Arhitektura i dizajn
Najbolji pogled na zvijezde iz Popovog tornja
U najstarijem dijelu Muzeja grada Zagreba, poznatijem pod nazivom „Popov toranj” već preko 120 godina u sklopu Zvjezdarnice nalaze se opremljeni astronomski instrumenti za promatranje i proučavanje neba. Ta srednjovjekovna kula kvadratnog tlocrta, teških zidova od kamena debljine dva metra, krije mnoštvo povijesnih događaja i tajni.
Nastanak Popovog tornja
Sama Zvjezdarnica nastala je 1903. godine inicijativom zapravo Hrvatskog prirodoslovnog društva, koje je tada djelovalo na čelu s dr. Otonom Kučerom, koji je kasnije postao i ravnatelj same Zvjezdarnice. A zapravo se radi o tome da se ona nalazi na jako starim temeljima. Znači moramo se onda vratiti skroz u početke i ovoga nastanak Gradeca kada i nastaje sam Popov toranj ili Popov turin ili kako su ga već tada zvali. I zapravo je Zvjezdarnica treći kat srednjovjekovnog tornja, ispričala je povjesničarka Marija Sabolić iz Muzeja grada Zagreba.

Povijest Zvjezdarnice Zagreb
Povijest današnje Zvjezdarnice Zagreb seže u davni srednji vijek, kada je kralj Bela IV. nagradio Gradec izdavanjem poznate Zlatne bule. Ovim dokumentom, Gradec je stekao status slobodnog kraljevskog grada, a uz tu privilegiju dolazila je i obaveza da stanovnici izgrade zidine i kule radi vlastite zaštite. Jedan od njih bio je i Popov toranj.

Zapravo nije bio u vlasništvu građana već kanonika sa Kaptola, koji su dobili dozvolu 1247. godine od samoga kralja Bele IV. da se mogu naseliti na sjeverni dio gričkog brda upravo iz razloga da bi se ovdje mogli izgraditi svoju utvrdu, dodala je Sabolić.
Kaptol i Gradec nisu bili dobri susjedi, a sporovi oko zemljišta bili su dio svakodnevice.

Ta neka mračna povijest samog tornja je ostala i danas. Nekako je obavijen nekakvim tim mističnim velom što se točno ovdje dešavalo, ali to je zapravo povezano upravo zbog tih problema da brdo Grič nije bilo kroz srednji vijek u vlasništvu samog građana Gradeca, već i kanonika na Kaptolu i onda su tu često izbijali sukobi, rekla je Sabolić.
Zvjezdarnica Zagreb danas
Nakon što se kompleks zgrada kojemu pripada Zvjezdarnica preuredio, ona je postala središtem ljubitelja astronomije i prirodoslovlja što je ostala i do danas.

Zvjezdarnica ima dosta tih djelatnosti s kojima se bavi. Možemo ih klasificirati u obrazovni dio koji ima, popularizacijski dio, imamo nakladničku djelatnost, znanstveni rad. A imamo i zajedničke programe koje radimo sa drugim institucijama, rekao je Ivan Romštajn, znanstveni suradnik Zvjezdarnice Zagreb.
Teleskopi i druga astrografska oprema
Prilikom stogodišnjeg opremanja Zvjezdarnice, kroz njezine prostorije prošla su mnoga tehnička dostignuća, kao što su teleskopi, prijenosni teleskopi, dalekozori i razna astrofotografska oprema. Neki od njih i dalje su u funkciji, a dobar dio postao je dijelom muzejskih primjeraka.


To je instrument kojeg je nabavio dr. Oton Kučera prilikom samog osnivanja Zvjezdarnice, a osim glavnog teleskopa koji je sada u Tehničkom muzeju izložen, koji je tada bio taj prvi teleskop 1903., tu su još neki instrumenti je nabavio koji sada služe samo kao izložbeni primjerci, objasnio je Romštajn.

Ugođaj u zvjezdarnici
Hodnici Zvjezdarnice prigodno su ukrašeni astro-fotografijama među kojima je najsjajnija i Zemlji najbliža Orienova maglica, lako vidljiva uz pomoć i najjednostavnijeg optičkog pomagala. Očaravajući prizori svemira vode u bogato opremljenu knjižnicu čija zbirka obuhvaća stručnu i znanstvenu literaturu, uključujući astronomske godišnjake, znanstvene radove, zvjezdane kataloge, atlase i karte neba. U toj prostoriji pažljivo je postavljen portret osnivača, ujedno i najvećeg hrvatskog popularizatora tehnike i prirodoslovlja Otona Kučera.

Ono što nam je najvrjednije imamo portret osnivača Zvjezdarnice dr. Otona Kučere i ovako fotografije koje su amateri snimali ili smo ih nabavili na neki drugi način, dodao je Romštajn.
Burna povijest građevine na lošem glasu, koja je nekad bila žarište sukoba i predznak loših susjedskih odnosa, preobratila se u mjesto pogodnim za popularizaciju znanosti i proučavanje svemira.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Gordana Đerić: Arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život
Arhitektura kao poziv, a ne posao

Ako redovito pratite Dom na kvadrat, vjerujemo da ste već primijetili našu arhitekticu Gordanu Đerić. Prepoznatljiva po svojim fenomenalnim rješenjima, ali i po specifičnom načinu govora, Gordana Đerić već godinama oblikuje prostore – i živote – na autentičan način. A zašto baš arhitektura? I otkud njezin osebujan glas? Danas donosimo njezinu priču.

Arhitektura, greškom
– Goga, zašto arhitektura?
„Arhitektura je greškom. Sad bi se to nazvalo najbrži prst. Htjela sam upisati arheologiju, ali prvi prijemni bio je na arhitekturi. Položila sam prijemni – i ostala. Život je odlučio za mene.”
Godina je bila 1982. kada je Gordana Đerić završila fakultet. Prvo zaposlenje dobiva u Šipadu, tadašnjoj tvornici kuhinja. Posao ju je vodio na sajmove u Pariz, Köln i druge gradove, a potom prelazi u sektor između tvornica, prototipova i biroa. Znanje i iskustvo iz tog razdoblja usmjerili su je prema interijerima, gdje je ostala do danas.


Gordana Đerić: Arhitektica, psihijatrica, psihologinja i susjeda
– Zapravo se već jako dugo baviš interijerima i svi znamo tvoja rješenja koja su apsolutno fenomenalna i uvijek inovativna. Što je tvoj ključ rada?
„Ne volim copy-paste. Volim ljude s identitetom, originalna rješenja. Klijentima kažem – ja sam i arhitektica i psihijatrica i psihologinja i mađioničarka i susjeda. Kad dođem prvi put, kažem: ‘Dobar dan, ja sam Gordana, tko ste vi?’“
Đerić kroz šalu, ali i veliku ozbiljnost, naglašava važnost odnosa s ljudima. Za nju, arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život. „Za mene arhitektura nije elitizam. Po opredjeljenju sam socijalna utopistica. Svaki čovjek ima pravo na lijep, dostojanstven prostor.“

– Što ti je najvažnije kada oblikuješ prostor?
„Funkcionalnost. Prije svega ideja. Ja imam izraz: tehnološki proces čovjeka koji živi u tom stanu. Svi mi imamo iste potrebe, ali različite prioritete. I zato trebam znati tko je osoba s druge strane – da bi prostor bio autentičan.“

Specijalnost: izmisliti toplu vodu, odnosno novu sobu
– Čini mi se da kad god netko traži još jednu sobu, zove tebe. Je li to zaista tvoja specijalnost?
„Da! Ja to zovem egzistencijalna ćelijska arhitektura. Volim izmišljati nove sobe. Volim udovoljavati nepostojećim željama svojih klijenata. I volim ih nagovoriti na rješenja koja su dobra za njih.“
Peterosobni stan u 60 kvadrata: Genijalno rješenje Gordane Đerić
Danas je, priznaje, možda teže nego ikada jer su ideje svuda. „Ljudi dolaze s previše slika, previše mogućnosti. Nisu sigurni što bi, što im treba, a što im odgovara. A neka rješenja su za druge prostore, druge obitelji, druge načine života.“
Posao kao terapija i poziv
– Goga, što se dogodilo s tvojim glasom?
„Imala sam tumor na mozgu. Prije pet godina. Radila sam i prije i nakon operacije. Moj posao mi je terapija. Ovaj glas – to je najmanje što mi se moglo dogoditi. Puno je posljedica bilo, ali sam ih izliječila radoholičarstvom. A i pitanje je – tko danas želi uopće čuti što imamo za reći?“
– Da nisi arhitektica, bi li stvarno upisala arheologiju?
„Mislim da sam sve što me zanimalo nekako pomirila – arheologiju, psihologiju, mađioničarstvo. Jer kad nekome adaptiraš stan, kad uđeš u njegov prostor i dušu, kad ispunjavaš želje, to je to. I kad na kraju ostaneš u normalnim, dobrim odnosima – to je uspjeh.“
Adaptacija iznutra
– Postoji li nešto što još nisi projektirala, a htjela bi?
„Htjela bih ponovno adaptirati sebe. Svoju nutrinu i svoju dušu. Jer nakon operacije, moj pogled na svijet je potpuno drugačiji. Ne mjerim više stanove ni po kvadratima ni po budžetu. Mjerim ih po sreći i zadovoljstvu ljudi koji u njima žive.“
Arhitektura Gordane Đerić ne prestaje na tlocrtu. Ona počinje s čovjekom. I nastavlja se kroz odnose, male pomake, i – kako sama kaže – prostor koji ne mora biti savršen, ali mora biti njihov.
Arhitektura i dizajn
Grad u zgradi – funkcionalno rješenje ili distopijska svakodnevica?
Možete li zamisliti svoj život u ovakvoj “zgradi”?

U kineskom gradu Hangzhouu, u poslovnoj zoni Qianjiang Century City, izgrađena je zgrada koja pomiče granice tradicionalnog stanovanja.
Naizgled fascinantno arhitektonsko ostvarenje, Regent International postao je simbol urbanističke krajnosti – gdje se funkcionalnost i gustoća susreću s pitanjem kvalitete života.
Gordana Đerić: Arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život
Regent International kao model vertikalnog grada
Regent International prvotno je zamišljen kao luksuzni hotel s pet zvjezdica, no s vremenom je preoblikovan u golemi stambeni kompleks. Danas u njemu živi više od 20.000 ljudi, a kapacitet doseže i do 30.000 stanovnika. Riječ je o više od 5.000 stambenih jedinica raspoređenih unutar masivne strukture visoke gotovo 200 metara.
Hotel Materra – mjesto gdje se luksuz i elegancija susreću s prirodom
Zgrada je projektirana kao samodostatna urbana jedinica – u njoj se nalaze trgovine, restorani, teretane, bazeni, saloni ljepote, medicinske usluge i školske ustanove. Stanari doslovno mogu živjeti bez izlaska iz objekta. I dok mnogi cijene praktičnost ovog koncepta, osobito zbog niskih troškova najma, život u stanovima bez prozora i prirodnog svjetla otvara brojna pitanja o životnim standardima.
Dizajn koji podržava funkciju, ali ne i iskustvo
Zgrada je organizirana u S-krivulji, čime se povezuju različiti krakovi i funkcionalne jedinice. Arhitektura omogućuje da se kroz zgradu kreće bez potrebe za izlaskom na otvoreno, a unutarnji sustavi uključuju napredne tehnologije pametnog upravljanja, sigurnosti i distribucije usluga.
Ipak, ono što Regent International pruža u funkcionalnosti, oduzima u doživljaju prostora. Interijeri su jednolični, bez puno prirodne svjetlosti, često sterilni, s hodnicima koji podsjećaju na hodnike bolnica ili stambenih jedinica iz znanstveno-fantastičnih filmova. Stanovanje u ovakvom prostoru može dugoročno utjecati na mentalno zdravlje, osjećaj izolacije i gubitak povezanosti s vanjskim svijetom.
Urbanistički eksperiment koji dijeli mišljenja
Za jedne je Regent International primjer pametnog rješenja za urbanu prenapučenost i manjak dostupnih stanova. Za druge, riječ je o distopijskoj viziji budućnosti, gdje se arhitektura podređuje učinkovitosti, a zanemaruje se ljudska potreba za prostorom, zrakom i pogledom.
Ovaj koncept “grada u zgradi” svakako postavlja važna pitanja o granicama između praktičnosti i kvalitete života. Je li dovoljno imati sve usluge nadohvat ruke ako istovremeno živimo u prostoru bez prirodnog svjetla, tišine i osobnog identiteta?
Inspiracija ili upozorenje?
S obzirom na sve veći pritisak na urbane sredine, pitanje kompaktnog, održivog i dostupnog stanovanja postaje izuzetno važno. No rješenja koja zanemaruju emocionalni i psihološki aspekt života mogu brzo prijeći granicu između inovacije i neljudskosti.
Zato se postavlja ključno pitanje: možemo li u urbanističkim strategijama razvijati funkcionalne stambene komplekse koji neće izgubiti ono najvažnije – osjećaj doma?