Urbanizam
Gradovi kakve poznajemo više ne funkcioniraju: Evo kako ćemo živjeti u budućnosti
Od gradova bez automobila do zadružnog stanovanja – modeli koji se danas testiraju diljem Europe pokazuju kako bi mogao izgledati život u gradovima budućnosti
Gradovi kakve danas poznajemo nastajali su desetljećima prema sličnom obrascu: stanovanje na jednoj strani, posao na drugoj, shopping centri na periferiji, automobili kao jedini realni način kretanja. Rezultat je vidljiv gotovo svugdje – gužve, skupo stanovanje, prenapučeni centri i kvartovi u kojima morate prijeći pola grada da biste riješili osnovne dnevne potrebe.
Sve to urbanisti danas zovu “neuspjehom planiranja”. I sve više ih govori o tome kako bi to moglo izgledati drugačije.
Ne govorimo o futurističkim gradovima s letećim automobilima. Govorimo o nečemu znatno prozaičnijem, i možda zato uvjerljivijem.
Podcast Prostor okuplja poznata imena arhitektonske scene i otvara teme o kojima se premalo govori
Grad od 15 minuta: ideja koja zvuči jednostavno jer jest jednostavna
Koncept je popularizirao Carlos Moreno, urbanist sa Sorbonnea, a globalnu pažnju dobio je kada ga je počela promovirati gradonačelnica Pariza Anne Hidalgo.
Ideja: sve što trebate svaki dan — škola, vrtić, trgovina, liječnik, park, javni prijevoz — trebalo bi biti dostupno unutar 15 minuta hoda ili vožnje biciklom od doma.
Koliko je Pariz blizu tome? Prema istraživanjima, 94% Parižana živi unutar pet minuta hoda od pekare, supermarketa ili sličnih osnovnih trgovina. No grad ima primjetan nedostatak zelenih površina i zdravstvenih ustanova u nekim četvrtima, a putovanje na posao i dalje ostaje izazov za mnoge stanovnike.
Paradoks je da mnoge europske metropole tek sada pokušavaju dosegnuti nešto što su pojedini dijelovi Zagreba imali godinama. Trnsko, Siget, Travno — naselja Novog Zagreba građena su po principu koji se danas globalno zove “15-minutni grad”. Osnovna škola, ambulanta, tržnica, park — sve pješice. Samo što tada nitko nije imao marketinški naziv za to.
Stanovanje: najveći problem gradova koje svi ignoriraju predugo
Paralelno s prometom, drugi veliki problem gradova budućnosti je stanovanje — ili preciznije, njegova nedostupnost.
U brojnim europskim gradovima stanovi su postali financijski nedostižni za srednji sloj, što je otvorilo prostor za alternativne modele koji ne funkcioniraju prema klasičnoj tržišnoj logici.
Najpoznatiji primjer je Beč. Danas oko 50% svih Bečana živi u subvencioniranom stanovanju – u jednom od 220.000 općinskih stanova ili u jednom od 200.000 zadrugarski izgrađenih stanova. Taj ogroman javni fond ima učinak pritiska na cijene — stanarine u Beču ostaju relativno umjerene u usporedbi s drugim europskim metropolama. Model funkcionira od 1920-ih i nikad nije napušten, čak ni u desetljećima kad je privatizacija bila dominantna europska politika.
Drugi model koji raste je zadružno stanovanje, gdje stanari zajednički sudjeluju u razvoju i upravljanju stambenim projektima. U Zürichu, jednom od najskupljih gradova na svijetu, moguće je platiti oko 1.100 dolara mjesečno za stan od 440 kvadratnih metara — uz zajednički dnevni boravak, kuhinju i terasu — upravo kroz zadružni model stanovanja.
U Hrvatskoj ova tema tek ozbiljno ulazi u javni prostor, posebno zbog sve težeg pristupa priuštivom stanu — u Zagrebu i ostalim većim gradovima.
Priuštivo stanovanje u Hrvatskoj: Što donosi novi zakon i tko će imati koristi?
Gradovi bez automobila više nisu radikalna ideja
Automobili su desetljećima oblikovali gradove više nego sami stanovnici. Ceste, parkirališta i garaže zauzimaju ogroman dio javnog prostora, a sve više gradova taj prostor pokušava vratiti.
Pariz uklanja parkirna mjesta i širi biciklističku infrastrukturu. Nekada je desnom obalom Seine prolazilo više od 40.000 vozila dnevno — danas je to pješačka zona i parkovna staza uz rijeku. Oslo smanjuje broj automobila u centru. Amsterdam i Copenhagen desetljećima favoriziraju bicikle.
Ideja nije potpuno zabraniti automobile, nego smanjiti njihovu dominaciju u dijelovima grada gdje nisu nužni – i tamo izgraditi alternativu koja je dovoljno dobra da je se ljudi sami odluče koristiti.
Barcelona i superblokovi: kad model postane globalni izvoz
Jedan od najkonkretnijih eksperimenata odvija se u Barceloni.
Superblokovi, ili superilles, spajaju više gradskih blokova u zone u kojima je promet automobila drastično ograničen. Unutarnje ulice prestaju biti prolazne rute i postaju nešto sasvim drugo: dječja igrališta, zelene površine, terase kafića, prostori za lokalne događaje.
Rezultati su izmjereni, ne samo dojmljeni. U Sant Antoniju broj automobila pao je za 82%, razina NO2 smanjila se za 33% na pojedinim raskrižjima, a buka je pala za više od 4 decibela danju. U Poblenou, prvom kvartu transformiranom u superblok, otvorilo se 20 novih lokalnih poslovnih prostora i lokalna komercijalna aktivnost porasla je za više od 30%.
Model danas proučavaju Pariz, London, Melbourne, Milan, Los Angeles – gradovi koji međusobno dijele gotovo isti problem.
Pametan grad nije samo tehnološki grad
Kada ljudi čuju “smart city”, zamišljaju senzore i algoritme. Urbanisti danas upozoravaju da to nije dovoljno.
Pametan grad u praksi znači bolji javni prijevoz, više zelenila, manje zagađenja, dostupnije stanovanje i kvartove prilagođene svakodnevnom životu. Tehnologija može pomoći, ali ne može zamijeniti loše urbanističko planiranje. Grad s 5G mrežom i 480.000 registriranih automobila i dalje je zagušen grad.
Upravo urbana transformacija gradova postaje jedno od ključnih pitanja suvremene arhitekture. To pitanje će u sljedećim desetljećima oblikovati način na koji živimo u gradovima.
Je li Zagreb spreman?
Zagreb se već danas suočava sa svim ovim pitanjima: kako graditi nove kvartove, kako riješiti promet, kako učiniti stanovanje dostupnijim, kako vratiti kvalitetan javni prostor građanima.
Zanimljivo je da mnoga rješenja koja danas nazivamo budućnošću već postoje desetljećima. Samo ih sada otkrivamo pod novim imenima i s novim podacima koji ih potvrđuju.
Urbanizam
Otvoren Bazen Špansko: Zagreb dobio prvi gradski bazen na zapadu grada
Jučer je otvoren za građane, donoseći sportsko-rekreacijski centar vrijedan 36,3 milijuna eura stanovnicima zapadnog Zagreba.
Zagreb je jučer, 9. rujna, dobio novi sportsko-rekreacijski centar i prvi gradski bazen na zapadnom dijelu grada.
Otvaranjem Bazena Špansko građanima su od 15 sati na raspolaganju bazeni, rekreacijski i wellness sadržaji u kompleksu vrijednom 36,3 milijuna eura s PDV-om, u cijelosti financiranom iz gradskog proračuna.
Bazen su svečano otvorili gradonačelnik Grada Zagreba Tomislav Tomašević, zamjenici gradonačelnika Danijela Dolenec i Luka Korlaet, predsjednik Gradske skupštine Grada Zagreba Matej Mišić, ravnatelj Ustanove za upravljanje sportskim objektima Boris Dujmić i izbornik hrvatske vaterpolske reprezentacije Ivica Tucak.
“Sport nije luksuz, mi želimo da se što veći broj Zagrepčana bavi sportom i rekreacijom, i zato iz gradskog proračuna investiramo u kvalitetnu sportsku infrastrukturu dostupnu diljem grada. Ovaj bazen je mjesto na kojem će djeca učiti plivati, građani se rekreirati i održavati zdravlje, a jednako tako ovo je mjesto na kojem će se stvarati neki novi sportski uspjesi”, istaknuo je gradonačelnik Tomašević, najavivši i daljnja ulaganja u sportsku infrastrukturu grada.
Višedesetljetno iščekivanje stanovnika zapadnog Zagreba
Bazen Špansko jedan je od strateških projekata gradske uprave, a njegova izgradnja ostvarila je višedesetljetno iščekivanje stanovnika Španskog, Malešnice, Stenjevca, Rudeša, Gajnica i drugih okolnih naselja. Riječ je o modernom sportsko-rekreacijskom centru površine gotovo 6.000 četvornih metara, izgrađenom za građane svih generacija, od najmlađih koji će ovdje učiti plivati do sportaša i rekreativaca.
Što sve nudi novi kompleks
U sklopu centra nalaze se sportsko-rekreacijski bazen dimenzija 34 x 25 metara, edukacijsko-rehabilitacijski bazen dimenzija 25 x 12,5 metara, praćakalište za bebe, fitness prostor, korektivna dvorana, wellness sadržaji, tobogan i tribine kapaciteta 300 gledatelja. Bazen je u potpunosti prilagođen osobama s invaliditetom te koristi suvremena tehnološka rješenja i obnovljive izvore energije za grijanje i hlađenje.
Kompleks je izrađen prema prvonagrađenom idejnom urbanističko-arhitektonskom rješenju Studio Ante Murales i Njirić + arhitekti, a izvođač radova bio je STRABAG d.o.o.
Poseban dio projekta čini i novi kvartovski trg ispred bazena, opremljen parkiralištem za bicikle, klupama i koševima za otpad, koji je već postao mjesto okupljanja stanovnika Španskog. Uz trg je uređena i velika zelena površina, a tijekom jeseni i zime bit će posađen drvored s dodatna 23 stabla.
Programi za sve generacije
Osim za svakodnevno korištenje građana, bazen će biti domaćin brojnim sportskim i rekreacijskim programima. Predviđeni su programi plivanja za djecu i odrasle, zdravstvenog i korektivnog vježbanja u vodi, programi za najmlađe te aktivnosti za osobe s invaliditetom. Veliki bazen koristit će i sportski klubovi, među kojima plivači, vaterpolisti, triatlonci, umjetnički plivači i ronioci.
Radno vrijeme i cijene ulaznica
Radnim danom bazen će za građanstvo raditi od 6.30 do 21.30 sati, vikendom od 8 do 20 sati, a blagdanima od 12 do 20 sati. Cijene ulaznica jednake su kao i na ostalim gradskim bazenima.
Redovna ulaznica stoji četiri eura, a za djecu, umirovljenike i osobe s invaliditetom 1,5 eura. Dnevna obiteljska ulaznica iznosi 10 eura, mjesečna za odrasle 40 eura, odnosno 22 eura za djecu, umirovljenike i osobe s invaliditetom. Ulaznica uključuje korištenje velikog i malog bazena te SPA zona uz bazene.
Teretana i wellness zona, u kojoj su saune, parne kupelji te masaže, imaju zaseban cjenik. Jedan sat saune stoji 10,61 eura, a jedan dolazak u teretanu 3,31 eura.
Za sportaše se bazen otvara od 1. listopada, a kroz gradski program Javnih potreba u sportu moći će ga koristiti svaki radni dan od 6 do 22 sata, a vikendom od 8 do 20 sati.
Dio šireg ulaganja u sportsku infrastrukturu
Bazen Špansko dio je šireg investicijskog ciklusa ulaganja u sportsku infrastrukturu Zagreba, koji, između ostalog, uključuje obnovu Doma sportova, izgradnju stadiona u Kranjčevićevoj ulici te pripreme za realizaciju novog stadiona Maksimir. Za sport je u proračunu za 2026. godinu osigurano ukupno 169 milijuna eura, što je 15 posto više nego godinu ranije, odnosno trostruko više u odnosu na 2021. godinu.
Urbanizam utječe na prijateljstva više nego što mislimo, pokazuju istraživanja
Za stanovnike zapadnog dijela grada, koji su dosad za odlazak na gradski bazen morali putovati u druge dijelove Zagreba, Bazen Špansko donosi konačno rješenje na samom pragu doma, uz sadržaje koji pokrivaju sve, od rane edukacije najmlađih plivača do treninga vrhunskih sportskih klubova.
Odrasla sam na Španskom i sjećam se kako bi se svako malo pojavio „mit” o bazenima koji se planiraju u kvartu – priča koja se godinama vrtjela, a nikad se nije ostvarila. Dvadesetak godina kasnije napokon je stvarnost. Drago mi je što će klinci iz Španskog i okolnih naselja sad učiti plivati u vlastitom kvartu, za naš portal rekla je stanovnica Španskog
Foto: Grad Zagreb
Urbanizam
Urbanizam utječe na prijateljstva više nego što mislimo, pokazuju istraživanja
Način na koji planiramo ulice određuje puno više od prometa – oblikuje kvalitetu života, susjedske odnose i osjećaj pripadnosti mjestu u kojem živimo
Nekada su gradske ulice bile mjesto susreta, dječje igre i razgovora sa susjedima. Danas su mnoge pretvorene u prometne koridore kroz koje automobili prolaze bez zaustavljanja.
Život bez automobila u gradu? Sve više europskih metropola ide u tom smjeru
Iako se često govori o buci, zagađenju i gužvama, znanstvena istraživanja pokazuju nešto manje očito: promet ne mijenja samo zvuk i izgled ulice, nego i to koliko poznajemo svoje susjede i kakvu kvalitetu života u gradu zapravo imamo.
Kvaliteta života u gradu ne ovisi samo o stanu ili kući
Kad ljudi razmišljaju o kvaliteti stanovanja, prvo pomisle na kvadraturu, raspored soba ili pogled s prozora. No kvaliteta života u gradu jednako se gradi i izvan stana, u samoj ulici. Ono što određuje hoće li se netko na toj ulici zaustaviti, porazgovarati sa susjedom ili pustiti dijete da se igra vani, gotovo uvijek se svodi na jednu stvar: koliko je ta ulica prometna.
Znanstvenici su usporedili tri gotovo identične ulice, rezultati su bili iznenađujući
Krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća, urbanistički profesor Donald Appleyard sa Sveučilišta Berkeley proveo je istraživanje koje je postalo jedno od najcitiranijih u povijesti urbanizma. Odabrao je tri stambene ulice u San Franciscu, gotovo identične po izgledu, tipu zgrada i socijalnom sastavu stanovnika. Jedina značajna razlika među njima bila je količina prometa: mirnom ulicom dnevno je prolazilo oko 2.000 vozila, srednje prometnom oko 8.000, a najprometnijom čak 16.000 vozila dnevno.
Stanovnici mirne ulice imali su gotovo tri puta više prijatelja od stanovnika najprometnije ulice
Appleyard je stanovnike sve tri ulice pitao koliko poznaju svoje susjede, gdje se druže i koji dio ulice smatraju “svojim” prostorom. Rezultati su bili jasni. Stanovnici mirne ulice imali su prosječno tri puta više prijatelja i dvostruko više poznanika među susjedima nego stanovnici najprometnije ulice. Prostor koji su smatrali svojim teritorijem, mjesto gdje se osjećaju odgovornima i povezanima, drastično se smanjivao kako je promet rastao. Budući da su sve tri ulice bile arhitektonski i socijalno vrlo slične, promet je ostao gotovo jedina velika razlika koja je mogla objasniti tako izražen jaz u društvenom životu.
Kako promet mijenja društveni život?
Objašnjenje leži dijelom u fizici, a dijelom u psihologiji ulice. Buka automobila otežava razgovor u prolazu, a brzina vozila stvara osjećaj nesigurnosti koji ljude tjera dalje od ruba pločnika, pa i dalje jednih od drugih.
Na prometnijoj ulici ljudi rjeđe zastaju, jer sama ulica ne poziva na zadržavanje, pa spontani razgovor sa susjedom koji izlazi iz kuće u istom trenutku postaje rjeđi. Roditelji na takvim ulicama znatno rjeđe puštaju djecu da se igraju vani bez nadzora, iz razumljivog straha za njihovu sigurnost, čime nestaje jedan od tradicionalnih načina na koji su se susjedi upoznavali. Kad ulica ne nudi mjesto za sjedenje, sjenu ili tišinu, ljudi je jednostavno prolaze umjesto da je koriste kao prostor za boravak, a manje vremena provedenog na otvorenom s vremenom znači i manje povjerenja među susjedima koji se rijetko viđaju.
Novija istraživanja potvrđuju iste zaključke
Appleyardovo istraživanje moglo bi se odbaciti kao zastarjelo, izvedeno prije više od pola stoljeća u jednom američkom gradu. No 2008. godine istraživač Joshua Hart sa Sveučilišta West of England ponovio je gotovo identičnu metodologiju u sjevernom Bristolu. Ponovno je odabrao tri ulice sličnog karaktera, koje su se razlikovale prvenstveno po količini prometa, i intervjuirao šezdeset kućanstava o njihovim prijateljstvima, poznanstvima i osjećaju pripadnosti ulici. Zaključci su bili gotovo identični Appleyardovima: broj prijatelja i poznanika opadao je s porastom prometa, a isto je vrijedilo i za osjećaj “domaćeg teritorija” koji su stanovnici pripisivali svojoj ulici.
Zanimljiv podatak:
Stanovnici najprometnije bristolske ulice imali su manje od četvrtine broja lokalnih prijatelja u odnosu na stanovnike najmirnije ulice u istom istraživanju.
Dva istraživanja, provedena na dva kontinenta i u razmaku od gotovo četrdeset godina, došla su do istog zaključka. To više nije rubna opservacija, nego dovoljno čvrst dokaz da su gradovi diljem svijeta počeli mijenjati način na koji planiraju ulice, upravo s ciljem da vrate ono što je promet oduzeo.
Gradovi koji su pokušali riješiti taj problem
Nekoliko europskih gradova posljednjih je godina sustavno smanjilo prostor namijenjen automobilima u korist ljudi, izravno primjenjujući ono što su Appleyard i Hart izmjerili.
Barcelona je najpoznatiji primjer kroz koncept superblokova, gdje se nekoliko stambenih blokova objedinjuje u zonu s ograničenim tranzitnim prometom, a oslobođeni prostor pretvara u pješačke površine, klupe i zelenilo, upravo one elemente koji su na mirnoj ulici u San Franciscu i Bristolu bili povezani s više prijateljstava. Superblokovi su Barceloni donijeli manje automobila, manje buke i više prostora za ljude, a model se danas kopira diljem Europe upravo zato što je dokazano djelotvoran.
Kopenhagen desetljećima ulaže u biciklističku infrastrukturu i prostor za pješake, dok Pariz pod gradonačelnicom Anne Hidalgo aktivno smanjuje prostor za automobile kroz koncept grada od petnaest minuta. I Utrecht u Nizozemskoj sustavno daje prioritet pješacima i biciklistima nad automobilskim prometom u planiranju ulica. Svaki od ovih poteza, na svoj način, cilja isto: manje tranzitnog prometa znači više prostora u kojem se ljudi zadržavaju, razgovaraju i upoznaju.
Vidi li se isti problem i u Hrvatskoj?
Hrvatski gradovi, a osobito Zagreb, i dalje se suočavaju s nedostatkom parkinga, prometnim gužvama i nedovoljno razvijenom biciklističkom infrastrukturom, uz istovremeni rast broja automobila. Pomaci ipak postoje: Gornji grad i dio Donjeg grada postupno razvijaju pješačke zone, a projekt obnove Cvjetnog trga i okolnih ulica pokazuje da postoji apetit za drugačijim gradskim prostorom, prostorom u kojem se, prema istoj logici koju su izmjerili Appleyard i Hart, susjedi ponovno zadržavaju i upoznaju umjesto da samo prolaze. Ono što nedostaje jest dugoročna strategija koja bi te pojedinačne poteze povezala u smislen sustav, a ne ostavila ih kao izolirane iznimke unutar inače prometom dominiranog grada.
Treba li automobile u potpunosti isključiti iz gradova?
Automobili su važan dio svakodnevnog života, a ovaj tekst ne zaključuje da bi ih trebalo u potpunosti isključiti iz gradova. No dva neovisna istraživanja, provedena u različitim gradovima i desetljećima razmaka, pokazuju isto: što je ulica prometnija, manje su ljudi na njoj skloni upoznavati susjede, zadržavati se i graditi zajednicu. Barcelona, Kopenhagen, Pariz i Utrecht na različite načine pokušavaju vratiti taj izgubljeni prostor, a pitanje je samo hoće li i hrvatski gradovi krenuti istim putem prije nego kasnije.
Način na koji planiramo ulice određuje puno više od toga koliko ćemo brzo stići od točke A do točke B. Određuje koliko ćemo vremena provoditi na otvorenom, koliko ćemo poznavati svoje susjede i koliko će naš kvart biti mjesto života, a ne samo prolaza.
