Početak školske godine obično otvara pitanja udžbenika, rasporeda, učitelja i domaćih zadaća. Puno rjeđe razmišljamo o prostoru u kojem djeca svakodnevno provode nekoliko sati.

Koliko prirodnog svjetla ulazi u učionicu? Kakav je zrak u njoj nakon cijelog školskog sata? Čuje li učenik u posljednjoj klupi nastavnika jednako dobro kao onaj u prvoj? Je li učionica ljeti prevruća? Što dijete vidi kada digne pogled s knjige i pogleda kroz prozor?

Upravo se tim pitanjima posljednjih godina sve više bave arhitekti i znanstvenici. Jedno od najopsežnijih istraživanja na tu temu, poznato pod nazivom HEAD – Holistic Evidence and Design, odnosno projekt Clever Classrooms, obuhvatilo je čak 3.766 učenika, 153 učionice i 27 osnovnih škola u Velikoj Britaniji. Istraživači su zaključili da su razlike u fizičkim karakteristikama učionica povezane s oko 16 posto varijacije u napretku učenika tijekom godine. Riječ je o povezanosti, ne o uzročnosti u smislu da bi arhitektura sama “stvarala” bolje ocjene, ali brojka je dovoljno velika da je teško ignorirati.

Razgovarali smo i sa Matijom Vojvodićem, licenciranim terapeutom Hrvatske psihoterapeutske komore koji kaže:

Iz perspektive psihoterapeuta i ravnatelja obrazovne ustanove, rekao bih da učionica sama po sebi ne može stvoriti motiviranog ili uspješnog učenika, ali može znatno olakšati ili otežati procese potrebne za učenje.

Koliko arhitektura škole zapravo može utjecati na učenje?

U okviru HEAD projekta istraživači su analizirali fizičke karakteristike učionica i napredak djece u čitanju, pisanju i matematici. Karakteristike prostora grupirali su u tri velika područja: prirodnost, koja obuhvaća svjetlo, temperaturu i kvalitetu zraka; individualizaciju, odnosno koliko je prostor fleksibilan i prilagođen potrebama učenika; te stimulaciju, koja se odnosi na boje i vizualnu složenost.

Poruka istraživanja nije da postoji jedan čarobni element koji će “natjerati” djecu da bolje uče. Radi se o kombinaciji uvjeta koje prostor svakodnevno pruža, a ti se uvjeti zbrajaju kroz stotine sati koje dijete u učionici provede tijekom godine.

Zrak u učionici: što se događa kada 25 učenika zatvorimo u jednu prostoriju?

Velik broj ljudi u relativno malom prostoru brzo povećava potrebu za izmjenom zraka, a upravo je to jedan od najkonkretnijih problema u školama diljem svijeta. Sistematski pregled 125 istraživanja o prirodno ventiliranim osnovnim školama, koji je obuhvatio 2.444 učionice, pokazao je da je medijan izmjerene koncentracije CO₂ iznosio 1.487 ppm, a čak 81 posto učionica prelazilo je referentnu vrijednost od 1.000 ppm koju su autori koristili u analizi.

CO₂ se u ovakvim istraživanjima koristi kao praktičan pokazatelj koliko dobro ventilacija odgovara broju ljudi u prostoru. Što je koncentracija viša, to je zrak “ustajaliji”, a s njim rastu i umor, gubitak koncentracije i osjećaj pospanosti kod djece.

Arhitektonska rješenja za ovaj problem uključuju mogućnost prirodnog provjetravanja kroz pravilno projektirane otvore, mehaničku ili kontroliranu ventilaciju, te senzore kvalitete zraka koji nastavniku signaliziraju kada je vrijeme za otvaranje prozora. Nijedno od ovih rješenja nije egzotično ili skupo, ali zahtijeva da se o zraku razmišlja već u fazi projektiranja, a ne tek kad učionica postane zagušljiva.

Dijete u bučnoj, zagušljivoj, pregrijanoj ili vizualno prenatrpanoj učionici dio svojih mentalnih kapaciteta troši na prilagodbu prostoru. Tada mu manje pažnje i radnog pamćenja ostaje za praćenje nastave, razumijevanje sadržaja i reguliranje ponašanja. Nasuprot tome, prostor s dobrom akustikom, kvalitetnim zrakom, ugodnom temperaturom, odmjerenim podražajima i jasnom organizacijom smanjuje nepotrebno opterećenje te podržava koncentraciju i emocionalnu regulaciju

Učionice moramo projektirati i za sve topliju klimu

Pitanje više nije samo kako zagrijati školu zimi. Sve topliji svibanj, lipanj i rujan otvaraju potpuno suprotan problem: kako spriječiti pregrijavanje učionica.

Istraživanje provedeno na kineskim osnovnim školama pronašlo je jasnu povezanost između temperature učionice i uspješnosti izvedbe zadataka: najbolji rezultati zabilježeni su kada su učenici osjećali blagu svježinu, dok su i previsoke i preniske temperature narušavale koncentraciju i izvedbu.

S arhitektonske strane, odgovor uključuje orijentaciju zgrade prema suncu, vanjska sjenila, stabla i nadstrešnice koje sprječavaju izravno zagrijavanje fasade, kvalitetnu izolaciju te mogućnost pasivnog hlađenja kroz provjetravanje umjesto isključivo klimatizacijom. Ovdje se otvara i šire, gotovo urbanističko pitanje: kako bi škola projektirana za hrvatsku klimu 2050. godine trebala izgledati? Odgovor vjerojatno neće biti samo “više klima uređaja”, nego promišljena kombinacija sjene, prozračivanja i materijala koji sporije akumuliraju toplinu.

Dobra akustika znači da dijete ne mora trošiti energiju samo da bi čulo nastavnika

Akustika nije samo pitanje vanjske buke prometa. Problem u učionici mogu stvarati i hodnici, susjedne prostorije, ventilacijski sustavi, razgovor drugih učenika, pomicanje stolaca, pa čak i tvrde površine koje reflektiraju zvuk umjesto da ga upijaju.

Poseban problem predstavlja vrijeme odjeka. Ako prostor ima mnogo tvrdih, glatkih površina, govor se odbija od zidova i stropa te postaje manje razumljiv, čak i kad nema izravne buke. Pregled istraživanja o akustici u učionicama pokazuje da je ovaj problem posebno izražen kod mlađe djece, koja tek razvijaju sposobnost izdvajanja govora iz pozadinske buke. Za njih razumljivost predavanja u lošoj akustici zahtijeva dodatan mentalni napor, energiju koju bi inače trošili na samo učenje.

Arhitektonska rješenja uključuju akustičke stropove i apsorbirajuće zidne obloge, odgovarajuće podne obloge koje ne pojačavaju odjek, kvalitetnu izolaciju prema susjednim prostorima te promišljen raspored prostorija unutar zgrade.

Ima li veze ono što dijete vidi kroz prozor?

Ovo je možda i najneočekivaniji dio priče, jer izravno povezuje arhitekturu s krajobraznom arhitekturom i vrtom. Istraživanje provedeno među 785 djece u dobi od osam do jedanaest godina proučavalo je povezanost između prirodnosti pogleda iz učionice, stresa i pažnje učenika.

Rezultati pokazuju da je prirodniji pogled, primjerice na drveće ili zelenu površinu, bio povezan s manjim percipiranim stresom i većom samoprocijenjenom pažnjom učenika. Zanimljivo, istraživanje nije pronašlo izravnu povezanost s boljim rezultatom standardiziranog testa koncentracije, što je odličan primjer da nalazi u ovom području rijetko budu crno-bijeli.

Poruka je jednostavna: stablo pred prozorom neće samo od sebe povećati ocjenu iz matematike, ali kontakt s prirodom može biti dio kvalitetnijeg i ugodnijeg školskog okruženja. To otvara prostor za razgovor o školskim dvorištima, sadnji stabala, zelenim površinama i načinu na koji se interijer škole povezuje s eksterijerom, temi koja je bliska svakome tko se bavi uređenjem vrta i okoliša doma.

Šarena učionica nije nužno bolja učionica

Dječje prostore često automatski zamišljamo pune boja, crteža, postera, slova i brojeva. No HEAD istraživanje pokazuje da je kod vizualne stimulacije ključna ravnoteža. Premalo poticaja stvara monoton, nezanimljiv prostor, dok pretjerana vizualna složenost također nije nužno poželjna, jer može ometati koncentraciju umjesto da je potiče.

Formula, dakle, nije “više boje jednako bolje učenje”, nego promišljena količina boje i vizualnih elemenata. U praksi to znači jedan naglašeni zid umjesto pet, jasno definirane zone unutar prostora, kontroliranu paletu boja te posebno predviđena mjesta za izlaganje dječjih radova, umjesto da se oni lijepe posvuda gdje ima slobodnog prostora.

Mora li učionica uvijek izgledati kao redovi klupa okrenuti prema ploči?

Klasična učionica projektirana je oko jednog dominantnog modela: nastavnik, ploča, učenici okrenuti prema naprijed. Današnja nastava, međutim, uključuje puno više od frontalnog predavanja: individualni rad, rad u paru, grupne projekte, prezentacije i rasprave. Jedan fiksni raspored teško može biti optimalan za sve te aktivnosti.

Ovdje na scenu stupa koncept fleksibilne učionice, s pomičnim stolovima, namještajem koji se lako reorganizira, različitim zonama za samostalan rad i suradnju te mogućnošću brze promjene rasporeda. Istraživanje objavljeno u znanstvenom časopisu pokazalo je da učenici u fleksibilnim učionicama provode značajno više vremena surađujući, komunicirajući s vršnjacima i aktivno sudjelujući u nastavi, u odnosu na tradicionalno uređene učionice. Važno je pritom naglasiti da fleksibilna učionica nije automatski bolja učionica, nego prostor koji može podržati različite načine rada, ako ga nastavnik zna iskoristiti.

Kako onda izgleda učionica koja stvara dobre uvjete za učenje?

Prema istraživanjima koja smo predstavili, kvalitetna učionica trebala bi težiti sljedećem: dovoljnoj količini kontroliranog dnevnog svjetla, kvalitetnoj izmjeni zraka, ugodnim toplinskim uvjetima, dobroj razumljivosti govora i kontroli buke, uravnoteženoj vizualnoj stimulaciji, fleksibilnosti prostora te kontaktu s prirodom gdje je god to moguće ostvariti.

U obrazovnom smislu važno je naglasiti da prostor najbolje djeluje kada je povezan s kvalitetnom pedagogijom: fleksibilna učionica vrijedi onoliko koliko nastavnik zna njezine mogućnosti pretvoriti u smislen individualni, grupni i suradnički rad. Dobra arhitektura stoga nije zamjena za dobrog nastavnika, ali dobrom nastavniku može omogućiti da kvalitetnije radi, a djetetu da lakše iskoristi vlastite sposobnosti., zaključio je Vojvodić

Uz sve to, vrijedi jedna važna ograda: arhitektura sama po sebi neće stvoriti dobrog učenika. Ne treba iz istraživanja izvući zaključak da ćemo boljim prozorima ili zelenim pogledom automatski dobiti bolje ocjene. Na obrazovne rezultate utječe ogroman broj faktora, od nastavnika i obitelji do individualnih sposobnosti i socioekonomskih okolnosti. Ono što arhitektura određuje jesu fizički uvjeti u kojima se učenje svakodnevno odvija, a ti uvjeti nisu nevažni samo zato što nisu jedini.

Kako stvoriti poticajan prostor za učenje u vlastitom domu

Sve ovo nije primjenjivo samo na škole. Isti principi, svjetlo, zrak, temperatura, buka, pogled i fleksibilnost, jednako vrijede i za kutak u kojem dijete kod kuće piše zadaću.

Kod svjetla je pravilo slično kao i u učionici: dovoljno prirodnog svjetla, ali bez izravnog odsjaja na ploči stola. Radni stol najbolje je postaviti tako da svjetlo dopire s lijeve strane za dešnjake, odnosno s desne za ljevake, a nikako da dijete sjedi leđima okrenuto prozoru ili vratima. Za sate kad prirodnog svjetla nema dovoljno, kvalitetna stolna svjetiljka postaje obavezna stavka, jer loše osvjetljenje tijekom pisanja zadaće opterećuje vid jednako kao i u učionici.

Zrak je element koji se kod kuće najlakše zanemari. Soba u kojoj dijete uči nekoliko sati zaredom treba se redovito prozračivati, idealno svakih sat vremena na nekoliko minuta, umjesto da prozor ostane zatvoren cijelo poslijepodne. Isto vrijedi i za temperaturu: pretopla soba jednako umara kao i pretopla učionica, pa je ugodnija blaža svježina nego zagušljiva toplina.

Buka je kod kuće specifičan izazov, jer dolazi iz drugih izvora, televizora u susjednoj sobi, kućanskih aparata, prometa s ulice. Tihi kutak za učenje, odvojen od glavnog žamora kućanstva, ovdje igra istu ulogu kao dobra akustika u školskoj učionici.

Pogled kroz prozor, iznenađujuće, ni kod kuće nije nevažan detalj. Ako je moguće, radni stol vrijedi postaviti tako da dijete povremeno može pogledati prema van, na zelenilo ili barem otvoren prostor, umjesto isključivo u zid. Za obitelji koje uređuju ili planiraju vrt, ovo je dodatan razlog da razmisle o pogledu iz kuće prema van, a ne samo o izgledu vrta izvana.

Ergonomija stola i stolice

Ergonomija stola i stolice nije kozmetički detalj. Ploha radnog stola trebala bi biti otprilike pet do osam centimetara iznad djetetovih laktova dok sjedi, što za dijete visine oko 130 centimetara znači stol visok otprilike 58 do 60 centimetara. Kako dijete raste, mijenja se i potrebna visina, pa je praktično birati namještaj koji prati te promjene umjesto da se svake godine kupuje novi stol.

Prostor za učenje koji raste zajedno s djetetom

Konačno, prostor za učenje kod kuće ne mora biti statičan i identičan tijekom cijelog školovanja. Baš kao što fleksibilna učionica bolje podržava različite načine rada, tako i kutak za učenje treba rasti zajedno s djetetom, od jednostavnog stola za osnovnoškolca do organiziranijeg radnog mjesta za tinejdžera kojemu treba više prostora za knjige, računalo i mir za samostalan rad.

Škola nije samo zgrada u kojoj se održava nastava

Kada govorimo o kvaliteti škole, uglavnom govorimo o nastavnom programu, nastavnicima i rezultatima učenika. Arhitekturu promatramo kao nešto što dolazi poslije, gotovo kao kulisu.

Ipak, dijete u toj arhitekturi provodi stotine sati godišnje. Svjetlo koje ulazi kroz prozor, zrak koji udiše, temperatura prostorije, buka koju mora ignorirati i pogled koji vidi kada digne glavu iz knjige, sve je to dio njegova svakodnevnog iskustva škole. Zato dobro projektirana škola nije samo lijepa zgrada. Ona može biti jedan od preduvjeta za stvaranje kvalitetnog prostora za učenje, i to je razlog više da arhitekturi škola, a i kutku za učenje kod kuće, posvetimo malo više pažnje nego što to obično činimo.

Autor teksta: Hana Hanak

Nekada su gradske ulice bile mjesto susreta, dječje igre i razgovora sa susjedima. Danas su mnoge pretvorene u prometne koridore kroz koje automobili prolaze bez zaustavljanja.

Život bez automobila u gradu? Sve više europskih metropola ide u tom smjeru

Iako se često govori o buci, zagađenju i gužvama, znanstvena istraživanja pokazuju nešto manje očito: promet ne mijenja samo zvuk i izgled ulice, nego i to koliko poznajemo svoje susjede i kakvu kvalitetu života u gradu zapravo imamo.

Kvaliteta života u gradu ne ovisi samo o stanu ili kući

Kad ljudi razmišljaju o kvaliteti stanovanja, prvo pomisle na kvadraturu, raspored soba ili pogled s prozora. No kvaliteta života u gradu jednako se gradi i izvan stana, u samoj ulici. Ono što određuje hoće li se netko na toj ulici zaustaviti, porazgovarati sa susjedom ili pustiti dijete da se igra vani, gotovo uvijek se svodi na jednu stvar: koliko je ta ulica prometna.

Znanstvenici su usporedili tri gotovo identične ulice, rezultati su bili iznenađujući

Krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća, urbanistički profesor Donald Appleyard sa Sveučilišta Berkeley proveo je istraživanje koje je postalo jedno od najcitiranijih u povijesti urbanizma. Odabrao je tri stambene ulice u San Franciscu, gotovo identične po izgledu, tipu zgrada i socijalnom sastavu stanovnika. Jedina značajna razlika među njima bila je količina prometa: mirnom ulicom dnevno je prolazilo oko 2.000 vozila, srednje prometnom oko 8.000, a najprometnijom čak 16.000 vozila dnevno.

Stanovnici mirne ulice imali su gotovo tri puta više prijatelja od stanovnika najprometnije ulice

Appleyard je stanovnike sve tri ulice pitao koliko poznaju svoje susjede, gdje se druže i koji dio ulice smatraju “svojim” prostorom. Rezultati su bili jasni. Stanovnici mirne ulice imali su prosječno tri puta više prijatelja i dvostruko više poznanika među susjedima nego stanovnici najprometnije ulice. Prostor koji su smatrali svojim teritorijem, mjesto gdje se osjećaju odgovornima i povezanima, drastično se smanjivao kako je promet rastao. Budući da su sve tri ulice bile arhitektonski i socijalno vrlo slične, promet je ostao gotovo jedina velika razlika koja je mogla objasniti tako izražen jaz u društvenom životu.

Kako promet mijenja društveni život?

Objašnjenje leži dijelom u fizici, a dijelom u psihologiji ulice. Buka automobila otežava razgovor u prolazu, a brzina vozila stvara osjećaj nesigurnosti koji ljude tjera dalje od ruba pločnika, pa i dalje jednih od drugih.

Na prometnijoj ulici ljudi rjeđe zastaju, jer sama ulica ne poziva na zadržavanje, pa spontani razgovor sa susjedom koji izlazi iz kuće u istom trenutku postaje rjeđi. Roditelji na takvim ulicama znatno rjeđe puštaju djecu da se igraju vani bez nadzora, iz razumljivog straha za njihovu sigurnost, čime nestaje jedan od tradicionalnih načina na koji su se susjedi upoznavali. Kad ulica ne nudi mjesto za sjedenje, sjenu ili tišinu, ljudi je jednostavno prolaze umjesto da je koriste kao prostor za boravak, a manje vremena provedenog na otvorenom s vremenom znači i manje povjerenja među susjedima koji se rijetko viđaju.

Novija istraživanja potvrđuju iste zaključke

Appleyardovo istraživanje moglo bi se odbaciti kao zastarjelo, izvedeno prije više od pola stoljeća u jednom američkom gradu. No 2008. godine istraživač Joshua Hart sa Sveučilišta West of England ponovio je gotovo identičnu metodologiju u sjevernom Bristolu. Ponovno je odabrao tri ulice sličnog karaktera, koje su se razlikovale prvenstveno po količini prometa, i intervjuirao šezdeset kućanstava o njihovim prijateljstvima, poznanstvima i osjećaju pripadnosti ulici. Zaključci su bili gotovo identični Appleyardovima: broj prijatelja i poznanika opadao je s porastom prometa, a isto je vrijedilo i za osjećaj “domaćeg teritorija” koji su stanovnici pripisivali svojoj ulici.

Zanimljiv podatak:
Stanovnici najprometnije bristolske ulice imali su manje od četvrtine broja lokalnih prijatelja u odnosu na stanovnike najmirnije ulice u istom istraživanju.

Dva istraživanja, provedena na dva kontinenta i u razmaku od gotovo četrdeset godina, došla su do istog zaključka. To više nije rubna opservacija, nego dovoljno čvrst dokaz da su gradovi diljem svijeta počeli mijenjati način na koji planiraju ulice, upravo s ciljem da vrate ono što je promet oduzeo.

Gradovi koji su pokušali riješiti taj problem

Nekoliko europskih gradova posljednjih je godina sustavno smanjilo prostor namijenjen automobilima u korist ljudi, izravno primjenjujući ono što su Appleyard i Hart izmjerili.

Barcelona je najpoznatiji primjer kroz koncept superblokova, gdje se nekoliko stambenih blokova objedinjuje u zonu s ograničenim tranzitnim prometom, a oslobođeni prostor pretvara u pješačke površine, klupe i zelenilo, upravo one elemente koji su na mirnoj ulici u San Franciscu i Bristolu bili povezani s više prijateljstava. Superblokovi su Barceloni donijeli manje automobila, manje buke i više prostora za ljude, a model se danas kopira diljem Europe upravo zato što je dokazano djelotvoran.

Kopenhagen desetljećima ulaže u biciklističku infrastrukturu i prostor za pješake, dok Pariz pod gradonačelnicom Anne Hidalgo aktivno smanjuje prostor za automobile kroz koncept grada od petnaest minuta. I Utrecht u Nizozemskoj sustavno daje prioritet pješacima i biciklistima nad automobilskim prometom u planiranju ulica. Svaki od ovih poteza, na svoj način, cilja isto: manje tranzitnog prometa znači više prostora u kojem se ljudi zadržavaju, razgovaraju i upoznaju.

Vidi li se isti problem i u Hrvatskoj?

Hrvatski gradovi, a osobito Zagreb, i dalje se suočavaju s nedostatkom parkinga, prometnim gužvama i nedovoljno razvijenom biciklističkom infrastrukturom, uz istovremeni rast broja automobila. Pomaci ipak postoje: Gornji grad i dio Donjeg grada postupno razvijaju pješačke zone, a projekt obnove Cvjetnog trga i okolnih ulica pokazuje da postoji apetit za drugačijim gradskim prostorom, prostorom u kojem se, prema istoj logici koju su izmjerili Appleyard i Hart, susjedi ponovno zadržavaju i upoznaju umjesto da samo prolaze. Ono što nedostaje jest dugoročna strategija koja bi te pojedinačne poteze povezala u smislen sustav, a ne ostavila ih kao izolirane iznimke unutar inače prometom dominiranog grada.

Treba li automobile u potpunosti isključiti iz gradova?

Automobili su važan dio svakodnevnog života, a ovaj tekst ne zaključuje da bi ih trebalo u potpunosti isključiti iz gradova. No dva neovisna istraživanja, provedena u različitim gradovima i desetljećima razmaka, pokazuju isto: što je ulica prometnija, manje su ljudi na njoj skloni upoznavati susjede, zadržavati se i graditi zajednicu. Barcelona, Kopenhagen, Pariz i Utrecht na različite načine pokušavaju vratiti taj izgubljeni prostor, a pitanje je samo hoće li i hrvatski gradovi krenuti istim putem prije nego kasnije.

Način na koji planiramo ulice određuje puno više od toga koliko ćemo brzo stići od točke A do točke B. Određuje koliko ćemo vremena provoditi na otvorenom, koliko ćemo poznavati svoje susjede i koliko će naš kvart biti mjesto života, a ne samo prolaza.