Arhitektura i dizajn
Mogu li se energetski obnoviti građevine pod zaštitom
Nepokretna kulturna baština s utvrđenim svojstvom kulturnog dobra čine pojedinačne građevine koje imaju izrazit povijesni, umjetnički, znanstveni, društveni ili tehnički značaj. Zašto su neke građevine pod konzervatorskom zaštitom i može li se provoditi energetska obnova, zna arhitekt Dražen Arbutina.
U očuvanju kulturnog i povijesnog naslijeđa jedan od ključnih elemenata je konzervacija građevina, a odluka o formalnoj zaštiti građevine donosi se na temelju parametara koje definira zajednica.
Subjektivna kategorija
“Vrijednosti određenog primjera koji, recimo arhitekture koji uvrstimo u baštinu, ili u nešto što će biti formalno u zakonu tretirano kao državno dobro je zapravo kategorija koja na prvi pogled je subjektivna. Subjektivna je zbog toga što ne možete donijeti numeričke parametre kojima bi odredili da li nešto pripada toj skupini ili ne, ali se taj subjektivitet pokušava riješiti na način da veliki broj ljudi koji poznaju određenu materiju, sudjeluju u procjeni. Ako se slože oko određenoga suda, uvrštavaju to na određeni popis.”, za Dom na kvadrat rekao je dr. sc. Dražen Arbutina dipl. ing. arh.
Formalna zaštita
Formalna zaštita dijeli se u dvije kategorije – zaštićeno kulturno dobro i preventivno zaštićeno kulturno dobro.
“Kad pojednostavnimo tu kategoriju preventivno zaštićena kulturna dobra, prepoznata je njihova vrijednost, donesen je akt o njihovoj određenoj zaštiti. Ali nisu stvoreni apsolutno svi preduvjeti prije svega ovi stručni da se provede kompletna valorizacija kako bi se zapravo utvrdila prava vrijednost i onda oni i zaštitili. S druge strane imamo zaštićena kulturna dobra, koja se nalazi i na posebnoj listi koju dakle vodi Ministarstvo kulture i medija. Onda imate zapravo ta kulturna dobra na listi kulturnih dobara, koja onda imaju i specijalan status. Taj status uključuje obazriv odnos prema baštini. Kad to govorimo, dakle, ta zaštita zapravo uključuje vrlo pažljiv i specifičan odnos svih u tom procesu i to znači od onih koji su takav akt donijeli, pa do onih koji možda nisu vlasnici, ali samo takav prostor koriste.” kaže Arbutina.
Lista zaštićenih ili preventivno zaštićenih kulturnih dobara predstavlja popis svih onih građevina i lokaliteta koji posjeduju iznimne vrijednosti.
Obaveze konzervatora
Smjernice o postupanju s građevinom pod zaštitom donose konzervatori.
“Obveza konzervatora koji djeluju unutar Ministarstva kulture, unutar konzervatorskih odjela, to jest unutar Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode u gradu Zagrebu, je obveza zapravo da osiguraju da će se obazrivo pristupiti svim zahvatima na bilo kojoj od građevina koja je pod zaštitom. Kad govorim o tome da osiguraju da se obazrivo pristupi, onda to znači da se neće kompromitirati i na drastičan i dramatičan način narušiti one vrijednosti koje su prepoznate zapravo prilikom stavljanja na listu takve građevine.”
Obaveze inžinjera
A problematikom obnove ili bilo kakvog zahvata na zaštićenoj građevini, bave se inženjeri.
“Među njima recimo arhitekti su zapravo ti koji provode i određena istraživanja ili bolje rečeno sintetiziraju istraživanja nekih drugih struka kao što su recimo konzervatori, restauratori. Oni pokušavaju zapravo stvoriti sliku i to cjelovitu sliku o građevini preko konzervatorskih elaborata koji se izrađuju i definirati šta su to najvrjedniji elementi građevine koji se ni na koji način ne smiju kompromitirati, do koje mjere se može i na koji način se može ići u određene intervencije na toj građevini i takvom konzervatorskom elaboratu. Oni te mjere prilažu na provjeru upravo kolegicama i kolegama upravo koji rade u konzervatorskim odjelima.”, objasnio je Dražen.
Dijalog između dvije struke
Upravo između te dvije struke često dolazi do prijepora i nerazumijevanja.
“Kad govorimo o postojećem stanju, onda vrlo često moji kolegice i kolege, pa i građevinski inženjeri posebice ne percipiraju građevni materijal kao jedan od iznimno važnih elemenata u percepciji. Znači tu moramo razdvojiti percepciju od suštine građevine koja je zapravo vrijedna. Dakle, od suštine građevine koja je vrijedna. Materijal je u suštini građevina i zamjena materijala je automatski i zamjena građevine i onda više nemate original.”
Energetska obnova takvih građevina je teška zato što svaki zahvat na njima puno skuplji nego na konvencionalnim građevinama, ali moguća.
“Pitanje energetske obnove i kvantifikacije kvalitete izvršene energetske obnove, nažalost nije kako bih rekao, apsolutno objektivno. Tu su zapravo određeni formalni parametri koji dominiraju svime time. Dakle, vi ste energetski obnovili građevinu ako ste ugradili određeni toplinski sustav, koji je više-manje konvencionalan, jer promatra se ili se u manjoj mjeri promatra na specifičan način ako uključite određene sustave koji onda rješavaju neke druge probleme. S druge strane, u povijesnim građevinama, aplikacija, konvencionalnih sustava ne znači da je apsolutno primjerena.” , zaključio je Dražen Arbutina.
Konzervacija građevina je očuvanje identiteta i dijela naše povijesti za buduće generacije.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Arhitekt hrvatskih korijena Smiljan Radić Clarke dobitnik Pritzkerove nagrade za 2026. godinu
Čileanski arhitekt hrvatskih korijena osvojio je najprestižniju nagradu za arhitekturu zahvaljujući svom jedinstvenom, tihom i eksperimentalnom pristupu prostoru.
Jedno od najuglednijih priznanja u svijetu arhitekture, Pritzkerova nagrada za 2026. godinu, dodijeljena je čileanskom arhitektu Smiljanu Radiću Clarkeu, čime je dodatno potvrđen njegov izniman doprinos suvremenoj arhitekturi i globalnoj kulturnoj sceni.
Radić je 55. laureat ove prestižne nagrade, često nazivane „Nobelovom nagradom za arhitekturu“, a priznanje mu je dodijeljeno za opus koji istražuje granice materijalnosti, prostora i percepcije, te za arhitekturu koja djeluje suptilno, ali snažno na ljudsko iskustvo.
Guatero, 2023. Santiago, Chile, Photo courtesy of Smiljan Radić
Guatero, 2023. Santiago Chile, Photo courtesy of Cristobal Palma
Arhitekt „tihe snage“ i eksperimenta
Žiri je istaknuo kako Radićev rad karakterizira arhitektura koja prihvaća krhkost i nesigurnost, stvarajući prostore koji nisu spektakularni u konvencionalnom smislu, ali snažno rezoniraju s korisnicima. Njegov pristup uključuje eksperimentiranje s različitim materijalima – od betona i kamena do drva i stakla – uz naglašenu povezanost s krajolikom i lokalnim kontekstom. Njegova djela često balansiraju na granici između arhitekture i umjetničke instalacije, čineći svaki projekt jedinstvenim.
Među njegovim najpoznatijim realizacijama ističu se Serpentine Gallery Pavilion u Londonu (2014.), Regionalno kazalište Biobío u Čileu (2018.) te niz eksperimentalnih kuća i instalacija koje brišu granice između prirodnog i izgrađenog prostora.
Serpentine, Gallery Pavillion, 2014. London, Photos courtesy of Iwan Baan
Međunarodno priznanje i čileanska scena
Radić je drugi čileanski arhitekt koji je osvojio Pritzkerovu nagradu, nakon Alejandra Aravene 2016. godine. Ova činjenica potvrđuje snažan međunarodni utjecaj čileanske arhitektonske scene, koja se posljednjih desetljeća profilirala kao jedna od najinovativnijih u svijetu.
Restaurant Mestizo, 2006. Santiago, Chile, Photo courtesy of Gonzalo Puga
Hrvatski korijeni laureata
Priča o Smiljanu Radiću Clarkeu ne može se odvojiti od njegovih korijena. Rođen u Santiagu, odrastao je u obitelji obilježenoj migracijama i miješanjem kultura. Njegov djed s očeve strane stigao je u Čile s otoka Brača još početkom 20. stoljeća, donoseći sa sobom dio dalmatinskog nasljeđa koje se, barem simbolično, prenijelo i na sljedeće generacije.
S druge strane, majčina obitelj vuče podrijetlo iz Velike Britanije, pa je Radić odrastao na zanimljivom spoju različitih kulturnih utjecaja. Upravo ta kombinacija – između Mediterana i anglosaksonskog svijeta, između migracije i pripadnosti – često se prepoznaje i u njegovom radu, koji ne slijedi stroge obrasce, već traži vlastiti put i identitet.
Teatro Regional del Biobio, 2018. Concepcion, Chile, Photo courtesy of Iwan Baan
Teatro Regional del Biobio, 2018. Concepcion, Chile, Photo courtesy of Cristobal Palma
Teatro Regional del Biobio, 2018. Concepcion, Chile, Photo courtesy of Hisao Suzuki
Projekti hrvatskih arhitekta u užem izboru za EU Mies van der Rohe Awards 2026.
Karijera obilježena autorskom slobodom
Radić nikada nije bio tipična “globalna arhitektonska zvijezda”. Njegov ured u Santiagu i danas je relativno malen i nenametljiv, a projekti nastaju sporije, promišljenije i bez pritiska spektakla koji često prati velike međunarodne prakse. Umjesto grandioznih gesti, njegova arhitektura kreće od jednostavnih ideja, pažljivo biranih materijala i snažne povezanosti s konkretnim mjestom. Upravo takav, pomalo tih i uporan pristup, izvan logike velikih sustava i tržišnih trendova, s vremenom ga je izdvojio kao jednu od autentičnijih figura suvremene arhitekture.
Zanimljivo je da ideja o arhitekturi kod njega nije došla naglo. Kao dječak najviše je vremena provodio crtajući, a prvi ozbiljniji susret s arhitekturom dogodio se s četrnaest godina, kada mu je učitelj likovnog zadao da osmisli projekt zgrade. Taj zadatak, kako će kasnije reći, bio je trenutak u kojem je prvi put pomislio da bi to mogao biti njegov put – prostor u kojem može spojiti interes za umjetnost, skulpturu i oblikovanje prostora.
U tom smislu ne čudi ni njegova dugogodišnja suradnja sa suprugom, kiparicom Marcelom Correa. Njihovi se svjetovi prirodno preklapaju, pa Radićevi projekti često imaju tu dodatnu, gotovo taktilnu i umjetničku dimenziju koja ih izdvaja od klasične arhitektonske produkcije.
Martha Thorne otkrila nam je kako osvojiti arhitektonskog Oscara
Vk Millahue Winery, 2013. Millahue, Chile, Photo courtesy of Cristobal Palma
Arhitektura kao iskustvo
Radićev rad često se opisuje kao poetski i introspektivan. Umjesto monumentalnosti, njegovi projekti nude intimne i gotovo meditativne prostore koji potiču osobno iskustvo korisnika.
U vremenu obilježenom vizualnim spektaklom, njegov pristup – koji naglašava tišinu, materijalnost i neposredno iskustvo prostora – predstavlja snažan kontrapunkt dominantnim trendovima suvremene arhitekture.
Dodjela Pritzkerove nagrade Smiljanu Radiću Clarkeu potvrđuje važnost arhitekture koja nadilazi vizualni dojam i usmjerava se na duboko razumijevanje prostora, materijala i čovjeka.
Za hrvatsku publiku ova vijest ima dodatnu težinu – riječ je o laureatu čiji korijeni sežu iz Hrvatske, što njegov uspjeh čini dijelom šire priče o utjecaju hrvatske dijaspore u svijetu.
Tko je Liu Jiakun, dobitnik Pritzkerove nagrade za 2025. godinu
Urbanizam
Zelene zgrade ili samo marketing? Stručnjaci upozoravaju na greenwashing
“U trenutku kada je održivost postala mainstream tema, pojavile su se i negativne posljedice…”
Zelene fasade, solarni paneli, energetski certifikati i održivi materijali sve su češći argumenti u promociji novih stambenih i poslovnih zgrada. Investitori sve više naglašavaju ekološku komponentu projekata, a “zelena gradnja” postala je jedan od najvažnijih trendova u suvremenoj arhitekturi. No postavlja se pitanje koliko su takve tvrdnje doista dokaz održivosti, a koliko samo dobro osmišljen marketing. Upravo zbog toga sve se češće spominje pojam greenwashing.
Zgrade koje “dišu” sve su češći prizor u gradovima
Greenwashing označava situaciju u kojoj se nešto predstavlja kao ekološki prihvatljivo ili održivo, iako to u stvarnosti nije u potpunosti točno. Drugim riječima, riječ je o pokušaju da se proizvod, projekt ili tvrtka predstave “zelenijima” nego što doista jesu.
“Greenwashing predstavlja situaciju u kojoj se zeleno i održivo na neki način ‘ispire’, odnosno prikazuje drukčijim nego što jest. Nešto što zapravo nije održivo pokušava se predstaviti kao zeleno, često zbog poslovnih ili marketinških razloga”, objašnjava Dean Smolar, izvršni direktor Hrvatskog savjeta za zelenu gradnju.
Kako je greenwashing postao globalni problem
Pojam greenwashing nije nov, ali se posljednjih godina sve češće pojavljuje u javnosti. Razlog tome je snažan fokus na održivost koji je Europska unija postavila kroz niz strategija i regulativa, posebno kroz Europski zeleni plan.
Od 2020. godine zelena tranzicija postala je jedna od ključnih politika Europske unije. Održiva gradnja, energetska učinkovitost i smanjenje emisija CO₂ postali su dio svakodnevnih rasprava u gospodarstvu, politici i graditeljstvu.
“U trenutku kada je održivost postala mainstream tema, pojavile su se i negativne posljedice. Jedna od njih je upravo greenwashing, odnosno pokušaj da se nešto predstavi kao održivo iako ne zadovoljava sve kriterije”, kaže Smolar.
U građevinskom sektoru taj problem može biti posebno izražen jer se zgrade često promoviraju kroz ekološke karakteristike poput energetske učinkovitosti ili korištenja obnovljivih izvora energije.
Europa uvodi pravila protiv greenwashinga
Europske institucije vrlo su brzo prepoznale rizik od zloupotrebe pojma održivosti te su počele uvoditi regulatorne mehanizme koji bi trebali spriječiti greenwashing.
Jedan od ključnih alata je EU taksonomija, uredba koja jasno definira što se smatra održivim ulaganjem.
“Taksonomija taksativno objašnjava što znači zeleno i održivo. Ona definira konkretne kriterije za različite vrste ulaganja, uključujući izgradnju i obnovu zgrada”, objašnjava Marko Markić, dipl. ing. građ., voditelj odjela certificiranja u Hrvatskom savjetu za zelenu gradnju.
Drugim riječima, zgrada se ne može proizvoljno nazvati zelenom – mora zadovoljiti jasno definirane tehničke i energetske kriterije.
Osim toga, u pripremi je i Green Claims Directive, europska direktiva koja bi trebala spriječiti proizvoljno korištenje ekoloških tvrdnji u marketingu.
“Ona će definirati na koji način se može izreći neka zelena tvrdnja te kakve znanstvene dokaze treba imati da bi se nešto proglasilo održivim”, kaže Markić.
Kako se provjerava održivost zgrada
U graditeljstvu se održivost ne procjenjuje samo prema jednom elementu, poput solarnih panela ili energetske učinkovitosti. Zgrada je složen sustav koji uključuje materijale, način gradnje, potrošnju energije, ali i kvalitetu prostora za korisnike.
“Zgrada kao proizvod provjerava se kroz različite sustave certificiranja. U Europi i Hrvatskoj jedan od najpoznatijih je DGNB certifikat koji procjenjuje različite aspekte održivosti”, objašnjava Smolar.
Materijali i oprema također moraju zadovoljiti određene standarde.
“Svi proizvodi koji se ugrađuju u zgradu moraju imati tehničke listove i dokaze o energetskim svojstvima. Način njihove ugradnje i korištenja također mora zadovoljavati određene kriterije”, dodaje Markić.
Tri ključna kriterija održive gradnje
Da bi se neka zgrada smatrala doista održivom, mora zadovoljiti tri osnovna kriterija: okolišni, društveni i ekonomski.
Okolišni kriteriji odnose se na potrošnju energije, emisije stakleničkih plinova i utjecaj na okoliš. Društveni kriteriji procjenjuju kako zgrada utječe na zdravlje, sigurnost i dobrobit ljudi koji u njoj borave.
Treći kriterij je ekonomska održivost.
“Zgrada mora biti financijski isplativa. Lako je napraviti izuzetno skupu zgradu koja će biti energetski učinkovita, ali to nije poanta održivosti. Ona mora biti dugoročno isplativa”, objašnjava Markić.
Koliko je greenwashing zapravo prisutan
Iako se o greenwashingu često govori u javnosti, stručnjaci smatraju da u sektoru graditeljstva postoji relativno malo prostora za manipulaciju.
“Prostor za muljanje zapravo je vrlo mali. Ako postoje jasno propisani kriteriji i način provjere, teško je nešto proglasiti zelenim bez dokaza”, kaže Markić.
S razvojem regulative i sustava certificiranja očekuje se da će greenwashing u graditeljstvu postajati sve rjeđi, a održiva gradnja sve transparentnija i jasno definirana.
