Arhitektura i dizajn
Pasivna kuća arhitektice i građevinskog inženjera
U udobnosti pasivnih kuća kod nas uživa tek oko 300-tinjak vlasnika, dok su ih u susjednoj Sloveniji prestali brojati kada je ta brojka dosegnula 10 tisuća. A nove tehnologije i materijali dostupni i kod nas, ugrađeni su u pasivnu kuću koju su za sebe projektirali Alenka i Davor Delić.
Fascinatan pogled
Kod biranja lokacije za život u pasivnoj kući položaj i orijentacija igraju veliku ulogu. Itekako su o tome vodili računa Alenka i Davor Delić, arhitektica i građevinski inženjer – vlasnici pasivne kuće sa spektakularnim pogledom.
„Ono što mene najviše i dan danas veseli i iznova oduševljava to je taj kontakt sa gradom. Dakle daleko od grada, a istovremeno u svakom trenutku imam taj kontakt. Pogled je fascinantan. Od ranog jutra gledam buđenje dana kroz istočni prozor, a kroz zapadni gledam zalazak tog istog sunca. Zimi se svjetla pale i vidim panoramu od Svete Nedjelje, preko Zagreba do katedrale i aerodroma. Radni naslov ove kuće je moderna luksuzna baraka za dvoje u klubu 50 plus“, kaže dipl.ing.arhitekture Alenka Delić.
Samoodrživost pasivne kuće
Ušuškana iznutra i izvana, kuća drvene konstrukcije Delićima je dom zadnje tri godine. Sve rade na tome da postanu samoodrživi što se tiče potrošnje energenata.
„Sva naša životna iskustva su se tu posložila i ideja je bila koliko imamo radnog vijeka ispred sebe u stvari iskoristiti sva znanja, tehnologije i sve nove materijale“, objašnjava ing. građevine Davor Delić.
Parcela izduženog trokutastog oblika na padini nametnula je i oblik kuće. Na njoj su primijenjeni svi elementi pasivnog dizajna. Pažljivo je osmišljena za poziciju na kojoj se nalazi i pasivno koristi sunce u smislu orijentacije-istok-jug-zapad. Kuća je otvorena u svim smjerovima tako da omogućava poprečnu ventilaciju. Zbog toga je ovaj „openpace“ ljeti ugodno svjež, a zimi ga grije primarno – Sunce. U ovakvim kućama ljeti nije potrebna klima, a zimi ni dodatno grijanje. Ali mora biti zaštivena što znači da ne propušta zrak i imati ugrađenu rekuperaciju zraka.
„Znači da ju morate umjetno ventilirati. Zimi da bi mi dobili dovoljnu količinu svježeg zraka ne moramo otvarati prozore, samim time je gubitak energije puno manji već puštamo svježi zrak sistemom ventilacije, a taj zrak koji je hladan se prethodno predgrije onim zrakom koji je potrošen i koji puštamo iz kuće. To je jedna inovacija koja je obavezna kad se radi o pasivnim kućama“, objašnjava Alenka.
Kamin u pasivnoj kući – neobično, ali ne i nemoguće
Pasivne kuće nemaju kamin već imaju toplinske pumpe, ali Delići nisu mogli zamisliti kuću bez vatre i u njeno središte stavili kamin. Kamin se ovdje pali radi ugođaja, a ne radi potrebe.
„To je najmanji kamin koji smo uspjeli naći na tržištu, tri kilovata. U prijevodu, primarno je grijanje sunce kad nema grijanja, a sekundarno grijanje je kamin. I tercijarno grijanje je podno električno koje vrlo rijetko u dnevnom prostoru palimo, samo navečer možda kupaona koja je na sjeveru ali kažem to je planirano tako jer je gore fotoelektrana od 6 kilovati pa možemo kazati da otprilike proizvedemo koliko i potrošimo“, ističe Davor Delić.
Gradnjom ovakvih objekata smanjuje se potreba za energentima i tako osigurava manja razina CO2.
Inovativni materijali doprinose efikasnosti pasivne kuće
Toplinska izolacija, zrakonepropusnost, ventilacijski sustav i višeslojna stakla su četiri preduvjeta za udobnost kakvu nudi pasivna kuća. Zahvaljujući svom stručnom znanju i iskustvu Alenka i Davor svjesni su da prostora za inovacije uvijek ima.
„Korišteni su materijali Sain-Gobain kompanije. Stakla su troslojna i to je jedna fantastična dobit iz insolacije, a s druge strane jako lijepo štiti od gubitka energije, zvučno savršeno izolira. Toplinska izolacija je primjerena za rang pasivne kuće. Imamo zidove koji su debeli ukupno 50 centimetara, na podu imamo 25 cm toplinske izolacije, a u stropnoj konstrukciji čak 55 centimetara“, ističe arhitektica Alenka Delić.
Ivica Dijanić iz tvrtke Saint-Gobain Hrvatska, kaže kako je Alenkina i Davorova kuća napravljena po standardu pasivne kuće koja je otprilike tri puta zahtjevnija ili bolja, odnosno tri puta manje troši toplinske energije. „Standard kaže da mora biti manje od 15 kilovatsati, a stvarni proračuni stvarna mjerenja pokazuju da kuća koristi ispod 10 kilovatsati toplinske energije po metru kvadratnom korisne površine. Ovdje su stakla troslojna dakle ako imamo tri stakla s unutarnje strane vanjskog stakla i s unutarnje strane unutarnjeg trećeg stakla, imate posebne premaze koji omogućavaju da sve ono što dobijemo od sunca dnevna svjetlost slobodno ulazi u prostor. To nam ulazi u cijelu bilancu dobitaka topline“, dodaje Dijanić.
Takva inovacijska rješenja omogućuju stanovanje s više udobnosti i osim na osjet topline ili hladnoće utječu i na druga osjetila.
„Izuzev drvene konstrukcije u ovoj pasivnoj kući korišteni su Saint-Gobainovi materijali poput Isover mineralne vune, Isover folije rigips kartonskih ploča te Climaver ventilacijski kanali“, objašnjava Mario Matijević iz Saint-Gobaina.
Pasivna kuća treba aktivnog korisnika
„Kuću je, barem ju ja tako doživljavam – kao živući organizam, ali to samo znači da taj korisnik koji živi u takvoj kući mora znati kako će se kuća ponašati. To nije ništa komplicirano. Iskustvo života u takvoj kući se vrlo brzo savlada“, zaključuje Alenka Delić.
Arhitektura i dizajn
Kavana Corso priprema se za novi život: Pogledajte kako je izgledala prije više od stotinu godina
Grad je pokrenuo pripremu projekta za uređenje kavane Corso, a mi donosimo arhivske fotografije koje pokazuju kako je izgledala prije više od stotinu godina.
Grad Zagreb pokrenuo je nabavu projektne dokumentacije za uređenje povijesne kavane na uglu Ilice i Gundulićeve. Arhivske fotografije otkrivaju njezin nekadašnji interijer, a ostaje pitanje koji će se njegovi elementi vratiti.
Kavana Corso napravila je prvi konkretan korak prema povratku. Grad Zagreb objavio je 21. listopada da pokreće nabavu projektne dokumentacije za njezino uređenje. Prema najavi, projekt obuhvaća oko 930 četvornih metara u podrumu, prizemlju i na međukatu, a za projektiranje i radove okvirno se planira oko dva milijuna eura. Predviđeni su restauracija i izrada replika ukrasnih elemenata prema arhivskoj dokumentaciji, a nakon uređenja Grad će raspisati natječaj za ugostitelja.
Rok otvaranja nije objavljen. Prije prve kave treba izabrati projektanta, izraditi projekt i izvesti radove. No najava je dobar povod da se vratimo fotografijama koje pokazuju što je Zagreb u ovoj kavani nekoć imao.
Grad naručuje projekt, rok otvorenja još nije objavljen
Palača u kojoj se kavana nalazi obnovljena je nakon potresa, ali sam prostor Corsoa još čeka uređenje. Prema Liderovu izvještaju iz kolovoza, prostor kavane tada je bio u fazi visoke roh-bau gradnje. Konstrukcija je, dakle, spremna, a sve ono zbog čega se u Corso dolazilo tek treba nastati.
Najava povratka nije nova. Još 2017. Gradska skupština prihvatila je zamjenu nekretnina kojom je Corso iz državnog prešao u gradsko vlasništvo, uz najavu da će kavana ponovno dobiti izvornu namjenu. Od tada su prošli potres, obnova palače i gotovo cijelo desetljeće.
Kupola sa satom i natpis Kavana
Palača Hrvatsko-slavonske zemaljske centralne štedionice, na adresi Ilica 25, odnosno Gundulićeva 2, nastala je u atelijeru Hönigsberg & Deutsch, tada vodećem projektantskom i građevinskom poduzeću u Zagrebu. Na njoj su radili Vjekoslav Bastl, Ivan (Ivo) Štefan i Otto Goldscheider, a izvori je datiraju u 1906. i 1907. godinu.
Pročelje palače, s kupolom i satom na uglu, kartušama, figurama oko prozora i visokim stupovima, oslanja se na reprezentativni neobarokni rječnik kakav su tada voljele banke i štedionice, a secesija se jasnije vidi u ornamentima interijera kavane.
Corso pritom nije nastao zajedno s palačom. Kavana tog imena postojala je i prije, u Tomićevoj ulici, a na ugao Ilice i Gundulićeve preselila se 1907.
Biljar, galerija i sat iznad šanka
Najbolje se kavana vidi na fotografiji duge dvorane. Prostor se proteže duboko u zgradu, a strop je podijeljen u kasetirana polja s ukrasnim lukom preko cijele širine. Uz visoke prozore nižu se tapecirane klupe s uzorkom, s druge strane je šank zaobljenog pročelja, a na ormaru iza njega veliki sat.
Upravo je ovaj pogled 1908. objavljen u stručnom časopisu Vijesti Hrvatskoga društva inžinira i arhitekta u Zagrebu, kao prilog uz četvrti broj, pod naslovom „Dvorana kavane Corso”. Interijer kavane bio je dovoljno važan da ga struka predstavi uz samu palaču.
Druga fotografija snimljena je bliže ulazu. U sredini kadra, na zaobljenoj tapeciranoj klupi oko stupa, sjedi gospodin s brkovima i gleda ravno u objektiv. Iza njega konobar u tamnom odijelu stoji uz stol, a drugi se okrenuo prema gostu kraj velikih ostakljenih vrata uokvirenih girlandama. Stupovi su ukrašeni stiliziranim kartušama i geometrijskim motivima, a nad dvoranom visi luster s nizom izduženih rasvjetnih elemenata.
Kako se kavana Corso mijenjala kroz desetljeća
Godine 1915. snimatelj Josip Halla unio je kameru u Corso i snimio film „Kavana Corso”, jedan od najstarijih filmskih zapisa Zagreba.
Prvo veliko preuređenje dogodilo se 1933. i 1934., prema projektu arhitekata Stjepana Gomboša i Mladena Kauzlarića, dvojice važnih imena zagrebačke međuratne moderne.
Drugo je stiglo između 1975. i 1978., kad je Corso uredio Vjenceslav Richter. Njegov interijer s tamnim drvenim elementima i skulpturalno oblikovanim stropom bio je potpuno drukčiji od prethodnih, a prema povijesnom pregledu Jutarnjeg lista izazvao je i polemike.
Koji se Corso vraća?
Najava Grada ne precizira na koju će se povijesnu fazu osloniti buduće uređenje. Spominju se restauracija, replike ukrasnih elemenata i vraćanje dijela opreme prema arhivskoj dokumentaciji, ali još nije jasno koji će se elementi pojedinih razdoblja obnoviti ili predstaviti.
To je važno jer Corso nije imao samo jedan povijesni izgled. Njegovo uređenje nosi tragove različitih autora i vremena, pa će projekt pokazati kako se ta slojevita povijest namjerava povezati sa suvremenim radom kavane.
Što slijedi prije prve kave
Najprije treba izabrati projektanta i izraditi projekt u skladu s konzervatorskim smjernicama. Zatim slijede radovi, a tek nakon njih natječaj za ugostitelja. Rokovi tih faza zasad nisu objavljeni.
Fotografije: Grad Zagreb
Arhitektura i dizajn
Neobične fasade: 7 primjera koji pretvaraju ulice u galerije
Od kuće na kojoj raste 250 stabala do pročelja koje kiša pretvara u instrument, izdvojili smo sedam neobičnih fasada i ideje koje možete prenijeti na vlastitu kuću
Prošećite bilo kojim novim naseljem i brojite: bijela kuća, bež zgrada, svijetlosivi kafić, pa opet bež dućan. Razumijemo zašto. Neutralna fasada je sigurna, ne izlazi iz mode i nikome ne smeta. Ali rijetko koga i zaustavi.
Sve više gradova ipak pokazuje da pročelje može biti mnogo više od zida između nas i ulice. Neka su se pretvorila u vrtove. O zgradama koje dišu već smo pisali: od milanske Vertikalne šume s više od 900 stabala do skromnih zidova obraslih bršljanom i divljom lozom, biljke na fasadama sve su češći prizor u europskim gradovima.
A neka su pročelja otišla još dalje. Pretvorila su se u slike, pozornice, pa čak i instrumente. Na nekima rastu stabla, druga sviraju po kiši, a s trećih vas promatraju ljudi koji zapravo ne postoje. Izdvojili smo sedam takvih fasada, od Beča do Vukovara, zbog kojih se isplati zastati na ulici i na trenutak zaboraviti na bež.
Baumit fasade – više od 1.000 nijansi i sustavi koji štite dom desetljećima
1. Hundertwasserhaus, Beč: kuća u kojoj stanuju i stabla
Ako je ijedna zgrada na svijetu odbila biti ozbiljna, onda je to ova. Stambena zgrada u vlasništvu grada Beča izgrađena je između 1983. i 1985. prema zamisli umjetnika Friedensreicha Hundertwassera, uz arhitekta Josepha Krawinu kao suautora.
Na pročelju se smjenjuju šarene plohe (premda ima i pokoja bež!), prozori su različitih oblika i veličina, a podovi u zgradi mjestimice su valoviti. Na terasama i krovu raste oko 250 stabala i grmova, a neka stabla rastu iz unutrašnjosti, pa im grane izlaze kroz prozore.
Hundertwasser ih je nazivao stanarima zgrade. Za projekt nije uzeo honorar, uz obrazloženje da se isplatilo već to što je na tom mjestu spriječio gradnju nečeg ružnog.
2. Krzywy Domek, Sopot: kuća koja izgleda kao da se topi
Krzywy Domek, odnosno Kriva kućica, izgrađen je 2004. u poljskom Sopotu prema projektu biroa Szotyńscy & Zaleski. Arhitekti su se nadahnuli bajkovitim ilustracijama Jana Marcina Szancera i crtežima Pera Dahlberga, pa zgrada ima zakrivljene zidove, iskrivljene prozore i krov koji izgleda kao da se slijeva prema ulici.
Zgrada ima oko 4.000 kvadrata i dio je trgovačkog centra Rezydent, s trgovinama i restoranima.
3. Kunsthofpassage, Dresden: pročelje koje kiša pretvara u instrument
U dresdenskoj četvrti Neustadt nalazi se niz dvorišta uređenih kao umjetnički projekt. U Dvorištu elemenata po pročelju se spušta mreža šarenih cijevi, lijevaka i žljebova, koja se za kišnih dana pretvara u svojevrstan glazbeni instrument, jer voda koja kroz nju teče stvara zvukove.
Instalaciju su osmislili kiparica Annette Paul te dizajneri Christoph Rossner i André Tempel. Prema riječima autorice, nadahnuće je pronašla u Sankt Peterburgu, slušajući kišu na prozorima svojeg tamošnjeg stana.
4. Fresque des Lyonnais, Lyon: zid koji glumi zgradu
Na uglu jedne zgrade u Lyonu naslikano je tridesetak slavnih Lyonnaisa, od rimskog cara Klaudija do kuhara Paula Bocusea. Mural u tehnici trompe-l’oeil između 1994. i 1995. izradila je lyonska zadruga muralista CitéCréation, na oko 800 kvadrata pročelja.
Osobe stoje na naslikanim balkonima, prozorima i stubištima, uklopljenima u arhitekturu tipičnu za Lyon. Među njima su braća Lumière i Antoine de Saint-Exupéry s Malim princem, a u prizemlju šest poznatih Lyonnaisa koji su živjeli u vrijeme nastanka murala.
5. Capela das Almas, Porto: 15.947 plavih pločica
Teško je povjerovati, ali kapela iz 18. stoljeća na glavnoj pješačkoj ulici u Portu do 1929. imala je posve običnu, bijelo ožbukanu fasadu. Te je godine obložena s 15.947 plavo-bijelih azulejo pločica i postala jedan od najfotografiranijih zidova u gradu.
Pločice je oslikao Eduardo Leite, a izradila tvornica keramike Viúva Lamego u Lisabonu. Na njima su prizori iz života svetog Franje Asiškog i svete Katarine. Iz daljine izgledaju kao plavi vez, a izbliza kao strip u nastavcima koji se čita hodajući oko zgrade.
6. Valparaíso: murali na kućama, zidovima i stubištima
Valparaíso nije jedna fasada, nego cijeli grad koji se odlučio za boju. Čileanska luka poznata je po šarenim kućama na strmim brdima, a njezina je povijesna jezgra od 2003. na UNESCO-ovu popisu svjetske baštine.
Muzej na otvorenom na brdu Cerro Bellavista otvoren je 1992. na poticaj slikara i arhitekta Francisca Méndeza. Dvadesetak murala na zidovima kuća, potpornim zidovima i stubištima oslikali su studenti Katoličkog sveučilišta u Valparaísu, prema predlošcima čileanskih i latinoameričkih umjetnika, među kojima je bio i Roberto Matta. Danas se ulična umjetnost prelila i u brojne druge dijelove grada, pa svaka šetnja uzbrdo završi kao obilazak galerije.
7. Hrvatska: murali od Vukovara do Vodnjana
Oslikana pročelja nisu rijetkost ni u Hrvatskoj, a nekoliko gradova zahvaljujući festivalima ulične umjetnosti pretvorilo se u galerije na otvorenom.
Najpoznatiji primjer je Vukovar. Godine 2016. Filip Mrvelj na mostu preko Vuke naslikao je anamorfni 3D prikaz urušenog drvenog mosta, a zbog uspjeha tog rada rodila se ideja o festivalu VukovART, koji organiziraju Grad Vukovar i udruga Val kulture. Na festivalu su pročelja stambenih zgrada, među ostalim u Borovu naselju, oslikali domaći i strani umjetnici poput Lonca, španjolskog kolektiva Boa Mistura i latvijske umjetnice Jane Brike. Nakon petog izdanja festivala grad je imao 33 djela ulične umjetnosti.
Vukovar nije jedini. U Sisku se od 2016. održava festival Re:Think, na kojem je Lonac naslikao „Off you go”, jedan od najvećih murala u Hrvatskoj. Nakon potresa 2020. festival se okrenuo temi „Ranjeni zidovi” i umjetnosti koja pomaže gradu da zacijeli. Na jugu festival Zen Opuzen svake godine oslikava fasade u središtu Opuzena, a u istarskom Vodnjanu murali se skrivaju u uličicama i na malim trgovima, pa ih je najzabavnije tražiti s kartom u ruci.
Svi ti primjeri, od Beča do Opuzena, govore isto: fasada je lice zgrade, a lice ne mora uvijek biti ozbiljno. Ponekad je dovoljna jedna boja više, jedna tekstura ili jedan hrabar detalj da prolaznik uspori. Ako vas ovi primjeri potaknu da razmislite o vlastitom pročelju, za početak pogledajte koliko se može postići samom bojom i završnim slojem.
