Arhitektura i dizajn
Najbolji pogled na zvijezde iz Popovog tornja
U najstarijem dijelu Muzeja grada Zagreba, poznatijem pod nazivom „Popov toranj” već preko 120 godina u sklopu Zvjezdarnice nalaze se opremljeni astronomski instrumenti za promatranje i proučavanje neba. Ta srednjovjekovna kula kvadratnog tlocrta, teških zidova od kamena debljine dva metra, krije mnoštvo povijesnih događaja i tajni.
Nastanak Popovog tornja
Sama Zvjezdarnica nastala je 1903. godine inicijativom zapravo Hrvatskog prirodoslovnog društva, koje je tada djelovalo na čelu s dr. Otonom Kučerom, koji je kasnije postao i ravnatelj same Zvjezdarnice. A zapravo se radi o tome da se ona nalazi na jako starim temeljima. Znači moramo se onda vratiti skroz u početke i ovoga nastanak Gradeca kada i nastaje sam Popov toranj ili Popov turin ili kako su ga već tada zvali. I zapravo je Zvjezdarnica treći kat srednjovjekovnog tornja, ispričala je povjesničarka Marija Sabolić iz Muzeja grada Zagreba.

Povijest Zvjezdarnice Zagreb
Povijest današnje Zvjezdarnice Zagreb seže u davni srednji vijek, kada je kralj Bela IV. nagradio Gradec izdavanjem poznate Zlatne bule. Ovim dokumentom, Gradec je stekao status slobodnog kraljevskog grada, a uz tu privilegiju dolazila je i obaveza da stanovnici izgrade zidine i kule radi vlastite zaštite. Jedan od njih bio je i Popov toranj.

Zapravo nije bio u vlasništvu građana već kanonika sa Kaptola, koji su dobili dozvolu 1247. godine od samoga kralja Bele IV. da se mogu naseliti na sjeverni dio gričkog brda upravo iz razloga da bi se ovdje mogli izgraditi svoju utvrdu, dodala je Sabolić.
Kaptol i Gradec nisu bili dobri susjedi, a sporovi oko zemljišta bili su dio svakodnevice.

Ta neka mračna povijest samog tornja je ostala i danas. Nekako je obavijen nekakvim tim mističnim velom što se točno ovdje dešavalo, ali to je zapravo povezano upravo zbog tih problema da brdo Grič nije bilo kroz srednji vijek u vlasništvu samog građana Gradeca, već i kanonika na Kaptolu i onda su tu često izbijali sukobi, rekla je Sabolić.
Zvjezdarnica Zagreb danas
Nakon što se kompleks zgrada kojemu pripada Zvjezdarnica preuredio, ona je postala središtem ljubitelja astronomije i prirodoslovlja što je ostala i do danas.

Zvjezdarnica ima dosta tih djelatnosti s kojima se bavi. Možemo ih klasificirati u obrazovni dio koji ima, popularizacijski dio, imamo nakladničku djelatnost, znanstveni rad. A imamo i zajedničke programe koje radimo sa drugim institucijama, rekao je Ivan Romštajn, znanstveni suradnik Zvjezdarnice Zagreb.
Teleskopi i druga astrografska oprema
Prilikom stogodišnjeg opremanja Zvjezdarnice, kroz njezine prostorije prošla su mnoga tehnička dostignuća, kao što su teleskopi, prijenosni teleskopi, dalekozori i razna astrofotografska oprema. Neki od njih i dalje su u funkciji, a dobar dio postao je dijelom muzejskih primjeraka.


To je instrument kojeg je nabavio dr. Oton Kučera prilikom samog osnivanja Zvjezdarnice, a osim glavnog teleskopa koji je sada u Tehničkom muzeju izložen, koji je tada bio taj prvi teleskop 1903., tu su još neki instrumenti je nabavio koji sada služe samo kao izložbeni primjerci, objasnio je Romštajn.

Ugođaj u zvjezdarnici
Hodnici Zvjezdarnice prigodno su ukrašeni astro-fotografijama među kojima je najsjajnija i Zemlji najbliža Orienova maglica, lako vidljiva uz pomoć i najjednostavnijeg optičkog pomagala. Očaravajući prizori svemira vode u bogato opremljenu knjižnicu čija zbirka obuhvaća stručnu i znanstvenu literaturu, uključujući astronomske godišnjake, znanstvene radove, zvjezdane kataloge, atlase i karte neba. U toj prostoriji pažljivo je postavljen portret osnivača, ujedno i najvećeg hrvatskog popularizatora tehnike i prirodoslovlja Otona Kučera.

Ono što nam je najvrjednije imamo portret osnivača Zvjezdarnice dr. Otona Kučere i ovako fotografije koje su amateri snimali ili smo ih nabavili na neki drugi način, dodao je Romštajn.
Burna povijest građevine na lošem glasu, koja je nekad bila žarište sukoba i predznak loših susjedskih odnosa, preobratila se u mjesto pogodnim za popularizaciju znanosti i proučavanje svemira.
Arhitektura i dizajn
Nikola Bašić: Arhitekt koji je more pretvorio u instrument
Otkrijte kako je Nikola Bašić Morskim orguljama spojio arhitekturu, prirodu i emociju – stvarajući jedno od najposebnijih mjesta na Jadranu

U svijetu arhitekture rijetki su oni koji stvaraju djela koja postaju emocionalni simboli čitavog naroda. Još je rjeđe da takav arhitekt dolazi iz male zemlje i svojim radom osvoji svijet. Nikola Bašić, zadarski arhitekt rođen 1946., upravo je takav slučaj. Njegovo djelo Morske orgulje učinilo ga je međunarodno poznatim – ne samo zbog inovacije, već zbog rijetke sposobnosti da poveže prostor, prirodu i emociju.
Nikola Bašić i duh Niemeyera
U Bašićevom radu prepoznaje se duhovna bliskost s Oscarom Niemeyerom – ne u stilu, već u filozofiji. Obojica odbacuju hladnu racionalnost i apstraktni univerzalizam modernizma. Umjesto toga, stvaraju arhitekturu koja reagira na krajolik, koja diše s lokalnom kulturom i izaziva osjećaj prisutnosti. Bašić, poput Niemeyera, vjeruje da prostor ne treba biti samo funkcionalan, već i poetski, senzualan i smislen.
Morske orgulje – arhitektura koja svira
Najpoznatije Bašićevo djelo, Morske orgulje u Zadru, završene su 2005. godine. Riječ je o interaktivnoj prostorno-glazbenoj instalaciji koja kombinira arhitekturu, inženjerstvo i prirodne sile – valove i vjetar. Nalaze se uz obalu, na zapadnom dijelu zadarske rive, gdje je nekoć bila zapuštena i neiskorištena morska linija.
Orgulje čini sustav cijevi i rezonantnih komora ugrađenih ispod širokih kamenih stuba koje se spuštaju u more. Valovi, gurajući zrak kroz cijevi različitih duljina i promjera, proizvode akustične tonove koji izlaze kroz otvore u gazištima. Zvuk koji nastaje nije kontroliran ni programiran – on je rezultat prirodne energije mora, uvijek drugačiji, spontan i meditativan.
Nakon Morskih orgulja, Bašić je na istom dijelu zadarske rive osmislio i instalaciju Pozdrav Suncu – krug staklenih ploča koje danju upijaju sunčevu energiju, a noću emitiraju svjetlosne efekte sinkronizirane s ritmom valova i zvukom orgulja.
Ranko Skansi: Majstor svjetla koji spaja znanost i dizajn

Svjetsko priznanje i lokalna osjetljivost
Morske orgulje su odmah po otvorenju stekle priznanja na međunarodnoj sceni, uključujući nagradu za europski urbani prostor. Bašićev rad hvaljen je kao primjer arhitekture budućnosti, one koja ne dominira prostorom, već ga nadopunjuje i oplemenjuje. Njegova sposobnost da u zvuku mora prepozna univerzalnu emociju stavlja ga uz bok arhitektima koji, poput Niemeyera, promišljaju svijet kroz ljepotu, kontekst i duhovnost.
Iako su Morske orgulje njegovo najpoznatije djelo, Nikola Bašić potpisuje i niz drugih značajnih projekata. Autor je urbanističkog plana obnove povijesne jezgre Zadra te niza projekata duž zadarske obale koji su pridonijeli identitetu grada kao suvremenog mediteranskog središta.
Projektirao je i memorijalni kompleks posvećen poginulim braniteljima Domovinskog rata na Srđu iznad Dubrovnika, koji u tišini i jednostavnosti prostora evocira duboku emociju. U sklopu Sveučilišta u Zadru osmislio je Studentski dom i obnovio kampus, a u širem području Dalmacije potpisuje nekoliko sakralnih i kulturnih objekata. Njegov rad često balansira između simbolike, konteksta i suvremenog izraza.
Nikola Bašić ostaje primjer kako arhitektura ne mora biti monumentalna da bi bila velika – ponekad je dovoljno da jednostavno sluša prirodu i pozove ljude da je osluškuju zajedno s njom.
Arhitektura i dizajn
Oscar Niemeyer: Arhitekt koji je brazilski duh pretočio u beton i krivulje
Arhitekt koji je projektirao cijeli jedan grad

Ako su Le Corbusier i europski modernisti vjerovali da zgrade trebaju biti univerzalne i lišene svake lokalne osobitosti, Oscar Niemeyer dokazao je upravo suprotno. Ovaj brazilski arhitekt nije samo stvarao prostore – on je stvarao emocije, oblike i identitet nacije kroz arhitekturu. Njegove zgrade nisu govorile jezikom stroja, nego ritmom rijeka, planina i tijela – uvijek modernističke, ali nepogrešivo brazilske.
Od učenika do samosvojnog vizionara
Oscar Niemeyer rođen je 1907. u Rio de Janeiru, a s arhitekturom se zaljubio još u mladosti. Presudan trenutak bio je susret s Le Corbusierom 1936., kada je radio na projektu Ministarstva zdravstva u Riju. Iako je duboko poštovao Corbusiera, brzo je prepoznao ograničenja njegove univerzalne, stroge arhitekture – osobito u kontekstu tropske klime i bogate kulture Brazila.
Već tada je Niemeyer uspio uvjeriti slavnog modernista da odstupi od svojih strogih pravila: dodani su sjenila protiv sunca i keramički paneli s portugalskim motivima. To iskustvo ohrabrilo ga je da razvije vlastiti arhitektonski jezik.
Krivulje umjesto ravnih linija
Niemeyer je prvi modernist koji se svjesno okrenuo regionalnom modernizmu. Njegova crkva sv. Franje Asiškog u Belo Horizonteu iz 1943. označila je radikalni odmak od europske geometrije. „Što me privlači je slobodna i senzualna krivulja,“ govorio je, „krivulja koju nalazim u planinama svoje zemlje, u tijeku njezinih rijeka i u tijelima lijepih Brazilki.“
Za Niemeyera, krivulje su bile prirodnije, ljudskije, emocionalnije – odgovor na strogi racionalizam moderne. Njegove zgrade su često bile podignute na stupovima kako bi se očuvala priroda ispod, a staklene površine i bijeli beton koristili su se za stvaranje dojma lakoće i elegancije.
Brasilia – moderni san nacije
Njegovo najambicioznije djelo bila je izgradnja novog glavnog grada – Brasilije 1956. godine. Na poziv predsjednika Kubitscheka, Niemeyer je projektirao sve. Od Nacionalnog kongresa i katedrale do stambenih blokova i kulturnih centara. Grad je bio simbol novog Brazila: racionalnog, modernog, dostojanstvenog.
Iako Brasilia nikada nije u potpunosti ostvarila svoju utopijsku viziju, Niemeyer je stvorio nešto rijetko – arhitekturu koja utjelovljuje nadu i identitet cijele zemlje. Njegove zgrade nisu prikazivale Brazil kakav jest, već kakav bi mogao biti.
Ostavština i inspiracija
Oscar Niemeyer radio je do posljednjih godina života. Osim arhitekture, bavio se skulpturom, dizajnom i pisanjem. Umro je 2012. u dobi od 104 godine, a Brazil mu je priredio nacionalni ispraćaj. Njegovo naslijeđe danas nadahnjuje arhitekte diljem svijeta koji žele stvarati prostore povezane s kulturom i krajolikom u kojem nastaju.
U vremenu kada su nam telefoni i računala gotovo identični, Niemeyer nas podsjeća da arhitektura mora imati dušu mjesta – i da ravna linija nije uvijek najiskreniji odgovor.