Povežimo se

Arhitektura i dizajn

Nekadašnje crkve kao životni prostori, teretane ili kafići

Otkrijte kako izgleda život u prenamijenjenim sakralnim objektima

crkve kao životni prostori

U vremenu kada se traže kreativna i održiva rješenja za prenamjenu napuštenih prostora, nekadašnje crkve sve češće dobivaju novu funkciju – postaju domovi, teretane, knjižnice, pa čak i umjetničke galerije. Crkve kao životni prostor nisu za svakoga, ali svakako privlače one koji žele dom s karakterom, poviješću i nesvakidašnjim arhitektonskim doživljajem.

Visoki svodovi, vitraji, impresivne fasade i sakralna tišina transformiraju se u stambene jedinice koje odišu posebnošću. Ovi prostori često nude prozračnost, obilje svjetla i atmosferu koja se teško može replicirati u suvremenim zgradama.

Renesansna crkva pretvorena u topli dom

Crkve kao životni prostori – inspiracija i izazovi

Prenamijeniti crkvu znači suočiti se s nizom izazova – od tehničkih do estetskih. Potrebno je pažljivo riješiti pitanje grijanja i termoizolacije, često kroz ugradnju podnog grijanja i energetski učinkovitih sustava. Istovremeno, važno je zadržati što više autentičnih elemenata: vitraja, svodova, kamena, drvenih konstrukcija.

Obnova Zagreba nakon potresa: Suradnja s Austrijom kao put prema održivoj baštini

Upravo ta kombinacija starog i novog daje ovim prostorima jedinstvenu atmosferu. Oni više nisu samo mjesta bivše sakralne funkcije – oni su sada tople, prostrane oaze suvremenog života, koje poštuju povijest, ali nude udobnost današnjice.

Crkva u teretani, ili teretana u crkvi?

Prenamjena crkava u različite namjene nije novi trend, ali u posljednjih desetak godina postaje sve popularniji – pogotovo u urbanim sredinama gdje je sve manje prostora, a sve više interesa za očuvanje kulturne baštine.

Optimizacija životnog prostora u Nizozemskoj uobičajena je praksa. Crkve ćete pronaći posvuda, čak i u najmanjim selima. Ipak, mlađe generacije danas su većinom agnostičke. No crkve su i dalje tu – uglavnom neiskorištene.

Rješenje? Prenamjena. U hotele, teretane, pa čak i noćne klubove.

Fontevraud L’Hôtel, Anjou, Francuska

Kraljevska opatija Fontevraud, lokalitet pod zaštitom UNESCO-a, kroz povijest je imala brojne funkcije. Osnovana 1101. godine, stoljećima je bila središte poznate monaške zajednice. Godine 1804. Napoleon ju je pretvorio u jedan od najzloglasnijih zatvora u Francuskoj.

U 2013. godini, djelomično zahvaljujući ulaganju od 16 milijuna eura iz regije Pays de la Loire, opatija se ponovno transformirala – ovaj put u dizajnerski hotel s 54 sobe. Dizajneri Patrick Jouin i Sanjit Manku pažljivo su redizajnirali interijere samostana Saint-Lazare kako bi stvorili iznimno moderan hotelski prostor.

Povede li vas put u Belgiju, popijte pivu u crkvi!

Belgijski pivski bar Olivier Utrecht smješten je u nekadašnjoj skrivenoj crkvi Maria Minor, na adresi Achter Clarenburg. Mnogi elementi schuilkerka iz 1860. godine sačuvani su, poput oltara, svodova i orgulja, što ovo mjesto čini posebnim u Utrechtu.

Crkve s novom svrhom

U svijetu u kojem se sve više cijeni održivost i identitet prostora, prenamjena napuštenih crkava u funkcionalne prostore ima višestruku vrijednost. Ne samo da se time produžuje život građevinama koje bi možda propale, već se stvaraju prostori koji obogaćuju zajednicu – bilo kao domovi, teretane, knjižnice ili kulturni centri.

Bez obzira na namjenu, crkve u novom ruhu ostaju arhitektonski dragulji koji podsjećaju da svaki prostor – ako mu damo novu priliku – može ponovno živjeti.

naslovna fotografija: THE WALLSTREET JOURNAL

Kliknite kako biste komentirali

You must be logged in to post a comment Login

Ostavi komentar

Arhitekti i arhitektonski projekti

Najveći projekt hrvatskog turizma htio je zapravo samo jedno: da izgleda kao da je oduvijek tu

Na mjestu hotela koji je još sedamdesetih bio simbol porečkog turizma nastao je potpuno novi resort vrijedan više od 200 milijuna eura — najveći pojedinačni projekt hrvatskog turizma. No njegova se priča ne vrti oko soba. Pical je od početka zamišljen kao novi dio grada. U završnom prilogu ove epizode emisije Dom na kvadrat gledamo kako se to uopće postiže.

Postoji jedan naizgled proturječan cilj koji su si zadali svi koji su radili na novom Picalu: napraviti nešto golemo i posve novo, a da djeluje kao da je tu oduvijek. Zvuči kao nemoguća zadaća — i, kako ćemo vidjeti, dobar dio tog dojma doslovno je konstruiran. Ali upravo ta ambicija razlikuje zgradu koja samo stoji u nekom mjestu od one koja mu stvarno pripada.

Otvoren u proljeće 2026., resort broji 514 soba i apartmana raspoređenih u nekoliko cjelina — Pical Hotel, obiteljski hotel, ekskluzivne suite s V Level uslugom i Beach House — a smješten je na zelenom poluotoku, tek desetak minuta šetnje od povijesne jezgre Poreča.

Priča koja ne počinje 2026., nego mnogo ranije

Da bi se razumio novi Pical, treba se vratiti unatrag. Kako podsjeća povjesničarka umjetnosti dr. sc. Jerka Ziherl, sedamdesetih godina uz obalu dolazi do pravog buma hotelske arhitekture, a jedan od najboljih primjera bio je stari hotel Pical arhitekta Julija De Luquea — nagrađen upravo zato što je cijeli sklop bio savršeno uklopljen u prirodni ambijent. Isti je arhitekt potpisao i porečki Neptun, koji je svojedobno u Brazilu dobio svjetsku nagradu za najbolji ugostiteljski objekt unutar stare gradske jezgre.

Taj kontinuitet nije slučajan ni sentimentalan detalj. Čak i ime odaje pripadnost mjestu: Pical dolazi od stare željezničke stanice Pical, nekadašnje završne postaje slavne Parenzane. Novi hotel je neusporedivo veći i složeniji od prethodnika, ali temeljna ideja — da arhitektura pripada mjestu — ostala je ista.

Poreč u detaljima, a ne u kulisama

Najzanimljivije je što se Poreč u interijeru ne pojavljuje kao scenografija, nego kroz sitnice koje ćete primijetiti tek ako obratite pažnju. Veliki ulaz, objašnjava arhitekt Robert Dragogna, podsjeća na Dekuman, glavnu ulicu staroga grada. Zlatne ploče na stropu jednog restorana prizivaju mozaike Eufrazijeve bazilike, porečkog UNESCO-ova bisera. A Parenzana — vijugava uskotračna pruga koja je od 1903. spajala Poreč i Trst — postala je glavna nit koja povezuje cijeli resort.

Ta se nit provlači posvuda, potvrđuje Dražen Mofardin, direktor hotela Pical: od restorana Parenzana, preko slastičarnice Atelje 33 (nazvane po 33 mjesta kroz koja je pruga nekad prolazila), do promenade ispod hotela u koju su ugrađene tračnice kao tihi omaž nekadašnjoj željeznici. To je onaj tip detalja koji na prvi pogled ne registrirate, ali zbog kojeg vam mjesto djeluje autentično.

Jedna priča, mnogo kutaka

Povezati hotel s mjestom bio je tek pola posla. Drugi je bio gotovo suprotan: kako resort ovih dimenzija razlomiti na manje cjeline, a da sve zajedno i dalje djeluje kao jedna priča. Dragogna to zove fil rouge — crvena nit zbog koje se svugdje osjećate u istoj atmosferi, ali svaki kutak ima svoju specifičnost, bilo kroz naglašenu stolicu, drugačiji materijal ili oblogu. Cilj je da se gost, krećući se hotelom, cijelo vrijeme osjeća kao da istražuje nešto novo. Priznajmo, to je puno pametnije od varijante u kojoj svi hodnici izgledaju jednako i nakon dva dana više ne znate gdje vam je soba.

Okoliš koji se pretvara da je oduvijek tu

Iza osjećaja lakoće krije se projekt goleme složenosti, koji je trajao godinama — a stanku tijekom pandemije iskoristili su, kaže viši voditelj projekata Tomislav Poljuh, da hotel učine energetski učinkovitijim: promijenjen je sustav grijanja i hlađenja, uvedene dizalice topline voda-voda i solarni kolektori na krovu, pa hotel danas koristi stopostotno energiju iz obnovljivih izvora.

Održivost su, međutim, htjeli i vidljivom. Posađeno je više od 37 tisuća biljaka, dio zelenila preselio se na fasade, a za navodnjavanje se koriste podzemna i prikupljena oborinska voda. Najviše govori Dragognina anegdota: veliki dio okoliša konstruiran je naknadno, a golemi borovi sađeni su dizalicama — sve s ciljem, kako je tražio projektant okoliša, da se dobije dojam da je hotel oduvijek tu i da je zelenilo oko njega jednostavno oduvijek postojalo.

„Otvoreni resort”: pripadati gradu, a ne se ograditi od njega

Pripadnost Poreču ne završava na krajoliku. Pical je zamišljen kao otvoreni resort — otvoren lokalnoj zajednici, s trgovinama, restoranima, barovima, plažama i sportskom infrastrukturom. Mofardin izdvaja vanjski bazen od 50 metara koji, uz goste, koriste i građani i sportaši Poreča, te unutarnji poluolimpijski bazen od 25 metara u kojem treniraju lokalna djeca i klubovi. Uz to, hotel zapošljava domaće stručnjake, surađuje s lokalnim proizvođačima i posluje cijelu godinu — što gradu donosi život i izvan ljetnih mjeseci. To je onaj dio „luksuza” koji se ne vidi na cjeniku, a mjestu znači najviše.

Najbolje od tri zemlje na jednom tanjuru

Lokalno i međunarodno ovdje nisu suprotnosti. Svaki svjetski koncept, objašnjava Lea Sošić, direktorica razvoja proizvoda i hotelskih brendova, dolazi kroz prizmu Poreča, Istre i Hrvatske. I opet — Parenzana: pruga koja je spajala tri zemlje postala je ideja da se gostu ponudi najbolje što Hrvatska, Italija i Slovenija nude. Na vinskim kartama najbolja su vina iz sve tri zemlje, u ponudi tartufi i vrhunske slastice, a gastronomiju dodatno oplemenjuje michelinski koncept iz Trsta — restoran Harry’s Piccolo Poreč, iza kojeg stoji dvojac s dvije Michelinove zvjezdice, Matteo Metullio i Davide De Pra.

Hotel koji je usput i galerija

Veza starog i novog Picala najsnažnija je, možda, u umjetnosti. Hotelska kuća desetljećima je gradila vlastitu zbirku, pa su u novom hotelu djela iz starog fundusa dobila društvo radova suvremenih autora. Ziherl objašnjava da je hotel osmišljen i kao svojevrsni galerijski prostor s tematskim sklopovima — gost se, hodajući, izravno susreće sa suvremenom umjetnošću, ali i s kontinuitetom slikarske kolonije Riviera. Među autorima je i Porečanin Alex Knapić, čija skulptura nosi motiv grada — mozaik: velika crna kocka od mnoštva sitnih fragmenata, s detaljima u bronci koji, kaže, simboliziraju vječnost, nasljeđe i trajanje kroz vrijeme.

Da Pical i Poreč ne žive samo ljeti

Trajanje kroz vrijeme dobra je metafora i za jedan od najvažnijih ciljeva projekta — da hotel i grad budu živi tijekom cijele godine. Tu pomaže Event centar, koji je, ističe Denis Prevolšek, direktor operacija i razvoja brenda, najveći kongresni centar u Istri: oko 2.200 kvadrata i kapacitet do 1.200 sudionika, snažan poticaj produljenju sezone. A kad kongresa nema, prostor mijenja funkciju i ljeti postaje Playland — mjesto nestrukturirane igre za djecu i obitelji.

Prostor postaje mjesto tek kad nas dirne

Na kraju, sve se svodi na jednu rečenicu arhitekta Roberta Dragogne: hotelski biznis bez emocija jednostavno ne postoji. Prostor postaje mjesto tek kad u nama nešto izazove — a upravo je to nevidljiva nit koja povezuje sve pojedinačne priče ove epizode, od okoliša i izolacije do rasvjete, wellnessa i, na kraju, dobrog sna. Jer luksuz koji pamtimo rijetko je ono najskuplje; puno češće je to osjećaj da smo negdje stvarno bili — i da bismo se rado vratili.

Dobro je znati:

  • Gdje: Pical Resort (Valamar Collection), poluotok kraj stare jezgre Poreča (~10 min hoda); otvoren u proljeće 2026.
  • Razmjer: investicija veća od 200 milijuna eura i 514 soba i apartmana — najveći projekt hrvatskog turizma.
  • Vodeća tema: Parenzana, pruga koja je spajala Poreč i Trst (i tri zemlje).
  • Održivost: 100 % obnovljiva energija, dizalice topline, solarni kolektori, 37.000+ biljaka.
  • Za zajednicu: otvoreni resort s bazenima (50 m i 25 m) koje koriste i građani, uz cjelogodišnje poslovanje.
  • Sadržaj: prvi ESPA wellness u Hrvatskoj, michelinska gastronomija (Harry’s Piccolo) i najveći kongresni centar u Istri.
Nastavite čitati

Arhitekti i arhitektonski projekti

Kultni dubrovački hotel ponovno je otvoren – zavirite u obnovljenu Villu Argentinu

Pogledajte kako je 3LHD povezao povijesne vile, suvremeni hotel i mediteranske vrtove

Villa Argentina, foto: Jure Živković

Nakon višegodišnje rekonstrukcije, jedan od najprepoznatljivijih dubrovačkih hotela ponovno je otvorio svoja vrata. Villa Argentina, smještena na Pločama s pogledom na Stari grad i otok Lokrum, obnovljena je prema projektu koji za Jadranske luksuzne hotele potpisuje hrvatski arhitektonski ured 3LHD.

3LHD: Kako je nastao i opstao jedan od najistaknutijih arhitektonskih ureda u Hrvatskoj

Obnova je obuhvatila povijesne vile, glavnu hotelsku zgradu, interijere i vrtove, a broj soba namjerno je smanjen kako bi se gostima osiguralo više prostora i privatnosti. Rezultat je kompleks koji povezuje dubrovačku graditeljsku baštinu, suvremenu arhitekturu i mediteranski krajolik.

Od privatne rezidencije do poznatog dubrovačkog hotela

Prema podacima arhitektonskog ureda 3LHD, zgrada je izvorno sagrađena 1920. godine kao privatna rezidencija, a tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća pretvorena je u luksuzni hotel. Ubrzo je postala jedno od najprestižnijih turističkih odredišta na Jadranu.

Kompleks se tijekom desetljeća širio. Šezdesetih mu se pridružila Villa Sheherezade, a kasnije Villa Orsula i Villa Glavić.

Danas kompleks obuhvaća pet objekata: Villu Argentinu, glavnu hotelsku zgradu, Villu Orsulu, Villu Glavić i garažnu zgradu. Rekonstrukcijom su obuhvaćene Villa Argentina, glavna hotelska zgrada i Villa Orsula.

Radovi su službeno počeli 25. listopada 2023. godine. Projekt je nadahnut kulturnom i povijesnom baštinom Dubrovnika, arhitektonskim vrijednostima postojećih objekata te prirodnim obilježjima jadranske obale.

Rekonstrukcija Ville Argentine povezuje staro i novo

Novi hotelski volumen funkcionira kao spona između povijesnih vila i ostalih dijelova kompleksa. Podijeljen je na dvije cjeline: donji dio uklopljen je u vrtne zidove i prirodni nagib terena, dok gornji dio svojim proporcijama podsjeća na vilu.

Glavni ulaz vodi kroz recepciju smještenu na najvišoj točki kompleksa. Ondje široka staklena stijena uokviruje pogled prema Lokrumu, dubrovačkim zidinama i morskoj obali. Podzemne komunikacije omogućuju nesmetano kretanje između privatnih smještajnih jedinica i zajedničkih hotelskih prostora.

Povijesne strukture pritom nisu tretirane kao kulisa. Izvorni arhitektonski elementi vila restaurirani su, dok su novi dijelovi uklopljeni prateći nagib terena, postojeće vrtove i orijentaciju prema moru.

Posebnu dimenziju projektu daje osobna povezanost glavnog arhitekta s lokacijom. Marko Dabrović odrastao je u susjedstvu Ville Argentine, što je utjecalo na niz odluka tijekom projektiranja.

Dio postojećeg materijala također je ponovno upotrijebljen. Kamen pronađen tijekom građevinskih radova iskorišten je na donjim terasama i drugim uređenim vanjskim površinama, čime su novi dijelovi kompleksa povezani s dubrovačkim kamenim krajolikom.

Interijer kao dijalog povijesti i sadašnjosti

Interijer je oblikovan kao dijalog između povijesnih vila i suvremenog hotela. Slojevi dubrovačke povijesti reinterpretirani su kroz kamen, keramiku i drvo, dok izraženiji akcenti i razigrane boje prizivaju slobodniji duh sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Prirodni materijali ne pojavljuju se samo kao dekorativni dodatak. Njihova je uloga povezati interijer s lokalnom graditeljskom tradicijom i krajolikom koji se vidi kroz velike staklene površine i s terasa.

Dekorativni elementi i tekstil razvijeni su u suradnji s milanskim Dimore Studiom, poznatim po slojevitim interijerima, izraženim kombinacijama boja i suvremenoj interpretaciji povijesnih stilova.

Važan dio identiteta hotela ostala je i njegova umjetnička baština. Tijekom rekonstrukcije restauriran je veliki mozaik „Dubrovačke varijacije” dubrovačkog slikara Ive Dulčića, koji je uklopljen u novi prostor wellnessa i unutarnjeg bazena.

Na taj je način umjetničko djelo sačuvano, ali je dobilo novu ulogu u svakodnevnom korištenju hotela.

Manje soba za više prostora i privatnosti

Jedna od najvažnijih odluka odnosila se na smještajni kapacitet. Umjesto zadržavanja prijašnjih 131 sobe, Villa Argentina sada ima 96 soba i apartmana.

Smanjenjem broja jedinica stvoreni su prostraniji smještaji, veći balkoni i više privatnosti. Susjedna Villa Orsula zadržala je zaseban i intimniji karakter te raspolaže s 13 individualno oblikovanih soba i apartmana. Dvije nekretnine zajedno tako nude ukupno 109 smještajnih jedinica.

Zelena terasa povezuje hotel, Villu Orsulu, restoran i vanjski bazen na istoj razini, dok nova dizala omogućuju jednostavniji pristup plaži. Vrtovi i kamene staze povezuju restorane, bazene, wellness i obalni dio kompleksa.

Posebna pažnja posvećena je krajobraznom uređenju. U vrtove je uključeno približno 14.000 mediteranskih biljaka, među kojima su gorka naranča, bugenvilija, lavanda, ružmarin i kadulja. Biljke omekšavaju arhitekturu i pomažu povezati nove volumene s povijesnim vrtovima i jadranskim okolišem.

Villa Argentina vraća se na međunarodnu hotelsku scenu

Projekt se prostire na ukupno 10.520 četvornih metara, prema podacima arhitektonskog ureda 3LHD. Uz smještajne jedinice, obuhvaća restorane, terase, uređene vrtove, unutarnji i vanjski bazen, wellness te izravan pristup približno 60 metara dugom obalnom prostoru.

Nakon rekonstrukcije Villa Argentina pridružila se kolekciji The Leading Hotels of the World, koja okuplja više od 400 neovisnih luksuznih hotela diljem svijeta.

Villa Argentina i Villa Orsula gostima su ponovno otvorene 1. kolovoza 2026. godine. Obnovljeni kompleks pritom ne pokušava izbrisati vlastitu prošlost, nego povijesne slojeve koristi kao polazište za suvremenu arhitekturu, interijer i novi odnos prema dubrovačkom krajoliku.

Fotografije: Jure Živković

Nastavite čitati

Pratite nas na drušvenim mrežama