Arhitektura i dizajn
Prof. Ljubomir Miščević pionir je pasivne gradnje u Hrvatskoj
Ističe kako je jedna od značajki i ljepota bavljenja arhitekturom upravo odgovornost
Zaljubio se u šum skicn papira na kojem je njegov otac ostavljao zanimljiv trag, a fasciniran linijama koje su u izvedbi zidovi, Ljubomir Miščević odlučio je upisati arhitekturu. On je pionir pasivne gradnje u Hrvatskoj i autor interijera jednog poznatog kluba u Zagrebu, doznajte kojeg.
Profesore Miščević, u mnogobrojnim intervjuima o vama koje sam pročitala, često spominjete da ste arhitekturu otkrili još kao osnovnoškolac…
Točno, zahvaljujući ocu koji je bio naš poznati arhitekt, urbanist, koji je u stručnom smislu proživio dva života, jer je dobio i nagradu za životno djelo udruženja hrvatskih arhitekata, dakle, ceha ali i nagradu Vladimir Nadzor, republičku nagradu za arhitekturu.
I onda je arhitektura nekako bila i logičan izbor za fakultet?
Jako rano sam odlučio da bi ja volio proizvodit taj zvuk, već sam ga i proizvodio jer sam i negdje sredinom gimnazije pomagao tati u crtanju i shvatio sam da ta crta na papiru, kad se materijalizira u prostoru, može biti debeli zid, može biti tanka staklena stijena, dakle, ta jedna crta tek onda nosi poruku sa sobom.
Jako ste rano, odnosno u toj godini kada ste diplomirali, ako se ne varam da je to bila ’79., ste napravili idejni projekt prve zapravo pasivne kuće?
To je bila pasivna sunčana kuća, koja se razlikuje od one pasivne kuće kad je to energetski razred A plus u kakvoj smo upravo ovdje u zgradi regionalnog centra kompetentnosti škole Ruđera Boškovića.
Pasivna sunčana arhitektura rabi sunčevo zračenje na pasivan način i tada se projektira tako da nam sunce, a osobito zimska niska zraka treba duboko ući u prostor. Sokrat nije znao i mnogi prije nisu znali da sunce ima još jednu jako važnu „manu“, a to je da prži bakterije badave, a zbog tog saznanja kasnije je taj higijensko zdravstveni optimum postao tehnički propisani maksimum zahtjeva, koliko dnevnog svjetla treba ući u interijer.
Kad ste počeli raditi, koji su bili vaši prvi projekti?
Počelo je s interijerima, ja sam kao student treće godine počeo projektirati, a na 4. godini, ponudio sam rješenje za klub studenata elektrotehnike, popularni KSET. I to je bilo moje prvo iskustvo.
Rekla bih da se malo zna o tome da je vaš projekt i pozornica na Bundeku, ali ipak ste kao arhitekt zaista najpoznatiji po pasivnim kućama i pažnji koju dajete energetskoj učinkovitosti…
Uvijek napredna, visoka energetska učinkovitost. Napredna od inovacija do činjenice da i današnje ove strelice u boji jesu činjenica ali propisi moju malenkost današnji ne zadovoljavaju u potpunosti, da odmah odgovorim na tu temu današnjice, jer zašto je zacrtana 2050. godina za zeleni plan Europske unije? Zašto? Ovo je Europska unija financirala.
Mislite da se taj plan može i brže ostvariti?
Da, sasvim sigurno. Previše je kočničara još uvijek, a vidimo razvoj događaja…
Što su zapravo te kočnice?
Najveće kočnice su zapravo ljudi sami po sebi, to su glave. To je tema brainstorminga, dakle, to su prepreke najveće. Kočničari su poznati u povijesti civilizacije, uvijek će ih biti, neki imaju svoju punoljetnost, svoj OIB, ime prezime, ali kočničari mogu biti institucije i fizičke i pravne osobe i to je veliki dio problema.
S obzirom na to da ste vi već prije 40 godina razmišljali o tome kakva bi energetska učinkovitost trebala biti, što mislite gdje bi zapravo arhitektura trebala i energetska učinkovitost biti 2050?
Za 2030. zacrtano je 17 ciljeva održivog globalnog razvoja. Tu je klima, voda, egzistencija, svijet bez siromaštva i gladi, zdravlje i blagostanje, kvalitetno obrazovanje, i među mnogim drugim tu je naravno pristupačna energija iz čistih izvora te održivi gradovi i zajednice. Te ciljeve treba ostaviti za samo 6 godina i već odavno nema vremena za opisivanje stanja, treba nuditi inteligentna rješenja kojih je sve više. Arhitektura nikad ne spava i mi imamo tehnologiju koja je potrebna za ostvarivanje nekih ciljeva. Ali zato što mislimo da imamo vremena, kočimo sami sebe. Ako bi se skratio taj tajming sa 50 možda na 40 ili 35 i postoje naravno inicijative jer to iščekivanje i postavljanje datuma tako dugoročnih je dio kočenja, mnogo toga se može napraviti, puno prije.
Ja bih rekla da je problem u tome što ste vi o tome počeli razmišljati prije 40 godina, a da ostatak malo kasni za vama, pa su oni sad na vašim nekakvim početcima…
Činjenica da sam dosanjao veliki dio svoga sna, jer prije 40 godina sam stvarno bio pionir – i moja malenkost i slični.
Trebalo je to sve dočekat, doživjet da bi danas imali ovakva postrojenja koja ne smiješ ubiti, koja naravno koriste našu otpadnu toplinu tijela, ono što izdišemo i taj hladni zimski zrak u sezoni grijanja ulazi onda ga predgrijavamo našom unutarnjom otpadnom toplinom, e to je nešto što smanjuje emisije, to je nešto što onda naravno jako štedi i da zapravo o štednji energije sve manje govorimo.
Jedna od značajki i ljepota bavljenja arhitekturom je odgovornost. Odgovornost kao ljepota poziva, struke i našeg življenja. 2015. godine, u susret COP konferenciji, onoj poznatoj u Parizu, u prosincu kad je Obama pružio ruku, predsjedniku Kine, još danas uvijek aktivnom, prvi put u povijesti civilizacije na temu energetike i emisije C02, i ne samo energetskoj učinkovitosti, je došlo je konsenzusa globalnoga, pa to je i meni već bilo stvarno jako davno, ali je prethodio materijal arhitekata vijeće arhitektonskih komora Europe koji je čitan, koji je prihvaćen, koji je ušao u sve te napredne stavove, zapisnike i sve što slijedi od tada do danas, dakle, to je manifest o odgovornoj arhitekturi.
Na mnogim vašim projektima zadnje vrijeme suautor je vaš sin?
Točno, mi smo trogeneracijska obitelj, o ocu sam govorio, o djedu sina Marka koji je već itekako stao na svoje noge, već je traženi arhitekt, to su ozbiljni projekti, zahtjevni, tako da je jako velika podrška i stvarno je to dodatna motivacija u životu.
Intervjuirala Jasmina Franjić
Arhitektura i dizajn
Tehnologija koja se ne vidi, ali se osjeća: kako Daikin brine o udobnosti gostiju Pical Resorta
U suvremenim hotelima luksuz se više ne mjeri samo izgledom soba, kvalitetom namještaja ili bogatstvom sadržaja. Jednako je važna i tehnologija koja gostima omogućuje ugodan boravak tijekom cijele godine. U porečkom Pical Resortu važnu ulogu u tome imaju Daikinovi sustavi grijanja, hlađenja i klimatizacije.
Kada boravimo u hotelu, rijetko razmišljamo o tome što se događa iza zidova, iznad spuštenih stropova ili u tehničkim prostorijama. Primjećujemo tek rezultat – ugodnu temperaturu, svjež zrak i osjećaj udobnosti. No iza tog naizgled jednostavnog iskustva stoje složeni sustavi koji moraju neprekidno odgovarati na različite potrebe hotelskih prostora.
Upravo je to jedan od izazova suvremene hotelske industrije. Dok je u wellnessu potrebna ugodna toplina, u kongresnoj dvorani ispunjenoj ljudima možda je potrebno intenzivnije hlađenje. Istodobno, restorani, kuhinje, dječje igraonice i drugi zajednički prostori imaju vlastite zahtjeve za temperaturom i kvalitetom zraka.
Takve potrebe posebno dolaze do izražaja u Pical Resortu u Poreču, jednom od najznačajnijih turističkih projekata Valamar Riviere.
Različiti prostori traže različite temperature
U Picalu su, kao i u brojnim drugim hotelima Valamar grupacije, ugrađeni Daikinovi sustavi grijanja i hlađenja. U zajedničkim prostorima važnu ulogu imaju Daikinovi VRV sustavi, koji omogućuju fleksibilnu regulaciju temperature i prilagodbu različitim uvjetima korištenja.
VRV tehnologija temelji se na povezivanju više unutarnjih jedinica s jednom ili više vanjskih jedinica, pri čemu je moguće zasebno regulirati temperaturu u različitim prostorijama i zonama.
To znači da svaki dio hotela može imati klimatizaciju prilagođenu vlastitoj namjeni i dnevnom ritmu. Wellness, restoran ili kongresna dvorana ne moraju imati jednake temperaturne uvjete, a pojedini sustavi mogu funkcionirati neovisno jedni o drugima.
Takav pristup donosi i važnu prednost u pogledu pouzdanosti. Ako dođe do prekida rada jednog sustava, ostali mogu nastaviti funkcionirati, što je osobito važno u hotelima visoke kategorije, u kojima udobnost gostiju ne smije ovisiti o tehničkim poteškoćama u drugom dijelu objekta.
Energetska učinkovitost i obnovljivi izvori energije
Pical Resort projektiran je s posebnim naglaskom na energetsku učinkovitost i održivost. Osim naprednih sustava klimatizacije, u projektu su primijenjena rješenja koja omogućuju korištenje obnovljivih izvora energije.
„U tom kontekstu promijenili smo sustav grijanja i hlađenja, uveli smo dizalice topline voda-voda, instalirani su solarni kolektori na krovu hotela, tako da hotel koristi 100 % energije iz obnovljivih izvora”, ističe Tomislav Poljuh, viši voditelj projekata u Valamaru.
Korištenje obnovljivih izvora energije dio je šire održive strategije resorta, koja uključuje i solarne panele, zelene krovove i fasade te prikupljanje kišnice za navodnjavanje. Projekt je dobio i zlatni DGNB predcertifikat, međunarodno priznanje koje potvrđuje primjenu visokih standarda održive gradnje.
Ugodna temperatura i kvaliteta zraka
U hotelima visoke kategorije sustavi klimatizacije moraju zadovoljiti više od jednog zahtjeva. Osim održavanja optimalne temperature, iznimno je važna i kvaliteta zraka u zatvorenim prostorima.
U Pical Resortu Daikinovi VRV sustavi koriste se za regulaciju temperature, ali i za zagrijavanje i hlađenje zraka koji se dovodi putem ventilacijskih klima-komora. Takva tehnička rješenja omogućuju brzo postizanje željene temperature i učinkovitu prilagodbu promjenjivim uvjetima.
Dodatna prednost sustava koji koriste radnu tvar za prijenos topline jest to što u tom dijelu instalacije nije potreban vodeni krug. Time se smanjuje potreba za zaštitom od smrzavanja u klima-komorama pri niskim vanjskim temperaturama.
Takva rješenja sve su zastupljenija u hotelskim objektima na Jadranu, gdje se od sustava klimatizacije očekuju pouzdanost, energetska učinkovitost i jednostavno održavanje.
Sustavi prilagođeni cjelogodišnjem radu hotela
Za razliku od brojnih sezonskih hotela na hrvatskoj obali, Pical Resort osmišljen je za cjelogodišnji rad. To znači da sustavi grijanja, hlađenja i ventilacije moraju odgovarati različitim vremenskim uvjetima i promjenama u popunjenosti hotela.
U takvim okolnostima posebno je važno učinkovito upravljanje potrošnjom energije. Daikinova VRV tehnologija omogućuje prilagodbu rada sustava stvarnim potrebama pojedinih prostora. Umjesto jednakog intenziteta klimatizacije u cijelom objektu, sustav može prilagođavati kapacitet potrebama različitih zona, čime se stvaraju preduvjeti za racionalniju potrošnju energije.
Za goste to znači ugodniji boravak, a za hotelskog operatera učinkovitije upravljanje tehničkim sustavima i troškovima održavanja.
Više od deset godina suradnje Valamara i Daikina
Suradnja Valamar Riviere i Daikina traje više od deset godina, a Pical Resort još je jedan primjer primjene njihovih tehnoloških rješenja u zahtjevnim hotelskim projektima.
U suvremenom hotelijerstvu sve je važnije uskladiti visoke standarde udobnosti s odgovornim korištenjem energije. Upravo zato sustavi grijanja, hlađenja i ventilacije više nisu samo tehnička infrastruktura, nego važan dio ukupnog doživljaja prostora.
Jer pravi luksuz često se krije upravo u onome što gost ne vidi – u tehnologiji koja tiho, pouzdano i učinkovito brine o njegovoj udobnosti.
Arhitektura i dizajn
Sam renovira cijeli stan, a sve je naučio na internetu: „Najveća motivacija mi je obitelj”
Dok se većina nas u kućne majstorije upušta tek kada treba obojiti zid, postaviti policu ili sastaviti komad namještaja, Drago Žuljić odlučio se na mnogo veći izazov – samostalnu adaptaciju stana. Bez velikog prethodnog iskustva, ali uz mnogo volje, strpljenja i pomoći interneta, korak po korak stvara novi dom za svoju obitelj. Svoje radove pritom snima i objavljuje na društvenim mrežama, dijeleći iskustvo s drugima koji razmišljaju o sličnom pothvatu.
Adaptacija stana za mnoge je jedan od najzahtjevnijih životnih projekata. Radovi često traju dulje od očekivanog, troškovi rastu, a pronalazak kvalitetnih majstora može biti poseban izazov. Upravo se s takvom situacijom susreo i Drago Žuljić, koji je prije otprilike dvije godine sa suprugom krenuo u uređenje budućeg obiteljskog doma.
Nakon početka s majstorima odlučio je nastaviti sam
U početku su angažirali majstore, no kako su radovi odmicali, postajalo je jasno da će adaptacija trajati dulje i koštati više nego što su planirali. U međuvremenu im se život promijenio. Drago je zato donio odluku koja bi mnoge obeshrabrila: većinu preostalih radova pokušat će napraviti sam.
„Kada smo prije dvije godine krenuli s adaptacijom, angažirali smo majstore. Međutim, kao što se često događa, radovi su trajali dulje i bili skuplji nego što smo očekivali. Nismo imali izrazito negativno iskustvo, ali cijeli se proces previše odužio. U međuvremenu smo dobili djevojčicu i splet okolnosti doveo me do odluke da pokušam sam”, prisjeća se Drago.
Iako je ranije imao priliku raditi s gipskartonskim pločama i sudjelovati u manjim zahvatima, nikada se nije upustio u adaptaciju takvih razmjera.
Njegova je logika bila jednostavna: pokušat će samostalno obaviti ono što može, a za radove koji zahtijevaju stručno znanje ili posebnu opremu angažirat će profesionalce.
Konstrukcijske zahvate prepustio je stručnjacima
Tako su pripremu pojedinih instalacija i zahtjevnije konstrukcijske zahvate prepustili stručnjacima.
Posebno je važno bilo pitanje zida koji su namjeravali ukloniti. Budući da je postojala mogućnost da je riječ o nosivom zidu, konzultirali su statičara.
„Nismo željeli riskirati s konstrukcijom. Statičar nam je preporučio postavljanje nosivih greda i stupa, a te je radove izvela stručna tvrtka. To nije nešto što sam želio raditi sam”, objašnjava.
YouTube, Instagram i TikTok kao izvori znanja
Danas gotovo da ne postoji kućni popravak za koji na internetu nije moguće pronaći videoupute. Od postavljanja gipskartonskih ploča i gletanja zidova do polaganja podova, brojni majstori dijele svoje znanje i iskustvo putem digitalnih platformi. Upravo je takav sadržaj Dragi bio glavni izvor informacija.
„Najviše sam učio na YouTubeu, Instagramu i TikToku. Zahvalan sam svim majstorima koji snimaju svoje radove i objašnjavaju postupke jer mi je to zaista mnogo pomoglo. Danas je na internetu dostupna ogromna količina korisnih informacija”, kaže Drago.
Ipak, brzo je shvatio da tolika količina savjeta može biti i zbunjujuća. Za isti posao moguće je pronaći nekoliko različitih postupaka, a svaki autor uvjeren je da je upravo njegov način najbolji.
„Ponekad bih za jedan posao pronašao pet različitih savjeta. Jedan majstor kaže da nešto treba napraviti na jedan način, drugi tvrdi potpuno suprotno. Zato sam morao naučiti procijeniti koje informacije imaju smisla i što je najbolje za moj slučaj.”
No gledanje videa samo je prvi korak. Pravo učenje počinje kada alat uzmete u ruke.
„Kada počnete sami raditi, uzmete gleter, zamiješate materijal i krenete, postupno stječete osjećaj. Upoznajete materijale i shvaćate kako se ponašaju. To se ne može naučiti samo gledanjem”, objašnjava.
Sada i sam dijeli iskustva s adaptacije
Zanimljivo je da Drago danas nije samo gledatelj sadržaja o renovacijama. I sam snima videe tijekom adaptacije stana te ih objavljuje na društvenim mrežama.
Na taj način dokumentira nastajanje budućeg doma, bilježi napredak radova i pokazuje kako izgleda adaptacija iz perspektive nekoga tko većinu poslova prvi put radi samostalno.
Takvi sadržaji imaju posebnu vrijednost jer prikazuju i onu stranu renovacije koju često ne vidimo na fotografijama savršeno uređenih interijera – sate rada, prašinu, pokušaje, pogreške i male pobjede.
Drago je upravo zahvaljujući videima drugih majstora stekao hrabrost da započne vlastiti projekt. Sada svojim objavama može ohrabriti i druge da nauče nešto novo i okušaju se u poslovima koje dosad nisu radili. Njegova priča pokazuje kako društvene mreže, osim inspiracije za uređenje, mogu postati i praktičan izvor znanja.
Naravno, videoupute ne mogu zamijeniti stručnu procjenu i odgovarajuće kvalifikacije kada je riječ o konstrukcijskim zahvatima, električnim instalacijama i drugim sigurnosno zahtjevnim radovima.
Fasada i žbukanje donijeli su najveće izazove
Tijekom adaptacije Drago je naučio da neki poslovi izgledaju znatno jednostavnije dok ih gledamo na ekranu nego kada ih pokušamo izvesti sami.
Jedan od najzahtjevnijih zadataka bila mu je izrada fasade.
„Fasada mi je oduzela najviše vremena. Radio sam sam, bez skele, pa sam se stalno morao penjati i spuštati po ljestvama. Da ponovno krećem u taj posao, sigurno bih unajmio skelu”, priznaje.
No najzanimljivija lekcija dogodila se tijekom žbukanja ciglenog zida.
Pripremio je materijal, kupio potrebnu opremu i postavio vodilice. Sve je izgledalo spremno za posao, dok nije shvatio koliko će vremena i fizičkog napora zahtijevati ručno miješanje žbuke.
„Izmiješao sam otprilike trideset vreća materijala i uspio ožbukati tek trećinu zida. Tada sam odlučio da više neću nastaviti. Skinuo sam sve što sam napravio i odlučio se za suhu žbuku, odnosno gipskartonske ploče. Nakon toga sam otišao odmoriti na kauč”, prepričava kroz smijeh.
Takve situacije neizbježan su dio učenja. Ponekad se tek tijekom izvođenja radova pokaže da je neko drugo rješenje jednostavnije, brže ili primjerenije.
Nakon pripremnih radova napokon se vide rezultati
Adaptacija koju Drago provodi zahtijeva mnogo vremena i strpljenja. U prosjeku na gradilištu provodi četiri do pet sati dnevno, iako neki dani traju znatno dulje, ovisno o poslu koji je potrebno završiti.
Nakon dugog razdoblja pripremnih radova napokon su vidljivi konkretni rezultati.
„Sada već počinjem vidjeti plodove rada. Postavio sam pregradne zidove, konstrukciju i spuštene stropove, a fasada je završena. U početku se činilo kao da samo nešto krpam, rušim i popravljam, bez vidljivog napretka. Sada se napokon nazire kako će prostor izgledati”, zadovoljno govori.
Sljedeći koraci uključuju pripremu i izravnavanje podova, gletanje te postavljanje završnih obloga.
Koje radove ipak treba prepustiti profesionalcima?
Dragin primjer pokazuje da se uz dovoljno strpljenja mogu svladati brojne praktične vještine. Ipak, nisu svi radovi prikladni za samostalno izvođenje. Prema informacijama hrvatskog Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, određeni zahvati mogu se izvoditi bez građevinske dozvole, ali to ne znači da za njih nisu potrebni odgovarajući projekti ili poštovanje tehničkih propisa. Poseban oprez potreban je kod uklanjanja zidova, promjena na nosivoj konstrukciji i zahvata koji mogu utjecati na stabilnost građevine. Električne instalacije također zahtijevaju stručnu izvedbu i provjeru njihove ispravnosti.
Zato je prije početka većih radova važno utvrditi što se može sigurno izvesti samostalno, a za što je potrebno angažirati ovlaštene stručnjake.
Drago je upravo kod konstrukcijskih zahvata odlučio prepustiti posao profesionalcima, dok se sam posvetio radovima koje je mogao postupno svladavati.
Obitelj mu je najveća motivacija
Iako samostalna adaptacija može smanjiti dio troškova rada, za Dragu novac nije jedini razlog zbog kojeg svakodnevno dolazi na gradilište. Njegova najveća motivacija je obitelj.
Dolazak djevojčice dodatno je pojačao želju da dovrše novi dom jer im postojeći životni prostor polako postaje premalen.
„Graditi nešto za svoju obitelj i budućnost neprocjenjiv je osjećaj. Posebno kada radim sam i vidim rezultat. Kada podignem zid koji prije nije postojao ili izravnam površinu koja je bila puna rupa, osjećam veliko zadovoljstvo. Ponekad se i sam začudim kako sam to uspio napraviti, s obzirom na to da ranije nisam imao takvo iskustvo”, govori Drago.
Svaki završeni posao za njega predstavlja još jedan korak prema zajedničkom cilju. A upravo je taj osjećaj stvaranja vlastitim rukama ono što cijelom projektu daje posebnu vrijednost. Iako je iza njega već mnogo posla, do konačnog uređenja stana ostalo je još nekoliko važnih faza. Potrebno je završiti podove, zidove, sanitarije i opremanje prostora namještajem.
Useljenje planiraju za 2027. godinu
Drago se nada da bi se obitelj u novi dom mogla useliti tijekom proljeća 2027. godine, iako kao realniji rok spominje ljeto. Do tada će nastaviti raditi, učiti i bilježiti napredak.
A svima koji razmišljaju o tome da se sami okušaju u manjim kućnim radovima poručuje da ih početno neiskustvo ne mora obeshrabriti.
„Volio bih ohrabriti sve koji žele nešto napraviti sami. Osim što mogu uštedjeti, mogu steći novo iskustvo i naučiti mnogo toga. Mene radovi zaista vesele i uživam u svakom danu. Važno je pokušati, učiti i znati kada treba potražiti stručnu pomoć.”
Njegova priča podsjeća nas da dom ne nastaje samo od zidova, podova i namještaja. Nastaje i od vremena, truda, strpljenja i ljubavi koju u njega ulažemo.
A kada jednog dana sa suprugom i kćeri zakorači u dovršeni stan, Drago će moći reći nešto što rijetki imaju priliku – da je velik dio njihova obiteljskog doma stvorio vlastitim rukama.
