Arhitektura i dizajn
Mogu li se energetski obnoviti građevine pod zaštitom
Nepokretna kulturna baština s utvrđenim svojstvom kulturnog dobra čine pojedinačne građevine koje imaju izrazit povijesni, umjetnički, znanstveni, društveni ili tehnički značaj. Zašto su neke građevine pod konzervatorskom zaštitom i može li se provoditi energetska obnova, zna arhitekt Dražen Arbutina.
U očuvanju kulturnog i povijesnog naslijeđa jedan od ključnih elemenata je konzervacija građevina, a odluka o formalnoj zaštiti građevine donosi se na temelju parametara koje definira zajednica.
Subjektivna kategorija
“Vrijednosti određenog primjera koji, recimo arhitekture koji uvrstimo u baštinu, ili u nešto što će biti formalno u zakonu tretirano kao državno dobro je zapravo kategorija koja na prvi pogled je subjektivna. Subjektivna je zbog toga što ne možete donijeti numeričke parametre kojima bi odredili da li nešto pripada toj skupini ili ne, ali se taj subjektivitet pokušava riješiti na način da veliki broj ljudi koji poznaju određenu materiju, sudjeluju u procjeni. Ako se slože oko određenoga suda, uvrštavaju to na određeni popis.”, za Dom na kvadrat rekao je dr. sc. Dražen Arbutina dipl. ing. arh.
Formalna zaštita
Formalna zaštita dijeli se u dvije kategorije – zaštićeno kulturno dobro i preventivno zaštićeno kulturno dobro.
“Kad pojednostavnimo tu kategoriju preventivno zaštićena kulturna dobra, prepoznata je njihova vrijednost, donesen je akt o njihovoj određenoj zaštiti. Ali nisu stvoreni apsolutno svi preduvjeti prije svega ovi stručni da se provede kompletna valorizacija kako bi se zapravo utvrdila prava vrijednost i onda oni i zaštitili. S druge strane imamo zaštićena kulturna dobra, koja se nalazi i na posebnoj listi koju dakle vodi Ministarstvo kulture i medija. Onda imate zapravo ta kulturna dobra na listi kulturnih dobara, koja onda imaju i specijalan status. Taj status uključuje obazriv odnos prema baštini. Kad to govorimo, dakle, ta zaštita zapravo uključuje vrlo pažljiv i specifičan odnos svih u tom procesu i to znači od onih koji su takav akt donijeli, pa do onih koji možda nisu vlasnici, ali samo takav prostor koriste.” kaže Arbutina.
Lista zaštićenih ili preventivno zaštićenih kulturnih dobara predstavlja popis svih onih građevina i lokaliteta koji posjeduju iznimne vrijednosti.
Obaveze konzervatora
Smjernice o postupanju s građevinom pod zaštitom donose konzervatori.
“Obveza konzervatora koji djeluju unutar Ministarstva kulture, unutar konzervatorskih odjela, to jest unutar Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode u gradu Zagrebu, je obveza zapravo da osiguraju da će se obazrivo pristupiti svim zahvatima na bilo kojoj od građevina koja je pod zaštitom. Kad govorim o tome da osiguraju da se obazrivo pristupi, onda to znači da se neće kompromitirati i na drastičan i dramatičan način narušiti one vrijednosti koje su prepoznate zapravo prilikom stavljanja na listu takve građevine.”
Obaveze inžinjera
A problematikom obnove ili bilo kakvog zahvata na zaštićenoj građevini, bave se inženjeri.
“Među njima recimo arhitekti su zapravo ti koji provode i određena istraživanja ili bolje rečeno sintetiziraju istraživanja nekih drugih struka kao što su recimo konzervatori, restauratori. Oni pokušavaju zapravo stvoriti sliku i to cjelovitu sliku o građevini preko konzervatorskih elaborata koji se izrađuju i definirati šta su to najvrjedniji elementi građevine koji se ni na koji način ne smiju kompromitirati, do koje mjere se može i na koji način se može ići u određene intervencije na toj građevini i takvom konzervatorskom elaboratu. Oni te mjere prilažu na provjeru upravo kolegicama i kolegama upravo koji rade u konzervatorskim odjelima.”, objasnio je Dražen.
Dijalog između dvije struke
Upravo između te dvije struke često dolazi do prijepora i nerazumijevanja.
“Kad govorimo o postojećem stanju, onda vrlo često moji kolegice i kolege, pa i građevinski inženjeri posebice ne percipiraju građevni materijal kao jedan od iznimno važnih elemenata u percepciji. Znači tu moramo razdvojiti percepciju od suštine građevine koja je zapravo vrijedna. Dakle, od suštine građevine koja je vrijedna. Materijal je u suštini građevina i zamjena materijala je automatski i zamjena građevine i onda više nemate original.”
Energetska obnova takvih građevina je teška zato što svaki zahvat na njima puno skuplji nego na konvencionalnim građevinama, ali moguća.
“Pitanje energetske obnove i kvantifikacije kvalitete izvršene energetske obnove, nažalost nije kako bih rekao, apsolutno objektivno. Tu su zapravo određeni formalni parametri koji dominiraju svime time. Dakle, vi ste energetski obnovili građevinu ako ste ugradili određeni toplinski sustav, koji je više-manje konvencionalan, jer promatra se ili se u manjoj mjeri promatra na specifičan način ako uključite određene sustave koji onda rješavaju neke druge probleme. S druge strane, u povijesnim građevinama, aplikacija, konvencionalnih sustava ne znači da je apsolutno primjerena.” , zaključio je Dražen Arbutina.
Konzervacija građevina je očuvanje identiteta i dijela naše povijesti za buduće generacije.
Urbanizam
Otvoren Bazen Špansko: Zagreb dobio prvi gradski bazen na zapadu grada
Jučer je otvoren za građane, donoseći sportsko-rekreacijski centar vrijedan 36,3 milijuna eura stanovnicima zapadnog Zagreba.
Zagreb je jučer, 9. rujna, dobio novi sportsko-rekreacijski centar i prvi gradski bazen na zapadnom dijelu grada.
Otvaranjem Bazena Špansko građanima su od 15 sati na raspolaganju bazeni, rekreacijski i wellness sadržaji u kompleksu vrijednom 36,3 milijuna eura s PDV-om, u cijelosti financiranom iz gradskog proračuna.
Bazen su svečano otvorili gradonačelnik Grada Zagreba Tomislav Tomašević, zamjenici gradonačelnika Danijela Dolenec i Luka Korlaet, predsjednik Gradske skupštine Grada Zagreba Matej Mišić, ravnatelj Ustanove za upravljanje sportskim objektima Boris Dujmić i izbornik hrvatske vaterpolske reprezentacije Ivica Tucak.
“Sport nije luksuz, mi želimo da se što veći broj Zagrepčana bavi sportom i rekreacijom, i zato iz gradskog proračuna investiramo u kvalitetnu sportsku infrastrukturu dostupnu diljem grada. Ovaj bazen je mjesto na kojem će djeca učiti plivati, građani se rekreirati i održavati zdravlje, a jednako tako ovo je mjesto na kojem će se stvarati neki novi sportski uspjesi”, istaknuo je gradonačelnik Tomašević, najavivši i daljnja ulaganja u sportsku infrastrukturu grada.
Višedesetljetno iščekivanje stanovnika zapadnog Zagreba
Bazen Špansko jedan je od strateških projekata gradske uprave, a njegova izgradnja ostvarila je višedesetljetno iščekivanje stanovnika Španskog, Malešnice, Stenjevca, Rudeša, Gajnica i drugih okolnih naselja. Riječ je o modernom sportsko-rekreacijskom centru površine gotovo 6.000 četvornih metara, izgrađenom za građane svih generacija, od najmlađih koji će ovdje učiti plivati do sportaša i rekreativaca.
Što sve nudi novi kompleks
U sklopu centra nalaze se sportsko-rekreacijski bazen dimenzija 34 x 25 metara, edukacijsko-rehabilitacijski bazen dimenzija 25 x 12,5 metara, praćakalište za bebe, fitness prostor, korektivna dvorana, wellness sadržaji, tobogan i tribine kapaciteta 300 gledatelja. Bazen je u potpunosti prilagođen osobama s invaliditetom te koristi suvremena tehnološka rješenja i obnovljive izvore energije za grijanje i hlađenje.
Kompleks je izrađen prema prvonagrađenom idejnom urbanističko-arhitektonskom rješenju Studio Ante Murales i Njirić + arhitekti, a izvođač radova bio je STRABAG d.o.o.
Poseban dio projekta čini i novi kvartovski trg ispred bazena, opremljen parkiralištem za bicikle, klupama i koševima za otpad, koji je već postao mjesto okupljanja stanovnika Španskog. Uz trg je uređena i velika zelena površina, a tijekom jeseni i zime bit će posađen drvored s dodatna 23 stabla.
Programi za sve generacije
Osim za svakodnevno korištenje građana, bazen će biti domaćin brojnim sportskim i rekreacijskim programima. Predviđeni su programi plivanja za djecu i odrasle, zdravstvenog i korektivnog vježbanja u vodi, programi za najmlađe te aktivnosti za osobe s invaliditetom. Veliki bazen koristit će i sportski klubovi, među kojima plivači, vaterpolisti, triatlonci, umjetnički plivači i ronioci.
Radno vrijeme i cijene ulaznica
Radnim danom bazen će za građanstvo raditi od 6.30 do 21.30 sati, vikendom od 8 do 20 sati, a blagdanima od 12 do 20 sati. Cijene ulaznica jednake su kao i na ostalim gradskim bazenima.
Redovna ulaznica stoji četiri eura, a za djecu, umirovljenike i osobe s invaliditetom 1,5 eura. Dnevna obiteljska ulaznica iznosi 10 eura, mjesečna za odrasle 40 eura, odnosno 22 eura za djecu, umirovljenike i osobe s invaliditetom. Ulaznica uključuje korištenje velikog i malog bazena te SPA zona uz bazene.
Teretana i wellness zona, u kojoj su saune, parne kupelji te masaže, imaju zaseban cjenik. Jedan sat saune stoji 10,61 eura, a jedan dolazak u teretanu 3,31 eura.
Za sportaše se bazen otvara od 1. listopada, a kroz gradski program Javnih potreba u sportu moći će ga koristiti svaki radni dan od 6 do 22 sata, a vikendom od 8 do 20 sati.
Dio šireg ulaganja u sportsku infrastrukturu
Bazen Špansko dio je šireg investicijskog ciklusa ulaganja u sportsku infrastrukturu Zagreba, koji, između ostalog, uključuje obnovu Doma sportova, izgradnju stadiona u Kranjčevićevoj ulici te pripreme za realizaciju novog stadiona Maksimir. Za sport je u proračunu za 2026. godinu osigurano ukupno 169 milijuna eura, što je 15 posto više nego godinu ranije, odnosno trostruko više u odnosu na 2021. godinu.
Urbanizam utječe na prijateljstva više nego što mislimo, pokazuju istraživanja
Za stanovnike zapadnog dijela grada, koji su dosad za odlazak na gradski bazen morali putovati u druge dijelove Zagreba, Bazen Špansko donosi konačno rješenje na samom pragu doma, uz sadržaje koji pokrivaju sve, od rane edukacije najmlađih plivača do treninga vrhunskih sportskih klubova.
Odrasla sam na Španskom i sjećam se kako bi se svako malo pojavio „mit” o bazenima koji se planiraju u kvartu – priča koja se godinama vrtjela, a nikad se nije ostvarila. Dvadesetak godina kasnije napokon je stvarnost. Drago mi je što će klinci iz Španskog i okolnih naselja sad učiti plivati u vlastitom kvartu, za naš portal rekla je stanovnica Španskog
Foto: Grad Zagreb
Arhitektura i dizajn
Može li učionica pomoći djeci da bolje uče? Istraživanja otkrivaju koliko je važna arhitektura škole
“Dobra arhitektura nije zamjena za dobrog nastavnika, ali dobrom nastavniku može omogućiti da kvalitetnije radi, a djetetu da lakše iskoristi vlastite sposobnosti”
Početak školske godine obično otvara pitanja udžbenika, rasporeda, učitelja i domaćih zadaća. Puno rjeđe razmišljamo o prostoru u kojem djeca svakodnevno provode nekoliko sati.
Koliko prirodnog svjetla ulazi u učionicu? Kakav je zrak u njoj nakon cijelog školskog sata? Čuje li učenik u posljednjoj klupi nastavnika jednako dobro kao onaj u prvoj? Je li učionica ljeti prevruća? Što dijete vidi kada digne pogled s knjige i pogleda kroz prozor?
Upravo se tim pitanjima posljednjih godina sve više bave arhitekti i znanstvenici. Jedno od najopsežnijih istraživanja na tu temu, poznato pod nazivom HEAD – Holistic Evidence and Design, odnosno projekt Clever Classrooms, obuhvatilo je čak 3.766 učenika, 153 učionice i 27 osnovnih škola u Velikoj Britaniji. Istraživači su zaključili da su razlike u fizičkim karakteristikama učionica povezane s oko 16 posto varijacije u napretku učenika tijekom godine. Riječ je o povezanosti, ne o uzročnosti u smislu da bi arhitektura sama “stvarala” bolje ocjene, ali brojka je dovoljno velika da je teško ignorirati.
Razgovarali smo i sa Matijom Vojvodićem, licenciranim terapeutom Hrvatske psihoterapeutske komore koji kaže:
Iz perspektive psihoterapeuta i ravnatelja obrazovne ustanove, rekao bih da učionica sama po sebi ne može stvoriti motiviranog ili uspješnog učenika, ali može znatno olakšati ili otežati procese potrebne za učenje.
Koliko arhitektura škole zapravo može utjecati na učenje?
U okviru HEAD projekta istraživači su analizirali fizičke karakteristike učionica i napredak djece u čitanju, pisanju i matematici. Karakteristike prostora grupirali su u tri velika područja: prirodnost, koja obuhvaća svjetlo, temperaturu i kvalitetu zraka; individualizaciju, odnosno koliko je prostor fleksibilan i prilagođen potrebama učenika; te stimulaciju, koja se odnosi na boje i vizualnu složenost.
Poruka istraživanja nije da postoji jedan čarobni element koji će “natjerati” djecu da bolje uče. Radi se o kombinaciji uvjeta koje prostor svakodnevno pruža, a ti se uvjeti zbrajaju kroz stotine sati koje dijete u učionici provede tijekom godine.
Zrak u učionici: što se događa kada 25 učenika zatvorimo u jednu prostoriju?
Velik broj ljudi u relativno malom prostoru brzo povećava potrebu za izmjenom zraka, a upravo je to jedan od najkonkretnijih problema u školama diljem svijeta. Sistematski pregled 125 istraživanja o prirodno ventiliranim osnovnim školama, koji je obuhvatio 2.444 učionice, pokazao je da je medijan izmjerene koncentracije CO₂ iznosio 1.487 ppm, a čak 81 posto učionica prelazilo je referentnu vrijednost od 1.000 ppm koju su autori koristili u analizi.
CO₂ se u ovakvim istraživanjima koristi kao praktičan pokazatelj koliko dobro ventilacija odgovara broju ljudi u prostoru. Što je koncentracija viša, to je zrak “ustajaliji”, a s njim rastu i umor, gubitak koncentracije i osjećaj pospanosti kod djece.
Arhitektonska rješenja za ovaj problem uključuju mogućnost prirodnog provjetravanja kroz pravilno projektirane otvore, mehaničku ili kontroliranu ventilaciju, te senzore kvalitete zraka koji nastavniku signaliziraju kada je vrijeme za otvaranje prozora. Nijedno od ovih rješenja nije egzotično ili skupo, ali zahtijeva da se o zraku razmišlja već u fazi projektiranja, a ne tek kad učionica postane zagušljiva.
Dijete u bučnoj, zagušljivoj, pregrijanoj ili vizualno prenatrpanoj učionici dio svojih mentalnih kapaciteta troši na prilagodbu prostoru. Tada mu manje pažnje i radnog pamćenja ostaje za praćenje nastave, razumijevanje sadržaja i reguliranje ponašanja. Nasuprot tome, prostor s dobrom akustikom, kvalitetnim zrakom, ugodnom temperaturom, odmjerenim podražajima i jasnom organizacijom smanjuje nepotrebno opterećenje te podržava koncentraciju i emocionalnu regulaciju
Učionice moramo projektirati i za sve topliju klimu
Pitanje više nije samo kako zagrijati školu zimi. Sve topliji svibanj, lipanj i rujan otvaraju potpuno suprotan problem: kako spriječiti pregrijavanje učionica.
Istraživanje provedeno na kineskim osnovnim školama pronašlo je jasnu povezanost između temperature učionice i uspješnosti izvedbe zadataka: najbolji rezultati zabilježeni su kada su učenici osjećali blagu svježinu, dok su i previsoke i preniske temperature narušavale koncentraciju i izvedbu.
S arhitektonske strane, odgovor uključuje orijentaciju zgrade prema suncu, vanjska sjenila, stabla i nadstrešnice koje sprječavaju izravno zagrijavanje fasade, kvalitetnu izolaciju te mogućnost pasivnog hlađenja kroz provjetravanje umjesto isključivo klimatizacijom. Ovdje se otvara i šire, gotovo urbanističko pitanje: kako bi škola projektirana za hrvatsku klimu 2050. godine trebala izgledati? Odgovor vjerojatno neće biti samo “više klima uređaja”, nego promišljena kombinacija sjene, prozračivanja i materijala koji sporije akumuliraju toplinu.
Dobra akustika znači da dijete ne mora trošiti energiju samo da bi čulo nastavnika
Akustika nije samo pitanje vanjske buke prometa. Problem u učionici mogu stvarati i hodnici, susjedne prostorije, ventilacijski sustavi, razgovor drugih učenika, pomicanje stolaca, pa čak i tvrde površine koje reflektiraju zvuk umjesto da ga upijaju.
Poseban problem predstavlja vrijeme odjeka. Ako prostor ima mnogo tvrdih, glatkih površina, govor se odbija od zidova i stropa te postaje manje razumljiv, čak i kad nema izravne buke. Pregled istraživanja o akustici u učionicama pokazuje da je ovaj problem posebno izražen kod mlađe djece, koja tek razvijaju sposobnost izdvajanja govora iz pozadinske buke. Za njih razumljivost predavanja u lošoj akustici zahtijeva dodatan mentalni napor, energiju koju bi inače trošili na samo učenje.
Arhitektonska rješenja uključuju akustičke stropove i apsorbirajuće zidne obloge, odgovarajuće podne obloge koje ne pojačavaju odjek, kvalitetnu izolaciju prema susjednim prostorima te promišljen raspored prostorija unutar zgrade.
Ima li veze ono što dijete vidi kroz prozor?
Ovo je možda i najneočekivaniji dio priče, jer izravno povezuje arhitekturu s krajobraznom arhitekturom i vrtom. Istraživanje provedeno među 785 djece u dobi od osam do jedanaest godina proučavalo je povezanost između prirodnosti pogleda iz učionice, stresa i pažnje učenika.
Rezultati pokazuju da je prirodniji pogled, primjerice na drveće ili zelenu površinu, bio povezan s manjim percipiranim stresom i većom samoprocijenjenom pažnjom učenika. Zanimljivo, istraživanje nije pronašlo izravnu povezanost s boljim rezultatom standardiziranog testa koncentracije, što je odličan primjer da nalazi u ovom području rijetko budu crno-bijeli.
Poruka je jednostavna: stablo pred prozorom neće samo od sebe povećati ocjenu iz matematike, ali kontakt s prirodom može biti dio kvalitetnijeg i ugodnijeg školskog okruženja. To otvara prostor za razgovor o školskim dvorištima, sadnji stabala, zelenim površinama i načinu na koji se interijer škole povezuje s eksterijerom, temi koja je bliska svakome tko se bavi uređenjem vrta i okoliša doma.
Šarena učionica nije nužno bolja učionica
Dječje prostore često automatski zamišljamo pune boja, crteža, postera, slova i brojeva. No HEAD istraživanje pokazuje da je kod vizualne stimulacije ključna ravnoteža. Premalo poticaja stvara monoton, nezanimljiv prostor, dok pretjerana vizualna složenost također nije nužno poželjna, jer može ometati koncentraciju umjesto da je potiče.
Formula, dakle, nije “više boje jednako bolje učenje”, nego promišljena količina boje i vizualnih elemenata. U praksi to znači jedan naglašeni zid umjesto pet, jasno definirane zone unutar prostora, kontroliranu paletu boja te posebno predviđena mjesta za izlaganje dječjih radova, umjesto da se oni lijepe posvuda gdje ima slobodnog prostora.
Mora li učionica uvijek izgledati kao redovi klupa okrenuti prema ploči?
Klasična učionica projektirana je oko jednog dominantnog modela: nastavnik, ploča, učenici okrenuti prema naprijed. Današnja nastava, međutim, uključuje puno više od frontalnog predavanja: individualni rad, rad u paru, grupne projekte, prezentacije i rasprave. Jedan fiksni raspored teško može biti optimalan za sve te aktivnosti.
Ovdje na scenu stupa koncept fleksibilne učionice, s pomičnim stolovima, namještajem koji se lako reorganizira, različitim zonama za samostalan rad i suradnju te mogućnošću brze promjene rasporeda. Istraživanje objavljeno u znanstvenom časopisu pokazalo je da učenici u fleksibilnim učionicama provode značajno više vremena surađujući, komunicirajući s vršnjacima i aktivno sudjelujući u nastavi, u odnosu na tradicionalno uređene učionice. Važno je pritom naglasiti da fleksibilna učionica nije automatski bolja učionica, nego prostor koji može podržati različite načine rada, ako ga nastavnik zna iskoristiti.
Kako onda izgleda učionica koja stvara dobre uvjete za učenje?
Prema istraživanjima koja smo predstavili, kvalitetna učionica trebala bi težiti sljedećem: dovoljnoj količini kontroliranog dnevnog svjetla, kvalitetnoj izmjeni zraka, ugodnim toplinskim uvjetima, dobroj razumljivosti govora i kontroli buke, uravnoteženoj vizualnoj stimulaciji, fleksibilnosti prostora te kontaktu s prirodom gdje je god to moguće ostvariti.
U obrazovnom smislu važno je naglasiti da prostor najbolje djeluje kada je povezan s kvalitetnom pedagogijom: fleksibilna učionica vrijedi onoliko koliko nastavnik zna njezine mogućnosti pretvoriti u smislen individualni, grupni i suradnički rad. Dobra arhitektura stoga nije zamjena za dobrog nastavnika, ali dobrom nastavniku može omogućiti da kvalitetnije radi, a djetetu da lakše iskoristi vlastite sposobnosti., zaključio je Vojvodić
Uz sve to, vrijedi jedna važna ograda: arhitektura sama po sebi neće stvoriti dobrog učenika. Ne treba iz istraživanja izvući zaključak da ćemo boljim prozorima ili zelenim pogledom automatski dobiti bolje ocjene. Na obrazovne rezultate utječe ogroman broj faktora, od nastavnika i obitelji do individualnih sposobnosti i socioekonomskih okolnosti. Ono što arhitektura određuje jesu fizički uvjeti u kojima se učenje svakodnevno odvija, a ti uvjeti nisu nevažni samo zato što nisu jedini.
Kako stvoriti poticajan prostor za učenje u vlastitom domu
Sve ovo nije primjenjivo samo na škole. Isti principi, svjetlo, zrak, temperatura, buka, pogled i fleksibilnost, jednako vrijede i za kutak u kojem dijete kod kuće piše zadaću.
Kod svjetla je pravilo slično kao i u učionici: dovoljno prirodnog svjetla, ali bez izravnog odsjaja na ploči stola. Radni stol najbolje je postaviti tako da svjetlo dopire s lijeve strane za dešnjake, odnosno s desne za ljevake, a nikako da dijete sjedi leđima okrenuto prozoru ili vratima. Za sate kad prirodnog svjetla nema dovoljno, kvalitetna stolna svjetiljka postaje obavezna stavka, jer loše osvjetljenje tijekom pisanja zadaće opterećuje vid jednako kao i u učionici.
Zrak je element koji se kod kuće najlakše zanemari. Soba u kojoj dijete uči nekoliko sati zaredom treba se redovito prozračivati, idealno svakih sat vremena na nekoliko minuta, umjesto da prozor ostane zatvoren cijelo poslijepodne. Isto vrijedi i za temperaturu: pretopla soba jednako umara kao i pretopla učionica, pa je ugodnija blaža svježina nego zagušljiva toplina.
Buka je kod kuće specifičan izazov, jer dolazi iz drugih izvora, televizora u susjednoj sobi, kućanskih aparata, prometa s ulice. Tihi kutak za učenje, odvojen od glavnog žamora kućanstva, ovdje igra istu ulogu kao dobra akustika u školskoj učionici.
Pogled kroz prozor, iznenađujuće, ni kod kuće nije nevažan detalj. Ako je moguće, radni stol vrijedi postaviti tako da dijete povremeno može pogledati prema van, na zelenilo ili barem otvoren prostor, umjesto isključivo u zid. Za obitelji koje uređuju ili planiraju vrt, ovo je dodatan razlog da razmisle o pogledu iz kuće prema van, a ne samo o izgledu vrta izvana.
Ergonomija stola i stolice
Ergonomija stola i stolice nije kozmetički detalj. Ploha radnog stola trebala bi biti otprilike pet do osam centimetara iznad djetetovih laktova dok sjedi, što za dijete visine oko 130 centimetara znači stol visok otprilike 58 do 60 centimetara. Kako dijete raste, mijenja se i potrebna visina, pa je praktično birati namještaj koji prati te promjene umjesto da se svake godine kupuje novi stol.
Prostor za učenje koji raste zajedno s djetetom
Konačno, prostor za učenje kod kuće ne mora biti statičan i identičan tijekom cijelog školovanja. Baš kao što fleksibilna učionica bolje podržava različite načine rada, tako i kutak za učenje treba rasti zajedno s djetetom, od jednostavnog stola za osnovnoškolca do organiziranijeg radnog mjesta za tinejdžera kojemu treba više prostora za knjige, računalo i mir za samostalan rad.
Škola nije samo zgrada u kojoj se održava nastava
Kada govorimo o kvaliteti škole, uglavnom govorimo o nastavnom programu, nastavnicima i rezultatima učenika. Arhitekturu promatramo kao nešto što dolazi poslije, gotovo kao kulisu.
Ipak, dijete u toj arhitekturi provodi stotine sati godišnje. Svjetlo koje ulazi kroz prozor, zrak koji udiše, temperatura prostorije, buka koju mora ignorirati i pogled koji vidi kada digne glavu iz knjige, sve je to dio njegova svakodnevnog iskustva škole. Zato dobro projektirana škola nije samo lijepa zgrada. Ona može biti jedan od preduvjeta za stvaranje kvalitetnog prostora za učenje, i to je razlog više da arhitekturi škola, a i kutku za učenje kod kuće, posvetimo malo više pažnje nego što to obično činimo.
Autor teksta: Hana Hanak
