Povežimo se

Arhitektura i dizajn

Prof. Ljubomir Miščević pionir je pasivne gradnje u Hrvatskoj

Ističe kako je jedna od značajki i ljepota bavljenja arhitekturom upravo odgovornost

Zaljubio se u šum skicn papira na kojem je njegov otac ostavljao zanimljiv trag, a fasciniran linijama koje su u izvedbi zidovi, Ljubomir Miščević odlučio je upisati arhitekturu. On je pionir pasivne gradnje u Hrvatskoj i autor interijera jednog poznatog kluba u Zagrebu, doznajte kojeg.

Profesore Miščević, u mnogobrojnim intervjuima o vama koje sam pročitala, često spominjete da ste arhitekturu otkrili još kao osnovnoškolac…

Točno, zahvaljujući ocu koji je bio naš poznati arhitekt, urbanist, koji je u stručnom smislu proživio dva života, jer je dobio i nagradu za životno djelo udruženja hrvatskih arhitekata, dakle, ceha ali i nagradu Vladimir Nadzor, republičku nagradu za arhitekturu.

I onda je arhitektura nekako bila i logičan izbor za fakultet?

Jako rano sam odlučio da bi ja volio proizvodit taj zvuk, već sam ga i proizvodio jer sam i negdje sredinom gimnazije pomagao tati u crtanju i shvatio sam da ta crta na papiru, kad se materijalizira u prostoru, može biti debeli zid, može biti tanka staklena stijena, dakle, ta jedna crta tek onda nosi poruku sa sobom.

Jako ste rano, odnosno u toj godini kada ste diplomirali, ako se ne varam da je to bila ’79., ste napravili idejni projekt prve zapravo pasivne kuće?

To je bila pasivna sunčana kuća, koja se razlikuje od one pasivne kuće kad je to energetski razred A plus u kakvoj smo upravo ovdje u zgradi regionalnog centra kompetentnosti škole Ruđera Boškovića.

Pasivna sunčana arhitektura rabi sunčevo zračenje na pasivan način i tada se projektira tako da nam sunce, a osobito zimska niska zraka treba duboko ući u prostor. Sokrat nije znao i mnogi prije nisu znali da sunce ima još jednu jako važnu „manu“, a to je da prži bakterije badave, a zbog tog saznanja kasnije je taj higijensko zdravstveni optimum postao tehnički propisani maksimum zahtjeva, koliko dnevnog svjetla treba ući u interijer.

Kad ste počeli raditi, koji su bili vaši prvi projekti?

Počelo je s interijerima, ja sam kao student treće godine počeo projektirati, a na 4. godini, ponudio sam rješenje za klub studenata elektrotehnike, popularni KSET. I to je bilo moje prvo iskustvo.

Rekla bih da se malo zna o tome da je vaš projekt i pozornica na Bundeku, ali ipak ste kao arhitekt zaista najpoznatiji po pasivnim kućama i pažnji koju dajete energetskoj učinkovitosti…

Uvijek napredna, visoka energetska učinkovitost. Napredna od inovacija do činjenice da i današnje ove strelice u boji jesu činjenica ali propisi moju malenkost današnji ne zadovoljavaju u potpunosti, da odmah odgovorim na tu temu današnjice, jer zašto je zacrtana 2050. godina za zeleni plan Europske unije? Zašto? Ovo je Europska unija financirala.

Mislite da se taj plan može i brže ostvariti?

Da, sasvim sigurno. Previše je kočničara još uvijek, a vidimo razvoj događaja…

Što su zapravo te kočnice?

Najveće kočnice su zapravo ljudi sami po sebi, to su glave. To je tema brainstorminga, dakle, to su prepreke najveće. Kočničari su poznati u povijesti civilizacije, uvijek će ih biti, neki imaju svoju punoljetnost, svoj OIB, ime prezime, ali kočničari mogu biti institucije i fizičke i pravne osobe i to je veliki dio problema.

S obzirom na to da ste vi već prije 40 godina razmišljali o tome kakva bi energetska učinkovitost trebala biti, što mislite gdje bi zapravo arhitektura trebala i energetska učinkovitost biti 2050?

Za 2030. zacrtano je 17 ciljeva održivog globalnog razvoja. Tu je klima, voda, egzistencija, svijet bez siromaštva i gladi, zdravlje i blagostanje, kvalitetno obrazovanje, i među mnogim drugim tu je naravno pristupačna energija iz čistih izvora te održivi gradovi i zajednice. Te ciljeve treba ostaviti za samo 6 godina i već odavno nema vremena za opisivanje stanja, treba nuditi inteligentna rješenja kojih je sve više. Arhitektura nikad ne spava i mi imamo tehnologiju koja je potrebna za ostvarivanje nekih ciljeva. Ali zato što mislimo da imamo vremena, kočimo sami sebe. Ako bi se skratio taj tajming sa 50 možda na 40 ili 35 i postoje naravno inicijative jer to iščekivanje i postavljanje datuma tako dugoročnih je dio kočenja, mnogo toga se može napraviti, puno prije.

Ja bih rekla da je problem u tome što ste vi o tome počeli razmišljati prije 40 godina, a da ostatak malo kasni za vama, pa su oni sad na vašim nekakvim početcima…

Činjenica da sam dosanjao veliki dio svoga sna, jer prije 40 godina sam stvarno bio pionir – i moja malenkost i slični.

Trebalo je to sve dočekat, doživjet da bi danas imali ovakva postrojenja koja ne smiješ ubiti, koja naravno koriste našu otpadnu toplinu tijela, ono što izdišemo i taj hladni zimski zrak u sezoni grijanja ulazi onda ga predgrijavamo našom unutarnjom otpadnom toplinom, e to je nešto što smanjuje emisije, to je nešto što onda naravno jako štedi i da zapravo o štednji energije sve manje govorimo.

Jedna od značajki i ljepota bavljenja arhitekturom je odgovornost. Odgovornost kao ljepota poziva, struke i našeg življenja. 2015. godine, u susret COP konferenciji, onoj poznatoj u Parizu, u prosincu kad je Obama pružio ruku, predsjedniku Kine, još danas uvijek aktivnom, prvi put u povijesti civilizacije na temu energetike i emisije C02, i ne samo energetskoj učinkovitosti, je došlo je konsenzusa globalnoga, pa to je i meni već bilo stvarno jako davno, ali je prethodio materijal arhitekata vijeće arhitektonskih komora Europe koji je čitan, koji je prihvaćen, koji je ušao u sve te napredne stavove, zapisnike i sve što slijedi od tada do danas, dakle, to je manifest o odgovornoj arhitekturi.

Na mnogim vašim projektima zadnje vrijeme suautor je vaš sin?

Točno, mi smo trogeneracijska obitelj, o ocu sam govorio, o djedu sina Marka koji je već itekako stao na svoje noge, već je traženi arhitekt, to su ozbiljni projekti, zahtjevni, tako da je jako velika podrška i stvarno je to dodatna motivacija u životu.

Intervjuirala Jasmina Franjić

Arhitekti i arhitektonski projekti

Workshop: Kada se vještina i kreativnost susretnu u istom prostoru

Luka Cindrić i Marta Senjanović pretvorili su derutnu državnu nekretninu u moderan multifunkcionalan prostor koji je otvoren svima

workshop

Workshop je novo mjesto u centru grada koji je zamišljen kao community space u kojem možete popiti stvarno dobru kavu, il pak posjetiti jednu od kreativnih radionica.
Inspiraciju je pronašao upravo u parku Ribnjaku preko puta kojega se nalazi. Savršen je primjer kako prostor i njegove karakteristike pronalaze put u arhitektonskoj izvedbi.

Workshop: Kreativno rješenje za shared office

Luka Cindrić i Marta Senjanović mladi su perspektivni arhitekti iza kojih već stoji impozantan broj projekata. U našoj emisiji pratili smo Martinu adaptaciju stana za mladog sportaša i Lukin projekt u kojem je dizajnirao mali stan koji podsjeća na hotelsku sobu.

Ovo je priča o tome kako su iz potrebe za vlastitim arhitektonskim uredom, napravili vlastiti i otvorili ga svima.

“Marta je slučajno našla prostor u kojem se mi danas nalazimo. To je prostor koji smo mi licitirali od državnih nekretnina. Osvojili smo, odnosno bili smo jedini koji su se prijavili, i tu zapravo kreće naša priča.”, prisjeća se Luka.

Renovacija je trajala nešto manje od godinu dana, iako je prvotno planirano da sve bude gotovo u šest mjeseci. Prostor je prije koristila udruga, a ranije projektantski ured, no zbog dotrajalih instalacija prostor je bio gotovo neupotrebljiv

Od derutnog prostora koji je zjapio prazan do modernog ambijenta koji je otvoren svima

Ovaj ulični prostor je bio podijeljen u nekoliko prostorija, s velikim prozorima koji gledaju na park koji su bili oblijepljeni kartonima. Za Martu je ipak presudio pod.

“Na podu su bile starinske ovakve blokete tepiha koje su bile preko parketa, koje, kad smo maknuli, zapravo je pod ostao cijeli u ogromnim otiscima logotipa samo od te firme koja je radila tepih. To je već bio moment gdje smo rekli da preuređujemo sve iz početka.

Prostor je bio taman i mračan, a danas je predivan otvoren prostor pun svjetla.

Iako je prostor prvotno bio zamišljen kao zajednički ured, arhitekti su ubrzo shvatili da im je sam prostor prevelik. Zamislili su Workshop kao mjesto gdje kreativci, dizajneri, arhitekti i ljudi sa sličnim afinitetima mogu boraviti u istom prostoru, raditi ili se družiti i izmjenjivat ideje.

“Kako smo odlučili proširiti se da nismo samo mi, tako je nekako sljedeći korak bio da zapravo uvedemo i kavu, s obzirom na to da je kava, pogotovo u našoj kulturi, moment koji spaja ljude i nekako svi volimo uvijek tijekom dana popiti bar jednu kavu ili napraviti jednu malu pauzu.”, kaže Luka.

workshop

Kava se servira do 15, a od 15 je vrijeme rezervirano za kreativne radionice

“Sljedeći korak je bio zapravo taj nekakav moment gdje smo rekli OK, ako će to biti kava, ajmo napraviti specialty kavu i zapravo od tu je sve krenulo.  U tom trenutku smo odlučili da će to mjesto biti mjesto koje okuplja ljude sličnih afiniteta, sličnih zanimanja i onda zapravo, s obzirom na to da dan ima 12 sati ili 24 sata na raspolaganju smo nekako odlučili da od 8 do 3 će biti otvoren za javnost, odnosno da će to biti vrijeme kada serviramo kavu, a od 3 nadalje do kraja dana će biti prostor za radionice gdje će zapravo ljudi različitih zanimanja, specijalnosti moći okupljati svoju vlastitu publiku.

Nama je svakako bio cilj, odnosno interes, da svaki pojedinac ovdje, nekakav kreativac, ima priliku napraviti svoj vlastiti community, a time zapravo i mi gradimo neki community oko sebe.”

Iz Zagrebačke radionice direktno u Workshop

A (gotovo) cijeli namještaj u prostoru izradio je dizajner Jakov Habjan. Seriju klub stolića je izradio u suradnji sa sestrom Klasjom, a ova tri stola izradio je upravo za ovaj prostor.

“Jakov je u principu, u dogovoru s nama, osmislio taj jedan koncept, ta tri stola koja mogu funkcionirati u više varijanti. U dnevnoj varijanti, kada funkcioniramo kao kafić, i zapravo za radionice. Ovisno o broju ljudi, tako mi njima slažemo stolove i raspodjeljujemo.” Objasnila nam je Marta.

Posebnu iskru u očima Marta sada ima dok priča o novim podovima u Workshopu.

“Na podu postavili smo marmoleuom. To je nova vrsta linoleuma, 100% prirodan. Zanimljiva je činjenica te ga možemo i pojesti, a nam ništa neće biti. Super se postavlja, dolazi u rolama. Lako se čisti i praktički je neuništiv, što ga čini idealan za koncept Workshopa.” 

workshop

Priroda kao neiscrpan izvor inspiracije

“Shvatili smo da nam je zapravo Park Ribnjak glavna nit vodilja.Mi smo htjeli imati tu veliku prisutnost zelenila, odnosno tu vedrinu, otvorenost, s obzirom na to da je to upravo što Park Ribnjak nudi. I s obzirom na to da je Park Ribnjak prije u prošlosti bio popularno mjesto okupljanja Zagrepčana, mi smo također htjeli napraviti taj moment okupljanja.

Prije, u Parku Ribnjak su bila tri jezera oko kojih su se ljudi okupljali, čiji smo mi zapravo tlocrt, odnosno simboliku, prenijeli u naš prostor, tako da mi ovdje sad, u prostoru, imamo tri stola ameboidnih oblika koji reprezentiraju ta tri jezera Parka Ribnjak.” zaključio je Luka.

Nastavite čitati

Propisi i regulative

Zadružno stanovanje – alternativa tržišnim modelima i put do priuštivog doma

Dok je u Hrvatskoj u pripremi novi zakon o priuštivom stanovanju, koji bi trebao osigurati bolje uvjete kreditiranja, u mnogim europskim zemljama već desetljećima uspješno funkcionira drugačiji koncept – zadružno stanovanje. Ovaj model nudi održivu, zajednički vođenu i priuštivu opciju rješavanja stambenog pitanja.

Što je zadružno stanovanje?

„Zadružno stanovanje, odnosno stambena zadruga, je organizacija u kojoj se građani udružuju kako bi kolektivno riješili svoje stambeno pitanje kroz zajedničko vlasništvo i upravljanje“, objašnjava Jelena Grobenski, koordinatorica Europske zadruge MOBA Housing SCE.

Jelena Grobenski, koordinatorica Europske zadruge MOBA Housing SCE

Za razliku od uobičajenog tržišnog modela, stanari zajedno definiraju pravila zadruge, projektiraju zgradu prema svojim potrebama te upravljaju njome u fazi korištenja.

“Kao i drugim zadrugama, participacija članova se odnosi na to da svaki član ima jednako pravo odlučivanja. Svaki član zadruge ima jedan glas u skupštini.”

Zadružno stanovanje je koncept koji osigurava određeni niz kvaliteta stanovanja koji najčešće nisu dostupne ili su teško ostvarive

„Zadružno stanovanje omogućuje ljudima koji zbog cijena na tržištu ili kreditne nesposobnosti teško mogu doći do vlastitog doma da kolektivno ostvare to pravo“, ističe Goran Jeras, upravitelj Zadruge za etično financiranje.

Goran Jeras, Upravitelj zadruge za etično financiranje

Primjeri iz Europe pokazuju njegovu uspješnost – u Nizozemskoj čak 30 % stambenog fonda čine zadruge, a u Beču oko 40 %.

Model se intenzivno razvija i u Španjolskoj, osobito u Barceloni, gdje je pravni okvir za takav oblik stanovanja uveden prije desetak godina.

“Zadružno stanovanje, stvara stambenu zajednicu, znači stvara mogućnost suradnje s drugim stanarima. Mogućnost planiranja zajedničkih prostora koji mogu biti korisni, poput kina, zajedničke kuhinje, muzičke dvorane ili dvorane za vježbanje. Na taj način, omogućava da stanari imaju na raspolaganju puno više korisne infrastrukture nego što bi to mogli u svom vlastitom stanu.”

Jedna od karakteristika zadružnog stanovanja je doživotno i nasljedno pravo stanovanja, čime se osigurava stabilnost cijene. I dok stanovnici mnogih europskih zemalja uživaju u ovim pogodnostima, takav oblik stanovanja kod nas još ne postoji.

Hrvatski pilot-projekt

I u Hrvatskoj postoje pokušaji uvođenja zadružnog stanovanja. Grad Križevci je prije pet godina započeo pilot-projekt prenamjene zgrade bivše vojarne u stambenu zadrugu. Za projekt je izrađeno idejno rješenje i dobivena građevinska dozvola, a u tijeku je okupljanje budućih stanara.

Kako bi se ovaj model razvio u punom kapacitetu, ključna je suradnja s lokalnim samoupravama. One su, prema zakonu, nadležne za stanovanje i upravljanje prostorom, a upravo njihovo uključivanje u prostorne planove može osigurati stabilan razvoj zadružnog stanovanja i drugih oblika priuštivog stanovanja u Hrvatskoj.

Nastavite čitati

Kolumne

Pratite nas na drušvenim mrežama

Izbor urednice