Arhitektura i dizajn

Prof. Ljubomir Miščević pionir je pasivne gradnje u Hrvatskoj

Ističe kako je jedna od značajki i ljepota bavljenja arhitekturom upravo odgovornost

Zaljubio se u šum skicn papira na kojem je njegov otac ostavljao zanimljiv trag, a fasciniran linijama koje su u izvedbi zidovi, Ljubomir Miščević odlučio je upisati arhitekturu. On je pionir pasivne gradnje u Hrvatskoj i autor interijera jednog poznatog kluba u Zagrebu, doznajte kojeg.

Profesore Miščević, u mnogobrojnim intervjuima o vama koje sam pročitala, često spominjete da ste arhitekturu otkrili još kao osnovnoškolac…

Točno, zahvaljujući ocu koji je bio naš poznati arhitekt, urbanist, koji je u stručnom smislu proživio dva života, jer je dobio i nagradu za životno djelo udruženja hrvatskih arhitekata, dakle, ceha ali i nagradu Vladimir Nadzor, republičku nagradu za arhitekturu.

I onda je arhitektura nekako bila i logičan izbor za fakultet?

Jako rano sam odlučio da bi ja volio proizvodit taj zvuk, već sam ga i proizvodio jer sam i negdje sredinom gimnazije pomagao tati u crtanju i shvatio sam da ta crta na papiru, kad se materijalizira u prostoru, može biti debeli zid, može biti tanka staklena stijena, dakle, ta jedna crta tek onda nosi poruku sa sobom.

Jako ste rano, odnosno u toj godini kada ste diplomirali, ako se ne varam da je to bila ’79., ste napravili idejni projekt prve zapravo pasivne kuće?

To je bila pasivna sunčana kuća, koja se razlikuje od one pasivne kuće kad je to energetski razred A plus u kakvoj smo upravo ovdje u zgradi regionalnog centra kompetentnosti škole Ruđera Boškovića.

Pasivna sunčana arhitektura rabi sunčevo zračenje na pasivan način i tada se projektira tako da nam sunce, a osobito zimska niska zraka treba duboko ući u prostor. Sokrat nije znao i mnogi prije nisu znali da sunce ima još jednu jako važnu „manu“, a to je da prži bakterije badave, a zbog tog saznanja kasnije je taj higijensko zdravstveni optimum postao tehnički propisani maksimum zahtjeva, koliko dnevnog svjetla treba ući u interijer.

Kad ste počeli raditi, koji su bili vaši prvi projekti?

Počelo je s interijerima, ja sam kao student treće godine počeo projektirati, a na 4. godini, ponudio sam rješenje za klub studenata elektrotehnike, popularni KSET. I to je bilo moje prvo iskustvo.

Rekla bih da se malo zna o tome da je vaš projekt i pozornica na Bundeku, ali ipak ste kao arhitekt zaista najpoznatiji po pasivnim kućama i pažnji koju dajete energetskoj učinkovitosti…

Uvijek napredna, visoka energetska učinkovitost. Napredna od inovacija do činjenice da i današnje ove strelice u boji jesu činjenica ali propisi moju malenkost današnji ne zadovoljavaju u potpunosti, da odmah odgovorim na tu temu današnjice, jer zašto je zacrtana 2050. godina za zeleni plan Europske unije? Zašto? Ovo je Europska unija financirala.

Mislite da se taj plan može i brže ostvariti?

Da, sasvim sigurno. Previše je kočničara još uvijek, a vidimo razvoj događaja…

Što su zapravo te kočnice?

Najveće kočnice su zapravo ljudi sami po sebi, to su glave. To je tema brainstorminga, dakle, to su prepreke najveće. Kočničari su poznati u povijesti civilizacije, uvijek će ih biti, neki imaju svoju punoljetnost, svoj OIB, ime prezime, ali kočničari mogu biti institucije i fizičke i pravne osobe i to je veliki dio problema.

S obzirom na to da ste vi već prije 40 godina razmišljali o tome kakva bi energetska učinkovitost trebala biti, što mislite gdje bi zapravo arhitektura trebala i energetska učinkovitost biti 2050?

Za 2030. zacrtano je 17 ciljeva održivog globalnog razvoja. Tu je klima, voda, egzistencija, svijet bez siromaštva i gladi, zdravlje i blagostanje, kvalitetno obrazovanje, i među mnogim drugim tu je naravno pristupačna energija iz čistih izvora te održivi gradovi i zajednice. Te ciljeve treba ostaviti za samo 6 godina i već odavno nema vremena za opisivanje stanja, treba nuditi inteligentna rješenja kojih je sve više. Arhitektura nikad ne spava i mi imamo tehnologiju koja je potrebna za ostvarivanje nekih ciljeva. Ali zato što mislimo da imamo vremena, kočimo sami sebe. Ako bi se skratio taj tajming sa 50 možda na 40 ili 35 i postoje naravno inicijative jer to iščekivanje i postavljanje datuma tako dugoročnih je dio kočenja, mnogo toga se može napraviti, puno prije.

Ja bih rekla da je problem u tome što ste vi o tome počeli razmišljati prije 40 godina, a da ostatak malo kasni za vama, pa su oni sad na vašim nekakvim početcima…

Činjenica da sam dosanjao veliki dio svoga sna, jer prije 40 godina sam stvarno bio pionir – i moja malenkost i slični.

Trebalo je to sve dočekat, doživjet da bi danas imali ovakva postrojenja koja ne smiješ ubiti, koja naravno koriste našu otpadnu toplinu tijela, ono što izdišemo i taj hladni zimski zrak u sezoni grijanja ulazi onda ga predgrijavamo našom unutarnjom otpadnom toplinom, e to je nešto što smanjuje emisije, to je nešto što onda naravno jako štedi i da zapravo o štednji energije sve manje govorimo.

Jedna od značajki i ljepota bavljenja arhitekturom je odgovornost. Odgovornost kao ljepota poziva, struke i našeg življenja. 2015. godine, u susret COP konferenciji, onoj poznatoj u Parizu, u prosincu kad je Obama pružio ruku, predsjedniku Kine, još danas uvijek aktivnom, prvi put u povijesti civilizacije na temu energetike i emisije C02, i ne samo energetskoj učinkovitosti, je došlo je konsenzusa globalnoga, pa to je i meni već bilo stvarno jako davno, ali je prethodio materijal arhitekata vijeće arhitektonskih komora Europe koji je čitan, koji je prihvaćen, koji je ušao u sve te napredne stavove, zapisnike i sve što slijedi od tada do danas, dakle, to je manifest o odgovornoj arhitekturi.

Na mnogim vašim projektima zadnje vrijeme suautor je vaš sin?

Točno, mi smo trogeneracijska obitelj, o ocu sam govorio, o djedu sina Marka koji je već itekako stao na svoje noge, već je traženi arhitekt, to su ozbiljni projekti, zahtjevni, tako da je jako velika podrška i stvarno je to dodatna motivacija u životu.

Intervjuirala Jasmina Franjić

Up Next

Kuća Nodi proglašena je najuspješnijim ostvaranjem stambene arhitekture u Hrvatskoj

Ne propustite

Dodijeljene nagrade UHA-e za najbolje arhitektonske projekte u Hrvatskoj

Arhitektura i dizajn

Obnovljene hrvatske kurije – nova poglavlja starih priča

Iza zidova hrvatskih kurija skrivaju se stoljećima stare tajne, a obnovom se čuva njihova povijesna i arhitektonska vrijednost.

U srcu Hrvatske, između pitomih brežuljaka i slavonskih ravnica, stoje kurije – elegantne vlastelinske kuće i manji plemićki dvorci koji odražavaju duh jednog prošlog vremena. Nekoć središta plemićkih obitelji i župnih posjeda, neke od njih danas su ponovno oživjele, doživljavajući novu renesansu kroz pomno osmišljene obnove koje spajaju baštinu i suvremeni luksuz.

Kako je kurija stara tri stoljeća pretvorena u mjesto kao iz bajke

Energetski učinkovit dvorac iz 19. stoljeća

Šarm prošlih stoljeća

Diskretne, ali ponosne, kurije su nekada bile domovi nižeg plemstva, svećenika i lokalnih uglednika. Za razliku od raskošnih dvoraca, njihova je ljepota bila skromnija – suptilna i profinjena, više usmjerena na udobnost i tradiciju nego na demonstraciju moći. Njihove arhitektonske karakteristike – visoki stropovi, raskošni stubišni tornjevi, dekorativni fasadni detalji – svjedoče o statusu obitelji koje su tu živjele. Danas, nakon desetljeća propadanja, mnoge kurije doživljavaju transformaciju: pažljivo obnovljene, ali uz očuvanje povijesnih elemenata, pretvaraju se u hotele, galerije, vinarije i kulturne centre.

View this post on Instagram

A post shared by 🏰 Hotel Kurija Janković (@kurija_jankovic)

Kurija Janković, Kapela Dvor

Smještena u slikovitom naselju Kapela Dvor, u Virovitičko-podravskoj županiji, Kurija Janković sagrađena je početkom 19. stoljeća, a današnji izgled poprima oko 1880. godine, u vrijeme vlasnika Geze pl. Jankovića. Nekadašnje vlastelinsko imanje obuhvaćalo je kuriju, niz gospodarskih zgrada i raskošne perivoje koji su se prostirali na oko 4,5 hektara. Od nekadašnjeg pejzažnog vrta danas je sačuvano tek nekoliko stoljetnih stabala – tihi svjedoci nekadašnjeg sjaja. Početkom 20. stoljeća posjed kupuje Arpad I. Károly, koji na zgradi provodi preinake i dogradnje. Tijekom godina kurija mijenja vlasnike i namjene – neko je vrijeme služila kao škola, a potom je prepuštena zaboravu i propadanju. Njezin novi život započinje 2012. godine, kada ju otkupljuje Virovitičko-podravska županija i pokreće opsežnu obnovu. Već 2014. Kurija Janković ponovno zablista u punom sjaju – pretvorena u elegantan hotel s četiri zvjezdice, u kojem se povijesna arhitektura isprepliće s modernim komforom i toplinom slavonskog gostoprimstva.

View this post on Instagram

A post shared by Miroslav Kern (@fenjerkern)

Kurija Normann, Bizovac

Kurija Normann Ehrenfels u Bizovcu izgrađena je u prvoj polovici 19. stoljeća za potrebe vlastelinskih činovnika i smatra se najvrjednijim kulturno‑povijesnim spomenikom općine. Iako je tijekom vremena više puta pregrađivana, sačuvala je osobine stila i razdoblja u kojem je nastala. Godinama je služila kao osnovna škola, sve dok nova školska zgrada nije izgrađena na mjestu njezina perivoja i vrta dvorca.

Kroz trogodišnju obnovu izrađenu u sklopu projekta „Čuvarica baštine u srcu Bizovca“ obnovljeno je oko 500 m² interijera, čime je kuriji vraćen sjaj i omogućena nova društvena funkcija.

View this post on Instagram

A post shared by Kurija Omilje (@kurija_omilje)

Kurija Omilje, Sv. Ivan Zelina

Kurija Omilje u Donjoj Drenovi kod Svetog Ivana Zeline izgrađena je 1822. godine kao ladanjska kuća za plemićko dobro, smještena na brežuljku s pogledom na vinograde i šume. Tijekom povijesti kurija je imala važnu ulogu u kulturnom životu – u njoj su se sastajale ličnosti Ilirskog pokreta, a u 19. i 20. stoljeću djelovala je i kao pučka škola. Nakon opsežne desetogodišnje obnove, kurija je pretvorena u heritage hotel, sa sačuvanim arhitektonskim detaljima i modernim sobama, dok vinarija obitelji Pisačić dodatno obogaćuje iskustvo posjeta. Kurija Omilje danas predstavlja spoj povijesne baštine, prirodnog okruženja i suvremenih funkcija.

Obnovljena Kurija Mihalović iz 16. stoljeća danas je heritage hotel i potpuno nas je oduševila

Hrvatske kurije predstavljaju važan dio kulturne i arhitektonske baštine zemlje. One svjedoče o društvenim, povijesnim i gospodarskim okolnostima vremena u kojem su nastajale, a kroz stoljeća su često mijenjale funkciju i namjenu. Njihova obnova omogućuje očuvanje arhitektonskih i povijesnih vrijednosti, dok istovremeno pruža prostor za suvremene društvene, kulturne i lokalne aktivnosti. Kurije tako ostaju svjedoci prošlih epoha, dajući uvid u život i običaje plemićkih obitelji, kao i u razvoj lokalnih zajednica.

Nastavite čitati

Arhitektura i dizajn

Festival DA2 – gdje se susreću arhitektura, dizajn, umjetnost i film

Kroz filmski medij festival pokazuje kako arhitektura i vizualna kultura oblikuju način na koji doživljavamo prostor, identitet i zajednicu

U Zagrebu je održan Festival DA2, događaj koji već sedmu godinu zaredom okuplja zaljubljenike u arhitekturu, dizajn, umjetnost i film. Ovogodišnje izdanje održano je u Kaptol Boutique Cinemu, gdje su posjetitelji kroz pet festivalskih dana mogli pogledati niz pažljivo odabranih dokumentaraca. Svaki film povezuje svijet estetike, ideja i društvenih promjena.

Festival DA2 iz godine u godinu postaje jedno od najvažnijih mjesta kulturnog dijaloga u regiji. Njegova vrijednost leži u tome što ne okuplja samo autore i stručnjake, već i širu publiku. Time potiče raspravu o ulozi umjetnosti i dizajna u svakodnevnom životu.
Kroz filmski medij festival pokazuje kako arhitektura i vizualna kultura oblikuju način na koji doživljavamo prostor, identitet i zajednicu. Takvi događaji podsjećaju da kreativnost nije luksuz, nego temeljni dio ljudskog iskustva.

Festival DA2 istražuje granice između umjetnosti i života

Umjetnička direktorica i selektorica festivala Tina Hajon istaknula je da je ovogodišnji program obuhvatio 11 filmova, od kojih se osam natjecalo za glavnu nagradu Iskra – priznanje za najinspirativniji film godine.
„Ove godine prvi put smo imali i regionalni program koji je otvorio prostor domaćim autorima. Uvrstili smo i prvi hrvatski film u natjecateljski dio – Vude, ti si pobijedio, posvećen našem velikom Oskarovcu Dušanu Vukotiću“, rekla je Hajon.

Zajednička nit svih filmova bila je istraživanje kreativnih procesa – od obiteljskih odnosa do karijera arhitekata, umjetnika i dizajnera. Publika je mogla pogledati i dokumentarce koji propituju granice umjetnosti te teme vezane uz klimatsku umjetnost, koja zauzima sve važnije mjesto u globalnim raspravama.

Filmovi koji spajaju estetiku, emociju i odgovornost

Festival je otvoren dokumentarcem David Lynch: Enigma u Hollywoodu. Tijekom festivala prikazani su i filmovi Kandinski: Boje zvukova, Klimatska umjetnost – Od prosvjeda do utopije, Nuvola: Otvoren projekt za grad i Ada – Moja majka arhitektica.
Posljednji je film posebno dirljiv. Redateljica, po struci arhitektica, kroz priču o majci arhitektici progovara o majčinstvu i stvaralaštvu koje se isprepliću u životu žene umjetnice.

Stručni žiri u sastavu Alemka Lisinski, Denise Zmekhol i Alen Žunić nagradu Iskra dodijelio je filmu Tiranska urota redatelja Manfredija Lucibella. Riječ je o radu koji kritički promišlja suvremene prakse vrednovanja umjetničkih djela. Posebno priznanje dobio je film Schindler: Arhitekt prostora.

Kreativnost u dijalogu

Kroz priče o arhitektima, dizajnerima i umjetnicima, Festival DA2 još je jednom dokazao da se kreativnost rađa u dijalogu.
Kada se različite umjetnosti susretnu i počnu govoriti zajedničkim jezikom, nastaju nova promišljanja i svjež pogled na svijet.

Ovaj zagrebački festival ne donosi samo nove filmove, nego i nova prijateljstva, ideje i perspektive.
U vremenu kada umjetnost sve češće prelazi granice disciplina, Festival DA2 ostaje mjesto susreta, inspiracije i stvaranja novih veza između kulture i života.

Nastavite čitati