Povežimo se

Arhitektura i dizajn

Arhitektura kao rezultat ideje, a ne konteksta

Valerio Olgiati je švicarski arhitekt poznat po estetskom purizmu. Jedan od njegovih klijenata je svjetski poznati glazbenik Kanye West.

Kada vidite njegove različite projekte, s pravom se može reći da imaju prepoznatljiv potpis. Njegova arhitektura je čiste i pomalo šokantne forme, te nema nikakvu namjeru uklopiti se u kontekst u kojem se nalazi.

„Naravno da reagiram na kontekst. Ulaz je na pravom mjestu, postoji okoliš, susjedi, reagiram na njih, na topografiju ali to smatram tehničkim aspektima arhitekture. To nisu aspekti koji daju razlog, oni nisu inspirativni, ne potiču kreativnost za stvaranje arhitekture“, objašnjava nam arhitekt Valerio Olgiati.

Kako kažu njegovi kolege, većina ostalih arhitekata pristaje na kompromise, Valerio Olgiati ne. Za njega arhitektura ne treba samo izgledati interesantno, nego i biti interesantna.

„Vidim da u suvremenoj arhitekturi arhitekti rade sve manje i manje na tome da nešto nastane iz ideje. Sve nastaje iz konteksta jer to svi razumiju i žao mi je što je tako“, kaže švicarski arhitekt.

Formuliranje ideje prije crtanja

Svoje studente uči da nije sve u crtanju. Prije crtanja svoju ideju trebaju formulirati riječima. Dodaje da čak i pisci razmisle prije nego krenu pisati:

„Na primjer, vrlo jednostavno, ako student krene crtati nešto, tada pogledam crtež i kažem, uau, prekrasno ali ne znam što je to, to je nešto. Ali ako mi student kaže da želi napraviti kuću koja je većinom vrt, onda ja poželim takvu kuću i počnem razmišljati o njoj.“

Arhitektura definirana golom konstrukcijom

Mnogi se ne mogu oteti dojmu da je njegova arhitektura definirana konstrukcijom koju uopće ne pokušava sakriti. I za to postoji razlog.

Još od djetinjstva volim strojeve. Stvarno volim konstruirati i graditi i od prvog trenutka kad se odlučim na to, razmišljam o tome kako ću graditi. Ja to osobno volim, ali isto tako mislim da, kao arhitekt, na kraju, ako nisi u mogućnosti graditi ono što misliš da je dobro, to nije dobro za tebe, niti za arhitekturu“, kaže Olgiati.

Smatra da je najveća profesionalna frustracija arhitekata upravo to da ne mogu graditi ono što su zamislili. S tim se njegovim razmišljanjem nije teško složiti, ali za teoriju o horizontalnim prozorima za ruralna područja i vertikalnim za urbana smo trebali objašnjenje.

„Ispred vertikalnog prozora ne možete samo gledati van i on vam služi za svjetlo koje dolazi izvana. Ali kad ste ispred horizontalnog prozora, krenete gledati što je vani.“

Jer na selu pogled seže u prirodu, a u gradu često gledate u susjedovu fasadu, koja nije uvijek privlačna. Zato prozori u gradu imaju funkciju unošenja zdravog dnevnog svjetla u dom i mogu biti i vertikalni.

„Nemam čaroban način kako se nositi s rasvjetom, znate, poput recepta. Ali kad smo u kući ili u zgradi, svi žele znati je li dan ili noć a posebno ako je riječ o zgradi pod zemljom. Svi želimo znati je li dan ili nije“, dodaje.

Zdrava svjetlost u domu

Unijeti svjetlost u interijer posebno je izazovno u potkrovlju. Rješenje za to ima Velux koji je omogućio produkciju intervjua s poznatim arhitektom. Kao vodeći svjetski proizvođač krovnih prozora već više od 80 godina dovode dnevnu svjetlost i svjež zrak u prostore ispod krova. U VELUX-u smatraju da većim fokusom na udobnost, potrošnju energije i utjecaj na okoliš možemo stvarati zdravije zgrade, dobre za ljude i svijet u kojem živimo. U svojem programu nude krovne prozore za kose i ravne krovove, svjetlosne tunele, sjenila i rolete, te dodatnu opremu za daljinsko ili automatizirano upravljanje putem senzora.

Kliknite kako biste komentirali

You must be logged in to post a comment Login

Ostavi komentar

Arhitekti i arhitektonski projekti

Gordana Đerić: Arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život

Arhitektura kao poziv, a ne posao

Ako redovito pratite Dom na kvadrat, vjerujemo da ste već primijetili našu arhitekticu Gordanu Đerić. Prepoznatljiva po svojim fenomenalnim rješenjima, ali i po specifičnom načinu govora, Gordana Đerić već godinama oblikuje prostore – i živote – na autentičan način. A zašto baš arhitektura? I otkud njezin osebujan glas? Danas donosimo njezinu priču.

Gordana Đerić

Arhitektura, greškom

Goga, zašto arhitektura?

„Arhitektura je greškom. Sad bi se to nazvalo najbrži prst. Htjela sam upisati arheologiju, ali prvi prijemni bio je na arhitekturi. Položila sam prijemni – i ostala. Život je odlučio za mene.”

Godina je bila 1982. kada je Gordana Đerić završila fakultet. Prvo zaposlenje dobiva u Šipadu, tadašnjoj tvornici kuhinja. Posao ju je vodio na sajmove u Pariz, Köln i druge gradove, a potom prelazi u sektor između tvornica, prototipova i biroa. Znanje i iskustvo iz tog razdoblja usmjerili su je prema interijerima, gdje je ostala do danas.

Gordana Đerić: Arhitektica, psihijatrica, psihologinja i susjeda

Zapravo se već jako dugo baviš interijerima i svi znamo tvoja rješenja koja su apsolutno fenomenalna i uvijek inovativna. Što je tvoj ključ rada?

„Ne volim copy-paste. Volim ljude s identitetom, originalna rješenja. Klijentima kažem – ja sam i arhitektica i psihijatrica i psihologinja i mađioničarka i susjeda. Kad dođem prvi put, kažem: ‘Dobar dan, ja sam Gordana, tko ste vi?’“

Đerić kroz šalu, ali i veliku ozbiljnost, naglašava važnost odnosa s ljudima. Za nju, arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život. „Za mene arhitektura nije elitizam. Po opredjeljenju sam socijalna utopistica. Svaki čovjek ima pravo na lijep, dostojanstven prostor.“

Kreativna rješenja u 55 kvadrata: Adaptacija stana za obitelj glazbenika

Što ti je najvažnije kada oblikuješ prostor?

„Funkcionalnost. Prije svega ideja. Ja imam izraz: tehnološki proces čovjeka koji živi u tom stanu. Svi mi imamo iste potrebe, ali različite prioritete. I zato trebam znati tko je osoba s druge strane – da bi prostor bio autentičan.“

Stan koji djeluje veći nego što zapravo je

Specijalnost: izmisliti toplu vodu, odnosno novu sobu

Čini mi se da kad god netko traži još jednu sobu, zove tebe. Je li to zaista tvoja specijalnost?

„Da! Ja to zovem egzistencijalna ćelijska arhitektura. Volim izmišljati nove sobe. Volim udovoljavati nepostojećim željama svojih klijenata. I volim ih nagovoriti na rješenja koja su dobra za njih.“

Peterosobni stan u 60 kvadrata: Genijalno rješenje Gordane Đerić

Danas je, priznaje, možda teže nego ikada jer su ideje svuda. „Ljudi dolaze s previše slika, previše mogućnosti. Nisu sigurni što bi, što im treba, a što im odgovara. A neka rješenja su za druge prostore, druge obitelji, druge načine života.“

Posao kao terapija i poziv

Goga, što se dogodilo s tvojim glasom?

„Imala sam tumor na mozgu. Prije pet godina. Radila sam i prije i nakon operacije. Moj posao mi je terapija. Ovaj glas – to je najmanje što mi se moglo dogoditi. Puno je posljedica bilo, ali sam ih izliječila radoholičarstvom. A i pitanje je – tko danas želi uopće čuti što imamo za reći?“

Da nisi arhitektica, bi li stvarno upisala arheologiju?

„Mislim da sam sve što me zanimalo nekako pomirila – arheologiju, psihologiju, mađioničarstvo. Jer kad nekome adaptiraš stan, kad uđeš u njegov prostor i dušu, kad ispunjavaš želje, to je to. I kad na kraju ostaneš u normalnim, dobrim odnosima – to je uspjeh.“

Adaptacija iznutra

Postoji li nešto što još nisi projektirala, a htjela bi?

„Htjela bih ponovno adaptirati sebe. Svoju nutrinu i svoju dušu. Jer nakon operacije, moj pogled na svijet je potpuno drugačiji. Ne mjerim više stanove ni po kvadratima ni po budžetu. Mjerim ih po sreći i zadovoljstvu ljudi koji u njima žive.“

Arhitektura Gordane Đerić ne prestaje na tlocrtu. Ona počinje s čovjekom. I nastavlja se kroz odnose, male pomake, i – kako sama kaže – prostor koji ne mora biti savršen, ali mora biti njihov.

Nastavite čitati

Arhitektura i dizajn

Grad u zgradi – funkcionalno rješenje ili distopijska svakodnevica?

Možete li zamisliti svoj život u ovakvoj “zgradi”?

U kineskom gradu Hangzhouu, u poslovnoj zoni Qianjiang Century City, izgrađena je zgrada koja pomiče granice tradicionalnog stanovanja.

Naizgled fascinantno arhitektonsko ostvarenje, Regent International postao je simbol urbanističke krajnosti – gdje se funkcionalnost i gustoća susreću s pitanjem kvalitete života.

Gordana Đerić: Arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život

Regent International kao model vertikalnog grada

Regent International prvotno je zamišljen kao luksuzni hotel s pet zvjezdica, no s vremenom je preoblikovan u golemi stambeni kompleks. Danas u njemu živi više od 20.000 ljudi, a kapacitet doseže i do 30.000 stanovnika. Riječ je o više od 5.000 stambenih jedinica raspoređenih unutar masivne strukture visoke gotovo 200 metara.

Hotel Materra – mjesto gdje se luksuz i elegancija susreću s prirodom

Zgrada je projektirana kao samodostatna urbana jedinica – u njoj se nalaze trgovine, restorani, teretane, bazeni, saloni ljepote, medicinske usluge i školske ustanove. Stanari doslovno mogu živjeti bez izlaska iz objekta. I dok mnogi cijene praktičnost ovog koncepta, osobito zbog niskih troškova najma, život u stanovima bez prozora i prirodnog svjetla otvara brojna pitanja o životnim standardima.

Dizajn koji podržava funkciju, ali ne i iskustvo

Zgrada je organizirana u S-krivulji, čime se povezuju različiti krakovi i funkcionalne jedinice. Arhitektura omogućuje da se kroz zgradu kreće bez potrebe za izlaskom na otvoreno, a unutarnji sustavi uključuju napredne tehnologije pametnog upravljanja, sigurnosti i distribucije usluga.

Ipak, ono što Regent International pruža u funkcionalnosti, oduzima u doživljaju prostora. Interijeri su jednolični, bez puno prirodne svjetlosti, često sterilni, s hodnicima koji podsjećaju na hodnike bolnica ili stambenih jedinica iz znanstveno-fantastičnih filmova. Stanovanje u ovakvom prostoru može dugoročno utjecati na mentalno zdravlje, osjećaj izolacije i gubitak povezanosti s vanjskim svijetom.

Urbanistički eksperiment koji dijeli mišljenja

Za jedne je Regent International primjer pametnog rješenja za urbanu prenapučenost i manjak dostupnih stanova. Za druge, riječ je o distopijskoj viziji budućnosti, gdje se arhitektura podređuje učinkovitosti, a zanemaruje se ljudska potreba za prostorom, zrakom i pogledom.

Ovaj koncept “grada u zgradi” svakako postavlja važna pitanja o granicama između praktičnosti i kvalitete života. Je li dovoljno imati sve usluge nadohvat ruke ako istovremeno živimo u prostoru bez prirodnog svjetla, tišine i osobnog identiteta?

Inspiracija ili upozorenje?

S obzirom na sve veći pritisak na urbane sredine, pitanje kompaktnog, održivog i dostupnog stanovanja postaje izuzetno važno. No rješenja koja zanemaruju emocionalni i psihološki aspekt života mogu brzo prijeći granicu između inovacije i neljudskosti.

Zato se postavlja ključno pitanje: možemo li u urbanističkim strategijama razvijati funkcionalne stambene komplekse koji neće izgubiti ono najvažnije – osjećaj doma?

Nastavite čitati

Kolumne

Pratite nas na drušvenim mrežama

Izbor urednice