Arhitektura i dizajn
Mala Vila: Staklene kućice u srcu šume
Kako izgleda odmor u staklenim kućicama koje nestaju u prirodi? Sestre Blažur stvorile su jedinstveno utočište za bijeg od svakodnevice
U srcu netaknute prirode, daleko od gradske vreve, smjestile su se staklene kućice Mala Vila. Ovaj inovativni koncept osmislile su sestre Valentina i Kristina Blažur, koje su se odlučile vratiti u rodni kraj i ostvariti svoj san – stvoriti prostor u kojem će se arhitektura stopiti s prirodom i pružiti gostima jedinstven doživljaj.
Mala Vila – spoj arhitekture i prirode
Od djetinjstva, Valentina i Kristina bile su povezane s ovom šumom. Iako ih je život odveo različitim putevima, uvijek su joj se rado vraćale. Ta ljubav prema prirodi bila je inspiracija za stvaranje Male Vile – kompleksa od četiri staklene kućice koje se reflektiraju u zelenilu i gotovo nestaju u krajoliku.
“Oduvijek smo gledale u šumu. Što god se događalo, uvijek smo bile usmjerene prema njoj. Kada u tom smjeru razmišljaš, stvari se otvaraju. Tako je Valentina pronašla proizvođača ovih kućica, i tu je sve počelo,” prisjeća se Kristina Blažur, vlasnica Male Vile.
Minimalistički dizajn, prozirne fasade i reflektirajuće staklo omogućuju da se kućice neprimjetno stapaju s okolinom. Tijekom dana, one postaju ogledalo prirode, dok navečer zavjese osiguravaju privatnost gostima.
“Primijetili smo da ljudi često niti ne uoče kućice dok ne dođu bliže. Kada je šuma u punom zelenilu, one su potpuno neprimjetne,” objašnjava Kristina.
Tehnološki izazovi i gradnja u šumi
Postavljanje ovakvih kućica nije bilo jednostavno. Mala Vila smještena je u šumskom okruženju, što je značilo posebne logističke izazove – od dovođenja struje i vode pod zemljom, do osiguravanja stabilnih temelja za svaku kućicu.
“Kućice moraju imati stabilne podloge jer svaka teži čak 7 tona. Postavljene su na betonske pilone, a cijeli postupak montaže bio je pravi izazov – od prijevoza iz Estonije do postavljanja dizalicama u šumi,” prisjeća se Kristina.
Unatoč svim izazovima, sestre Blažur uspjele su realizirati svoju viziju i stvoriti prostor koji gostima omogućuje potpuni bijeg od svakodnevnog stresa.
Oaza mira i odmora u prirodi
Kućice su veličine 20 kvadrata i dizajnirane za dvoje. U njima se nalaze kuhinja, kupaonica, spavaći i dnevni prostor, a podno grijanje osigurava ugodan boravak tijekom cijele godine.
“Mi smatramo da je ovo jedini način za potpuni reset. Priroda i šuma omogućuju da se isključiš iz vanjskog svijeta, da osluškuješ zvukove i jednostavno uživaš,” dodaje Kristina.
Iako su izrađene od stakla, privatnost gostiju nije ugrožena – tijekom dana reflektiraju okolinu, dok se navečer spuštaju zavjese. Iznimka je kupaonica, koja je opremljena zamagljenim staklom umjesto klasičnih zastora.
Projekt Mala Vila spojio je arhitekturu, prirodu i vrhunsku tehnologiju u jednu skladnu cjelinu. Sestre Blažur dokazale su da se uz viziju i upornost može stvoriti jedinstveno mjesto za odmor koje briše granicu između modernog dizajna i netaknute prirode.
Urbanizam
Umjetnost u javnom prostoru – kako murali mijenjaju lice grada
Kako bismo bolje razumjeli što ovakve intervencije znače u praksi, razgovarali smo s četvero umjetnika…
Umjetnost u javnom prostoru sve je važniji element suvremenih gradova. Murali, instalacije i druge intervencije izlaze iz galerija i prelaze u svakodnevni prostor — ondje gdje ljudi žive, prolaze i zadržavaju se.
U urbanoj okolini, koja je sve češće obilježena sivim i uniformiranim površinama, ovakvi radovi donose boju, toplinu i trenutke iznenađenja koji mijenjaju ritam prostora.
Istovremeno, murali mijenjaju i naš odnos prema gradu: od funkcionalnog okvira postaje mjesto identiteta, pripadnosti i vizualne komunikacije.
Najnoviji natječaj HDLU-a za oslikavanje dviju zagrebačkih trafostanica dodatno otvara pitanje: što umjetnost u javnom prostoru znači za grad i njegove stanovnike? Od 2020. do danas u Zagrebu je oslikano 15 trafostanica, raspršenih od Trešnjevke i Dubrave do Novog Zagreba i Sesveta — stvarajući mrežu lokacija koje više nisu samo dio infrastrukture, nego i prepoznatljivi vizualni akcenti.
Kako bismo bolje razumjeli što ovakve intervencije znače u praksi, razgovarali smo s četvero autora koji su već oslikali zagrebačke trafostanice. Njihova iskustva otkrivaju kako publika reagira na procese koji se odvijaju na ulici, kako se bira motiv za specifičnu lokaciju te kako mural može utjecati na atmosferu kvarta.
Zašto murali oblikuju identitet grada?
Da murali mogu snažno utjecati na identitet prostora, potvrđuje i umjetnica Klara Rusan, koja ističe kako su neki europski gradovi gotovo prepoznatljivi upravo po muralima.
Lisabon ili Berlin su primjer koliko murali mogu oživjeti grad i udahnuti život u fasade koje su na rubu zaborava. “Sve su to galerije na otvorenom. To je ono što je po meni benefit “muraliziranja”. Što je dostupno za sve i svakoga i što često znači i udisanje života u nešto što je na umoru (dotrajala boja fasada) a i neki arhitektonski nezanimljivi momenti mogu dobiti novi kontekst i priču.”, kaže umjetnica.
Zahvaljujući takvim intervencijama, umjetnost u javnom prostoru djeluje kao korektiv suvremene urbanizacije — razbija sivilo, unosi ritam i stvara vizualne orijentire koji građanima ostaju u memoriji.
Zašto je naš svijet postao siv? Psihološki učinak boja na našu svakodnevnicu
Trafostanice kao idealna urbana platna
Iako tehničke i funkcionalne, trafostanice nude neočekivano dobru podlogu za umjetničke intervencije.
„To su čista betonska platna razasuta po gradu. Imaju praktičnu svrhu, ali ne i estetsku — zašto ih ne iskoristiti za murale?“, kaže ilustrator Ivan Stanišić.
Zbog svoje kompaktne geometrije i položaja u prostoru, trafostanice postaju mali, ali izrazito vidljivi javni ekrani — mjesta koja prirodno privlače poglede i otvaraju prostor za kreativne interpretacije.
Motivi koji nastaju iz prostora, konteksta i zajednice
Motiv murala često proizlazi iz same lokacije ili atmosfere kvartova. Ponekad je polazište vrlo praktično — kao u slučaju Ivana, koji je mural smjestio uz dječje igralište i tome prilagodio vizualni karakter rada.
„Kit mi je omogućio da povežem scenu preko više zidova i unesem razigranost u predgrađe.“, kaže.
Drugi umjetnici posežu za konceptualnim igrama ili vizualnim paradoksima. Za Miju Matijević Akrap, koja je oslikala mural „Elektro antika“, motiv je bio spoj neočekivanog i poznatog:
„Željela sam spojiti antičke vaze i suvremenu infrastrukturu — nešto poznato u neočekivanom kontekstu.“
Njezin mural tako ne funkcionira samo dekorativno, već i kao mali vizualni komentar koji privlači pogled.
U Španskom je Klara Rusan motiv pronašla u snažnom identitetu lokalne zajednice:
„Špansko je kolijevka skate kulture pa sam Špaolin redovnike prikazala kako skateaju na rampama.“
Time mural ne samo da ukrašava prostor, nego ga povezuje sa stvarnom pričom stanovnika.
Postoje i situacije u kojima motiv dolazi iz tradicije, književnosti ili konteksta ustanove. Tako je Agata Lučić, stvarajući mural za vrtić u Zapruđu, polazište pronašla u dječjoj književnosti:
„Vodila sam se motivima ‘Šume Striborove’ i ‘Hlapića’, jer je mural nastajao povodom 150. obljetnice rođenja Ivane Brlić Mažuranić.“
Sve to potvrđuje da umjetnost u javnom prostoru ima sposobnost ispričati lokalnu priču — kroz boju, motiv i kontekst.
Kako publika reagira na stvaranje murala?
Reakcije prolaznika, kažu autori, uglavnom su vrlo pozitivne. Ljudi zastaju, promatraju proces, razgovaraju s umjetnicima i često se vraćaju kako bi vidjeli napredak. U nekim slučajevima, djeca su uključena u proces stvaranja što dodatno spaja publiku sa umjetničkim djelima.
No javni prostor uvijek uključuje određenu nepredvidivost. Dok stvaranje murala može biti vrlo toplo i zajedničko, završeni rad izložen je različitim interpretacijama i reakcijama.
Rad Mie Matijević Akrap je na kraju bio demoliziran.
„Pred kraj je dio murala bio prešaran sprejem… kasnije sam čula da je nekima smetala roza boja. To je rizik rada u javnom prostoru i podsjetnik koliko su reakcije nepredvidive.“, kaže slikarica.
Takvi trenuci pokazuju da murali nisu samo estetski zahvati, nego i mjesta društvenog kontakta — i ponekad, sukoba.
Umjetnost u javnom prostoru kao alat zajednice
Murali su više od vizualnih intervencija — oni potiču komunikaciju i stvaraju osjećaj zajedničkog prostora. Kada ljudi svakodnevno prolaze pokraj djela koje odražava identitet kvarta ili priziva emociju, nastaje prirodni dijalog između umjetnosti i zajednice.
Time murali postaju elementi urbanog identiteta i važan podsjetnik da prostor kojim se krećemo pripada svima.
Psihologija boja: zašto nam murali trebaju?
U gradovima prepunima betona, stakla i neutralnih tonova, boja ima iznimno snažan psihološki učinak. Vizualni podražaji iz okoline utječu na raspoloženje, energiju i osjećaj pripadnosti prostoru. Toplije nijanse podižu vitalnost i optimizam, hladnije stvaraju smirenje i osjećaj prostranosti, a grafički ritam uvodi dinamiku u svakodnevicu.
U ovako strukturiranom urbanom krajoliku murali ne djeluju samo kao dekoracija — oni preuzimaju funkciju vizualnog odmora i emocionalnog sidrišta. Kada se koloristički akcent pojavi ondje gdje ga ne očekujemo, njegov je učinak još snažniji.
Murali postaju emocionalne pauze u prostoru: razbijaju rutinu, usporavaju pogled i stvaraju trenutak koji čini grad ljudskijim. Upravo zato umjetnost u javnom prostoru postaje vizualni i emocionalni predah unutar urbanog sivila.
Gdje bi se murali mogli pojaviti u budućnosti?
Umjetnici vide još mnogo prostora za širenje ovakvih projekata. Agata Lucić naglašava važnost intervencija i u manjim gradovima, iako priznaje poriv da se poigra i po novim fasadama.
„Kako sam odrasla u Delnicama, zadnje dvije godine gledam jednu trafostanicu u parku i voljela bih nju jednom oslikati i napraviti nešto u mjestu u kojem sam provela svoje djetinjstvo. Volim tu lokaciju jer je okružena drvećem i mislim da bi bio lijep kontrast između crteža i zelenila. Naravno, u Zagrebu sigurno ima lokacija na kojima bi se dali realizirati slični projekti, no kako dolazim iz manjeg mjesta u kojem baš i nisam primjetila oslikane murale, bilo bi mi zanimljivo vidjeti (i sudjelovati) u nekoj akciji u tom obliku.”, kaže grafičarka.
Klara Rusan pak vidi vrijednost u revitalizaciji postojećih urbanih cjelina:
“Mislim da bi bilo sjajno da se obnovi zid u Branimirovoj uz prugu i da se ponovi projekt poput onog 2009. koji je bio organiziran od Ivane Vukšić, direktorice Muzeja ulične umjetnosti. S obzirom da živim u Novom Zagrebu, često razmišljam o tome da bi novozagrebačke zgrade, limenke, koje imaju velike prazne bočne fasade, mogle dobiti neki svoj prepoznatljivi vizual.”
Ovakvi prijedlozi pokazuju da umjetnost u javnom prostoru može biti i urbanistički alat. Način da se kvartovi i manji gradovi prepoznaju, vizualno ožive i potaknu na dijalog.
Umjetnost kao svakodnevni susret s gradom
Murali na trafostanicama možda su mali po formatu, ali veliki po učinku. Oni unose boju u sivilo, potiču dijalog, stvaraju identitet i omogućuju stanovnicima da svoj kvart vide drugim očima. Umjetnost u javnom prostoru podsjeća nas da grad nije samo arhitektura i infrastruktura — nego živi organizam koji se oblikuje kroz priče, boje i ljude koji ga svakodnevno koriste.
naslovna fotografija: HDLU/ Šimun Bučan
Urbanizam
Zašto je obnova centra zelenija od gradnje na periferiji?
Nakon potresa život u središtu Zagreba za mnoge je izgubio svoju nekadašnju privlačnost. Blizina vrtića, škola, kulturnih sadržaja i radnih mjesta pala je u drugi plan u trenutku kada su se stanovnici, usred hladnog jutra, našli na ulicama okruženi urušenim dimnjacima, fasadnim ornamentima i zabatnim zidovima. Dom, koji bi trebao biti najsigurnije mjesto, za brojne je građane postao izvor stalne nelagode i straha. Ipak, potres je samo ukazao na ono što smo prije njega odbijali vidjeti, brojne zgrade u centru grada nisu održavane i obnavljane već desetljećima. Više je uzroka ovog problema: teško postizanje dogovora među suvlasnicima, socijalni status pojedinih stanara, visok postotak stanovništva starije dobi, ali i nedostatak adekvatnog sustava koji bi suvlasnicima zgrada olakšao put do obnove zgrada. Posljedica ove situacije, uz potres i koronu, koju su povećali interes za životom izvan starog dijela grada, vidljiv je trend iseljavanja stanovništva iz šireg centra grada prema periferiji. No što takav proces znači za grad i zajednicu u cjelini? Upravo je to bilo jedno od ključnih pitanja stručnog skupa „Revitalizacija i energetska obnova starih zgrada u centru grada“, održanog u prostoru centra Upoznaj Europu u Zagrebu.
Zona pobjede: Protupotresna obnova – kako do sigurne kuće i otpornije budućnosti
Zašto je važno vratiti život u centar grada?
Jedan od predavača, arhitekt Marko Dabrović iz studija 3LHD, upozorio je kako nekontrolirano širenje grada na periferiju predstavlja negativan društveni trend s ozbiljnim financijskim i ekološkim posljedicama. Prema njegovim riječima, današnje stanje donjeg grada rezultat je činjenice da Zagreb nikada nije sustavno obnovljen – čak ni nakon velikog potresa 1880. godine. Posljedica su neujednačene visine zgrada, neusklađene ulične vizure i opći dojam urbanog nereda. Dodatni problem predstavlja složena vlasnička struktura zgrada, u kojima se često isprepliću privatni stanovi, poslovni prostori i institucije. Takva „rasuta kompozicija“ znatno usporava donošenje odluka i provedbu obnove. Iseljavanje stanovništva na periferiju povećava potrebu za svakodnevnim putovanjima, što dovodi do veće potrošnje energije, povećanih emisija CO₂ i gubitka vremena – nerijetko i do sat i pol dnevno provedenih u automobilu. Ovakav način života ne utječe samo na kvalitetu života pojedinca, već stvara i dodatne troškove za cijelu zajednicu. Zagreb je tako došao do paradoksa da su rubna područja, poput Svete Klare, postala „najtraženije“ zone za stanogradnju.
Obnova kao alat za održivi razvoj
Dabrović ističe kako bi obnova i nadogradnja postojećih zgrada u centru, kao i aktivacija napuštenih industrijskih zona (poput bivših tvornica), smanjila potrebu za prometom i potaknula održive oblike kretanja – pješačenje, biciklizam i javni prijevoz. Predlaže i promjene u sustavu komunalne naknade kako bi se investitore usmjerilo na gradnju u zonama u kojima je ona društveno poželjna. Mlade ljude, naglašava, moguće je zadržati u centru jedino ako im se osigura održivo i priuštivo stanovanje.
Ključne promjene koje donosi novi zakon o upravljanju i održavanju zgrada
Europski ciljevi i izazovi financiranja obnove
Na skupu se raspravljalo i o ciljevima europske Direktive o energetskim svojstvima zgrada, čiji je krajnji cilj fond zgrada s nultom emisijom do 2050. godine. Prvi cilj, s rokom do 2030. godine, predviđa obnovu 16 % energetski najlošijih zgrada u sljedećih pet godina, uz smanjenje ukupne potrošnje energije za 3 %. Iako je potres djelomično potaknuo obnovu, i dalje postoji značajan investicijski jaz koji se na razini EU kreće na oko 150 mil. godišnje. Jedno od predloženih rješenja je uključivanje privatnog kapitala, primjerice kroz davanje tavanskih prostora investitorima u zamjenu za financiranje obnove cijelih zgrada. Članica EU parlamenta dr. sc. Nikolina Brnjac naglasila je da je priuštivo stanovanje jedno od ključnih pitanja EU, s obzirom na to da čak 10 % građana Unije ne može osigurati osnovne stambene uvjete. Novi europski alati i platforme trebali bi potaknuti javno-privatna partnerstva i održive modele stanovanja.
Tehnička rješenja i međunarodni primjeri obnove
Arhitekt Ivan Jovanović predstavio je primjere iz Velike Britanije i SAD-a, gdje se interpolacijama i nadogradnjama stare arhitekture stvaraju novi stambeni i javni prostori. Naglasio je važnost cirkularne obnove, ponovne uporabe materijala, elektrifikacije i eliminacije fosilnih goriva. Zamjenom ovojnica zgrada moguće je uštedjeti i do 70 % energije, dok moderni prozori, rekuperacija i fotonaponski sustavi dodatno povećavaju energetsku učinkovitost.
Sustavni problemi i potreba za jasnom politikom
U panel-raspravi istaknuto je kako će od iduće godine obveza obnove najlošijih zgrada postati konkretnija, no problem predstavlja nedostatak certificiranja starih objekata. Postavlja se pitanje hoće li se ciljevi provoditi poticajima ili sankcijama te hoće li se ići na masovniju ili dubinsku obnovu. Za Dom2 Ravnateljica Uprave za energetsku učinkovitost u zgradarstvu, projekte i programe Europske unije Irena Križ Šelendić komentira: “Kao prvo, samo stavljanje foto napona na krov neće riješiti naš problem jer većina energije u zgradama se troši na grijanje. Mi ne koristimo struju za grijanje, više u Dalmaciji, na kopnu se koristi plin i drva. Teško da će se to primijeniti zato što jednostavno to nije ljudima isplativo. Građani koji ugrade dizalicu topline, a nisu obnovili fasadu, kad shvate da im je račun za grijanje narastao tri puta ubrzo će se vratiti na drva. Znaći nismo napravili ništa. Dakle, ono što treba napraviti i što sa inženjerskog smjera jedino ima smisla je da se prvo obnovi ovojnica i smanje potrebe energije te zgrade, a onda na tu smanjenu količinu energije se optimiziraju tehnički sustavi.”
Zona pobjede: Kako obnova kulturne baštine čuva identitet gradova – i povećava vrijednost nekretnina
Revitalizacija centra Zagreba nije samo pitanje estetike ili očuvanja baštine, već ključno društveno, ekološko i ekonomsko pitanje. Bez jasne strategije, snažnijih poticaja i suradnje javnog i privatnog sektora, grad riskira daljnje pražnjenje svoje jezgre. Povratak života u centar moguć je jedino kroz sigurnu, održivu i priuštivu obnovu – onu koja grad ponovno čini mjestom ugodnog i kvalitetnog življenja.
