Arhitektura i dizajn
Pasivna kuća arhitektice i građevinskog inženjera
U udobnosti pasivnih kuća kod nas uživa tek oko 300-tinjak vlasnika, dok su ih u susjednoj Sloveniji prestali brojati kada je ta brojka dosegnula 10 tisuća. A nove tehnologije i materijali dostupni i kod nas, ugrađeni su u pasivnu kuću koju su za sebe projektirali Alenka i Davor Delić.
Fascinatan pogled
Kod biranja lokacije za život u pasivnoj kući položaj i orijentacija igraju veliku ulogu. Itekako su o tome vodili računa Alenka i Davor Delić, arhitektica i građevinski inženjer – vlasnici pasivne kuće sa spektakularnim pogledom.
„Ono što mene najviše i dan danas veseli i iznova oduševljava to je taj kontakt sa gradom. Dakle daleko od grada, a istovremeno u svakom trenutku imam taj kontakt. Pogled je fascinantan. Od ranog jutra gledam buđenje dana kroz istočni prozor, a kroz zapadni gledam zalazak tog istog sunca. Zimi se svjetla pale i vidim panoramu od Svete Nedjelje, preko Zagreba do katedrale i aerodroma. Radni naslov ove kuće je moderna luksuzna baraka za dvoje u klubu 50 plus“, kaže dipl.ing.arhitekture Alenka Delić.
Samoodrživost pasivne kuće
Ušuškana iznutra i izvana, kuća drvene konstrukcije Delićima je dom zadnje tri godine. Sve rade na tome da postanu samoodrživi što se tiče potrošnje energenata.
„Sva naša životna iskustva su se tu posložila i ideja je bila koliko imamo radnog vijeka ispred sebe u stvari iskoristiti sva znanja, tehnologije i sve nove materijale“, objašnjava ing. građevine Davor Delić.
Parcela izduženog trokutastog oblika na padini nametnula je i oblik kuće. Na njoj su primijenjeni svi elementi pasivnog dizajna. Pažljivo je osmišljena za poziciju na kojoj se nalazi i pasivno koristi sunce u smislu orijentacije-istok-jug-zapad. Kuća je otvorena u svim smjerovima tako da omogućava poprečnu ventilaciju. Zbog toga je ovaj „openpace“ ljeti ugodno svjež, a zimi ga grije primarno – Sunce. U ovakvim kućama ljeti nije potrebna klima, a zimi ni dodatno grijanje. Ali mora biti zaštivena što znači da ne propušta zrak i imati ugrađenu rekuperaciju zraka.
„Znači da ju morate umjetno ventilirati. Zimi da bi mi dobili dovoljnu količinu svježeg zraka ne moramo otvarati prozore, samim time je gubitak energije puno manji već puštamo svježi zrak sistemom ventilacije, a taj zrak koji je hladan se prethodno predgrije onim zrakom koji je potrošen i koji puštamo iz kuće. To je jedna inovacija koja je obavezna kad se radi o pasivnim kućama“, objašnjava Alenka.
Kamin u pasivnoj kući – neobično, ali ne i nemoguće
Pasivne kuće nemaju kamin već imaju toplinske pumpe, ali Delići nisu mogli zamisliti kuću bez vatre i u njeno središte stavili kamin. Kamin se ovdje pali radi ugođaja, a ne radi potrebe.
„To je najmanji kamin koji smo uspjeli naći na tržištu, tri kilovata. U prijevodu, primarno je grijanje sunce kad nema grijanja, a sekundarno grijanje je kamin. I tercijarno grijanje je podno električno koje vrlo rijetko u dnevnom prostoru palimo, samo navečer možda kupaona koja je na sjeveru ali kažem to je planirano tako jer je gore fotoelektrana od 6 kilovati pa možemo kazati da otprilike proizvedemo koliko i potrošimo“, ističe Davor Delić.
Gradnjom ovakvih objekata smanjuje se potreba za energentima i tako osigurava manja razina CO2.
Inovativni materijali doprinose efikasnosti pasivne kuće
Toplinska izolacija, zrakonepropusnost, ventilacijski sustav i višeslojna stakla su četiri preduvjeta za udobnost kakvu nudi pasivna kuća. Zahvaljujući svom stručnom znanju i iskustvu Alenka i Davor svjesni su da prostora za inovacije uvijek ima.
„Korišteni su materijali Sain-Gobain kompanije. Stakla su troslojna i to je jedna fantastična dobit iz insolacije, a s druge strane jako lijepo štiti od gubitka energije, zvučno savršeno izolira. Toplinska izolacija je primjerena za rang pasivne kuće. Imamo zidove koji su debeli ukupno 50 centimetara, na podu imamo 25 cm toplinske izolacije, a u stropnoj konstrukciji čak 55 centimetara“, ističe arhitektica Alenka Delić.
Ivica Dijanić iz tvrtke Saint-Gobain Hrvatska, kaže kako je Alenkina i Davorova kuća napravljena po standardu pasivne kuće koja je otprilike tri puta zahtjevnija ili bolja, odnosno tri puta manje troši toplinske energije. „Standard kaže da mora biti manje od 15 kilovatsati, a stvarni proračuni stvarna mjerenja pokazuju da kuća koristi ispod 10 kilovatsati toplinske energije po metru kvadratnom korisne površine. Ovdje su stakla troslojna dakle ako imamo tri stakla s unutarnje strane vanjskog stakla i s unutarnje strane unutarnjeg trećeg stakla, imate posebne premaze koji omogućavaju da sve ono što dobijemo od sunca dnevna svjetlost slobodno ulazi u prostor. To nam ulazi u cijelu bilancu dobitaka topline“, dodaje Dijanić.
Takva inovacijska rješenja omogućuju stanovanje s više udobnosti i osim na osjet topline ili hladnoće utječu i na druga osjetila.
„Izuzev drvene konstrukcije u ovoj pasivnoj kući korišteni su Saint-Gobainovi materijali poput Isover mineralne vune, Isover folije rigips kartonskih ploča te Climaver ventilacijski kanali“, objašnjava Mario Matijević iz Saint-Gobaina.
Pasivna kuća treba aktivnog korisnika
„Kuću je, barem ju ja tako doživljavam – kao živući organizam, ali to samo znači da taj korisnik koji živi u takvoj kući mora znati kako će se kuća ponašati. To nije ništa komplicirano. Iskustvo života u takvoj kući se vrlo brzo savlada“, zaključuje Alenka Delić.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Stefano Boeri: Arhitekt koji pokušava vratiti prirodu u gradove
Talijan koji je osmislio Bosco Verticale ne projektira samo zgrade, već novu viziju urbanog života u kojoj drveće, ljudi i arhitektura više nisu odvojeni sustavi
U povijesti arhitekture uvijek su postojali vizionari koji su mijenjali način na koji razmišljamo o gradovima. U 21. stoljeću jedno od tih imena sve glasnije odzvanja diljem svijeta – Stefano Boeri. Talijanski arhitekt i urbanist koji je odrastao u Milanu, a danas projektira na gotovo svim kontinentima, nije poznat samo po impresivnim zgradama. Poznat je po ideji koja mijenja paradigmu suvremenog urbanizma: da grad i šuma ne moraju biti suprotnosti.
Hrvatski arhitekt koji je desetljećima bio ispred svog vremena ponovno je u fokusu svijeta
Tko je Stefano Boeri
Stefano Boeri rođen je 25. studenog 1956. u Milanu, u obitelji snažno povezanoj s umjetnošću, dizajnom i znanošću. Njegova majka bila je poznata arhitektica i dizajnerica Cini Boeri, a otac neurolog Renato Boeri. Odrastanje u takvom okruženju oblikovalo je njegov pogled na arhitekturu kao disciplinu koja nadilazi estetiku i ulazi u područje društva, ekologije i politike.
Diplomirao je arhitekturu na Politecnico di Milano 1980. godine, a doktorirao urbanističko planiranje na sveučilištu IUAV u Veneciji. Tijekom karijere predavao je na nekim od najvažnijih svjetskih sveučilišta, uključujući Harvard, Columbiju i Politecnico di Milano, gdje danas radi kao profesor urbanog planiranja.
Osim arhitektonske prakse, Boeri je snažno prisutan i u kulturnom prostoru.
Još 1993. osnovao je istraživački kolektiv Multiplicity koji je povezivao arhitekte, fotografe, sociologe i umjetnike u proučavanju urbanih transformacija, migracija i geopolitike.
No ono što ga je pretvorilo u globalno prepoznatljivo ime nije samo niz uspješnih projekata, nego način na koji promišlja budućnost gradova.
Grad kao živi organizam
Ono što Boerija razlikuje od mnogih suvremenih arhitekata nije samo vizualni identitet njegovih projekata, nego temeljna ideja da grad mora prestati funkcionirati kao prostor potpuno odvojen od prirode.
Njegov pristup često se opisuje kao “multivrsni urbanizam” – koncept prema kojem gradovi ne bi trebali biti namijenjeni isključivo ljudima, nego i biljkama, pticama, kukcima i drugim oblicima života. U njegovoj viziji drveće nije dekoracija, nego dio gradske infrastrukture jednako važan kao prometnice ili energetski sustavi.
“Ljudi imaju snažnu potrebu za novom bliskošću s prirodom”, rekao je Stefano Boeri u razgovoru za ArchDaily, naglašavajući kako budućnost gradova vidi u arhitekturi koja prirodu integrira u svakodnevni život, a ne odvaja od njega.
Takav pristup nije romantična nostalgija za prirodom, nego odgovor na vrlo konkretne probleme suvremenih gradova: toplinske otoke, zagađenje zraka, gubitak bioraznolikosti i sve intenzivnije posljedice klimatskih promjena.
Zgrade koje “dišu” sve su češći prizor u gradovima
Bosco Verticale – projekt koji je promijenio suvremenu arhitekturu
Nijedan projekt nije toliko snažno utjelovio Boerijevu filozofiju kao Bosco Verticale u Milanu -danas jedan od najpoznatijih primjera zelene arhitekture na svijetu.
Riječ je o paru stambenih tornjeva visokih 112 i 80 metara, na čijim balkonima raste više od 800 stabala, 5.000 grmova i 11.000 biljaka. Kada bi se svo zelenilo rasporedilo horizontalno, površina bi odgovarala šumi od gotovo 30.000 četvornih metara.
Umjesto klasičnih staklenih fasada, Boeri je osmislio nebodere koji mijenjaju izgled sa sezonama. Zgrada diše, mijenja boje, privlači ptice i filtrira zrak. Upravo zato Bosco Verticale nije doživljen samo kao arhitektonski projekt, nego kao simbol mogućeg drukčijeg odnosa između grada i prirode.
No projekt u početku nije bio dočekan bez skepse. Mnogi su smatrali da je gotovo nemoguće održavati stabla na tolikim visinama, posebno zbog vjetra, navodnjavanja i težine vegetacije.
Bosco Verticale ipak je dovršen 2014. godine i ubrzo postao međunarodni fenomen. Iste godine osvojio je International Highrise Award, a godinu kasnije proglašen je najljepšim i najinovativnijim neboderom na svijetu prema organizaciji Council on Tall Buildings and Urban Habitat.
Nakon toga vertikalne šume počele su nicati diljem svijeta.
Od jedne zgrade do ideje šumskog grada
Za Boerija Bosco Verticale nikada nije bio konačan cilj, nego prototip. Nakon Milana počeo je razvijati projekte koji ideju vertikalne šume šire na čitave urbane cjeline.
Jedan od najpoznatijih je Liuzhou Forest City u Kini, koncept grada za oko 30.000 stanovnika u kojem bi zgrade bile prekrivene drvećem i biljkama, uz korištenje obnovljivih izvora energije i električnog prometa.
Slični projekti razvijani su i u Šangaju, Cancunu, Tirani i drugim gradovima, a zajednički im je pokušaj stvaranja urbanih prostora u kojima priroda nije dodatak, nego temelj planiranja.
Boerijeva arhitektura zato nije fokusirana samo na pojedinačne zgrade. Njegov pravi interes su gradovi budućnosti.
Priroda kao infrastruktura
Jedna od najvažnijih ideja koju Boeri uvodi u suvremenu arhitekturu jest da priroda nije luksuz ni ukras, nego infrastruktura.
Drveće u gradu nije samo estetski element. Ono hladi prostor, filtrira zrak, apsorbira buku, smanjuje efekt urbanih toplinskih otoka i potiče razvoj bioraznolikosti. U Boerijevim projektima zelenilo ima funkcionalnu i ekološku ulogu jednako važnu kao beton, čelik ili staklo.
Boeri često govori o potrebi povećanja urbanog zelenila bez dodatnog širenja gradova, zbog čega njegove vertikalne šume funkcioniraju kao model “zbijenog zelenog urbanizma”.
Ta filozofija ima i snažnu emocionalnu dimenziju. Boeri često govori o tome da suvremeni gradovi ljude sve više odvajaju od prirodnih ciklusa. Prostor okružen zelenilom zato ne djeluje samo ljepše, nego i smirujuće i podsjeća čovjeka da je dio šireg ekosustava.
Utjecaj na suvremeni dizajn gradova
Bosco Verticale imao je ogroman utjecaj na suvremenu arhitekturu i urbanizam. Nakon njegova uspjeha brojni gradovi počeli su istraživati mogućnosti integracije vertikalnog zelenila u stambene i poslovne projekte.
Od Šangaja do Atene pojavile su se zgrade inspirirane Boerijevim konceptom, a vertikalno zelenilo postalo je jedan od najprepoznatljivijih trendova suvremenog urbanog dizajna.
Njegov utjecaj proširio se i izvan arhitekture. Mnogi urbanisti danas sve ozbiljnije promatraju zelenu infrastrukturu kao ključni alat u borbi protiv klimatskih promjena i pregrijavanja gradova.
Kritike: između vizije i luksuza
Ipak, Boerijev rad nije prošao bez kritika.
Najčešće se postavlja pitanje dostupnosti. Stanovi u Bosco Verticale bili su iznimno skupi, a troškovi održavanja zelenila visoki. Kritičari zato tvrde da se održiva arhitektura često pretvara u luksuz dostupan malom broju ljudi.
Pojavile su se i ekološke rasprave o stvarnom učinku takvih projekata. Dio stručnjaka upozorava da vertikalne šume ne mogu zamijeniti prirodne ekosustave te da održavanje vegetacije na velikim visinama zahtijeva znatne resurse.
Boeri na te kritike odgovara da vertikalne šume nikada nisu zamišljene kao zamjena za parkove ili prirodne šume, nego kao dodatni alat u stvaranju zdravijih gradova.
I upravo u tome leži važnost njegova rada — ne u tvrdnji da je pronašao savršeno rješenje, nego u tome što je otvorio potpuno novu raspravu o odnosu arhitekture i prirode.
Zašto je Stefano Boeri danas toliko važan
U vremenu klimatskih promjena, sve intenzivnijih toplinskih valova i zagađenja zraka, Boerijev rad više ne djeluje kao futuristička vizija, nego kao vrlo konkretno pitanje budućnosti gradova.
Boeri nije ostao samo na teoriji vertikalnih šuma. Predsjednik je znanstvenog odbora projekta Forestami, inicijative koja planira zasaditi tri milijuna stabala na području metropolitanskog Milana do 2030. godine.
Njegova arhitektura pokušava odgovoriti na problem s kojim će se suočavati gotovo svaki veliki grad: kako vratiti prirodu u prostor koji je desetljećima građen protiv nje.
Naslovna fotografija: Stefano Boeri Architetti
Arhitektura i dizajn
Samostan Stefana Boerija: Milanska nadbiskupija gradi „Ambrozijanski samostan” u MIND distriktu
Može li sakralna arhitektura biti odgovor na izazove suvremenog, tehnološki ubrzanog grada?
U jednom od najambicioznijih europskih urbanističkih zahvata posljednjih godina, upravo u srcu milanskog inovacijskog distrikta MIND nicat će „Ambrozijanski samostan”, djelo slavnog arhitekta Stefana Boerija, autora poznatih Bosco Verticale koji su postali simbol suvremene zelene arhitekture Milana.
Projekt je predstavljen 11. svibnja 2026. u drevnoj cistercitskoj opatiji Chiaravalle, a gradit će se unutar distrikta MIND, na raskrižju Carda i Dekumana, najcentralnijem i simbolički najznačajnijem položaju cijelog kompleksa.
Novi grad, nova uloga Crkve
MIND (Milano Innovation District) nastaje na prostoru nekadašnjeg Expa 2015., a prema projekcijama do 2030. godine ondje će živjeti, raditi ili studirati oko 70 tisuća ljudi. Distrikt je danas jedno od najvećih europskih razvojnih područja posvećenih znanosti, tehnologiji, genomici i biomedicinskim istraživanjima.
Upravo u takav kontekst Milanska nadbiskupija odlučila je smjestiti svoju novu prisutnost. Ideja nije bila izgraditi klasičnu crkvu, nego prostor koji će povezivati duhovnost, zajednicu, obrazovanje i suvremeni urbani život.
„Novi Ambrozijanski samostan željeli smo oblikovati kao jedinstvenu i otvorenu arhitekturu, čiji prostor simbolizira zagrljaj između nove crkve, transparentne prizme Knjižnice religija i trokutnog klaustra Vrta religija, smještenih na sjecištu Carda i Dekumana. Riječ je o suvremenom samostanu, osmišljenom kako bi odgovorio na potrebe pluralnog društva te poticao društvenu koheziju, međureligijski dijalog i stvaranje znanja.”, izjavio je Stefano Boeri iz studija Stefano Boeri Architetti.
Projekt proizlazi iz razmišljanja da razvoj grada ne može biti samo tehnološki i infrastrukturni proces, već mora uključivati i društvenu, kulturnu i duhovnu dimenziju.
Inspiracija iz 12. stoljeća
Odabir opatije Chiaravalle za mjesto predstavljanja projekta nije bio slučajan. Opatiju su 1135. godine osnovali cistercitski redovnici koji nisu bili samo nositelji duhovnog života svog vremena, nego i inovatori koji su transformirali okolni krajolik hidrauličkim sustavima, razvojem poljoprivrede i organizacijom proizvodnje.
Upravo ta dvostruka uloga, duhovna i praktična, inspiracija je za novi projekt.
„Ambrozijanski samostan” zamišljen je kao suvremena reinterpretacija tradicionalnog samostana: prostor povučenosti i mira, ali istovremeno otvoren prema gradu i njegovim stanovnicima.
Što će kompleks sadržavati?
Novi samostan razvijat će se na ukupnoj površini od 2.700 četvornih metara, od čega je 1.100 m² predviđeno za otvorene prostore. Projekt reinterpretira klaustar kao prostorni i simbolički element organiziran oko tri temeljne dimenzije: brige, dijaloga i duhovnog istraživanja.
Kompleks neće biti samo arhitektonska intervencija, nego i mjesto svakodnevnog života male pastoralne zajednice koja će voditi liturgijski i duhovni program.
Crkva s tlocrtom u obliku trokuta moći će primiti između 300 i 350 vjernika, a odlikovat će je uzlazna forma krova koja evocira vertikalne linije milanskog Duoma. Klaustar religija smješten je na simboličnom raskrižju nekadašnjeg Carda i Dekumana Expa, dok će ga pratiti Vrt religija s biljnim vrstama koje predstavljaju glavne monoteističke tradicije prisutne u Milanu.
Poseban element kompleksa bit će Knjižnica religija – transparentna prizma smještena unutar malog gaja trešanja, koja će povezivati humanističke discipline, teologiju i znanstvena istraživanja prisutna u MIND-u. Projekt uključuje i suradnju sa sveučilištima i istraživačkim centrima unutar distrikta, čime knjižnica postaje mjesto razmjene znanja između humanistike i life sciences područja.
U prostoru knjižnice bit će postavljene i pojedine skulpture iz depoa Veneranda Fabbrica del Duomo, institucije koja stoljećima upravlja očuvanjem milanske katedrale.
Pitanje smisla u gradu inovacija
Nadbiskup Milana Mario Delpini naglasio je kako prisutnost mjesta duhovnosti u srcu inovacijskog distrikta služi postavljanju pitanja o smislu ljudskog i znanstvenog angažmana.
Prema njegovim riječima, tehnološki razvoj ne može biti jedino mjerilo napretka, nego mora ostaviti prostor odnosu između znanosti i mudrosti, tehnologije i humanizma, profita i solidarnosti.
Prema planovima nadbiskupije, MIND će do 2030. okupiti oko 70.000 stanovnika, radnika i studenata, a „Ambrozijanski samostan” zamišljen je ne kao izolirani sakralni objekt, već kao aktivni dio života novog gradskog distrikta.
Talijanski mediji navode kako nadbiskupija planira otvoriti kompleks unutar sljedeće tri godine, iako konkretan vremenski plan još nije definiran.
Zašto je ovaj projekt važan za svjetsku arhitekturu?
„Ambrozijanski samostan” jedan je od rijetkih suvremenih projekata koji sakralnu arhitekturu ne tretira kao ostatak prošlosti, nego kao alat za oblikovanje budućnosti grada. Kroz spoj crkve, javnog prostora, međureligijskog dijaloga i edukacijskih sadržaja, Boerijev projekt pokušava pokazati kako arhitektura može stvarati prostore susreta, razmjene ideja i društvene povezanosti.
U trenutku kada europski gradovi traže odgovore na pitanja fragmentiranosti i smisla urbanog razvoja, milanski „Ambrozijanski samostan” nudi zanimljiv model — grad inovacija koji u svoje središte svjesno ugrađuje i prostor za tišinu, refleksiju i zajedništvo.
Foto: Stefano Boeri Architetti
