Arhitektura i dizajn
Pasivna kuća arhitektice i građevinskog inženjera
U udobnosti pasivnih kuća kod nas uživa tek oko 300-tinjak vlasnika, dok su ih u susjednoj Sloveniji prestali brojati kada je ta brojka dosegnula 10 tisuća. A nove tehnologije i materijali dostupni i kod nas, ugrađeni su u pasivnu kuću koju su za sebe projektirali Alenka i Davor Delić.
Fascinatan pogled
Kod biranja lokacije za život u pasivnoj kući položaj i orijentacija igraju veliku ulogu. Itekako su o tome vodili računa Alenka i Davor Delić, arhitektica i građevinski inženjer – vlasnici pasivne kuće sa spektakularnim pogledom.
„Ono što mene najviše i dan danas veseli i iznova oduševljava to je taj kontakt sa gradom. Dakle daleko od grada, a istovremeno u svakom trenutku imam taj kontakt. Pogled je fascinantan. Od ranog jutra gledam buđenje dana kroz istočni prozor, a kroz zapadni gledam zalazak tog istog sunca. Zimi se svjetla pale i vidim panoramu od Svete Nedjelje, preko Zagreba do katedrale i aerodroma. Radni naslov ove kuće je moderna luksuzna baraka za dvoje u klubu 50 plus“, kaže dipl.ing.arhitekture Alenka Delić.
Samoodrživost pasivne kuće
Ušuškana iznutra i izvana, kuća drvene konstrukcije Delićima je dom zadnje tri godine. Sve rade na tome da postanu samoodrživi što se tiče potrošnje energenata.
„Sva naša životna iskustva su se tu posložila i ideja je bila koliko imamo radnog vijeka ispred sebe u stvari iskoristiti sva znanja, tehnologije i sve nove materijale“, objašnjava ing. građevine Davor Delić.
Parcela izduženog trokutastog oblika na padini nametnula je i oblik kuće. Na njoj su primijenjeni svi elementi pasivnog dizajna. Pažljivo je osmišljena za poziciju na kojoj se nalazi i pasivno koristi sunce u smislu orijentacije-istok-jug-zapad. Kuća je otvorena u svim smjerovima tako da omogućava poprečnu ventilaciju. Zbog toga je ovaj „openpace“ ljeti ugodno svjež, a zimi ga grije primarno – Sunce. U ovakvim kućama ljeti nije potrebna klima, a zimi ni dodatno grijanje. Ali mora biti zaštivena što znači da ne propušta zrak i imati ugrađenu rekuperaciju zraka.
„Znači da ju morate umjetno ventilirati. Zimi da bi mi dobili dovoljnu količinu svježeg zraka ne moramo otvarati prozore, samim time je gubitak energije puno manji već puštamo svježi zrak sistemom ventilacije, a taj zrak koji je hladan se prethodno predgrije onim zrakom koji je potrošen i koji puštamo iz kuće. To je jedna inovacija koja je obavezna kad se radi o pasivnim kućama“, objašnjava Alenka.
Kamin u pasivnoj kući – neobično, ali ne i nemoguće
Pasivne kuće nemaju kamin već imaju toplinske pumpe, ali Delići nisu mogli zamisliti kuću bez vatre i u njeno središte stavili kamin. Kamin se ovdje pali radi ugođaja, a ne radi potrebe.
„To je najmanji kamin koji smo uspjeli naći na tržištu, tri kilovata. U prijevodu, primarno je grijanje sunce kad nema grijanja, a sekundarno grijanje je kamin. I tercijarno grijanje je podno električno koje vrlo rijetko u dnevnom prostoru palimo, samo navečer možda kupaona koja je na sjeveru ali kažem to je planirano tako jer je gore fotoelektrana od 6 kilovati pa možemo kazati da otprilike proizvedemo koliko i potrošimo“, ističe Davor Delić.
Gradnjom ovakvih objekata smanjuje se potreba za energentima i tako osigurava manja razina CO2.
Inovativni materijali doprinose efikasnosti pasivne kuće
Toplinska izolacija, zrakonepropusnost, ventilacijski sustav i višeslojna stakla su četiri preduvjeta za udobnost kakvu nudi pasivna kuća. Zahvaljujući svom stručnom znanju i iskustvu Alenka i Davor svjesni su da prostora za inovacije uvijek ima.
„Korišteni su materijali Sain-Gobain kompanije. Stakla su troslojna i to je jedna fantastična dobit iz insolacije, a s druge strane jako lijepo štiti od gubitka energije, zvučno savršeno izolira. Toplinska izolacija je primjerena za rang pasivne kuće. Imamo zidove koji su debeli ukupno 50 centimetara, na podu imamo 25 cm toplinske izolacije, a u stropnoj konstrukciji čak 55 centimetara“, ističe arhitektica Alenka Delić.
Ivica Dijanić iz tvrtke Saint-Gobain Hrvatska, kaže kako je Alenkina i Davorova kuća napravljena po standardu pasivne kuće koja je otprilike tri puta zahtjevnija ili bolja, odnosno tri puta manje troši toplinske energije. „Standard kaže da mora biti manje od 15 kilovatsati, a stvarni proračuni stvarna mjerenja pokazuju da kuća koristi ispod 10 kilovatsati toplinske energije po metru kvadratnom korisne površine. Ovdje su stakla troslojna dakle ako imamo tri stakla s unutarnje strane vanjskog stakla i s unutarnje strane unutarnjeg trećeg stakla, imate posebne premaze koji omogućavaju da sve ono što dobijemo od sunca dnevna svjetlost slobodno ulazi u prostor. To nam ulazi u cijelu bilancu dobitaka topline“, dodaje Dijanić.
Takva inovacijska rješenja omogućuju stanovanje s više udobnosti i osim na osjet topline ili hladnoće utječu i na druga osjetila.
„Izuzev drvene konstrukcije u ovoj pasivnoj kući korišteni su Saint-Gobainovi materijali poput Isover mineralne vune, Isover folije rigips kartonskih ploča te Climaver ventilacijski kanali“, objašnjava Mario Matijević iz Saint-Gobaina.
Pasivna kuća treba aktivnog korisnika
„Kuću je, barem ju ja tako doživljavam – kao živući organizam, ali to samo znači da taj korisnik koji živi u takvoj kući mora znati kako će se kuća ponašati. To nije ništa komplicirano. Iskustvo života u takvoj kući se vrlo brzo savlada“, zaključuje Alenka Delić.
Raspored i planiranje prostorija
Razmišljate rušiti zidove kako biste dobili prekrasan open space? Razmislite još jednom
Ono što na tlocrtu izgleda savršeno, u svakodnevnom životu mora odgovarati stvarnim navikama stanara…
Otvoreni tlocrti već godinama dominiraju oglasima za nekretnine, arhitektonskim vizualizacijama i inspiracijama na društvenim mrežama. Open space se predstavlja kao ideal suvremenog stanovanja – više svjetla, više prozračnosti, više povezanosti među ukućanima. Na prvi pogled djeluje kao logičan odgovor na male kvadrature i ubrzan način života, a na tlocrtima izgleda gotovo besprijekorno.
Planiranje životnog prostora: Kako pametno iskoristiti svaki kvadratni metar?
No, ono što često izostaje iz te slike jest stvarni život. Kuhanje, rad od kuće, odmor, dječja igra i svakodnevni nered ne odvijaju se paralelno u tišini.
Upravo zato se sve više postavlja pitanje – je li open space doista dugoročno dobro rješenje ili je vrijeme da ponovno promislimo o vrijednosti zidova i vrata?
Open space kao ideja: Prozračnost i zajedništvo
Koncept otvorenog plana nastao je iz želje da se prostor oslobodi nepotrebnih barijera. Uklanjanjem zidova kuhinja, blagovaonica i dnevni boravak postaju jedinstvena cjelina koja omogućuje bolji protok svjetla i vizualno povećava prostor. Otvoreni dnevni prostor potiče druženje, komunikaciju i osjećaj zajedništva, što je posebno privlačno obiteljima i onima koji često primaju goste.
U teoriji, open space nudi fleksibilnost i suvremeni stil života u kojem se granice između funkcija brišu. Upravo zbog toga mnogi vlasnici stanova već u startu planiraju rušenje zidova, često bez detaljnog razmišljanja o svakodnevnim navikama.
Kada otvoreni tlocrt postane izazov svakodnevice
Problemi se javljaju onog trenutka kada se u open spaceu počne živjeti. Zvukovi više nemaju gdje ostati – perilica posuđa, napa, televizor i razgovori stapaju se u stalnu pozadinsku buku. Mirisi kuhanja šire se cijelim prostorom, a nered iz kuhinje postaje dio dnevnog boravka, čak i onda kada biste ga najradije sakrili.
3 kuhinjske zone koje olakšavaju svakodnevicu – evo kako pametno organizirati kuhinju
Otvoreni plan posebno dolazi na kušnju u kućanstvima u kojima se radi od kuće ili gdje više članova obitelji istovremeno koristi isti prostor za različite aktivnosti. Bez mogućnosti fizičkog odvajanja, koncentracija, mir i privatnost postaju teško dostižni.
Otvoreni dnevni prostor i realne potrebe stanara
Jedan od najvećih problema open spacea jest pretpostavka da svi ukućani imaju sličan ritam života. U stvarnosti, to rijetko kada jest slučaj. Dok netko kuha, drugi radi ili se odmara, a treći gleda televiziju. Otvoreni tlocrt tada prestaje biti prednost i postaje izvor frustracije.
Zato se sve češće čuje mišljenje da zatvoreni prostori nisu znak zastarjelog razmišljanja, već odgovor na potrebu za mirom, fokusom i funkcionalnošću. Vrata, koja su godinama smatrana suvišnima, ponovno dobivaju na vrijednosti.
Zašto se arhitekti danas okreću fleksibilnim rješenjima
Suvremeni pristup uređenju interijera sve rjeđe zagovara isključivo otvoreni ili isključivo zatvoreni plan. Umjesto toga, naglasak je na prilagodljivosti. Prostor se projektira tako da može funkcionirati kao open space, ali se po potrebi može podijeliti.
Klizne stijene, staklene pregrade i pomični paneli omogućuju da se prostor otvori kada je to poželjno, ali i zatvori kada je potreban mir. Na taj način zadržava se osjećaj prozračnosti, bez odricanja od privatnosti.
Što ako već imate open space stan?
Ako već živite u open space stanu, to ne znači da morate prihvatiti sve njegove mane. Rješenje često leži u promišljenom zoniranju prostora, čak i bez gradnje novih zidova.
Vizualno razdvajanje zona može se postići rasporedom namještaja, promjenom rasvjete ili korištenjem različitih materijala i boja. Tepisi mogu definirati dnevni boravak, dok kuhinjski otok ili polica mogu diskretno razdvojiti kuhinju od ostatka prostora. Rasvjeta ima posebno važnu ulogu jer može jasno naglasiti pojedine zone, a da prostor i dalje ostane povezan.
U nekim slučajevima, lagane pregrade, zavjese ili staklene stijene predstavljaju kompromisno rješenje koje omogućuje fleksibilnost bez trajnih intervencija.
Je li open space stvar prošlosti?
Open space nije pogrešan koncept, ali nije ni univerzalno rješenje. Ono što na tlocrtu izgleda savršeno, u svakodnevnom životu mora odgovarati stvarnim navikama stanara. Ponekad je najveći luksuz upravo mogućnost da zatvorite vrata, utišate prostor i stvorite mir.
Prije nego što srušite zidove ili požalite zbog odluke koju ste već donijeli, vrijedi se zapitati olakšava li vaš prostor svakodnevni život ili ga dodatno komplicira. Dobar interijer nije onaj koji slijedi trendove, već onaj koji radi za ljude koji u njemu žive.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Walkable Roofs — Krovovi po kojima se hoda: Novi sloj arhitekture i urbanog prostora
Krovovi kao novi javni prostori suvremene arhitekture.
Krovovi kojima se može hodati (engl. walkable roofs) su namjenski dizajnirani krovni prostori koji nisu samo zaštitna konstrukcija već funkcionalna i javna površina. Oni postaju produžetak gradskog ili prirodnog okruženja — mjesta za šetnju, okupljanje, rekreaciju, pa čak i rad ili zelene vrtove.
Takvi krovovi kombiniraju nekoliko koncepta:
- Zelene krovne površine, koje poboljšavaju mikroklimu i zadržavaju kišnicu.
- Javni ili polujavni prostori — dostupni pješacima kao vidikovci, parkovi ili komunikacijski putevi.
- Urbanističko proširenje — nova “peta fasada” grada koja postaje korisna i socijalna površina.
Povijest i filozofija koncepta
Ideja hodanja po krovovima nije potpuno nova — još je Le Corbusier u modernizmu promicao krovne vrtove kao “petu fasadu” zgrada. Međutim, suvremeni koncept ide dalje: krovovi više nisu samo vrtovi već prostor integriran s urbanim životom.
Norveški arhitektonski biro Snøhetta smatra se jednim od pionira modernog pristupa walkable krovovima, gdje krov postaje prostorna i društvena površina te arhitektonsko izražajno sredstvo.
Najpoznatiji primjeri walkable roofs
1. Oslo Opera House — Snøhetta (Oslo, Norveška)
Oslo Opera House popularizira koncept walkable roofs u suvremenoj arhitekturi. Krov ovog kulturnog centra kontinuirano se uspinje od ulice do vrha zgrade, omogućujući posjetiteljima šetnju po površini krovnog plašta i panoramski pogled na grad i fjord. Snøhetta spaja arhitekturu i urbani pejzaž, čineći krov dijelom javnog urbanog tkiva.
2. Shanghai Grand Opera House — Snøhetta (Shanghai, Kina)
U završnoj fazi izgradnje (2025.), ovaj projekt koristi spiralu koja se uzdiže oko zgrade i postaje pristupačna ruta za pješake, stvarajući spoj između interijera i eksterijera te panoramskih pogleda na grad.
3. Lascaux IV Caves Museum — Snøhetta (Montignac, Francuska)
Ovaj kulturni kompleks integrira zelenu, hodnu krovnu površinu koja se stapta s okolišem, stvarajući osjećaj prirodnog reljefa iznad prostora muzeja.
4. Hungarian Natural History Museum — Bjarke Ingels Group (Debrecen, Mađarska)
Projekt u razvoju novog Mađarskog muzeja prirodne povijesti, koji potpisuje Bjarke Ingels Group (BIG), zamišljen je kao arhitektura koja se ponaša poput krajolika. Zgrada je projektirana s nagibnim, zelenim krovovima koji se nastavljaju na okolnu šumu, stvarajući kontinuiranu i potencijalno prohodnu površinu nalik parku. Iako muzej još nije izgrađen, konceptualni dizajn jasno pokazuje kako walkable krovovi mogu poslužiti kao sredstvo integracije arhitekture i prirodnog okoliša, brišući granicu između građevine i krajolika.
5. Museum of Ethnography, Budapest — Budimpešta, Mađarska
Suvremeni Muzej etnografije smješten u budimpeštanskom City Parku ističe se velikim zelenim krovom površine oko 7 300 m², osmišljenim kao park i prohodna šetališna površina. Krov je u potpunosti integriran u javni prostor te posjetiteljima nudi panoramske poglede na park i grad, istovremeno služeći kao mjesto boravka, susreta i rekreacije. Projekt potpisuje arhitektonski ured NAPUR Architect, predvođen Marcelom Ferenczom, a zgrada je otvorena i u funkciji od početka 2020-ih. Krovna površina oblikovana je s naglašenom pažnjom prema krajoliku i urbanističkom kontekstu, čime arhitektura postaje produžetak parka i aktivni dio svakodnevnog gradskog života.
Tehnologije iza walkable roofs
Kako bi krov postao sigurno i trajno prohodan, koriste se specijalizirana tehnološka rješenja:
1. Strukturna nosivost
Walkable krovovi moraju podnijeti veća opterećenja pješaka od standardnih krovova. To znači da se često koriste ojačani betonski elementi, posebno projektirani čelični nosači i segmenti sa značajnim sigurnosnim faktorima.
2. Površinska dovršna obrada
- Protuklizni završni slojevi (npr. keramičke ploče, drveni deck-sustavi) optimizirani za sigurnost u svim vremenskim uvjetima.
- Zelene površine s dubokim supstratnim slojevima i odgovarajućom vegetacijom za stabilnost tla i biodiverzitet.
3. Hidroizolacija i odvodnja
Walkable krovovi integriraju kompleksne sustave odvodnje kako bi zaštitili vodonepropusnu i termoizolacijsku zaštitu ispod pješačkih površina. Sustavi tipa inverted roof (obrnutog krova) omogućuju da izolacija bude ispod zaštitnog sloja, čime se produžuje vijek krova.
Koncept walkable roofs predstavlja transformaciju krova iz statičnog u dinamičan element grada. Arhitekti poput Snøhette, Bjarke Ingels Group (BIG) i urbani eksperimenti poput Rotterdam Rooftop Walk pokazuju kako krov može biti prostor za ljude, prirodu i zajednicu. Ovaj pristup ne samo da obogaćuje arhitektonsko iskustvo, nego i potiče održivu i humaniju gradsku budućnost.
