Uređenje interijera
Dizajn namještaja kroz svijet, ljude i godine
Dizajneri su u konstantnoj potrazi za boljim materijalima za kreativniji i funkcionalniji namještaj. Otkuda je sve počelo i kako se namještaj razvijao kroz povijest znaju Diana Sokolić i Karla Kocijan, koje su o tome napisale knjigu.
Umjetnička obitelj
Diana i Karla su mama i kći, slikarica i dizajnerica namještaja. Potiču iz velike umjetničke obitelji koja je dugo bila aktivna u različitim aspektima kazališne umjetnosti. Tijekom pandemije, kad je sve stalo, odlučile su napisati knjigu o namještaju.
“Znala sam da mora biti pisano jednostavnim jezikom da bi ih zainteresiralo, da im se ne bi ogadilo, tako da sam sve što sam znala prvo provjerila, nadopunila iz stručne literature koju imam, ali i iz knjiga koje sam nastavila kupovati sa velikom strašću”, govori Diana.
Duga povijest namještaja
Prema arheološkim istraživanja ljudi su još prije 30 000 godina počeli konstruirati i rezbariti namještaj, no kako ga je bilo teško sačuvati, koristimo se drugim izvorima povijesti.
Prvi tragovi sežu u Mezopotamiju i oni se vide na reljefima iz Mezopotamskog doba. Kasnije se vide na egipatskim zidnim slikama, a onda je otkrivena i Tutankamonova grobnica koja nam je dala pravi uvid u taj namještaj.
Drvo je teško očuvati
No, sudbina namještaja je tužna, zato što je on obično rađen od drva, a drvo je sklono propadanju. Stoga, nije mnogo namještaja preživjelo ta silna tisućljeća i mi zapravo o namještaju saznajemo sa zidnih slika, sa grčkih vaza ili iz pompjeanskih zidnih slika, to su najčešće izvori.
Klasični komadi namještaja počeli su se proizvoditi u 16. stoljeću u Europi, a u drugoj polovici 19. stoljeća, kao posljedica porasta potražnje i novog načina obrade drva, počinje industrijska proizvodnja namještaja.
Namještaj je propadao u selidbama, trulio u poplavama, nestajao u ratovima, gorio u požarima i vrlo malo toga je do danas ostalo sačuvano. Zato ljudi s ljubavlju čuvaju komade koji su im ostali od prabake ili od pradjeda, ako je nešto ostalo.
Diana i Karla za svoju su knjigu istraživale povijest namještaja cijeloga svijeta i njegov razvoj kroz stilska razdoblja.
Različiti stilovi diljem svijeta
“Od Mezopotamije sve do danas preko Engleske, Španjolske, jer je svaka od tih zemalja imala svoj razvoj. Kao što je renesansa nastala u Italiji, a gotika nije, tako su i različite zemlje imale različite stilske epohe. Naravno, što se više približavamo 20., to jest, 21. stoljeću, kao i u slikarstvu, tih je stilskih epoha više. Egipat je trajao 3000 godina, a kasnije u sto godina imate jako mnogo stilskih epoha koje se izmjenjuju”, govori Diana.
Ekspanzija industrijske proizvodnje namještaja dogodila se između dva svjetska rata, a uvođenjem znatnih tehnoloških inovacija 50-ih i 60-ih godina, događa se procvat industrije namještaja te njegove distribucije.
Poznati hrvatski dizajneri namještaja
“Osim svjetskih dizajnera, naravno trebalo je spomenuti i hrvatske dizajnere koji su bili vrlo jaki u periodu nakon Drugog svjetskog rata, kada je drvna industrija bila vrlo jaka i općenito su tvornice bile jake. Dizajn u Hrvatskoj pojavio sa pojavom Obrtničke škole, koja se kasnije preimenovala u Školu primijenjene umjetnosti i tada su nastala velika imena hrvatskog dizajna kao što su Bernardo Bernardi ili Rihter”, objašnjava Karla.
Sredinom 80-ih godina, potrošači su počeli utjecati na oblikovanje serijski proizvedenog namještaja, a imena dizajnera ostaju skrivena iza naziva tvornica.
Žene dizajnerice u sjeni muškaraca
Od hrvatskog starijeg dizajnerskog namještaja Karla izdvaja dvije autorice, dizajnerice Slavu Antoljak i Rosenberg Milicu koje su radile pleteni namještaj koji je danas opet popularan. Njih dvije su radile u tvornicama i ustvari nisu bile dizajneri same za sebe, nisu bile poznate po svom imenu nego pod tvornicom u kojoj su radile. To nije bio primjer samo u Hrvatskoj nego i u cijelom svijetu jer žene tada baš i nisu bile popularne kao dizajneri i općenito kao umjetnice. Muškarci su tada vodili glavnu riječ.
Danas je u dizajn namještaja uključena interdisciplinarna suradnja stručnjaka kako bi se korisniku ponudio funkcionalan i estetski privlačan namještaj, no emotivne vrijednosti onog naslijeđenog namještaja, ne mogu se kupiti.
Namještaj ima emotivnu vrijednost
“Meni je jedan od najdražih komada upravo ova fotelja koja je iz doba mojih roditelja. Također, butterfly fotelja koju imam kod kuće koja je ponovno iz doba mojih roditelja, a u nju su me stavili kad sam se rodila. Danas rado sjedim u njoj, ona ima emotivnu vrijednost, prema tome, najvrjedniji namještaj je onaj koji ima emotivnu vrijednost za nas pa bez obzira koliki i kakav on bio”, zaključuje Diana.
Baš te emocije, Karla je integrirala u uređenje vlastitog stana.
“Pri uređenju stana, misao vodilja je bila prikazati sav dizajn koji sam napravila ja, ali i moja cijela obitelj, odnosno mama i starije generacije, baka, djed, prabaka…jer imamo veliku umjetničku obitelj, svatko je u nekom trenutku radio, tako da je ideja iza ovog prostora da bude jednostavan i da sve stvari koje se ubace unutra istaknu”, ističe Karla.
Diana i Karla kažu kako su tijekom svog istraživanja najviše bile fascinirane vještinom kojom se izrađivao namještaj i maštovitošću starih majstora.
Kuhinja i blagovaonica
Zaboravite načas na boju fronte – dobra se kuhinja projektira od instalacija i centimetara
Kuhinja je često jedna od najskupljih prostorija za opremanje u domu, a najlakše je zaljubiti se u pogrešnu stvar: nijansu fronte i broj ormarića. U novoj epizodi emisije Dom na kvadrat projektantica kuhinja Ivana Karlović pokazuje zašto ozbiljno projektiranje kreće obrnutim redoslijedom – od instalacija, dimenzija uređaja i prostora za kretanje.
Postoji jedno pravilo koje vrijedi provjeriti prije nego što potpišete ponudu za kuhinju: ako razgovor počinje bojom fronte, počeo je od kraja. Kuhinja je, osobito u otvorenom tlocrtu, mjesto gdje se najviše okupljamo, ali je istodobno i precizan sklop uređaja, instalacija i radnih ploha koji ili funkcionira ili vas svaki dan pomalo nervira.
Ivana Karlović, projektantica kuhinja, zato najprije gleda ono što se na kraju gotovo neće vidjeti. Gdje su voda i odvod? Gdje se može dovesti struja? Koji uređaji ulaze u prostor? Tek nakon tih odgovora ima smisla razgovarati o rasporedu elemenata, materijalima i bojama.
U postojećim stanovima položaj vode i odvoda često je jedno od prvih ograničenja jer njihovo premještanje može značajno zakomplicirati zahvat. Naravno, instalacije se mogu mijenjati ako projekt i budžet to dopuštaju, ali tada više ne govorimo o jednostavnom slaganju kuhinje nego o širem građevinskom zahvatu.
Kuhinjski trokut: zašto je redoslijed hladnjak – sudoper – kuhanje i dalje važan
Kad se zna gdje su instalacije, gradi se ono što Karlović naziva smislenim hodom – raspored u kojem najčešće radnje teku prirodnim slijedom. Klasičan primjer je kuhinjski trokut: hladnjak, sudoper i ploča za kuhanje kao tri ključne točke.
Iz hladnjaka uzmete namirnice, odložite ih, operete i pripremite kod sudopera, a zatim prijeđete prema zoni kuhanja. U većim i složenijim kuhinjama danas se često govori o radnim zonama umjesto o jednom trokutu, ali princip ostaje isti: smanjiti nepotrebno hodanje i napraviti logičan slijed rada.
Nekoliko suvišnih koraka ne čini se važnim na nacrtu, ali kada ih ponavljamo iz dana u dan, vrlo brzo postaju nešto što osjećamo u svakodnevnom korištenju kuhinje.
Prvo odaberite uređaje – ili barem njihove stvarne dimenzije
Idealan raspored lijepo zvuči dok ne stignu stvarni centimetri. Velik dio kuhinje zauzimaju uređaji, a njihove dimenzije nije dobro pretpostavljati. Mnogi kuhinjski moduli organizirani su oko širine od 60 centimetara, ali ploče za kuhanje, hladnjaci, pećnice, perilice i drugi uređaji postoje u različitim izvedbama.
Zato prije finaliziranja projekta treba znati barem koju vrstu uređaja planirate i koje su njihove točne dimenzije. Tek tada se može precizno rasporediti koliko mjesta ostaje za ladice, radnu plohu, visoke elemente i spremište.
To je jednostavna racionalna provjera: prije nego što maštate o broju ormarića, zbrojite što sve u kuhinji stvarno mora stati.
Iza fronti: zašto duboke ladice često pobjeđuju police
Funkcionalnost nije samo pitanje gdje stoje uređaji, nego i što se događa iza fronti. Upravo tu se donji ormarići s klasičnim policama sve češće zamjenjuju dubokim ladicama.
Logika je jednostavna. Kod ormarića s policom, da biste došli do stvari u stražnjem dijelu, često morate izvaditi ono što stoji ispred nje. Kod dobro organizirane duboke ladice sadržaj izvučete prema sebi i odmah ga vidite.
Karlović to sažima praktično: ne treba se izgubiti u vlastitom prostoru. Zato pri planiranju vrijedi obratiti pozornost i na kvalitetu mehanizama, vodilica i organizacije unutrašnjosti, a ne samo na izgled fronte.
Koliko prostora treba između elemenata – i što kada ga jednostavno nema?
Kod kuhinja s otokom ili paralelnim nizovima širina prolaza postaje jedna od ključnih mjera. Nije važno samo da osoba može proći, nego i da se vrata i ladice mogu otvoriti te da kuhinju mogu koristiti ljudi koji u njoj stvarno žive.
Karlović kao komotnu mjeru navodi oko 120 centimetara. U manjim stanovima takav razmak često nije moguće ostvariti pa se projekt prilagođava: oko 90 centimetara može biti radna mjera s kojom se susreće u praksi, dok je 80 centimetara već kompromis za vrlo skučen prostor i uglavnom jednu osobu.
Te brojke zato ne treba čitati kao univerzalnu formulu, nego kao upozorenje da prolaz nije ostatak prostora koji nam ostane nakon što nacrtamo elemente. On je dio projekta jednako kao i sami ormarići.
Kad arhitektura postavi uvjete: studija jednog konkretnog prostora
Idealni uvjeti su rijetkost, a kuhinja prikazana u prilogu dobar je primjer. Relativno je mala, a najveći izazov zadala je postojeća arhitektura – zid pun niša koji dijeli hodnik od kuhinje. Izvana danas djeluje kao mirna, jedinstvena ploha, ali iza nje se kriju elementi različitih dubina i iskoristivosti.
Upravo tu se vidi što funkcionalnost stvarno znači: ne slijepo slijeđenje pravila, nego njihovo prilagođavanje konkretnom prostoru. Dio zida imao je punu dubinu potrebnu za određene uređaje, dok su drugi dijelovi bili mnogo plići. Zato su zamrzivač, pećnica i hladnjak raspoređeni drukčije nego što bi možda bili u potpuno praznoj novogradnji.
Rezultat kompromisa ne mora biti lošiji projekt. Povišena pećnica, ladica ispod nje i drugačiji položaj hladnjaka mogu postati vrlo praktično rješenje upravo zato što su nastali iz stvarnih ograničenja prostora.
Više ormarića ne znači nužno bolju kuhinju
Gornji ormarići u ovoj kuhinji namjerno nisu ugrađeni na svako moguće mjesto. Da jesu, prostor bi, kako Karlović slikovito opisuje, mogao djelovati poput tunela.
To je pouka koja ide protiv prvog instinkta: u užim kuhinjama više ormarića ne mora značiti i bolju kuhinju. Spremište treba tražiti tamo gdje ga prostor može podnijeti bez gušenja prolaza, radne plohe i vizualne širine.
Funkcionalni kompromisi pritom ne znače da estetika mora nestati. U prikazanom projektu fronte su izvedene u keramici u kombinaciji s furnirom Revere Stream, čime je zadržana mirna, povezana ploha iako se iza nje kriju elementi različitih funkcija.
Prava provjera kuhinje je funkcionalnist
Na kraju je broj elemenata manje važan od toga kako ih koristite. Možete li bez prepreke otvoriti perilicu i ladice? Imate li dovoljno radne površine između ključnih zona? Jesu li sudoper, hladnjak i zona kuhanja u logičnom odnosu? Može li se po kuhinji kretati onoliko ljudi koliko je stvarno koristi?
Ako ti odgovori funkcioniraju, tek tada boja fronte postaje ugodan, a ne presudan izbor. Dobra kuhinja izgleda dobro zato što je prethodno dobro riješena – ne obrnuto.
Što provjeriti prije finaliziranja projekta kuhinje
- Gdje su voda, odvod, struja i ventilacija i što od toga planirate mijenjati?
- Koje točne uređaje planirate i koje su njihove stvarne dimenzije?
- Ostaje li dovoljno prostora za potpuno otvaranje vrata, ladica i perilice?
- Koliko ljudi će istodobno koristiti kuhinju i je li prolaz tome prilagođen?
- Jesu li hladnjak, sudoper i zona kuhanja povezani logičnim slijedom?
- Imate li dovoljno radne površine – a ne samo dovoljno ormarića?
Čišćenje i organizacija
Stan može biti prekrasno uređen – a onda stigne pitanje: „A kamo ću sa svime ovime?“
Na savršenim fotografijama interijera rijetko vidite kofere, tri kompleta posteljine i uvijač za kosu koji nema svoje mjesto. U novoj epizodi emisije Dom na kvadrat urednica Jasmina Franjić i dizajnerica interijera Lucija Vita Hanžić bave se najmanje glamuroznom, a možda jednom od najvažnijih tema uređenja doma – prostorom za pohranu.
Postoji jedan trenutak koji dođe u gotovo svakom useljenju, obično kad su zidovi već obojani, a namještaj posložen. Stan izgleda gotovo kao s naslovnice. Onda otvorite zadnju kutiju, ugledate hrpu posteljine, zimske jakne, dva kofera i onu vrećicu „raznih stvari koje se ne bacaju“ i pomislite: dobro, a gdje ovo sad ide?
To je pitanje o kojem se u uređenju doma govori manje nego o bojama, materijalima i namještaju, a dugoročno snažno utječe na to koliko će prostor biti ugodan za život. Jer lijep interijer nije samo onaj koji dobro izgleda na fotografiji – nego onaj koji preživi običan utorak. Dizajnerica interijera Lucija Vita Hanžić upravo zato o spremanju razmišlja već dok projektira prostor.
Prvo kvadratura, pa tek onda unutrašnjost ormara
Dobar prostor za pohranu ne počinje izborom fronte ni organizatora, nego tlocrtom. Kako bi pravilno organizirala prostor Hanžić najprije provjerava gdje uopće postoji dovoljno mjesta za ormare, ostavu ili druge zatvorene elemente, a tek nakon toga kako će se njihova unutrašnjost organizirati.
U praksi to najčešće znači da se prvo traže logične zone: prostor kod ulaza za cipele, jakne i sezonske torbe, ostava ako za nju ima mjesta, te ormari u spavaćim sobama. Tek kad je jasno gdje što može stati, kreće individualni dio – koliko treba vješanja, koliko ladica, kakvi razmaci između polica i koje stvari moraju imati posebno mjesto.
Kvadratura određuje mogućnosti, ali potrebe određuju ljudi koji u prostoru žive. Netko ima deset pari cipela, netko pedeset. Netko gotovo sve vješa, drugi većinu odjeće slaže. Zato ni dva jednako velika stana ne moraju trebati isti raspored spremišta.
Dobar ormar projektira se prema osobi, a ne prema univerzalnom predlošku
U razgovoru se otvorilo i pitanje razlikuju li se ormari različitih korisnika. Hanžić iz iskustva navodi da neki klijenti traže posebno mjesto za torbe, nakit, parfeme, šminku ili uređaje za oblikovanje kose, dok su drugima važniji košulje, hlače, remenje ili kravate. Na kraju je najvažnije nešto drugo: unutrašnjost ormara mora pratiti navike konkretne osobe.
Upravo zato prije projektiranja vrijedi napraviti malu inventuru. Koliko toga vješate, koliko slažete, imate li duge kapute ili haljine, koliko prostora zauzimaju cipele i torbe te gdje će završiti sezonska odjeća, koferi, deke i rezervna posteljina? Odgovori na ta pitanja korisniji su od bilo kojeg univerzalnog predloška.
Koferi gore, posteljina tamo gdje ne smeta svakodnevnoj garderobi
Pravi ispit svakog stana su glomazne stvari koje ne želimo gledati svaki dan. Kofer je dobar primjer. Nakon putovanja prolazi kroz aerodrome, automobile, hotele i javne površine pa ga je, kad god prostor dopušta, praktično odvojiti od čiste odjeće koju nosimo svakodnevno.
Hanžić takve stvari često smješta u više dijelove ormara ili u odvojeno spremište. Za njih se u gornjoj zoni ponekad ostavlja i veći razmak, upravo zato što su voluminozne i koriste se rijetko.
Ako krevet ima spremište ispod madraca, taj prostor može biti vrlo praktičan za posteljinu, deke ili sezonsku odjeću. Vakuumske vreće pritom mogu smanjiti volumen stvari koje nekoliko mjeseci neće biti u upotrebi.
Anatomija dobro organiziranog ormara, odozdo prema gore
Na pitanje kako bi izgledala dobra početna organizacija ormara, Hanžić predlaže logiku po zonama. Pri dnu preferira ladice, iznad njih prostor za vješanje svakodnevne garderobe, a više dijelove ormara koristi za ono čemu ne trebamo pristupati svaki dan.
Ladice pri dnu praktične su jer sadržaj možemo izvući prema sebi i odmah vidjeti što je unutra, bez slaganja velikih hrpa na niskim policama. Iznad njih može doći klasična šipka za košulje, hlače, suknje ili kraće haljine.
Ako visina prostorije dopušta, vrijedi iskoristiti i gornju zonu ormara. Dodatna šipka ili garderobni lift mogu omogućiti korištenje prostora koji bi inače ostao prazan, dok sasvim gornja polica ostaje rezervirana za predmete koji se koriste tek povremeno.
Zašto je više nižih polica često bolje od nekoliko visokih
Jedan od detalja koji se u svakodnevnom korištenju vrlo brzo pokaže važnim jest razmak između polica. Na prvi pogled velika i visoka polica djeluje praktično jer nudi mnogo prostora. U stvarnosti na njoj često nastane visoka hrpa odjeće koja se ruši čim izvučemo jednu majicu.
Za tanju složenu odjeću Hanžić zato preferira manji vertikalni razmak, otprilike 18 do 20 centimetara. Ideja nije da svaka polica u ormaru mora imati tu mjeru, nego da visinu prilagodimo onome što na njoj stvarno držimo. Za majice ne treba isti prostor kao za debele veste ili torbe.
Slično vrijedi i za širinu. Preširoke police lako postanu površina na koju počnemo odlagati sve što nema svoje mjesto. Zato problem često nije premalo prostora, nego njegova loša podjela.
Ormar koji funkcionira vidi se tek nakon nekoliko mjeseci korištenja
Najbolje projektirani ormari često nisu oni s najviše dodataka, nego oni kod kojih svaka stvar ima logično mjesto. Ako svakodnevnu odjeću možemo dohvatiti bez saginjanja i penjanja, ako ne moramo premještati pet stvari da bismo došli do šeste i ako se sezonski predmeti ne miješaju sa svakodnevnom garderobom, spremište radi ono za što je projektirano.
Upravo je to razlika između ormara koji samo dobro izgleda na fotografiji i ormara koji ostaje praktičan kada se život vrati u normalu. U video prilogu Doma na kvadrat Lucija Vita Hanžić objašnjava kako ona pristupa planiranju unutrašnjosti ormara i koje detalje smatra najvažnijima za uredan i funkcionalan prostor za pohranu.
6 stvari koje vrijedi odlučiti prije nego što nacrtate ormar
- Koliko odjeće vješate, a koliko slažete?
- Imate li duge komade odjeće kojima treba puna visina ormara?
- Koliko prostora zauzimaju cipele, torbe i dodaci?
- Gdje će stajati koferi, deke i rezervna posteljina?
- Koje stvari koristite svakodnevno, a koje samo sezonski?
- Treba li vam više ladica, više šipki ili više manjih polica?
