradili dvoranu i pustili ju u pogon i ona je bila spremna za, u 10. mjesecu, u siječnju je bio onda, znači nakon 3 mjeseca je bio svjetsko prvenstvo.
Dom na kvadrat: Vi ste radili i Ban centar u Zagrebu
Barić: To je bio jedan natječaj koji je bio stvarno kompletno otvoren, pozivni je bio doduše. Pozvano je bilo 8 u to vrijeme najjačih zagrebačkih arhitektonskih ureda, znači i 3LHD i Filipović Kincl i svi koji su nešto malo značili u Zagrebu i puf, mi to dobijemo, baš iznenađujuće, a dobili smo zato što smo napravili definitivno i apsolutno najbolje stanove. Stanovi su i cijeli koncept kuće je da je to jedan modul od 64, 8×8, 64 kvadrata koji se može multiplicirati i horizontalno i vertikalno.
Ban centar
Dom na kvadrat: Za Ban centar znam da je to jedna od građevina koja je građena Top down metodom, da se istovremeno gradilo gore i dolje.
Barić: Meni je to bilo recimo jedno sjajno iskustvo i to je za centar grada jedna vrlo, vani dosta čak i uobičajena, kod nas je to onako, svi su se malo toga bojali ali zapravo je ispalo super. Znači, zabiju se čelični stupovi i onda se napravi prvo ploča prizemlja i ostavi se rupa i onda mali bageri uđu, iskopaju oko tih čeličnih stupova, pa se izbetoniraju i tako pet katova prema dolje, tak da to je baš jedna posebna priča.
Dom na kvadrat: Dosta ste radili po cijeloj Europi
Barić: To u ovoj moj austrijskoj fazi, radio sam od Islanda, radio sam neki shopping centar u Reykaviyku, pa u Finskoj dva, tri objekta, u Oulu, u Helsinkiju pa eto na kraju, znači nakon toga i u Qataru, nešto smo i u Indiji nešto crtali neke Dute Free-je, pa sam recimo radimo jedan od meni najdražih projekata koji je strašno mali jako jako napet, za Guiness u Dublinu.
Dom na kvadrat: Jel ima nešto što bi baš htjeli raditi, a da još uvijek niste?
Barić: Bi. Evo, je bi. Volio bi napraviti stadion, stadion u Zagrebu, volio bi napraviti novi stadion za Dinamo.
Ako bude natječaj, ja ću pokušat, dat ću neku svoju viziju, ali velim, mislim da je to nešto, teško da će mi uspjet.
Arhitektura i dizajn
Samostan Stefana Boerija: Milanska nadbiskupija gradi „Ambrozijanski samostan” u MIND distriktu
Može li sakralna arhitektura biti odgovor na izazove suvremenog, tehnološki ubrzanog grada?
U jednom od najambicioznijih europskih urbanističkih zahvata posljednjih godina, upravo u srcu milanskog inovacijskog distrikta MIND nicat će „Ambrozijanski samostan”, djelo slavnog arhitekta Stefana Boerija, autora poznatih Bosco Verticale koji su postali simbol suvremene zelene arhitekture Milana.
Projekt je predstavljen 11. svibnja 2026. u drevnoj cistercitskoj opatiji Chiaravalle, a gradit će se unutar distrikta MIND, na raskrižju Carda i Dekumana, najcentralnijem i simbolički najznačajnijem položaju cijelog kompleksa.
Novi grad, nova uloga Crkve
MIND (Milano Innovation District) nastaje na prostoru nekadašnjeg Expa 2015., a prema projekcijama do 2030. godine ondje će živjeti, raditi ili studirati oko 70 tisuća ljudi. Distrikt je danas jedno od najvećih europskih razvojnih područja posvećenih znanosti, tehnologiji, genomici i biomedicinskim istraživanjima.
Upravo u takav kontekst Milanska nadbiskupija odlučila je smjestiti svoju novu prisutnost. Ideja nije bila izgraditi klasičnu crkvu, nego prostor koji će povezivati duhovnost, zajednicu, obrazovanje i suvremeni urbani život.
„Novi Ambrozijanski samostan željeli smo oblikovati kao jedinstvenu i otvorenu arhitekturu, čiji prostor simbolizira zagrljaj između nove crkve, transparentne prizme Knjižnice religija i trokutnog klaustra Vrta religija, smještenih na sjecištu Carda i Dekumana. Riječ je o suvremenom samostanu, osmišljenom kako bi odgovorio na potrebe pluralnog društva te poticao društvenu koheziju, međureligijski dijalog i stvaranje znanja.”, izjavio je Stefano Boeri iz studija Stefano Boeri Architetti.
Projekt proizlazi iz razmišljanja da razvoj grada ne može biti samo tehnološki i infrastrukturni proces, već mora uključivati i društvenu, kulturnu i duhovnu dimenziju.
Inspiracija iz 12. stoljeća
Odabir opatije Chiaravalle za mjesto predstavljanja projekta nije bio slučajan. Opatiju su 1135. godine osnovali cistercitski redovnici koji nisu bili samo nositelji duhovnog života svog vremena, nego i inovatori koji su transformirali okolni krajolik hidrauličkim sustavima, razvojem poljoprivrede i organizacijom proizvodnje.
Upravo ta dvostruka uloga, duhovna i praktična, inspiracija je za novi projekt.
„Ambrozijanski samostan” zamišljen je kao suvremena reinterpretacija tradicionalnog samostana: prostor povučenosti i mira, ali istovremeno otvoren prema gradu i njegovim stanovnicima.
Što će kompleks sadržavati?
Novi samostan razvijat će se na ukupnoj površini od 2.700 četvornih metara, od čega je 1.100 m² predviđeno za otvorene prostore. Projekt reinterpretira klaustar kao prostorni i simbolički element organiziran oko tri temeljne dimenzije: brige, dijaloga i duhovnog istraživanja.
Kompleks neće biti samo arhitektonska intervencija, nego i mjesto svakodnevnog života male pastoralne zajednice koja će voditi liturgijski i duhovni program.
Crkva s tlocrtom u obliku trokuta moći će primiti između 300 i 350 vjernika, a odlikovat će je uzlazna forma krova koja evocira vertikalne linije milanskog Duoma. Klaustar religija smješten je na simboličnom raskrižju nekadašnjeg Carda i Dekumana Expa, dok će ga pratiti Vrt religija s biljnim vrstama koje predstavljaju glavne monoteističke tradicije prisutne u Milanu.
Poseban element kompleksa bit će Knjižnica religija – transparentna prizma smještena unutar malog gaja trešanja, koja će povezivati humanističke discipline, teologiju i znanstvena istraživanja prisutna u MIND-u. Projekt uključuje i suradnju sa sveučilištima i istraživačkim centrima unutar distrikta, čime knjižnica postaje mjesto razmjene znanja između humanistike i life sciences područja.
U prostoru knjižnice bit će postavljene i pojedine skulpture iz depoa Veneranda Fabbrica del Duomo, institucije koja stoljećima upravlja očuvanjem milanske katedrale.
Pitanje smisla u gradu inovacija
Nadbiskup Milana Mario Delpini naglasio je kako prisutnost mjesta duhovnosti u srcu inovacijskog distrikta služi postavljanju pitanja o smislu ljudskog i znanstvenog angažmana.
Prema njegovim riječima, tehnološki razvoj ne može biti jedino mjerilo napretka, nego mora ostaviti prostor odnosu između znanosti i mudrosti, tehnologije i humanizma, profita i solidarnosti.
Prema planovima nadbiskupije, MIND će do 2030. okupiti oko 70.000 stanovnika, radnika i studenata, a „Ambrozijanski samostan” zamišljen je ne kao izolirani sakralni objekt, već kao aktivni dio života novog gradskog distrikta.
Talijanski mediji navode kako nadbiskupija planira otvoriti kompleks unutar sljedeće tri godine, iako konkretan vremenski plan još nije definiran.
Zašto je ovaj projekt važan za svjetsku arhitekturu?
„Ambrozijanski samostan” jedan je od rijetkih suvremenih projekata koji sakralnu arhitekturu ne tretira kao ostatak prošlosti, nego kao alat za oblikovanje budućnosti grada. Kroz spoj crkve, javnog prostora, međureligijskog dijaloga i edukacijskih sadržaja, Boerijev projekt pokušava pokazati kako arhitektura može stvarati prostore susreta, razmjene ideja i društvene povezanosti.
U trenutku kada europski gradovi traže odgovore na pitanja fragmentiranosti i smisla urbanog razvoja, milanski „Ambrozijanski samostan” nudi zanimljiv model — grad inovacija koji u svoje središte svjesno ugrađuje i prostor za tišinu, refleksiju i zajedništvo.
Foto: Stefano Boeri Architetti
Arhitektura i dizajn
“To više nije sajam, nego spektakl” – evo što naši profesionalci misle o ovogodišnjem Salone del Mobile
Arhitektica Gordana Đerić i dizajner interijera Ivan Mihovec otkrivaju što je obilježilo ovogodišnji Salone del Mobile i Milano Design Week
Od povratka estetike 70-ih i Japandi stila do umjetne inteligencije u kuhinji i spektakularnih instalacija po cijelom gradu, naša arhitektica i dizajner otkrivaju kako se Salone del Mobile promijenio kroz godine i što je obilježilo ovogodišnji Milano Design Week.
“To više nije samo sajam namještaja”
Salone del Mobile već desetljećima slovi za najvažniji svjetski događaj posvećen dizajnu interijera i namještaju. No oni koji ga redovito posjećuju tvrde kako je Milano danas puno više od sajma – riječ je o kompleksnom dizajnerskom iskustvu koje spaja arhitekturu, umjetnost, marketing i spektakl.
Arhitektica Gordana Đerić jedna je od onih koji to mogu potvrditi iz prve ruke. Na Salone dolazi više od četiri desetljeća.
“Na ovaj sajam dolazim više od 40 godina. To više nije samo sajam namještaja kao što je bio u početku. Danas je to predstava, kulisa, pozorište, Eurovizija, show po cijelom gradu”
Brendovi više ne predstavljaju samo proizvode, već stvaraju iskustva i ambijente koji ostavljaju emocionalni dojam. Instalacije postaju jednako važne kao i sam namještaj, a granica između dizajna, scenografije i marketinga gotovo nestaje.
Tijekom cijelog Milano Design Weeka grad funkcionira kao velika dizajnerska instalacija. Dizajn se događa u ulicama, dvorištima, galerijama i povijesnim palačama – ne samo unutar sajamskih paviljona.
Sajam koji je naučio pričati priče
Dizajner interijera Ivan Mihovec Miki na Salone dolazi već četvrti put i slaže se da je upravo taj pomak prema iskustvu ono što današnja publika očekuje.
“Osim noviteta vidjeli smo i jedan jako dobar show. Mislim da su marketinški stručnjaci shvatili da je upravo takav način prezentacije potreban novim generacijama”
Showroomi i instalacije sve više podsjećaju na filmske scenografije ili umjetničke postave. Posjetitelji ne dolaze samo pregledati kolekcije – dolaze po atmosferu i priču.
I upravo je to možda najveća promjena koju je Salone del Mobile doživio posljednjih godina. Sajam više nije samo mjesto predstavljanja proizvoda, nego platforma za stvaranje dojma i identiteta brenda.
Burgundi, visoki sjaj i veliki povratak Japandija
Unatoč snažnoj produkciji i vizualnom spektaklu, određeni Salone del Mobile trendovi ove su se godine jasno izdvojili.
“Definitivno su prevladavale boje poput burgundija, narančaste i plave, a bilo je jako puno inoksa. Ono što me posebno iznenadilo jest veliki povratak Japandi stila”, ističe Mihovec.
Japandi estetika, koja spaja japanski minimalizam i skandinavsku toplinu, ove je godine snažno dominirala – čak i kod brendova koji inače nisu prepoznatljivi po takvom dizajnerskom izričaju.
Paralelno s tim vraćaju se i elementi estetike sedamdesetih godina.
“Dizajn namještaja ove se godine vraća na početak, na sedamdesete. Vraća se visoki sjaj i neki materijali koje smo godinama izbjegavali i smatrali zastarjelima”, kaže Đerić.
Naravno, retro estetika danas dolazi u potpuno novoj interpretaciji – kroz suvremene tehnologije, kvalitetnije materijale i sofisticiraniju obradu.
Hladnjak koji vam propisuje recepte
Jedna od tema koja je obilježila ovogodišnji Milano Design Week svakako je bila i umjetna inteligencija u kućanstvu.
Pametni hladnjaci, uređaji koji predlažu recepte i sustavi koji automatiziraju svakodnevne procese sve više postaju standard suvremene kuhinje.
“Na prvi dojam sve to djeluje odlično i zapanjujuće, ali priznajem da postoji i mala doza straha. Odjednom imamo hladnjake koji nam propisuju recepte i organiziraju hranu”, kroz smijeh komentira Đerić.
Mihovec smatra kako je za arhitekte i dizajnere ključno pratiti upravo takve tehnološke promjene.
“Najgore je kada investitor zna više od vas. Zato je važno dolaziti na ovakve sajmove i pratiti novitete, čak i kada se dio trendova iz godine u godinu ponavlja”
Modni brendovi sve više osvajaju Milano Design Week
Zanimljiv pomak posljednjih godina vidi se i u sve snažnijem prisustvu modnih kuća na sajmu namještaja.
Velike modne kuće danas predstavljaju vlastite kolekcije interijera i lifestyle proizvoda, koristeći Milano prvenstveno kao snažnu platformu za vidljivost.
“Njima više nije važan samo sajam, nego količina posjetitelja i medijska vidljivost koju Milano donosi”, objašnjava Đerić.
Upravo zato Milano Design Week danas funkcionira kao spoj dizajna, mode, arhitekture, umjetnosti i luksuznog lifestylea.
Hrvatski dizajn sve je vidljiviji
Posebno je zanimljivo vidjeti kako je hrvatski dizajn iz godine u godinu sve prisutniji u Milanu.
Ove godine predstavilo se čak pet hrvatskih tvrtki, a networking među arhitektima, dizajnerima i proizvođačima postaje sve važniji dio cijelog iskustva.
“Ove godine okupilo nas se 35 i atmosfera je bila odlična. Upravo kroz takva druženja nastaju nove suradnje i povezivanja”, kaže Mihovec, koji posebno ističe susrete hrvatskih arhitekata i dizajnera koji se već treću godinu organiziraju tijekom Design Weeka.
Takvi susreti danas imaju gotovo jednaku važnost kao i sam obilazak sajma jer omogućuju razmjenu iskustava, stvaranje novih kontakata i povezivanje domaće dizajnerske scene.
Pratiti trendove – ali ne slijepo
Iako Salone del Mobile i dalje postavlja smjerove u dizajnu interijera, Gordana Đerić upozorava kako trendove ne treba slijepo pratiti.
“Mislim da trebamo graditi vlastiti stil, a ne podlijegati svemu što nam se nameće kao trend. Važno je pratiti novitete i biti upoznat s njima, ali svaki prostor ipak treba prilagoditi stvarnom životu ljudi”, zaključuje.
I možda upravo u tome leži najveća vrijednost Salone del Mobile danas – ne samo u trendovima koje donosi, nego u inspiraciji i dijalogu koji otvara o tome kako zapravo želimo živjeti.
