Zamislite kuću u kojoj gosti dolaze ravno u spavaću sobu, kuhinja je nevidljiva sve dok je ne zatrebate, a kupaonica se stapa s prostorom za spavanje kao u japanskom hotelu.

Zvuči kao trik, ali riječ je o promišljenom projektiranju kuće za odmor u Istri, veličine više od 400 četvornih metara i s pet spavaćih soba.

O tome kako nastaju ovakva rješenja govore arhitektica Kristina Vlainić, dipl. ing. arh., arhitekt Marko Trzun, dipl. ing. arh., i Anja Filipec, vlasnica Trike, koja je opremila interijer.

U nastavku otkrivamo detalje koji ovu vilu čine posebnom, i zašto ista pravila ne vrijede kad se kuća projektira za najam, a ne za svakodnevni život.

Kako projektirati kuću za odmor

Kad se projektira kuća za odmor, arhitekti moraju razmišljati drugačije nego kod klasičnog obiteljskog doma. Vlainić objašnjava kako je konfiguracija terena diktirala prvi, ključni potez u projektu:

„Zbog sretne okolnosti i konfiguracije terena, gosti dolaze direktno na kat i spuštaju se u donji prostor. Nema razloga nositi kofere gore-dolje kad ih iz auta možete unijeti ravno u spavaću sobu.“

Ovakav pristup, gdje se raspored prostorija oblikuje oko iskustva gosta, a ne oko svakodnevne rutine ukućana, ključna je razlika između kuće za stalni boravak i kuće namijenjene odmoru.

Hodnik koji na katu povezuje spavaće sobe sam je po sebi mali izložbeni prostor. Niz skulpturalnih bijelih lustera u obliku slova U prati liniju crne metalne ograde, dok apstraktna slika s crnim krugovima na suprotnom zidu unosi grafički kontrast u inače prigušenu, toplu paletu boja. Ovakvi detalji pokazuju da se pažnja posvećena dizajnu ne zaustavlja na glavnim prostorijama, nego prati gosta i kroz prijelazne, naizgled sporedne zone.

Kupaonica koja se stapa sa spavaćom sobom

U jednoj od pet spavaćih soba primijenjen je poseban koncept, kupaonica uklopljena u sobu, princip inspiriran japanskom arhitekturom. Vlainić kaže da je riječ o rješenju koje posebno voli i koje je već primjenjivala u privatnim stanovima. Rezultat je jedan veliki, gotovo studijski prostor u kojem kada, umivaonik i krevet dijele isti pod, bez ijednih vrata između njih.

Japandi stil redefinira minimalizam kroz toplinu, teksture i prirodne materijale

Velika crna slobodnostojeća kada djeluje poput skulpture usred prostora. Iznad umivaonika proteže se zid obložen prirodnim kamenom izražene teksture, u toplim smeđe-bež tonovima, s okruglim ogledalom i neobičnim, gotovo nakitno oblikovanim lusterom od tankih žica sa sitnim svjetlima koja se čine nasumično isprepletena.

Garderoba je odvojena samo staklenim, iznutra osvijetljenim vratima, pa cijeli prostor djeluje kao jedna povezana cjelina, a ne kao tri odvojene prostorije. Uz krevet, uzglavlje kanalirane, tapecirane obloge dodatno omekšava inače tamnu, materijalima bogatu shemu spavaće sobe, dok manji radni kutak s barskom stolicom valjkastog naslona nudi gostu miran prostor za rad ili pisanje razglednica, daleko od buke dnevnog dijela kuće.

Zašto je kuhinja skrivena ispod stepenica

Prizemlje kuće koncipirano je kao veliki otvoreni prostor, no jedan detalj posebno izdvaja ovaj projekt. Vanjska kuhinja tretira se kao glavno mjesto kuhanja, dok je unutarnja, takozvana nevidljiva kuhinja, smještena fizički ispod stepenica. Vlainić objašnjava logiku iza tog rješenja:

„Vanjska kuhinja je hit ove kuće. Unutarnja se koristi samo kad vrijeme ne dopušta korištenje vanjske, pa smo je pozicionirali ispod stepenica. Stepenice su luksuzno široke, a dovoljna visina etaže dopustila je takvu konfiguraciju.“

Trzun dodaje da je ovakvo pozicioniranje riješilo i tehnički izazov vezan uz građevinsku dozvolu:

„U dozvoli su bili definirani stupovi i konstrukcijski elementi u tom dijelu prostora. Boljim pozicioniranjem kuhinje uspjeli smo izbjeći te elemente koji bi inače opstruirali funkciju cijelog dnevnog boravka, a zadržali smo netaknutu veličinu prostora za boravak i blagovanje.“

Radna ploča kuhinje izvedena je u tamnom kamenu s izraženom bijelom žilicom, istoj vrsti koja se ponavlja i na velikom ovalnom blagovaonskom stolu u dnevnom dijelu kuće. Ta ponovljena materijalna nit vizualno povezuje kuhinju i blagovaonicu, iako su fizički odvojene stepenicama i konstrukcijskim elementima između njih.

Ideja iza skrivanja kuhinjskih elemenata nije samo praktična, nego i estetska. Boravak i blagovanje djeluju ljepše kad se ne vide pećnica i kuhinjski aparati, posebno u prostoru gdje je fokus na odmoru, a ne na svakodnevnom kuhanju.

Materijali koji traju godinama

Budući da je riječ o kući namijenjenoj najmu, naglasak nije bio samo na estetici, nego i na dugotrajnosti i jednostavnom održavanju. Filipec, vlasnica Trike, opisuje kako se to odražava na odabir svakog pojedinog komada:

„Trebamo znati koja će biti namjena prostora i kako se gosti mogu ponašati prema predmetima. Zato biramo nešto što će trajati, što će investitor lako održavati i što gosti neće lako oštetiti. To se odnosi na doslovno sve komade koje biramo, od tkanine za sofu, koja je Aqua Clean i lako se čisti, do komada za eksterijer koji ne upijaju kreme za sunčanje.“

Isti princip vidljiv je i na blagovaonskom stolu, čija kamena ploča izgleda luksuzno poput mramora, a otporna je na ogrebotine i svakodnevnu upotrebu većeg broja gostiju tijekom sezone. Stolarija i bravarija u kućama za najam također se biraju drugačije nego u domovima za stalni boravak. Prekompleksni prozori, koje gosti ne znaju pravilno koristiti, dovode do čestih popravaka i remete njihov odmor. Cilj je da svaki element bude jednostavan za korištenje, bez obzira koliko se gostiju u kući izmijeni tijekom sezone.

Za spavaće sobe odabrani su mekši, prirodniji materijali i boje usklađene s tonovima lokacije, bez detaljnog, opterećujućeg interijera ili zidnih obloga. Zavjese i tkanine dodatno pridonose zvučnoj izolaciji, što je posebno važno u prostoru s keramičkim podovima gdje bi jeka inače bila izraženija.

Kako urediti luksuz bez pretjerivanja

Luksuz u ovoj kući ne dolazi iz prenatrpanosti, nego iz pažljivo odabranih brendova i usklađenosti materijala. Filipec objašnjava kako je taj proces izgledao u praksi:

„Sve što je birano unutar objekta birano je od finih brendova i prestižnih proizvođača, u jednoj višoj kategoriji na svaki način. Kombinirali smo više brendova, poput Takinija, Miniformsa i Nori 11, a najljepši dio posla je usklađivanje svih materijala, tkanina i boja.“

U dnevnom boravku ta se filozofija najbolje vidi u setu okruglih stolića različitih visina i boja, sive i žute, koji se mogu razdvajati i slagati poput slagalice, te u velikoj apstraktnoj tapiseriji u živim narančastim i plavim tonovima koja dominira kamenim zidom blagovaonice. Baza prostora, sivi modularni kauč, kameni pod i prigušena rasvjeta, ostaje smirena i neutralna, dok par upečatljivih, gotovo skulpturalnih komada namještaja unosi boju i karakter bez da prostor djeluje pretrpano.

Ovakav pristup, gdje se luksuz gradi kroz usklađenost, a ne kroz količinu detalja, čest je kod kuća za povremeni boravak. Umjesto da svaki kutak nosi svoj ukrasni element, pažnja se usmjerava na nekoliko snažnih poteza koji nose cijeli prostor, dok sve ostalo ostaje suzdržano i funkcionalno. Takav pristup zahtijeva više discipline nego dodavanje detalja, jer svaki dodatni komad mora opravdati svoje mjesto, ali rezultat je prostor koji diše i ne djeluje pretrpano, čak i kad su pojedini elementi vizualno vrlo izražajni.

Što gosti zapravo primjećuju

Rezultat cijelog projekta vila je koja luksuz ne pokazuje samo kroz kvadrate i opremu, nego kroz pažljivo promišljene detalje. Jednostavnost korištenja, skrivena kuhinja, kupaonica uklopljena u spavaću sobu i povezanost s istarskim krajolikom, sve su to elementi koje gosti primjećuju tek kad počnu koristiti prostor, a ne nužno na prvi pogled fotografije.

Osim vizualnog dojma, gosti u kućama za najam podsvjesno reagiraju i na stvari koje se rijetko spominju u marketinškim opisima, poput osjećaja čistoće, mirisa svježe oprane posteljine ili toga koliko se lako pronalazi sve što im zatreba bez pitanja domaćina. Kuća koja djeluje intuitivno, gdje se prekidači, uređaji i ormari koriste bez razmišljanja, ostavlja dojam brige o gostu čak i kad ta briga nije eksplicitno vidljiva. Slično tome, materijali poput Aqua Clean tkanine ili otporne kamene ploče ne djeluju na fotografiji drugačije od jeftinijih alternativa, ali gost će nesvjesno primijetiti da površine ostaju besprijekorne i nakon što ih više gostiju koristi tijekom sezone.

Ovakvi detalji dobrim dijelom nisu stvar slobodnog izbora, nego i propisanog standarda. Kuća ove veličine i kvalitete, s pet spavaćih soba i vlastitom kupaonicom uz svaku, realno cilja na najvišu kategoriju privatnog smještaja, a upravo je vlastita kupaonica za svaku spavaću sobu jedan od ključnih uvjeta koji petici daje hotelski karakter. Kako izgleda cijeli popis onoga što inspektor provjerava, od dimenzija kreveta do broja jastuka i učestalosti mijenjanja posteljine, pogledajte u našem vodiču Kategorizacija apartmana u Hrvatskoj: što točno trebate imati za svaku zvjezdicu.

Uređenje kuće za odmor: detalji koje ne vidite na prvi pogled čine razliku

Rezultat cijelog projekta vila je koja luksuz ne pokazuje samo kroz kvadrate i opremu, nego kroz pažljivo promišljene detalje. Jednostavnost korištenja, skrivena kuhinja, kupaonica uklopljena u spavaću sobu i povezanost s istarskim krajolikom, sve su to elementi koje gosti primjećuju tek kad počnu koristiti prostor, a ne nužno na prvi pogled fotografije.

Upravo to je najveća lekcija koju ovaj projekt nudi svima koji planiraju uređenje kuće za odmor: prava vrijednost prostora rijetko leži u onome što se najlakše fotografira. Skrivena kuhinja ispod stepenica, kupaonica bez vrata prema spavaćoj sobi, materijali koji izgledaju luksuzno, a otporni su na svakodnevnu upotrebu gostiju, sve su to odluke koje se ne vide na prvi pogled, ali se osjete već nakon prve noći provedene u kući. Uređenje kuće za odmor zato zahtijeva drugačiji redoslijed prioriteta nego uređenje doma za stalni boravak: prvo funkcija i iskustvo gosta, tek onda estetika koja te odluke uljepšava.

Baš zato se isplati unaprijed razmisliti o rasporedu prostorija, izdržljivosti materijala i logici kretanja kroz kuću, umjesto da se odluke donose tek kad namještaj treba postaviti u već gotov prostor. Kuća koja djeluje jednostavno i opušteno gostima, u pozadini je gotovo uvijek rezultat vrlo promišljenog planiranja arhitekata, dizajnera i investitora koji su unaprijed znali koje pitanje postaviti, a ne samo kako nešto lijepo posložiti.

Na javnoj tribini u Uraniji, prostoru kreacije u Zagrebu, 2.7.2026. otvorena je rasprava o tome kako se suvremeni europski gradovi nose sa sve složenijom birokracijom, klimatskim izazovima i potrebom da građani stvarno sudjeluju u odlukama koje oblikuju njihov prostor. Povod susretu bio je međunarodni arhitektonsko-urbanistički natječaj za novi Putnički centar Celje, na kojem je pobijedio hrvatski studio ARGU. No razgovor se, kako je istaknuo arhitekt Marko Gusić, nije zadržao na pobjedničkom rješenju, već se otvorio prema procesu koji svakom takvom projektu prethodi. Tribinu je vodio Marko Gusić, a u razgovoru su sudjelovali gradonačelnik Celja Matija Kovač i arhitektica Monika Tominšek, voditeljica Ureda za razvoj, projekte i gospodarstvo grada Celja.

Celje – vizija grada koja nastaje kroz dijalog

Celje je treći po veličini grad u Sloveniji, s oko 50 000 stanovnika, znatno manji od Zagreba, ali suočen sa sličnim strukturnim problemima: naslijeđenom urbanističkom mrežom, birokracijom koja usporava velike zahvate i potrebom da se javni prostor prilagodi današnjim, a ne jučerašnjim potrebama građana. Upravo ta usporedivost izazova, unatoč razlici u veličini, čini celjski model zanimljivim i za hrvatsku publiku.

Ono što Celje čini zanimljivim primjerom nije jedan pojedinačni projekt, nego pristup upravljanju gradom koji se gradi godinama, kroz kontinuiran dijalog sa strukom i građanima, dugoročno planiranje i otvorene arhitektonske natječaje. Umjesto da se veliki potezi provode odozgo, bez konzultacija, celjski model počiva na ideji da urbanizam, promet, javni prostor, kultura i gospodarstvo treba promatrati kao jedinstven sustav, a ne kao odvojene resore koji se rješavaju pojedinačno.

Upravo je ta cjelovitost razlog zašto je vizija Celja postala tema regionalnog interesa. Grad se suočava s izazovima sličnim onima u Zagrebu i drugim srednjoeuropskim gradovima, ali je pronašao način da ih pretvori u konkretne projekte, čak i kada širi urbanistički okvir nije potpuno definiran. Slični izazovi, od gužvi u prometu do nedostupnog stanovanja, detaljno su opisani i u našem tekstu Gradovi kakve poznajemo više ne funkcioniraju: evo kako ćemo živjeti u budućnosti, gdje se pokazuje da rješenja poput grada od 15 minuta ili superblokova nisu futuristička fantazija, nego modeli koji se već testiraju diljem Europe, a dijelovi Zagreba, poput Trnskog, Sigeta i Travnog, po tom principu funkcioniraju već desetljećima.

Gradonačelnik Matija Kovač o tome je otvoreno rekao:

„Cijeli sustav urbanističkog planiranja opterećen je birokracijom i vrlo je teško pokrenuti stvari bez ovakvog pristupa. Čak i za najbolje stručnjake prepreke su toliko velike da danas više gotovo ne možemo maštati o velikim vizijama kroz urbanizam. Ali možemo ih ostvarivati kroz konkretne projektne vizije, i to je za nas bio najveći iskorak.

Naš grad već 18 godina nema usvojen generalni urbanistički plan. Ipak, u posljednje četiri godine promijenili smo tim i pristup, ali rezultati još nisu u potpunosti onakvi kakve smo očekivali u području urbanizma.

Zato moramo primijeniti drugačije pristupe – promjene moraju biti i ekonomske prirode, ne samo društvene.“

Ova iskrenost, rijetka na ovakvim javnim nastupima, dobro ilustrira zašto se o Celju govori kao o modelu vrijednom pažnje. Grad ne skriva svoje strukturne probleme, nego ih otvoreno stavlja na stol kao polazište za razgovor o rješenjima.

Urania: prostor koji je vratio kulturu u kvart

Tribina se održala u Uraniji – prostoru kreacije, smještenom na Trgu Eugena Kvaternika u Zagrebu, u zgradi nekadašnjeg kina Partizan, kasnije Urania. Prostor su preuredili i u njega se uselili arhitekti studija 3LHD, koji su od četiri izvorna volumena zgrade sačuvali tri: ulaznu zgradu, lobi i veliku dvoranu, dok je ulazni paviljon zamijenjen novim, staklenim.

Osim što je postala novi ured 3LHD-a, Urania je zamišljena i kao javni prostor otvoren široj publici, kroz izložbe, predavanja i razna događanja. Javne tribine u Uraniji, u sklopu koje je organizirana i tribina o Celju, koncipirana je kroz tri tematske cjeline: arhitekturu i dizajn, umjetnost i ekologiju te održivost i urbanizam. Osim toga, Urania je postala i novi dom Zagreb Film Festivala nakon što je grad ostao bez kina Europa, a prostor redovito ugošćuje i izložbe, predstave i multimedijalne performanse.

Takav prostor, koji spaja uredski rad arhitektonskog studija s otvorenim programom za javnost, sam po sebi je primjer teme o kojoj se na tribini raspravljalo: kako kulturni i kreativni sadržaj mogu oživjeti dio grada i ponovno ga učiniti mjestom okupljanja, slično kao što su nekadašnja kina nekad bila epicentri svojih kvartova.

3LHD: arhitektonski studio iza prostora i iza velikih projekata

Studio 3LHD, čiji je ured danas smješten upravo u Uraniji, jedan je od najprepoznatljivijih hrvatskih arhitektonskih ureda. Osim uređenja vlastitog prostora, studio stoji iza nekoliko velikih infrastrukturnih i urbanističkih projekata koji pokazuju širinu njihovog djelovanja, od javnih prostora do velikih mostova. Jedan od partnera studija, arhitekt Marko Dabrović, u podcastu Prostor otvoreno je progovorio o problemima nekontroliranog širenja gradova:

„Gradovi su se jako razvukli. Ne radi se planirano, radi se individualno i često bez adekvatne infrastrukture. To su teme koje treba probuditi u Hrvatskoj.“

Ovakav stav, koji dolazi od arhitekta uključenog u velike projekte poput mosta preko Kaštelanskog zaljeva, gdje je 3LHD surađivao sa slovenskim projektantima na pobjedničkom natječajnom rješenju, pokazuje da se pitanja planiranog rasta gradova provlače kroz cijelu njihovu praksu, od malih uredskih prostora poput Uranije do velikih infrastrukturnih zahvata.

Zašto su ovakve tribine bitne

Javne tribine poput ove imaju vrijednost koja nadilazi samu temu natječaja ili konkretnog projekta. One otvaraju prostor za razgovor o procesima koji obično ostaju skriveni od javnosti, poput toga kako se formira projektni zadatak, tko donosi odluke o razvoju grada i kako se ti procesi mogu učiniti transparentnijima. Slična pitanja, u kontekstu urbane transformacije hrvatskih gradova, otvorio je i arhitekt i urbanist Alen Žunić u intervjuu o budućnosti gradova, gdje je naglasio kako urbanizam treba promatrati kroz širi kontekst društva, prostora i tehnologije, a ne isključivo kroz tehničke propise.

Osim toga, ovakvi formati potiču izravnu razmjenu između struke, uprave i publike. Pitanja iz publike, o utjecaju arhitektonske edukacije na upravljanje gradom ili o primjerima dobre prakse iz drugih gradova, pokazuju da građani žele razumjeti kontekst, a ne samo krajnji rezultat. Time se gradi povjerenje i osnažuje osjećaj da odluke o gradu nisu donesene izolirano, već kroz dijalog koji uključuje i one na koje te odluke izravno utječu.

Arhitektonski natječaji kao alat participacije

Vizija Celja oslanja se dobrim dijelom na otvorene arhitektonske natječaje, a slična praksa sve je prisutnija i u Hrvatskoj. Slično je pristupljeno i u Malinskoj, gdje je javni urbanističko-arhitektonski natječaj za uređenje Obalnog pojasa raspisan još 2015. godine, s ciljem da se veći zahvat u javnom prostoru planski uklopi u okoliš, a ne provodi fragmentirano.

Natječaji ove vrste otvaraju prostor i za javni uvid u proces, kao što je bio slučaj s izložbom natječajnih radova za Osnovnu školu Dubrava – centar, gdje su građani mogli razgledati sva nagrađena rješenja prije nego što je odabran konačni projekt.

Rasprava o participaciji građana ne odnosi se samo na velike infrastrukturne ili urbanističke zahvate.

Tribina u Uraniji, u prostoru koji sam po sebi predstavlja primjer oživljavanja javnog prostora, pokazala je da se kvalitetan grad ne stvara pojedinačnim intervencijama, nego dosljednim i promišljenim procesom u kojem struka, uprava i građani sudjeluju zajedno.

Vizija Celja, unatoč vlastitim birokratskim preprekama koje je gradonačelnik Kovač otvoreno priznao, pokazuje da je moguće graditi grad kroz konkretne projekte čak i kad širi plan nedostaje.

Foto: Jure Živković