Uređenje interijera
Dizajn namještaja kroz svijet, ljude i godine
Dizajneri su u konstantnoj potrazi za boljim materijalima za kreativniji i funkcionalniji namještaj. Otkuda je sve počelo i kako se namještaj razvijao kroz povijest znaju Diana Sokolić i Karla Kocijan, koje su o tome napisale knjigu.
Umjetnička obitelj
Diana i Karla su mama i kći, slikarica i dizajnerica namještaja. Potiču iz velike umjetničke obitelji koja je dugo bila aktivna u različitim aspektima kazališne umjetnosti. Tijekom pandemije, kad je sve stalo, odlučile su napisati knjigu o namještaju.
“Znala sam da mora biti pisano jednostavnim jezikom da bi ih zainteresiralo, da im se ne bi ogadilo, tako da sam sve što sam znala prvo provjerila, nadopunila iz stručne literature koju imam, ali i iz knjiga koje sam nastavila kupovati sa velikom strašću”, govori Diana.
Duga povijest namještaja
Prema arheološkim istraživanja ljudi su još prije 30 000 godina počeli konstruirati i rezbariti namještaj, no kako ga je bilo teško sačuvati, koristimo se drugim izvorima povijesti.
Prvi tragovi sežu u Mezopotamiju i oni se vide na reljefima iz Mezopotamskog doba. Kasnije se vide na egipatskim zidnim slikama, a onda je otkrivena i Tutankamonova grobnica koja nam je dala pravi uvid u taj namještaj.
Drvo je teško očuvati
No, sudbina namještaja je tužna, zato što je on obično rađen od drva, a drvo je sklono propadanju. Stoga, nije mnogo namještaja preživjelo ta silna tisućljeća i mi zapravo o namještaju saznajemo sa zidnih slika, sa grčkih vaza ili iz pompjeanskih zidnih slika, to su najčešće izvori.
Klasični komadi namještaja počeli su se proizvoditi u 16. stoljeću u Europi, a u drugoj polovici 19. stoljeća, kao posljedica porasta potražnje i novog načina obrade drva, počinje industrijska proizvodnja namještaja.
Namještaj je propadao u selidbama, trulio u poplavama, nestajao u ratovima, gorio u požarima i vrlo malo toga je do danas ostalo sačuvano. Zato ljudi s ljubavlju čuvaju komade koji su im ostali od prabake ili od pradjeda, ako je nešto ostalo.
Diana i Karla za svoju su knjigu istraživale povijest namještaja cijeloga svijeta i njegov razvoj kroz stilska razdoblja.
Različiti stilovi diljem svijeta
“Od Mezopotamije sve do danas preko Engleske, Španjolske, jer je svaka od tih zemalja imala svoj razvoj. Kao što je renesansa nastala u Italiji, a gotika nije, tako su i različite zemlje imale različite stilske epohe. Naravno, što se više približavamo 20., to jest, 21. stoljeću, kao i u slikarstvu, tih je stilskih epoha više. Egipat je trajao 3000 godina, a kasnije u sto godina imate jako mnogo stilskih epoha koje se izmjenjuju”, govori Diana.
Ekspanzija industrijske proizvodnje namještaja dogodila se između dva svjetska rata, a uvođenjem znatnih tehnoloških inovacija 50-ih i 60-ih godina, događa se procvat industrije namještaja te njegove distribucije.
Poznati hrvatski dizajneri namještaja
“Osim svjetskih dizajnera, naravno trebalo je spomenuti i hrvatske dizajnere koji su bili vrlo jaki u periodu nakon Drugog svjetskog rata, kada je drvna industrija bila vrlo jaka i općenito su tvornice bile jake. Dizajn u Hrvatskoj pojavio sa pojavom Obrtničke škole, koja se kasnije preimenovala u Školu primijenjene umjetnosti i tada su nastala velika imena hrvatskog dizajna kao što su Bernardo Bernardi ili Rihter”, objašnjava Karla.
Sredinom 80-ih godina, potrošači su počeli utjecati na oblikovanje serijski proizvedenog namještaja, a imena dizajnera ostaju skrivena iza naziva tvornica.
Žene dizajnerice u sjeni muškaraca
Od hrvatskog starijeg dizajnerskog namještaja Karla izdvaja dvije autorice, dizajnerice Slavu Antoljak i Rosenberg Milicu koje su radile pleteni namještaj koji je danas opet popularan. Njih dvije su radile u tvornicama i ustvari nisu bile dizajneri same za sebe, nisu bile poznate po svom imenu nego pod tvornicom u kojoj su radile. To nije bio primjer samo u Hrvatskoj nego i u cijelom svijetu jer žene tada baš i nisu bile popularne kao dizajneri i općenito kao umjetnice. Muškarci su tada vodili glavnu riječ.
Danas je u dizajn namještaja uključena interdisciplinarna suradnja stručnjaka kako bi se korisniku ponudio funkcionalan i estetski privlačan namještaj, no emotivne vrijednosti onog naslijeđenog namještaja, ne mogu se kupiti.
Namještaj ima emotivnu vrijednost
“Meni je jedan od najdražih komada upravo ova fotelja koja je iz doba mojih roditelja. Također, butterfly fotelja koju imam kod kuće koja je ponovno iz doba mojih roditelja, a u nju su me stavili kad sam se rodila. Danas rado sjedim u njoj, ona ima emotivnu vrijednost, prema tome, najvrjedniji namještaj je onaj koji ima emotivnu vrijednost za nas pa bez obzira koliki i kakav on bio”, zaključuje Diana.
Baš te emocije, Karla je integrirala u uređenje vlastitog stana.
“Pri uređenju stana, misao vodilja je bila prikazati sav dizajn koji sam napravila ja, ali i moja cijela obitelj, odnosno mama i starije generacije, baka, djed, prabaka…jer imamo veliku umjetničku obitelj, svatko je u nekom trenutku radio, tako da je ideja iza ovog prostora da bude jednostavan i da sve stvari koje se ubace unutra istaknu”, ističe Karla.
Diana i Karla kažu kako su tijekom svog istraživanja najviše bile fascinirane vještinom kojom se izrađivao namještaj i maštovitošću starih majstora.
Uređenje interijera
Uređenje dječje sobe predškolske dobi koje prati dijete kroz godine – dizajnerica otkriva kako
Melita Kenđel, mag. dizajna iz Art Biroa, otkriva kako stvoriti dječju sobu koja raste zajedno s djetetom
Uređenje dječje sobe jedan je od najzahtjevnijih interijera s kojim se roditelji suočavaju. Prostor mora biti siguran, poticajan i funkcionalan – a istovremeno dovoljno fleksibilan da ne zastari za godinu ili dvije. Melita Kenđel, mag. dizajna i vlasnica Art Biroa, osmislila je sobu za dijete predškolske dobi koja to sve uspijeva bez kompromisa. Pitali smo je kako.
Tri funkcije, jedan prostor
Polazišna točka projekta bila je jasna: soba mora istovremeno biti mjesto za igru, odmor i prve školske obveze. Roditelji su imali konkretne zahtjeve – mirna i topla atmosfera, dovoljno prostora za igru, dovoljno prostora za pohranu i radni kutak koji će biti funkcionalan i u školskim godinama. Jednako im je važno bilo da prostor ne bude previše tematski definiran. „Željeli su sobu koja se lako prilagođava promjenama interesa djeteta,” objašnjava Kenđel.
„Najveći izazov bio je uskladiti tri jednako važne funkcije prostora unutar relativno kompaktne površine. Kao i roditeljima, i meni je bilo važno da bude dovoljno mjesta za pohranu odjeće, igračaka i slikovnica – jer mislim da je važno djecu učiti održavanju prostora urednim.”
Rješenje je pronašla u jasnoj zonizaciji. Zona za spavanje smještena je uz zid i integrirana s elementima za pohranu. Radni kutak pozicioniran je uz prozor kako bi se maksimalno iskoristilo prirodno svjetlo. Središnji dio sobe ostao je slobodan – namijenjen igri i kretanju. „Djeci je najdraže igrati se na podu,” kaže Kenđel, „pa sam birala mekani tepih koji definira tu zonu i poziva na sjedanje. Na njemu se mogu slagati kocke, voziti autići ili oblačiti lutke.”
Ovakav pristup organizaciji prostora posebno je koristan kod uređenja dječje sobe gdje svaki kvadrat mora opravdati svoje mjesto.
Pohrana kao pedagoški alat
Posebnu pažnju Kenđel je posvetila pohrani. Kombinacija visokih ormara, otvorenih polica i niske komode s košarama i kutijama nije odabrana slučajno. „Takav sustav omogućuje jednostavnu organizaciju i pristupačnost igračaka,” objašnjava, „te potiče dijete na samostalno održavanje reda.” Ormar za odjeću ispunjen je policama i velikim brojem ladica, uz visoki dio za vješanje odjeće. Svaka kategorija predmeta ima svoje mjesto – i dijete to od malena uči.
Ova logika pohrane poznata je i stručnjacima koji savjetuju roditelje o opremanju dječjih soba – dostupnost i preglednost ključni su za to da dijete samostalno pronalazi i vraća stvari na mjesto.
Neutralna baza, promjenjivi detalji
Jedna od najčešćih grešaka pri uređenju dječje sobe je pretjerana tematiziranost. Soba osmišljena oko jednog lika ili stila brzo zastarijeva – dijete odraste, interesi se promijene, a roditelji ostaju s prostorom koji treba potpuno preuređenje.
Odabrala sam nježnu, prirodnu paletu toplih neutralnih tonova i svijetlog drva jer stvara osjećaj smirenosti i ugode. Takve boje ne opterećuju prostor, a ujedno pružaju bezvremensku podlogu koju je lako nadopunjavati akcentima.
Praktična prednost te odluke je i fleksibilnost prema budućnosti. Ako mlađe dijete naslijedi sobu od starijeg, detalji i tekstili u bojama lako mogu preobraziti prostor bez velikih zahvata. „Detalji i tekstili u bojama mogu lako preobraziti prostor iz sobe za djevojčicu u sobu za dječaka – i obrnuto,” napominje dizajnerica.
Isto načelo preporučuje i arhitektica Gordana Đerić – osnova sobe treba biti neutralna, a šarenilo i veselost unose se promjenjivim elementima poput posteljine, jastuka i zidnih ilustracija.
Materijali koji traju
Uz boje, jednako je važan promišljen odabir materijala. Kenđel je u ovom projektu odabrala prirodne teksture – dekor svijetlog hrasta, tekstile u neutralnim tonovima i pletene detalje. „Materijali su odabrani zbog svoje trajnosti, jednostavnog održavanja i sposobnosti stvaranja tople atmosfere,” objašnjava.
Funkcionalan namještaj ovdje ne znači sterilan. „Iako je riječ o vrlo organiziranom prostoru s mnogo mjesta za pohranu, soba zadržava mekoću i razigranost kroz teksture, ilustracije i prirodne materijale,” kaže dizajnerica. Kod projektiranja dječjih soba funkcionalnost mora biti polazište – ali praktična rješenja ne moraju biti vizualno kompromitirana. „Upravo zato svaki element ima svoju svrhu, ali i doprinosi cjelokupnoj smirenoj i skladnoj atmosferi prostora,” zaključuje Kenđel.
Soba koja raste s djetetom
Konačni cilj projekta bio je bezvremenski prostor koji ne zahtijeva potpuno preuređenje svakih nekoliko godina.
Tekstil i dekoracije mijenjaju se kako dijete raste, a radni stol, ormari i osnovni namještaj ostaju funkcionalni u svakoj razvojnoj fazi.
Dekorativni elementi i zidne ilustracije lako se mogu zamijeniti. Police se prilagođavaju novim interesima. Radni kutak koji danas služi za bojanje sutra postaje mjesto za pisanje domaćih zadaća. Osnovna ideja vodilja cijelog projekta bila je stvoriti bezvremenski, smiren i funkcionalan prostor koji potiče kreativnost i samostalnost djeteta, a istovremeno pruža osjećaj sigurnosti i topline.
Karakter i razigranost unose se detaljima koji se lako mijenjaju – a osnova ostaje.
Za roditelje koji uređuju sobu za školarca ili planiraju prostor koji će pratiti dijete kroz više razvojnih faza, ovaj projekt pokazuje da dobro osmišljeno uređenje dječje sobe ne mora biti kompromis između lijepog i praktičnog.
Foto i renderi: Melita Kenđel
Uređenje interijera
Uredite svom školarcu kutak za učenje: Ergonomija, rasvjeta i praktični savjeti
Kutak za učenje jedan je od najvažnijih elemenata svake dječje sobe kad škola počne. Nije dovoljno samo staviti stol i stolicu u kut prostorije — pravilni dimenzije, rasvjeta i raspored izravno utječu na dječje držanje, vid i koncentraciju. Evo što sve treba sadržavati i na koje brojke obratiti pažnju.
Dvoje djece, jedna soba: Dizajnerica otkriva kako postići da svatko dobije svoj prostor
Radni stol prilagođen visini djeteta
Radni stol ostaje temelj kutka za učenje, s ladicama za uredno pospremanje pribora i policama za knjige. No visina stola nije nevažan detalj: ergonomske smjernice preporučuju da ploha bude otprilike 5 do 8 centimetara iznad laktova djeteta dok sjedi. Za dijete visine oko 130 centimetara to znači stol visok otprilike 58 do 60 centimetara. Ako budžet dopušta, model s podesivom visinom isplativije je rješenje jer prati dijete kroz više razreda, umjesto da ga se mijenja svake godine.
Stolica koja čuva dječju kralježnicu
Udobna stolica jednako je važna kao i stol, jer djeca osnovnoškolske dobi za njim provedu i po nekoliko sati dnevno. Vrteće uredske stolice u dječjoj izvedbi ostaju najbolji izbor, ali ključno je da stopala budu potpuno oslonjena na pod ili na podnožnik, a razmak između sjedala i donjeg ruba stola bude barem 20 centimetara. Naslon bi trebao pratiti prirodnu krivulju leđa, posebno u donjem dijelu kralježnice, dok bedra ostaju gotovo paralelna s podom.
Uređenje dječje sobe predškolske dobi koje prati dijete kroz godine – dizajnerica otkriva kako
Rasvjeta koja štiti vid tijekom učenja
Ako sobi nedostaje prirodnog svjetla, kvalitetna stolna lampa postaje obavezan dio opreme. Za učenje se preporučuje neutralno bijelo svjetlo temperature između 4000 i 4500 K, koje najbliže oponaša dnevnu svjetlost i pomaže zadržati budnost i fokus. Jačina svjetla na radnoj površini trebala bi iznositi barem 500 lumena, a lampa bi trebala imati fleksibilan vrat kako bi se svjetlo moglo usmjeriti izravno na zadatak, bez sjene koju baca ruka kojom dijete piše. Za dodatne savjete o kombiniranju izvora svjetla u domu pogledajte naš vodič o rasvjeti u interijeru.
Mini boravak za predah
Kutak za predah i dalje ima smisla u istoj sobi — tepih i jastuci za sjedenje pretvorit će dio prostora u mjesto za igru i druženje nakon učenja. Redovite kratke pauze, poput ustajanja ili istezanja, pomažu smanjiti napetost nakupljenu tijekom dugog sjedenja, što vrijedi jednako za odrasle i djecu.
Zašto ergonomija u ovoj dobi nije luksuz
Dječji mišićno-koštani sustav još je u razvoju, pa je ergonomija kutka za učenje važnija nego u uredu odraslih. Neprilagođena visina stola ili stolice može dovesti do pogrbljenog držanja i naprezanja leđa već u ranoj školskoj dobi.
Kako prostor u kojem boravite utječe na vaše tijelo? Ergonomija prostora važnija je nego što mislite
Boje kutka za učenje
Boja zidova i namještaja u kutku za učenje može dodatno pomoći koncentraciji. Nježnije, neutralne nijanse smanjuju vizualnu stimulaciju i olakšavaju fokus, dok se jarke boje bolje uklapaju u zonu za igru nego u zonu za rad. Više o tome kako boje utječu na raspoloženje i koncentraciju pronađite u našem tekstu o psihologiji boja.
Radionice za brže učenje pomažu školarcima da lakše pamte i postignu bolje rezultate u školi
Kutak za učenje u dječjoj sobi ili sobi za mlade bit će funkcionalan tek kad su namještaj, rasvjeta i boje usklađeni s djetetovom dobi i visinom. Stil ostaje stvar osobnog ukusa, no ergonomija i kvalitetno svjetlo nisu — to su ulaganja u dugoročno zdravlje djeteta.
