Povežimo se

Arhitekti i arhitektonski projekti

Uz nekoliko svjetskih nagrada, Vinarija Tomac odraz je načela prirodne proizvodnje vina

Arhitektova zaljubljenost u prirodna vina pridonijela je stvaranju ove impresivne građevine

Tomislav Ćurković i Zoran Zidarić dizajnirali su vinariju koja svojom arhitekturom odražava biodinamički način proizvodnje vina, a za taj su projekt dobili i nekoliko svjetskih nagradi.

Gradnja vinarije u mjestu Donja Reka pored Jastrebarskog počela je iz potrebe za povećanjem prostornih kapaciteta. 

“Bavimo se proizvodnjom pjenušaca, a to zahtjeva dosta velike prostore za odležavanje tih boca jer svaka boca odleži godinu, dvije, tri pa se nakupe i dvije- tri berbe. Uvijek smo znali da želimo da to ovoga izgleda, rekli bi mi “kak spada”, da ima estetsku i funkcionalnu vrijednost.”, navodi vlasnik vinarije, Tomislav Tomac.

Vinarija kao omaž gospodarskim štagljevima

Inspiraciju arhitekti nisu trebali tražiti daleko. Priroda koja okružuju parcelu bila je sasvim dovoljna. 

“To je omaž ovim gospodarskim štagljevima koje možete naći na ovom lokalitetu pa čak i nekoliko kilometara udaljeno od ove vinarije i malo dalje, i ta atmosfera, ali ne samo atmosfera u smislu vizualnosti nego i taj miris. Ta nekakva sinestezija koja vas okružuje kada dođete u taj prostor, je bila nama izuzetno važna i ja se nadam da smo uspjeli to postići. Naravno, napraviti neku našu interpretaciju nekog tog starog štaglja. “, dodaje dipl. ing. arh. Tomislav Ćurković.

Prirodni materijali dio održivog razvoja

Nije slučajnost da su na gotovom objektu vidljivi svi korišteni materijali već je to odraz filozofije proizvodnje prirodnih vina. 

“Željeli smo da svi materijali koje koristimo budu što prirodniji, upravo radi toga da ova naša vinarija sudjeluje u održivom razvoju, da se ona integrira u taj biljni i životinjski svijet koji ju okružuje i tako djeluje pozitivno na biodiverzitet, a hvala Bogu imamo i potok i livadu, imamo i šumu…

A što se tiče same organizacije prostora, ona je napravljena po vertikali i zapravo vi kada se krećete kroz kuću od podruma pa do krovne terase, vi imate niz različitih senzacija upravo zbog promijene materijala koji se događaju kad krećemo odozdola, od betona pa preko jednog kubusa kojeg smo obukli u potpunosti u opeku da bi došla nakon toga jedna drvena kapa i konstrukcija i na kraju najprirodniji materijal koji imamo na kući, a to je slama.”, dodaje.

Opeka korištena na inovativan način

Na prvi pogled, za vinariju biste mogli pomisliti da je drvena građevina, iako je veći dio napravljen od opeke. 

“Ta opeka možda se iz daljine ne doživljava zbog kojih kanelura i nije to onaj doživljaj klasični opeke kakvu mi zapravo koristimo. Mi smo je koristili, ja si to umišljam malo, na jedan inovativan način. Opeku koja je inače skrivena, na koju se obično stavljaju neki slojevi drugi, najčešće žbuka, mi smo ogolili i pokazali u njenom izvornom, industrijskom obliku. “, dodaje Ćurković.

Investitor prati načela biodinamičke poljoprivrede zbog čega nije imao posebne strojarske zahtjeve za svoj podrum. 

“Zahtjevi su bili najviše za manipulaciju kako ćemo se kretat u tom podrumu, gdje će biti bačve, gdje će biti boce na odležavanju i svi drugi dijelovi podruma. Tako da smo to uspjeli posloži na način da nismo nigdje fulali i da naš podrum jako dobro funkcionira i mi smo mogu reći, prezadovoljni.”, ističe Tomac.  

Podrum je povezan sa starim dijelom koji više nije bio dostatan, a otprilike na pola puta između njih nalazi se arhiva kružnog tlocrta i posebne atmosfere, čija vrata odaju dojam ulaska u dobro čuvanu kriptu. 

“Pa to jest kripta, ja bi bio sretan da ljudi kada ulaze u taj prostor osjećaju neku atmosferu tišine, mira, da ima možda nekih sakralnih elemenata od rituala pa nadalje. Ja sam si nekako tako zamišljao, odnosno ne samo ja nego cijeli moj tim, mi koji smo radili na tom projektu smo tako zamišljali taj prostor. “, pojašnjava Ćurković.

Ispod drvene kape ispunjene slamom nalazi se kušaonica, a izlaskom na veliku terasu, dobije se jasan dojam da je građevina u potpunosti uklopljena u svoj okoliš. Iako relativno male površine, oko 600 četvornih metara, mnoge su se struke morale udružiti za savršenu izvedbu. 

“Ovo je mala kuća, znači to je mali projekt, ali zapravo bez vrlo, vrlo jasne i organizirane sheme od projektiranja pa do izvođenja, ne bi to ovo moglo nikad zaživjet. Tako da su svi sudionici od nas projektanata do nadzornih inženjera i na kraju izvođača, bili jako važi i investitora posebno spominjem.”, ističe Ćurković.

Arhitektova zaljubljenost u prirodna vina pridonijela je stvaranju ove impresivne građevine

“Da Tomo nije u svijetu vina i da ne poznaje srž proizvodnje vina, ne bi nikad naš podrum ovako izgledao.

On je pretpostavio da bi filozofija arhitekture ovog podruma trebala biti jednaka kao i filozofija našeg pristupa vinima, to znači da se vina ne zamaskiravaju sa nekim nepotrebnim stvarima, nego se pušta prirodi da iznese tu svoju energiju koju mi onda iz grožđa pretvorimo u tekućinu koju punimo u bocu.

Stvarno je ispalo da je podrum refleksija onoga što mi razmišljamo o vinima. “, zaključio je Tomac.

A bez dobrog investitora, ništa od ovoga ne bi bilo moguće. 

Arhitekti i arhitektonski projekti

Gordana Đerić: Arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život

Arhitektura kao poziv, a ne posao

Ako redovito pratite Dom na kvadrat, vjerujemo da ste već primijetili našu arhitekticu Gordanu Đerić. Prepoznatljiva po svojim fenomenalnim rješenjima, ali i po specifičnom načinu govora, Gordana Đerić već godinama oblikuje prostore – i živote – na autentičan način. A zašto baš arhitektura? I otkud njezin osebujan glas? Danas donosimo njezinu priču.

Gordana Đerić

Arhitektura, greškom

Goga, zašto arhitektura?

„Arhitektura je greškom. Sad bi se to nazvalo najbrži prst. Htjela sam upisati arheologiju, ali prvi prijemni bio je na arhitekturi. Položila sam prijemni – i ostala. Život je odlučio za mene.”

Godina je bila 1982. kada je Gordana Đerić završila fakultet. Prvo zaposlenje dobiva u Šipadu, tadašnjoj tvornici kuhinja. Posao ju je vodio na sajmove u Pariz, Köln i druge gradove, a potom prelazi u sektor između tvornica, prototipova i biroa. Znanje i iskustvo iz tog razdoblja usmjerili su je prema interijerima, gdje je ostala do danas.

Gordana Đerić: Arhitektica, psihijatrica, psihologinja i susjeda

Zapravo se već jako dugo baviš interijerima i svi znamo tvoja rješenja koja su apsolutno fenomenalna i uvijek inovativna. Što je tvoj ključ rada?

„Ne volim copy-paste. Volim ljude s identitetom, originalna rješenja. Klijentima kažem – ja sam i arhitektica i psihijatrica i psihologinja i mađioničarka i susjeda. Kad dođem prvi put, kažem: ‘Dobar dan, ja sam Gordana, tko ste vi?’“

Đerić kroz šalu, ali i veliku ozbiljnost, naglašava važnost odnosa s ljudima. Za nju, arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život. „Za mene arhitektura nije elitizam. Po opredjeljenju sam socijalna utopistica. Svaki čovjek ima pravo na lijep, dostojanstven prostor.“

Kreativna rješenja u 55 kvadrata: Adaptacija stana za obitelj glazbenika

Što ti je najvažnije kada oblikuješ prostor?

„Funkcionalnost. Prije svega ideja. Ja imam izraz: tehnološki proces čovjeka koji živi u tom stanu. Svi mi imamo iste potrebe, ali različite prioritete. I zato trebam znati tko je osoba s druge strane – da bi prostor bio autentičan.“

Stan koji djeluje veći nego što zapravo je

Specijalnost: izmisliti toplu vodu, odnosno novu sobu

Čini mi se da kad god netko traži još jednu sobu, zove tebe. Je li to zaista tvoja specijalnost?

„Da! Ja to zovem egzistencijalna ćelijska arhitektura. Volim izmišljati nove sobe. Volim udovoljavati nepostojećim željama svojih klijenata. I volim ih nagovoriti na rješenja koja su dobra za njih.“

Peterosobni stan u 60 kvadrata: Genijalno rješenje Gordane Đerić

Danas je, priznaje, možda teže nego ikada jer su ideje svuda. „Ljudi dolaze s previše slika, previše mogućnosti. Nisu sigurni što bi, što im treba, a što im odgovara. A neka rješenja su za druge prostore, druge obitelji, druge načine života.“

Posao kao terapija i poziv

Goga, što se dogodilo s tvojim glasom?

„Imala sam tumor na mozgu. Prije pet godina. Radila sam i prije i nakon operacije. Moj posao mi je terapija. Ovaj glas – to je najmanje što mi se moglo dogoditi. Puno je posljedica bilo, ali sam ih izliječila radoholičarstvom. A i pitanje je – tko danas želi uopće čuti što imamo za reći?“

Da nisi arhitektica, bi li stvarno upisala arheologiju?

„Mislim da sam sve što me zanimalo nekako pomirila – arheologiju, psihologiju, mađioničarstvo. Jer kad nekome adaptiraš stan, kad uđeš u njegov prostor i dušu, kad ispunjavaš želje, to je to. I kad na kraju ostaneš u normalnim, dobrim odnosima – to je uspjeh.“

Adaptacija iznutra

Postoji li nešto što još nisi projektirala, a htjela bi?

„Htjela bih ponovno adaptirati sebe. Svoju nutrinu i svoju dušu. Jer nakon operacije, moj pogled na svijet je potpuno drugačiji. Ne mjerim više stanove ni po kvadratima ni po budžetu. Mjerim ih po sreći i zadovoljstvu ljudi koji u njima žive.“

Arhitektura Gordane Đerić ne prestaje na tlocrtu. Ona počinje s čovjekom. I nastavlja se kroz odnose, male pomake, i – kako sama kaže – prostor koji ne mora biti savršen, ali mora biti njihov.

Nastavite čitati

Arhitekti i arhitektonski projekti

Tihomil Matković: Arhitektura je stvaranje koje ostaje, ali ništa nije vječno

Razgovarali smo o nagrađenim projektima, radu na obnovi Zagreba nakon potresa i izazovima prostornog planiranja u Hrvatskoj

Tihomil Matković intervju

Razgovarali smo s Tihomilom Matkovićem, diplomiranim inženjerom arhitekture, koji iza sebe ima niz značajnih projekata, arhitektonskih nagrada i javnog djelovanja u interesu struke i grada.

Tihomil Matković bio je predsjednik Udruženja arhitekata Zagreba u izazovnim godinama, sudjelovao u pripremi zakona o obnovi nakon potresa, a svojim radom ostavio trag i u Zagrebu i u manjim sredinama.

S nama je podijelio zašto se još kao dječak zaljubio u arhitekturu, kako izgleda rad na velikim i malim projektima – i zašto vjeruje da ništa nije trajno.

Obnova Zagreba nakon potresa: Suradnja s Austrijom kao put prema održivoj baštini

Tihomile, zašto si odabrao arhitekturu? Znam da si bio odličan u matematici, ali zašto je arhitektura na kraju prevladala?

Pa zapravo je bilo od početka, znao sam da ću ići na arhitekturu, znao sam to još u osnovnoj školi.

A matematika se nekako desila usput, jednostavno kreneš, učiš, ide te dobro, pa evo. Bilo je i toga. Bio sam dosta dobar u matematici, zato sam išao i u Matematički informatički centar u onom trenutku. Arhitektura je ljubav od ranog djetinjstva i evo danas se time bavim.

Tihomil Matković i Jasmina Franjić

Što te točno privuklo arhitekturi? Što ti se toliko svidjelo?

Pa čini mi se da je to taj trenutak da stvaraš nešto, da zapravo sam svojim promišljanjem napraviš nešto što na kraju postoji u prostoru, a pri tome netko je i zadovoljan s time što si mu napravio.

Tvoj dosadašnji rad je obilježilo zapravo jako puno nagrada. Od rektorove nagrade do Galića, je li tako?

Pa je, evo, na neki način u svakom tom periodu u životu sam pokazao da nešto i mogu napraviti. To netko i vidio i nagradio nagradom, znači dobro procijenio i na neki način zapravo i meni ukazao da to što radim, radim na dobar način, pa smo svi zadovoljni, mislim da je to u redu.

Kuća Nodi proglašena je najuspješnijim ostvaranjem stambene arhitekture u Hrvatskoj

Za koji projekt si dobio nagradu Galića?

To je jedna obiteljska kuća. Ta nagrada Galića je za stambenu arhitekturu.

Kuća je malo neformalnija, drugačijeg je oblika nego što je možda standardno u tom kraju. To je jedna kuća na krasnoj velikoj prostranoj livadi, neposredno uz rijeku Kupu, sa zanimljivim oblikom jednostrešnog krova, koju su moji kolege procijenili da je te godine bila najbolji rad u stambenoj arhitekturi.

Jako mi je zanimljivo da si Rektorovu nagradu dobio za bazen na Šalati.

Istina. Evo, jako zapravo davna priča da ni ne spominjemo godine. Dugo se razmišlja o zatvaranju bazena na Šalati, odnosno o dopuni tog prostora Šalate. Dakle ne samo ovim otvorenim bazenom, nego jednom cjelogodišnjim zatvorenim bazenom. Dan danas aktualna tema koja bi sigurno trebala negdje dobiti svoje rješenje.

tihomil matković šalata

Šest si godina bio predsjednik udruženja arhitekata grada Zagreba. I rekla bih da si dosta onako obilježio tih šest godina, da si se borio protiv svega onog što si mislio da je loše za grad Zagreb…

Kad sam tu preuzeo funkciju, nije bilo jednostavno što se tiče samog društva arhitekata Zagreba, jer jedan trenutak je bio u povijesti razvoja našeg društva koji je bio zahtjevniji.

Osim toga, u prostoru su se počele dešavati razne stvari, neke uvjetovane politikom, neke uvjetovane potrebama, pa smo onda, evo, i na neki način pravovremeno reagirali na priče o Zagrebačkom hipodromu, odnosno o nekakvoj ideji gradnje jednoga potpuno novog svijeta na praznom prostoru, gdje je zapravo ključni problem taj što imamo prostor Zagrebačkog Velesajma neposredno pored koji bi trebao prvo dobiti svoju novu namjenu, a tek onda bi trebalo doći na hipodrom.

Tada su krenuli problemi sa generalnim urbanističkim planom grada Zagreba koji je i dan-danas aktualni problem. Već tada smo rekli da nam nema druge nego ići na potpuno novi generalni urbanistički plan. Sve podloge na kojima je nađen ovaj današnji, su stvarno stare. Još uvijek nam je to problem. To je jedan proces koji je zahtjevniji. Sad je on postao naravno i potpuna politika. Taj prostorno planiranje u ovom našem sferi, ove naše djelatnosti, arhitekture i prostornog planiranja, prostorno planiranje ima najviše veze negdje sa politikama. Nažalost, sad se pokazuju sve loše strane tog procesa, ali nadam se da ćemo ipak to dovesti u redi.

Koliko su arhitekti bili protiv tog projekta Manhattanu koje se treba graditi?

Bilo je bitno u tom trenutku izaći van jer smo vidjeli negativna iskustva od kolega iz Srbije, iz Beograda, gdje je isti investitor praktički radio istu stvar.

U tvojih šest godina, dok si bio predsjednik, dogodio se i potres. I aktivno si sudjelovao zapravo u tom donošenju zakona o obnovi i danas si vrlo aktivan u tome.

Točno. Desila se ta situacija koja se nam se dogodila sa zagrebačkim potresom u nastavku i sa petrinjskim potresom. Tada smo jednostavno shvatili da postoji jedan jako veliki dio zgrada, naročito Stambenog fonda, centra grada Zagreba.

Održana online konferencija u organizaciji DAZ-a “BUDUĆNOST ZAGREBA NAKON POTRESA”

Dogodilo nam se osviještenje gdje smo shvatili da postoji jako puno starih zgrada koje ne zadovoljavaju realno niti tehničke zahtjeve, a i ostale zahtjeve zapravo za uporabnu zgradu od 21. stoljeća. I ako ništa drugo, iz tog zapravo jedne loše situacije, potresa, gdje smo evo do sada i jako puno novaca potrošili i zapravo i dobro uložili u obnovu javnih zgrada, nekako svi ti novci iz Europe su prvenstveno bili namijenjeni za javnu zgradu, a manje za privatnu.

Kod privatnih nam je ostao nešto problema. Međutim, tu smo sigurno osvijestili da moramo razmišljati o tome da sve stare zgrade na neki način ili treba jako puno uložiti u njih, obnoviti ih, ili ih treba zamijeniti.

Došli smo do toga da ništa nije vječno. I tako je to uvijek u arhitekturi. Arhitektura je stvaranje nečega što traje, ali i to trajanje 50 godina optimalno, 100 godina vjerojatno na neki način maksimalno, u tom trenutku dolazi do toga ili jako, jako veliki ulog ili zamjena. To je jednostavno realnost.

tihomil matković restoran zoo
tihomil matković

Koji su projekti koji su ti bili nekako najdraži tijekom tvojeg rada?

Pa bilo je niz projekata, evo, između ostalih i takvih manjih kao ta kuća za koju sam dobio nagradu. Ali, na primjer, evo, u Zoološkom vrtu grada Zagreba napravio sam restoran.

U jednom trenutku kada smo prije sada desetak godina mi kao Zagreb dobili prva nekakva europska sredstva za ulaganje, pa je tada 5 milijuna eura uloženo u rekonstrukciju zoološkog vrta grada Zagreba gdje je tada odrađeno 15 projekata. Ja sam kao voditelj projekta sudjelovao u više njih, ali kao glavni projektant i kao arhitekt evo u restoranu. I to je jedna zanimljiva situacija.

Kad iz današnjeg kuta gledamo za jako malo novaca je to sve skupa napravljeno, a zapravo je napravljen veliki pomak i veliko unapređenje Zoološkog vrta.

Zatim neki niz jedan projekata u Novskoj, od kojih bi sigurno izdvojio gradsku knjižnicu i čitaonicu i glazbenu školu. To je veza nove i stare zgrade koja je bilo napravljeno prije petnaestak godina i sada je recentno sličan projekt u Novskoj, sve to negdje u centru.

Postoji li nešto što bi baš htio raditi, a da još do sada nisi uspio?

U hrvatskoj arhitekti generalno nemaju specijalizacije. Mi svi radimo poprilično sve. Za razliku od toga što vani arhitekti se na neki način uvijek specijaliziraju, postoji takvo tržište, takve mogućnosti, pa možda njima još, možda bi oni rekli radije bi još nešto drugo radio. Međutim, ja imam osjećaj da sam stvarno radio već dosta toga.

Radio sam i stambene zgrade u sustavu POS-a, što je isto na neki način jedan zanimljiv, zanimljiv trenutak jer radiš zgradu koja mora zadovoljiti određene striktne standarde, a ljudi na kraju moraju biti zadovoljni sa tim stanom koji dobiju. Tako da evo i to sam radio, tako da mislim da sam dosta toga radio i prostornog planiranja i vođenja projekata i nadzora, dosta širok jedan spektar i angažmana u ovim našim zajednicama arhitekata.

Čini mi se, zapravo sigurno mogu reći da je ovo je moje proteklo vrijeme koje sam radio u arhitekturi, da sam baš zadovoljan sa time što sam radio.

Tihomil Matković i Jasmina Franjić

A što je bilo od svih tih projekata najzahtjevnije?

Ne osjećam da sam imao neki problema ni sa jednim projektom. I oni najveći izazovi su jednostavno bili trenutak koji moraš napraviti. Pa sam ga napravio, nije problem.

Neke, neke velike projekte koje sam kao voditelj projekta s drugim kolegama koji su bili projektanti, nadzori, vodio, tipa američka škola u Središću u Novom Zagrebu, izazovan ogromni projekt u godinu dana izgrađen, a sve skupa, ajde recimo nekako trajanje projekta dve i pol godine. Svi na kraju zadovoljni, to je zapravo najbitnije. Veliki ulog, znaš šta radiš i na kraju sve se napravi., zaključio je Tihomil Matković.

Nastavite čitati

Kolumne

Pratite nas na drušvenim mrežama

Izbor urednice