Arhitektura i dizajn
Moderna krasotica u najelitnijem dijelu grada
Jednostavnost i kompaktnost volumena, ograničeni izbor materijala i boje na kraju čine da kuća izgleda poput komada fine tamne čokolade postavljenog na zelenu livadu.
Jedna od najprestižnijih zagrebačkih ulica koja počiva pod Sljemenom – Pantovčak – desetljećima je dom brojnim obiteljskim kućama. Tako je udomila i ovu kuću koja ima divan panoramski pogled na šumu i grad.
Relativno strma i uska parcela uvjetovala je izgled ove kuće koja se nalazi na najvišoj točki parcele kako bi se najbolje iskoristio pogled na grad. Ograničenje u širini, nadomješteno je dužinom.
Cijela kuća, fasada i krov prekriveni su istim materijalom, tamno smeđim HPL pločama, koje čine njezin volumen kompaktnijim.
Pažljivo projektiran dnevni prostor

U prizemlju je smješten dnevni boravak u čijem se produžetku nalaze drvene terase, od kojih su neke natkrivene, dok su druge otvorene prema nebu.

Za razliku od dnevne sobe i blagovaonice, kontakt kuhinje i eksterijera nije toliko izravan. Iz tog razloga je iznad radne površine u razini s vrtnim travnjakom postavljen veliki kutni prozor. Stoga se čini da se radna površina, postavljena uz prozor, proteže prema otvorenom prostranstvu vrta.
Naglasak na rasvjeti
Glavni naglasak u interijeru je široka dvorana na dva kata koja ima funkciju hodnika, jer predstavlja glavnu poveznicu prizemlja i kata. Tim prostorom dominira viseće rasvjetno tijelo popularno nazvano artičoka, koje cijelom području daje jedinstvenu atmosferu.

Ugradbeni ormari u svakoj priči integrirani su u potpunosti u svoje okruženje bojom i materijalima, omogućujući tako minimalnu količinu vidljivog i pokretnog namještaja. Podovi od nauljene tikovine i bijeli zidovi stvaraju respektabilan temelj za bilo koju intervenciju u boji koja bi se mogla dogoditi u budućnosti.
Posebna pažnja posvećena je osvjetljenju soba. Prostori toaleta i garderobe osvijetljeni su stropnim svjetlima kako bi im pružili što više prirodnog i vrhunskog osvjetljenja.

Kotlovnica, fitness i wellness prostor i vinski podrum nalaze se u podrumu.
Garaža skrivena od pogleda

Na samom dnu kose parcele nalazi se garaža za dva automobila, koja je zakopana u zemljište i skrivena od pogleda. Čitava padina zadržava prirodni izgled travnate livade s vijugavim dijelovima zelenila. Uz prilazni put garaži sačuvane su voćke, zajedno s drvoredom čempresa.
Doticaji sa susjedima i ulicom riješeni su betonskim zidovima. Šetališta i prilazni putovi do kuće prekriveni su granitnim kockama.
Jednostavnost i kompaktnost volumena, ograničeni izbor materijala i boje na kraju čine da kuća izgleda poput komada fine tamne čokolade postavljenog na zelenu livadu.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Tvornica lokomotiva u Tbilisiju postaje zelena četvrt: što donosi Loco Park Stefana Boerija
Ured Stefano Boeri Architetti pobijedio je na natječaju za preobrazbu bivše tvornice lokomotiva u Gruziji. Nova četvrt donosi devet zgrada, parkove, krovove sa staklenicima i opeku u bojama grada.
Na mjestu nekadašnje velike tvornice lokomotiva iz sovjetskog razdoblja u Tbilisiju, glavnom gradu Gruzije, trebala bi nastati nova četvrt sa stanovima, parkovima i javnim prostorima. Natječaj koji je raspisao LOCO Alliance osvojio je milanski ured Stefano Boeri Architetti. Njegov osnivač poznat je po zgradi Bosco Verticale i pristupu u kojem zelenilo postaje dio gradske infrastrukture. Projekt Loco Park u Tbilisiju obuhvaća 73.600 četvornih metara bivšeg industrijskog zemljišta. Ideja je da tvornička prošlost ne nestane, nego postane dio identiteta nove četvrti.
Otočje zgrada povezano zelenilom
Prema planu, devet zgrada smješteno je u nizu otvorenih prostora: od sportske šume i mreže parkova do linearnog bulevara i zajedničkih vrtova. Ukupna bruto površina zgrada iznosi oko 120.000 četvornih metara. Pješački prostori koji se nastavljaju jedan na drugi trebali bi četvrt povezati sa susjednim dijelovima grada i učiniti je prohodnom i pristupačnom.
„Zgrade Loco Parka bit će otoci u urbanom otočju, različite, ali povezane mrežom javnih pješačkih prostora s drvoredima koje će koristiti cijeli grad”, rekao je Stefano Boeri. Projekt je u Tbilisiju predstavio zajedno s partnerom ureda Pietrom Chiodijem.

Prizemlja za grad, katovi za stanovanje
Loco Park u Tbilisiju zamišljen je kao mješovita četvrt. U prizemljima zgrada predviđeni su ulazi, trgovine, kafići, radionice i zajedničke usluge. Tako bi se javni život s ulica i iz parkova nastavljao i u zgradama. Na višim katovima smješteni su stanovi različitih veličina, namijenjeni različitim stambenim potrebama. Sličnu je ideju Boerijev ured razradio i u projektu 190 priuštivih drvenih stanova na Ibizi, gdje se raspored stanova može prilagoditi stanarima različite dobi i pokretljivosti.

Krovovi kao nova silueta
Najprepoznatljiviji dio projekta Loco Park u Tbilisiju mogli bi biti krovovi. Njihovi oblici reinterpretiraju siluete tvornica i radionica koje su nekad stajale na ovom području, pa zgrade zajedno tvore novu siluetu grada. Krovovi nisu samo oblikovni element. Na njima su predviđeni staklenici, terase, fotonaponski sustavi, stanovi u potkrovlju i zajednički prostori za stanare. Prema autorima, različite geometrije krovova pomažu i u boljem iskorištavanju dnevnog svjetla, prozračivanja i osunčanja stanova.

Boje grada pretočene u opeku
Posebno zanimljiv dio projekta je odnos prema bojama Tbilisija. Arhitekti su fotografski mapirali boje gradskog krajolika i izdvojili pet glavnih skupina: plavosivu, terakotu, zelenu, sivosmeđu i mineralno bijele tonove. Te su nijanse pretočene u paletu opeke za pročelja novih zgrada. Svaka zgrada dobiva vlastitu kombinaciju boje, teksture i načina slaganja opeke.
Opeka nije odabrana slučajno. Taj je materijal ukorijenjen u lokalnoj graditeljskoj tradiciji, a ujedno povezuje novu četvrt s industrijskom prošlošću lokacije. „Boja i opeka svakoj zgradi daju vlastiti identitet, a istodobno ih povezuju u skladnu cjelinu”, objasnio je Pietro Chiodi.

Od proizvodnje do svakodnevnog života
Loco Park u Tbilisiju primjer je obnove grada u kojoj industrijsko nasljeđe, suvremena arhitektura i krajobraz postoje zajedno. Bivša tvornica, nekad namijenjena proizvodnji, trebala bi postati mjesto za stanovanje, susrete i boravak na otvorenom. Projekt je tek pobijedio na natječaju, pa će se pokazati koliko će od ove vizije biti ostvareno. Ideja da se stara industrijska zona otvori gradu zanimljiva je i za našu regiju, gdje je nova namjena bivših tvorničkih zemljišta također aktualna tema.
Render: Stefano Boeri Architetti
Arhitektura i dizajn
Obnovljena seoska kuća u Zagorju: obiteljska priča koja traje od 1903. godine
U Selnici, nedaleko od Marije Bistrice, obitelj Dore Kozjak Ibrulj obnovila je seosku kuću iz 1903. godine. Roditelji su preuzeli većinu radova, bake izradile zavjese i jastučnice, a odbačeni namještaj i drveni pod dobili su novu priliku. Kuća zamišljena kao obiteljsko mjesto za odmor danas prima i goste.
Prije petnaestak godina obitelj Dore Kozjak Ibrulj odlučila je kupiti staru seosku kuću među zagorskim brežuljcima. Bila je gotovo ruševna, godinama zapuštena i bez ulaganja, ali novi vlasnici u njoj su vidjeli priliku za stvaranje vlastitog utočišta u prirodi.
„Kada su moji roditelji kupili kuću, znali smo da nas čeka ogroman posao. Ali od početka smo imali jasnu želju – stvoriti mjesto na koje ćemo moći pobjeći od gradske vreve, družiti se, odmarati i provoditi vrijeme zajedno”, prisjeća se Dora.

Obnova je postupno postala zajednički obiteljski pothvat. Uz građevinske radove, uključivala je prikupljanje i obnovu namještaja te izradu detalja koji i danas određuju izgled interijera.
Obnova u kojoj je sudjelovala cijela obitelj
Svaki član obitelji imao je svoju ulogu, od većih zahvata do završnog uređenja.
„Moji roditelji napravili su većinu posla sami, a mi smo im pomagali koliko smo mogli. Bake su bile zadužene za brojne detalje. Same su šivale zavjese, vezle jastučnice i izrađivale čipkaste obrube za ormariće. Zapravo su upravo one unijele dušu u ovu kuću”, govori Dora.
Zavjese, vez i čipkasti obrubi uklopili su se u seoski interijer, a za obitelj imaju i osobnu vrijednost. Podsjećaju na vrijeme provedeno u uređenju kuće i na ljude koji su sudjelovali u njezinoj obnovi.

Iza cjelokupnog uređenja stoji Dorina majka, dizajnerica interijera. Željela je sačuvati karakter stare kuće i istodobno je prilagoditi potrebama obitelji.
„Ova kuća bila je mamin diplomski rad i od njezine je ideje sve krenulo. Ona uvijek ima vrlo jasnu viziju, a mi ostali dobijemo zadatke. Najljepše je što svi volimo sudjelovati i gledati kako njezine zamisli postupno oživljavaju”, kaže Dora.

Stari namještaj koji pronalazi svoje vlasnike
U interijeru se obnovljeni namještaj, tekstil i drveni detalji nadopunjuju s novijim komadima. Obitelj je dio uređenja gradila oko predmeta koje je već imala, dobila od prijatelja ili pronašla odbačene.
Stari ormar za posuđe, ljuljačka, kreveti i brojni manji predmeti tako su pronašli mjesto u obnovljenoj kući.
„Jako volimo skupljati stari namještaj. Neke komade dobijemo od prijatelja, a neke pronađemo sasvim slučajno. Dogodi se da tijekom šetnje sa psima ugledamo kvalitetan komad koji je netko odbacio pa ga ponesemo kući. Često se šalimo da namještaj zapravo pronalazi nas, a ne mi njega”, priča Dora.

Pronađene komade obitelj zajednički obnavlja, a glavnu ulogu ponovno ima Dorina majka. Njezin odabir povezuje predmete različitog podrijetla u skladnu cjelinu.
Ponovna upotreba namještaja ujedno produžuje njegov vijek i smanjuje potrebu za kupnjom novih komada. U ovoj kući takav pristup proizlazi iz obiteljske sklonosti starim stvarima i želje da ih se sačuva.
Odbačeni drveni pod uklopio se u staru kuću
I podovi su dobili drugu priliku. Umjesto kupnje novog materijala, obitelj je iskoristila odbačeni drveni pod koji je bio dovoljno kvalitetan za obnovu.
„Pod koji danas vidite zapravo je bio odbačen. Tata ga je pobrusio, doradio i ponovno obojio. Sada izgleda kao da je ovdje oduvijek”, objašnjava Dora.
Obnovljeni pod uklopio se u karakter kuće, iako izvorno nije pripadao tom prostoru. Zajedno sa starim namještajem i ručno izrađenim tekstilom povezuje prostorije u cjelinu.

Interijer prilagođen obiteljskom životu
Pri uređenju je trebalo uskladiti izgled stare seoske kuće s praktičnim potrebama njezinih novih vlasnika. Namještaj i dekoracije birani su prema tome kako se uklapaju u prostor i kako će se koristiti.
„Htjeli smo da kuća izgleda skladno, ali i da savršeno funkcionira te odgovara našim potrebama. Nije nam bilo važno da se ističe pojedini komad namještaja, nego da cijelim prostorom vlada harmonija”, ističe Dora.

Zato interijer nema jedan komad oko kojeg se sve podređuje. Njegov izgled nastaje povezivanjem drva, tekstila, obnovljenog namještaja i obiteljskih rukotvorina. Prostor je uređen za boravak, odmor i druženje, što je od početka bila glavna želja vlasnika.

Od rođendana u nedovršenoj kući do prvih gostiju
Jedna od Dorinih najdražih uspomena vezana je uz osamnaesti rođendan. Kuća tada još nije bila dovršena, ali to nije spriječilo obitelj da u njoj okupi prijatelje.
„Kada smo prvi put pozvali prijatelje, kuća još nije bila gotova. Slavili smo moj osamnaesti rođendan, na podovima je još bio beton, a neke sobe nisu bile dovršene. Bilo nas je četrdesetak, svi su bili odlično raspoloženi i govorili su nam kako će ovo biti prekrasno mjesto i da bismo ga trebali otvoriti i drugima”, prisjeća se Dora.
Ta se ideja s vremenom ostvarila. Obnovljena seoska kuća u Zagorju, prvotno zamišljena kao privatno obiteljsko utočište, danas prima i goste.
„Najljepši je osjećaj kada vidimo da su ljudi oduševljeni. Ne zato što se dive onome što smo napravili, nego zato što znamo da će se ovdje osjećati ugodno, odmoriti se i doživjeti upravo ono zbog čega smo mi ovu kuću i stvarali”, govori Dora.

Za nju je dolazak u Selnicu i dalje prilika za predah od svakodnevnih obveza.
„Boravak ovdje, među zagorskim brežuljcima, uvijek me smiri. Napuni me pozitivnom energijom i daje mi snagu za sve obveze koje me čekaju. Ovo je za mene bijeg u mir, mjesto na kojem punim dušu”, zaključuje.








You must be logged in to post a comment Login