Arhitektura i dizajn
Arhitektura kao rezultat ideje, a ne konteksta
Valerio Olgiati je švicarski arhitekt poznat po estetskom purizmu. Jedan od njegovih klijenata je svjetski poznati glazbenik Kanye West.
Kada vidite njegove različite projekte, s pravom se može reći da imaju prepoznatljiv potpis. Njegova arhitektura je čiste i pomalo šokantne forme, te nema nikakvu namjeru uklopiti se u kontekst u kojem se nalazi.
„Naravno da reagiram na kontekst. Ulaz je na pravom mjestu, postoji okoliš, susjedi, reagiram na njih, na topografiju ali to smatram tehničkim aspektima arhitekture. To nisu aspekti koji daju razlog, oni nisu inspirativni, ne potiču kreativnost za stvaranje arhitekture“, objašnjava nam arhitekt Valerio Olgiati.
Kako kažu njegovi kolege, većina ostalih arhitekata pristaje na kompromise, Valerio Olgiati ne. Za njega arhitektura ne treba samo izgledati interesantno, nego i biti interesantna.
„Vidim da u suvremenoj arhitekturi arhitekti rade sve manje i manje na tome da nešto nastane iz ideje. Sve nastaje iz konteksta jer to svi razumiju i žao mi je što je tako“, kaže švicarski arhitekt.
Formuliranje ideje prije crtanja
Svoje studente uči da nije sve u crtanju. Prije crtanja svoju ideju trebaju formulirati riječima. Dodaje da čak i pisci razmisle prije nego krenu pisati:
„Na primjer, vrlo jednostavno, ako student krene crtati nešto, tada pogledam crtež i kažem, uau, prekrasno ali ne znam što je to, to je nešto. Ali ako mi student kaže da želi napraviti kuću koja je većinom vrt, onda ja poželim takvu kuću i počnem razmišljati o njoj.“
Arhitektura definirana golom konstrukcijom
Mnogi se ne mogu oteti dojmu da je njegova arhitektura definirana konstrukcijom koju uopće ne pokušava sakriti. I za to postoji razlog.
“Još od djetinjstva volim strojeve. Stvarno volim konstruirati i graditi i od prvog trenutka kad se odlučim na to, razmišljam o tome kako ću graditi. Ja to osobno volim, ali isto tako mislim da, kao arhitekt, na kraju, ako nisi u mogućnosti graditi ono što misliš da je dobro, to nije dobro za tebe, niti za arhitekturu“, kaže Olgiati.
Smatra da je najveća profesionalna frustracija arhitekata upravo to da ne mogu graditi ono što su zamislili. S tim se njegovim razmišljanjem nije teško složiti, ali za teoriju o horizontalnim prozorima za ruralna područja i vertikalnim za urbana smo trebali objašnjenje.
„Ispred vertikalnog prozora ne možete samo gledati van i on vam služi za svjetlo koje dolazi izvana. Ali kad ste ispred horizontalnog prozora, krenete gledati što je vani.“
Jer na selu pogled seže u prirodu, a u gradu često gledate u susjedovu fasadu, koja nije uvijek privlačna. Zato prozori u gradu imaju funkciju unošenja zdravog dnevnog svjetla u dom i mogu biti i vertikalni.
„Nemam čaroban način kako se nositi s rasvjetom, znate, poput recepta. Ali kad smo u kući ili u zgradi, svi žele znati je li dan ili noć a posebno ako je riječ o zgradi pod zemljom. Svi želimo znati je li dan ili nije“, dodaje.
Zdrava svjetlost u domu
Unijeti svjetlost u interijer posebno je izazovno u potkrovlju. Rješenje za to ima Velux koji je omogućio produkciju intervjua s poznatim arhitektom. Kao vodeći svjetski proizvođač krovnih prozora već više od 80 godina dovode dnevnu svjetlost i svjež zrak u prostore ispod krova. U VELUX-u smatraju da većim fokusom na udobnost, potrošnju energije i utjecaj na okoliš možemo stvarati zdravije zgrade, dobre za ljude i svijet u kojem živimo. U svojem programu nude krovne prozore za kose i ravne krovove, svjetlosne tunele, sjenila i rolete, te dodatnu opremu za daljinsko ili automatizirano upravljanje putem senzora.
Urbanizam
Umjetnost u javnom prostoru – kako murali mijenjaju lice grada
Kako bismo bolje razumjeli što ovakve intervencije znače u praksi, razgovarali smo s četvero umjetnika…
Umjetnost u javnom prostoru sve je važniji element suvremenih gradova. Murali, instalacije i druge intervencije izlaze iz galerija i prelaze u svakodnevni prostor — ondje gdje ljudi žive, prolaze i zadržavaju se.
U urbanoj okolini, koja je sve češće obilježena sivim i uniformiranim površinama, ovakvi radovi donose boju, toplinu i trenutke iznenađenja koji mijenjaju ritam prostora.
Istovremeno, murali mijenjaju i naš odnos prema gradu: od funkcionalnog okvira postaje mjesto identiteta, pripadnosti i vizualne komunikacije.
Najnoviji natječaj HDLU-a za oslikavanje dviju zagrebačkih trafostanica dodatno otvara pitanje: što umjetnost u javnom prostoru znači za grad i njegove stanovnike? Od 2020. do danas u Zagrebu je oslikano 15 trafostanica, raspršenih od Trešnjevke i Dubrave do Novog Zagreba i Sesveta — stvarajući mrežu lokacija koje više nisu samo dio infrastrukture, nego i prepoznatljivi vizualni akcenti.
Kako bismo bolje razumjeli što ovakve intervencije znače u praksi, razgovarali smo s četvero autora koji su već oslikali zagrebačke trafostanice. Njihova iskustva otkrivaju kako publika reagira na procese koji se odvijaju na ulici, kako se bira motiv za specifičnu lokaciju te kako mural može utjecati na atmosferu kvarta.
Zašto murali oblikuju identitet grada?
Da murali mogu snažno utjecati na identitet prostora, potvrđuje i umjetnica Klara Rusan, koja ističe kako su neki europski gradovi gotovo prepoznatljivi upravo po muralima.
Lisabon ili Berlin su primjer koliko murali mogu oživjeti grad i udahnuti život u fasade koje su na rubu zaborava. “Sve su to galerije na otvorenom. To je ono što je po meni benefit “muraliziranja”. Što je dostupno za sve i svakoga i što često znači i udisanje života u nešto što je na umoru (dotrajala boja fasada) a i neki arhitektonski nezanimljivi momenti mogu dobiti novi kontekst i priču.”, kaže umjetnica.
Zahvaljujući takvim intervencijama, umjetnost u javnom prostoru djeluje kao korektiv suvremene urbanizacije — razbija sivilo, unosi ritam i stvara vizualne orijentire koji građanima ostaju u memoriji.
Zašto je naš svijet postao siv? Psihološki učinak boja na našu svakodnevnicu
Trafostanice kao idealna urbana platna
Iako tehničke i funkcionalne, trafostanice nude neočekivano dobru podlogu za umjetničke intervencije.
„To su čista betonska platna razasuta po gradu. Imaju praktičnu svrhu, ali ne i estetsku — zašto ih ne iskoristiti za murale?“, kaže ilustrator Ivan Stanišić.
Zbog svoje kompaktne geometrije i položaja u prostoru, trafostanice postaju mali, ali izrazito vidljivi javni ekrani — mjesta koja prirodno privlače poglede i otvaraju prostor za kreativne interpretacije.
Motivi koji nastaju iz prostora, konteksta i zajednice
Motiv murala često proizlazi iz same lokacije ili atmosfere kvartova. Ponekad je polazište vrlo praktično — kao u slučaju Ivana, koji je mural smjestio uz dječje igralište i tome prilagodio vizualni karakter rada.
„Kit mi je omogućio da povežem scenu preko više zidova i unesem razigranost u predgrađe.“, kaže.
Drugi umjetnici posežu za konceptualnim igrama ili vizualnim paradoksima. Za Miju Matijević Akrap, koja je oslikala mural „Elektro antika“, motiv je bio spoj neočekivanog i poznatog:
„Željela sam spojiti antičke vaze i suvremenu infrastrukturu — nešto poznato u neočekivanom kontekstu.“
Njezin mural tako ne funkcionira samo dekorativno, već i kao mali vizualni komentar koji privlači pogled.
U Španskom je Klara Rusan motiv pronašla u snažnom identitetu lokalne zajednice:
„Špansko je kolijevka skate kulture pa sam Špaolin redovnike prikazala kako skateaju na rampama.“
Time mural ne samo da ukrašava prostor, nego ga povezuje sa stvarnom pričom stanovnika.
Postoje i situacije u kojima motiv dolazi iz tradicije, književnosti ili konteksta ustanove. Tako je Agata Lučić, stvarajući mural za vrtić u Zapruđu, polazište pronašla u dječjoj književnosti:
„Vodila sam se motivima ‘Šume Striborove’ i ‘Hlapića’, jer je mural nastajao povodom 150. obljetnice rođenja Ivane Brlić Mažuranić.“
Sve to potvrđuje da umjetnost u javnom prostoru ima sposobnost ispričati lokalnu priču — kroz boju, motiv i kontekst.
Kako publika reagira na stvaranje murala?
Reakcije prolaznika, kažu autori, uglavnom su vrlo pozitivne. Ljudi zastaju, promatraju proces, razgovaraju s umjetnicima i često se vraćaju kako bi vidjeli napredak. U nekim slučajevima, djeca su uključena u proces stvaranja što dodatno spaja publiku sa umjetničkim djelima.
No javni prostor uvijek uključuje određenu nepredvidivost. Dok stvaranje murala može biti vrlo toplo i zajedničko, završeni rad izložen je različitim interpretacijama i reakcijama.
Rad Mie Matijević Akrap je na kraju bio demoliziran.
„Pred kraj je dio murala bio prešaran sprejem… kasnije sam čula da je nekima smetala roza boja. To je rizik rada u javnom prostoru i podsjetnik koliko su reakcije nepredvidive.“, kaže slikarica.
Takvi trenuci pokazuju da murali nisu samo estetski zahvati, nego i mjesta društvenog kontakta — i ponekad, sukoba.
Umjetnost u javnom prostoru kao alat zajednice
Murali su više od vizualnih intervencija — oni potiču komunikaciju i stvaraju osjećaj zajedničkog prostora. Kada ljudi svakodnevno prolaze pokraj djela koje odražava identitet kvarta ili priziva emociju, nastaje prirodni dijalog između umjetnosti i zajednice.
Time murali postaju elementi urbanog identiteta i važan podsjetnik da prostor kojim se krećemo pripada svima.
Psihologija boja: zašto nam murali trebaju?
U gradovima prepunima betona, stakla i neutralnih tonova, boja ima iznimno snažan psihološki učinak. Vizualni podražaji iz okoline utječu na raspoloženje, energiju i osjećaj pripadnosti prostoru. Toplije nijanse podižu vitalnost i optimizam, hladnije stvaraju smirenje i osjećaj prostranosti, a grafički ritam uvodi dinamiku u svakodnevicu.
U ovako strukturiranom urbanom krajoliku murali ne djeluju samo kao dekoracija — oni preuzimaju funkciju vizualnog odmora i emocionalnog sidrišta. Kada se koloristički akcent pojavi ondje gdje ga ne očekujemo, njegov je učinak još snažniji.
Murali postaju emocionalne pauze u prostoru: razbijaju rutinu, usporavaju pogled i stvaraju trenutak koji čini grad ljudskijim. Upravo zato umjetnost u javnom prostoru postaje vizualni i emocionalni predah unutar urbanog sivila.
Gdje bi se murali mogli pojaviti u budućnosti?
Umjetnici vide još mnogo prostora za širenje ovakvih projekata. Agata Lucić naglašava važnost intervencija i u manjim gradovima, iako priznaje poriv da se poigra i po novim fasadama.
„Kako sam odrasla u Delnicama, zadnje dvije godine gledam jednu trafostanicu u parku i voljela bih nju jednom oslikati i napraviti nešto u mjestu u kojem sam provela svoje djetinjstvo. Volim tu lokaciju jer je okružena drvećem i mislim da bi bio lijep kontrast između crteža i zelenila. Naravno, u Zagrebu sigurno ima lokacija na kojima bi se dali realizirati slični projekti, no kako dolazim iz manjeg mjesta u kojem baš i nisam primjetila oslikane murale, bilo bi mi zanimljivo vidjeti (i sudjelovati) u nekoj akciji u tom obliku.”, kaže grafičarka.
Klara Rusan pak vidi vrijednost u revitalizaciji postojećih urbanih cjelina:
“Mislim da bi bilo sjajno da se obnovi zid u Branimirovoj uz prugu i da se ponovi projekt poput onog 2009. koji je bio organiziran od Ivane Vukšić, direktorice Muzeja ulične umjetnosti. S obzirom da živim u Novom Zagrebu, često razmišljam o tome da bi novozagrebačke zgrade, limenke, koje imaju velike prazne bočne fasade, mogle dobiti neki svoj prepoznatljivi vizual.”
Ovakvi prijedlozi pokazuju da umjetnost u javnom prostoru može biti i urbanistički alat. Način da se kvartovi i manji gradovi prepoznaju, vizualno ožive i potaknu na dijalog.
Umjetnost kao svakodnevni susret s gradom
Murali na trafostanicama možda su mali po formatu, ali veliki po učinku. Oni unose boju u sivilo, potiču dijalog, stvaraju identitet i omogućuju stanovnicima da svoj kvart vide drugim očima. Umjetnost u javnom prostoru podsjeća nas da grad nije samo arhitektura i infrastruktura — nego živi organizam koji se oblikuje kroz priče, boje i ljude koji ga svakodnevno koriste.
naslovna fotografija: HDLU/ Šimun Bučan
Urbanizam
Zašto je obnova centra zelenija od gradnje na periferiji?
Nakon potresa život u središtu Zagreba za mnoge je izgubio svoju nekadašnju privlačnost. Blizina vrtića, škola, kulturnih sadržaja i radnih mjesta pala je u drugi plan u trenutku kada su se stanovnici, usred hladnog jutra, našli na ulicama okruženi urušenim dimnjacima, fasadnim ornamentima i zabatnim zidovima. Dom, koji bi trebao biti najsigurnije mjesto, za brojne je građane postao izvor stalne nelagode i straha. Ipak, potres je samo ukazao na ono što smo prije njega odbijali vidjeti, brojne zgrade u centru grada nisu održavane i obnavljane već desetljećima. Više je uzroka ovog problema: teško postizanje dogovora među suvlasnicima, socijalni status pojedinih stanara, visok postotak stanovništva starije dobi, ali i nedostatak adekvatnog sustava koji bi suvlasnicima zgrada olakšao put do obnove zgrada. Posljedica ove situacije, uz potres i koronu, koju su povećali interes za životom izvan starog dijela grada, vidljiv je trend iseljavanja stanovništva iz šireg centra grada prema periferiji. No što takav proces znači za grad i zajednicu u cjelini? Upravo je to bilo jedno od ključnih pitanja stručnog skupa „Revitalizacija i energetska obnova starih zgrada u centru grada“, održanog u prostoru centra Upoznaj Europu u Zagrebu.
Zona pobjede: Protupotresna obnova – kako do sigurne kuće i otpornije budućnosti
Zašto je važno vratiti život u centar grada?
Jedan od predavača, arhitekt Marko Dabrović iz studija 3LHD, upozorio je kako nekontrolirano širenje grada na periferiju predstavlja negativan društveni trend s ozbiljnim financijskim i ekološkim posljedicama. Prema njegovim riječima, današnje stanje donjeg grada rezultat je činjenice da Zagreb nikada nije sustavno obnovljen – čak ni nakon velikog potresa 1880. godine. Posljedica su neujednačene visine zgrada, neusklađene ulične vizure i opći dojam urbanog nereda. Dodatni problem predstavlja složena vlasnička struktura zgrada, u kojima se često isprepliću privatni stanovi, poslovni prostori i institucije. Takva „rasuta kompozicija“ znatno usporava donošenje odluka i provedbu obnove. Iseljavanje stanovništva na periferiju povećava potrebu za svakodnevnim putovanjima, što dovodi do veće potrošnje energije, povećanih emisija CO₂ i gubitka vremena – nerijetko i do sat i pol dnevno provedenih u automobilu. Ovakav način života ne utječe samo na kvalitetu života pojedinca, već stvara i dodatne troškove za cijelu zajednicu. Zagreb je tako došao do paradoksa da su rubna područja, poput Svete Klare, postala „najtraženije“ zone za stanogradnju.
Obnova kao alat za održivi razvoj
Dabrović ističe kako bi obnova i nadogradnja postojećih zgrada u centru, kao i aktivacija napuštenih industrijskih zona (poput bivših tvornica), smanjila potrebu za prometom i potaknula održive oblike kretanja – pješačenje, biciklizam i javni prijevoz. Predlaže i promjene u sustavu komunalne naknade kako bi se investitore usmjerilo na gradnju u zonama u kojima je ona društveno poželjna. Mlade ljude, naglašava, moguće je zadržati u centru jedino ako im se osigura održivo i priuštivo stanovanje.
Ključne promjene koje donosi novi zakon o upravljanju i održavanju zgrada
Europski ciljevi i izazovi financiranja obnove
Na skupu se raspravljalo i o ciljevima europske Direktive o energetskim svojstvima zgrada, čiji je krajnji cilj fond zgrada s nultom emisijom do 2050. godine. Prvi cilj, s rokom do 2030. godine, predviđa obnovu 16 % energetski najlošijih zgrada u sljedećih pet godina, uz smanjenje ukupne potrošnje energije za 3 %. Iako je potres djelomično potaknuo obnovu, i dalje postoji značajan investicijski jaz koji se na razini EU kreće na oko 150 mil. godišnje. Jedno od predloženih rješenja je uključivanje privatnog kapitala, primjerice kroz davanje tavanskih prostora investitorima u zamjenu za financiranje obnove cijelih zgrada. Članica EU parlamenta dr. sc. Nikolina Brnjac naglasila je da je priuštivo stanovanje jedno od ključnih pitanja EU, s obzirom na to da čak 10 % građana Unije ne može osigurati osnovne stambene uvjete. Novi europski alati i platforme trebali bi potaknuti javno-privatna partnerstva i održive modele stanovanja.
Tehnička rješenja i međunarodni primjeri obnove
Arhitekt Ivan Jovanović predstavio je primjere iz Velike Britanije i SAD-a, gdje se interpolacijama i nadogradnjama stare arhitekture stvaraju novi stambeni i javni prostori. Naglasio je važnost cirkularne obnove, ponovne uporabe materijala, elektrifikacije i eliminacije fosilnih goriva. Zamjenom ovojnica zgrada moguće je uštedjeti i do 70 % energije, dok moderni prozori, rekuperacija i fotonaponski sustavi dodatno povećavaju energetsku učinkovitost.
Sustavni problemi i potreba za jasnom politikom
U panel-raspravi istaknuto je kako će od iduće godine obveza obnove najlošijih zgrada postati konkretnija, no problem predstavlja nedostatak certificiranja starih objekata. Postavlja se pitanje hoće li se ciljevi provoditi poticajima ili sankcijama te hoće li se ići na masovniju ili dubinsku obnovu. Za Dom2 Ravnateljica Uprave za energetsku učinkovitost u zgradarstvu, projekte i programe Europske unije Irena Križ Šelendić komentira: “Kao prvo, samo stavljanje foto napona na krov neće riješiti naš problem jer većina energije u zgradama se troši na grijanje. Mi ne koristimo struju za grijanje, više u Dalmaciji, na kopnu se koristi plin i drva. Teško da će se to primijeniti zato što jednostavno to nije ljudima isplativo. Građani koji ugrade dizalicu topline, a nisu obnovili fasadu, kad shvate da im je račun za grijanje narastao tri puta ubrzo će se vratiti na drva. Znaći nismo napravili ništa. Dakle, ono što treba napraviti i što sa inženjerskog smjera jedino ima smisla je da se prvo obnovi ovojnica i smanje potrebe energije te zgrade, a onda na tu smanjenu količinu energije se optimiziraju tehnički sustavi.”
Zona pobjede: Kako obnova kulturne baštine čuva identitet gradova – i povećava vrijednost nekretnina
Revitalizacija centra Zagreba nije samo pitanje estetike ili očuvanja baštine, već ključno društveno, ekološko i ekonomsko pitanje. Bez jasne strategije, snažnijih poticaja i suradnje javnog i privatnog sektora, grad riskira daljnje pražnjenje svoje jezgre. Povratak života u centar moguć je jedino kroz sigurnu, održivu i priuštivu obnovu – onu koja grad ponovno čini mjestom ugodnog i kvalitetnog življenja.
You must be logged in to post a comment Login