Arhitekti i arhitektonski projekti
Kako je teklo uređenje restorana od 350 kvadrata, otkriva arhitektica Sunčica Mastelić Ivić
Titrajuću površinu zidova i stropova, Sunčica je povezala s industrijskim podom
Arhitekticu Sunčicu Mastelić Ivić poznajete kao edukatoricu stilova uređenja interijera, a danas ju gledamo u drugoj ulozi. Posjetili smo restoran koji je nedavno uređivala i uvjerili se u njenu mogućnost prilagodbe svakom projektu.
Uređenje restorana čija je površina 350 kvadrata počelo je iskorištavanjem postojeće stare konstrukcije s relativno niskim lučnim svodovima.
“Ovaj volumen koji smo zatekli je spoj nepravilnih oblika. I imate i relativno nepravilne prostore koji se pretaču jedan u drugi, onda sam ja razmišljala kako to povezati i onda sam koristila stari trik koji se još od srednjeg vijeka koristio da vi trebate na neki način sa dekorativnom tehnikom dematerijalizirati volumen.
To se nekad davno kad su se radili ekstra luksuzni javni prostori u srednjem vijeku radilo sa mozaikom, danas se to na taj način, naravno, više ne radi. Ali sam primijenila jednu tehniku koja se zove duca di Venecija i koja predstavlja specijalan nanos posebne boje u tri sloja gdje vi dobivate titravu površinu sa posebnim načinom nanošenja mrlja. “, pojašnjava arhitektica.
Titrajuću površinu zidova i stropova, Sunčica je povezala s vrstom poda koju kolokvijalno nazivamo industrijskim podom
“Izveli smo pod koji smo poslije namazali sa polu mat tekućim voskom i taj pod je također jedno, rekla bih, unikatno custom made djelo, pokazao se dobar u korištenju za sve one koji ne vole fuge na podu, mislim da je nanos takozvanih industrijskih podova kojih ima raznih vrsta, da je to dobro rješenje. “
Prostor je podijeljen na tri različite, međusobno povezane ali i odijeljene zone.
“To znači da u ovom restoranu imate zonu koja služi za neka posebnija dešavanja, isključivo za jelo, ručak, večeru ili za stand up nastupe. I taj prostor gdje se odvija jelo je trebao dobiti malo drugačiji tretman poda pa mislim da je dobro da u ovom velikom prostoru imamo različit pristup i naravno, onda je to još jedan element u kojem se trebate dobro uklopiti.
Dakle, koju boju poda odabrati sa kojom bojom i nijansom dekorativnog poda, ovog industrijskog namaza i sve to skupa mora odgovarati titravoj površini zidova. Zato mislim da je dobro uvijek u velikim prostorima koji se dijele na različite zone, ovisno o korištenju, namijeni, mislim da je dobro imati i različiti tretman poda. “, navodi sugovornica.
Namjena ovog prostora zahtijevala je stvaranje nekoliko različitih atmosfera, od jutarnje kave do večernjeg izlaska
“To znači da sam trebala odrediti optimalnu količinu svjetline dekora, odnosno tamnoće dekora koja neće biti pretamna za jutarnji kapučino, a koja neće biti presvijetla za večernji izlazak. Znamo svi da ako se radi o nekom večernjem izlasku da onda uvijek tražimo malo tamniju atmosferu, malo tamnije tonove.”, otkriva.
Optimalna količina boja, različitih materijala i tekstura dodatno je istaknuta rasvjetom koja je pomogla i u stvaranju različitih atmosfera.
“Kod korištenja rasvjete je jako važno da se koristi nekoliko različitih izvora svjetla, gdje vi sa različitim kombinacijama možete ostvariti atmosfere kakve vam trebaju u tom trenutku.
Zato sam koristila naglašavanje određenih kontura sa skrivenom LED rasvjetom, iza nekih elemenata namještaja, koristila sam različite reflektorske tipove na profilima gdje vi sa usmjerenjem možete davati akcente prostoru ili smanjivati taj akcent. U svakom slučaju, difuzna opća rasvjeta u ovom prostoru nije bila tema. Trebalo je postići dramatiku. “, otkriva arhitektica.
Tijekom projektiranja, Sunčica nije tražila stil uređenja, već je stil pronašao nju
“Možemo reći da je ovaj prostor rađen u industrial, u industrijskom stilu uređenja interijera, da ima elemenata brutalizma, brutalizam se očituje u ovoj titravoj površini stropova, zidova i titravoj površini poda koja podsjeća na neku inačicu cementa. I taj brutalizam ima elemente arta.
To su elementi koji se nalaze na zidovima, zovemo ih muralima.
Radila sam sa fantastičnim akademskim slikarom Darkom Bubankom koji je sa mnom radio niz skica. Mi smo proveli sate u razgovorima kakve bi trebale biti boje na muralima u ovom prostoru, kakve bi trebale biti teme, čime će se baviti art moment na zidovima i onda smo zaključili iz niza skica koje su nastajale u razgovoru da je najbolje tonski se uklopiti u postojeći kolorit, dati neke akcente kao što ovdje vidimo je u žutoj boji, koji daje jedno lijepo osvježenje naspram sive boje i zaključili smo da je jako dobro da idemo u smjeru apstraktnoga.
Kod apstraktne umjetnosti se ne trudim vidjeti figurativu, mene opčinjava igra boja, mene opčinjava dinamika oblika, ponavljanja nekih elementa, dakle, mene zanima emocija koja vrišti ili govori iz onoga što se nalazi u apstraktnom dijelu. Nije nužno da očitavate iz apstraktnog dijela neku figuru, neki lik ili neki predmet, važno je da se u njega zagledate, da vas dovede u neku meditaciju, da vam potakne određenu vrstu osjećaja.”, zaključila je.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Arhitekt kojeg dizajneri obožavaju: Zašto je Carlo Scarpa i danas inspiracija?
Umjesto da briše prošlost, on je nadograđuje, stvarajući dijalog između starog i novog.
U povijesti moderne arhitekture rijetki su autori koji su s tolikom preciznošću i senzibilitetom povezivali prošlost i sadašnjost kao talijanski arhitekt Carlo Scarpa. Njegov rad ne temelji se na spektakularnim gestama, već na pažljivo promišljenim detaljima, materijalima i odnosu prostora prema kontekstu. Upravo zbog toga njegovi projekti i danas služe kao referenca za arhitekte i dizajnere interijera diljem svijeta.
Od Murana do svjetske arhitektonske scene
Carlo Scarpa rođen je 1906. godine u Veneciji, gradu koji je snažno obilježio njegov arhitektonski izraz. Obrazovao se na Akademiji likovnih umjetnosti, gdje je stekao temeljno znanje o oblikovanju, materijalima i umjetnosti.
Karijeru započinje suradnjom s majstorima muranskog stakla, što je ostavilo trajni trag na njegov senzibilitet prema materijalima i detalju.
Iako formalno nikada nije stekao titulu arhitekta u klasičnom smislu, Scarpa postaje jedan od najutjecajnijih autora 20. stoljeća. Djelovao je i kao profesor na Institutu za arhitekturu u Veneciji, gdje je generacijama studenata prenosio svoj specifičan pristup prostoru i dizajnu.
Njegov rad obilježava kontinuirana povezanost s Venecijom, ali i otvorenost prema međunarodnim utjecajima – od Franka Lloyda Wrighta do japanske estetike.
5 svjetskih arhitekata koji su ostavili neizbrisiv trag
Nova šetnja kroz povijest antičkog Rima
Arhitektonski stil: između zanata i inovacije
Scarpa je poznat po jedinstvenom pristupu koji kombinira tradicionalne tehnike obrade materijala s modernim arhitektonskim rješenjima. Njegovi projekti često uključuju kamen, beton, staklo i metal, ali nikada kao neutralne elemente – svaki materijal ima svoju priču i funkciju. Posebno se ističe njegova opsesivna pažnja prema detalju. Spojevi, prijelazi i teksture nisu skriveni, već naglašeni – kao svojevrsni „potpis“ autora.
Scarpa je bio majstor intervencija u povijesnim zgradama. Umjesto da briše prošlost, on je nadograđuje, stvarajući dijalog između starog i novog. Njegova arhitektura često uključuje vodu, svjetlo i slojevite prostorne sekvence, čime prostor dobiva gotovo scenografski karakter.
Arhitekt hrvatskih korijena Smiljan Radić Clarke dobitnik Pritzkerove nagrade za 2026. godinu
Projekti koji su Scarpu upisali u povijest arhitekture
Carlo Scarpa smatra se jednim od najvažnijih arhitekata 20. stoljeća upravo zbog svoje sposobnosti da spoji tradiciju i inovaciju, ali i zato što je tu ideju dosljedno provodio kroz konkretne, iznimno promišljene projekte. Njegov rad nije lako imitirati jer proizlazi iz duboko osobnog pristupa materijalu i prostoru, što je posebno vidljivo u projektima poput obnove Muzeja Castelvecchio u Veroni, gdje je povijesnu strukturu reinterpretirao suvremenim intervencijama, ili u Fondazione Querini Stampalia u Veneciji, gdje je vodu integrirao kao aktivan element arhitekture. U Olivetti showroomu na Trgu sv. Marka pokazao je kako interijer može postati scenografski doživljaj, dok je Brion groblje u San Vitu d’Altivole njegovo najpoetičnije djelo – prostor meditacije, simbolike i iznimne preciznosti u detalju.
Njegov utjecaj vidljiv je u radu brojnih suvremenih arhitekata, osobito u pristupu restauraciji, dizajnu interijera i pažnji prema spojevima materijala, gdje svaki detalj ima funkcionalnu i estetsku ulogu. Scarpa je preminuo 1978. godine u Japanu, zemlji čija je estetika također utjecala na njegov rad, no njegova djela i danas žive kao inspiracija za arhitekturu koja ne ignorira kontekst, već ga promišljeno nadograđuje i interpretira.
U kontekstu arhitekture 20. stoljeća, obilježene modernizmom i težnjom prema standardizaciji, rad Carla Scarpe izdvaja se kao promišljena i autorski snažna alternativa. Umjesto univerzalnih rješenja, razvijao je pristup koji polazi od mjesta, materijala i povijesnog sloja prostora. Njegovi projekti pokazuju da arhitektura nije samo funkcija, već iskustvo – slojevito, taktilno i pažljivo oblikovano kroz detalje. Kroz precizne spojeve, suptilne intervencije i izražen osjećaj za kontekst, Scarpa je stvarao prostore koji i danas svjedoče o važnosti razumijevanja i interpretacije prostora, a ne njegove simplifikacije.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Nova šetnja kroz povijest antičkog Rima
Stefano Boeri Interior i Giorgio Dona oblikuju novi javni prostor južnog ambulatorija Koloseuma
Projekt obnove južnih ambulatorijskih prostora Koloseum predstavlja iznimno preciznu i slojevitu intervenciju na jednom od najvažnijih spomenika antičkog svijeta. Riječ je o zahvatu koji potpisuje Stefano Boeri Interiors, studio koji je osnovao Stefano Boeri u suradnji s arhitektom Giorgiom Donaom, a realiziran je za Parco Archeologico del Colosseo.
Ova intervencija ne predstavlja klasičnu restauraciju, već pažljivo osmišljenu prostornu rekompoziciju koja rekonstruira čitljivost izgubljenih dijelova južnog perimetra Flavijeva amfiteatra, pritom izbjegavajući doslovnu rekonstrukciju.
Mala povijest arhitekture kroz stilove
Povratak izgubljene geometrije
Polazište projekta bila su opsežna arheološka istraživanja, koja su omogućila precizno preklapanje iskopanih struktura s geometrijskim modelom amfiteatra. Upravo je ta superpozicija omogućila točnu definiciju perimetra krepidine — kamene baze koja definira kontakt građevine s tlom.
Obnova izvornih visinskih kota pokazala se ključnom ne samo za razumijevanje izvorne organizacije prostora, već i za ponovno uspostavljanje geometrijske logike cijelog kompleksa. Time je posjetiteljima omogućeno da jasnije percipiraju izvorni tlocrt i proporcije Koloseuma.
Pločnik kao interpretacijski alat
Jedan od najvažnijih aspekata projekta jest novi sustav popločenja, koji pokriva površinu od približno 3.130 m². Umjesto neutralne rekonstrukcije, arhitekti koriste pločnik kao medij interpretacije, oblikujući ga u skladu s radijalnom geometrijom amfiteatra. Površina je organizirana u izmjenične trake, pri čemu se pravilna polja izmjenjuju s kompenzacijskim zonama koje apsorbiraju zakrivljenost krepidine, dok su ploče trapezoidnog oblika i varijabilne geometrije. Ovakav pristup omogućuje da se kompleksna geometrija antičke građevine čita kroz suvremeni arhitektonski jezik. Materijalno, odabran je klasični travertin iz kamenoloma Cava del Barco, obrađen duž slojeva kako bi se osigurala maksimalna vizualna i teksturalna kompatibilnost s izvornim površinama, čime se postiže suptilan kontinuitet između starog i novog.
Vizualne osi i prostorna percepcija
Posebna pažnja posvećena je orijentaciji ploča: njihovo usmjerenje prati optičke osi lukova, čime se pogled posjetitelja intuitivno vodi prema strukturi amfiteatra.
Na taj način tlo prestaje biti pasivna površina i postaje aktivni element u oblikovanju iskustva prostora.
Voda kao dio dizajna
Obnova izvornih visinskih razina otvorila je mogućnost redefiniranja sustava odvodnje oborinskih voda, koji je u novom rješenju pažljivo integriran u dizajn popločenja. Nagibi su precizno kalibrirani, a prijelazi između različitih površina usklađeni s povijesnom morfologijom prostora, čime voda postaje sastavni dio njegove arhitektonske logike. Rezultat je javni prostor koji istovremeno odgovara funkcionalnim zahtjevima i postiže visoku razinu infrastrukturne sofisticiranosti.
Kako će izgledati kultni pariški muzej nakon renovacije?
Arheologija bez rekonstrukcije
Umjesto rekonstrukcije nestalih elemenata, projekt se oslanja na suptilne arhitektonske geste kako bi ih učinio čitljivima. Uz južno pročelje naznačeni su volumeni koji su nekada postojali, dok su uvedeni elementi koji sugeriraju izvorni prostorni raspored. Dio prostora pritom je ostavljen otvoren kao „arheološki prozor“, omogućujući uvid u stratigrafiju temelja. Ovakav pristup omogućuje razumijevanje povijesti bez falsificiranja izvornog stanja.
Pristupačnost i suvremena uporaba
Projekt integrira niz intervencija koje odgovaraju suvremenim standardima korištenja, pri čemu su uvedene rampe koje omogućuju kontinuirano kretanje, eliminirane su visinske barijere, a prostor je učinjen inkluzivnim za sve posjetitelje. Važno je naglasiti da su sve intervencije reverzibilne, odnosno mogu se ukloniti bez oštećenja povijesne strukture.
Wonderwoods u Utrechtu proglašen globalnim modelom pametne gradnje
Povratak izgubljenog sustava orijentacije
U antičko vrijeme lukovi Koloseuma bili su numerirani kako bi se olakšala orijentacija posjetitelja, no taj je sustav na južnoj strani s vremenom izgubljen. Projekt predviđa njegovu reinterpretaciju kroz ponovno uvođenje brojeva u prostoru, pri čemu se oni graviraju u travertinske ploče. Njihove dimenzije i tipografija temelje se na sačuvanim primjerima sa sjevernog pročelja, čime se vraća još jedan sloj čitljivosti izvornog sustava.
Novi javni prostor antičkog grada
Intervencija na južnom ambulatoriju ne završava na restauraciji, već stvara novi javni prostor koji omogućuje bliži kontakt s monumentalnim zidovima Koloseuma, olakšava razumijevanje izgubljenih dijelova njegove strukture i pruža novo iskustvo kretanja kroz jedan od najpoznatijih spomenika svijeta. Projekt Stefano Boeri Interiors pritom pokazuje kako suvremena arhitektura može djelovati unutar povijesnog konteksta bez potrebe za dominacijom, koristeći dizajn kao alat interpretacije, a ne imitacije.
Obnova južnog ambulatorija Koloseuma primjer je iznimno suptilne ravnoteže između arheologije, arhitekture i infrastrukture. Kroz pažljivo vođenu intervenciju, projekt ne samo da vraća čitljivost izgubljenog dijela Koloseum, već redefinira način na koji ga suvremeni posjetitelji doživljavaju.
Radi se o projektu koji pokazuje da restauracija danas nije samo čin očuvanja — već i prilika za stvaranje novih prostornih značenja.
Animaux dans la Ville (Životinje u gradu): vizija grada u kojem nismo sami
