Arhitektura je most između umjetnosti i znanosti, između onoga što nasljeđujemo i onoga što tek stvaramo. Tako je vidi dr. sc. Dražen Arbutina – profesor na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu, ovlašteni arhitekt i urbanist i predsjednik ICOMOS Hrvatska. Njegova profesionalna filozofija jasno govori: arhitektura mora imati dušu, a duša se gradi poštovanjem baštine i odgovornošću prema budućnosti.

Od mrtvačnice do kulturne baštine

Arbutina se za arhitekturu odlučio, kako kaže, racionalno: „Umjetnost volim, ali kod mene je
uvijek bila prisutna i inženjerska komponenta. Arhitektura je za mene odgovor na pitanje kako spojiti umjetnost i inženjerski posao.“ Njegov prvi realizirani projekt bila je mrtvačnica u Dubravici, nedaleko slovenske granice. Kasnije je gradio obiteljske kuće, višestambene zgrade i poslovne objekte, ali ga je najviše privukla – kulturna baština. To je područje gdje se njegov osjećaj za likovnost i inženjerska preciznost najbolje susreću.

Meštrovićev paviljon – obnova kultne zagrebačke džamije

Povijesne zgrade kao knjige čovječanstva

Za Dražena Arbutinu povijesne građevine nisu tek stari zidovi, nego živi svjedoci vremena. One su, kako kaže, materijalizacija ljudske povijesti – kamen i opeka koji čuvaju priče generacija. U njima se zrcali duh epohe, tragovi tehnologije, estetike i vrijednosti društva, koje ih je gradilo. Zato, ističe, obnova nije samo tehnički zadatak nego i dijalog s prošlošću.

“One imaju iznimne vrijednosti i na njima treba raditi na specifičan način – sačuvati ono što
je vrijedno”, kaže Arbutina. Taj pristup često dolazi u sukob s onim što uče mladi arhitekti.
Njihov prirodni poriv je ostaviti osobni pečat, nametnuti vlastitu ideju i pokazati originalnost. No baština traži suprotno – traži poniznost, strpljenje i spremnost da se arhitekt povuče u drugi plan, dopuštajući povijesti da govori svojim jezikom.

Za Arbutinu je to proces učenja: odricanje od ega i otkrivanje ljepote u očuvanju onoga što je već stvoreno. Obnova, kaže, nije prilika za samopromociju, nego odgovornost prema zajednici i budućim generacijama. „To je kontraproduktivno svemu što smo učili na fakultetu, ali je nužno ako želimo očuvati vrijedne građevine.“

Upravo zato on povijesne zgrade naziva knjigama čovječanstva – knjigama koje treba čitati, ali ne i nasilno prepravljati. Njihove stranice nose slojeve vremena, a arhitektova je dužnost sačuvati ih, nadopuniti gdje je nužno i predati dalje u što izvornijem obliku. Jer, zaključuje Arbutina, kulturna baština nije privatno vlasništvo, već zajedničko dobro koje nas oblikuje, jednako kao i mi nju.

Uloga profesora i praktičara

Iako posljednjih petnaest godina predaje na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu, Arbutina ne
odvaja teoriju od prakse. „Možete pričati tuđa iskustva, ali dok sami ne iskušate postupke, niste svjesni kompleksnosti“, kaže. Upravo zato razumije kolege koji rade na obnovama. „Kad ih kritiziraju da nisu dovoljno uložili truda, ja imam razumijevanja. Znam koliko aktivnosti treba da bi se došlo do adekvatnog rezultata.“

Za njega je arhitektura stalna škola. Predavaonica je produžetak gradilišta, a gradilište nastavak učionice. Studenti kod njega uče da arhitektura nije teorija na papiru, nego živi, proces koji traži strpljenje i iskustvo.

Mogu li se energetski obnoviti građevine pod zaštitom

Opomena iz Atene

Posebno ga intrigira pitanje modernih materijala u obnovi povijesnih zgrada. Nisu zabranjeni, kaže, ali nose rizik jer ne znamo kako će se ponašati kroz desetljeća. Podsjeća na primjer Partenona: „Tridesetih godina 20. stoljeća Grci su ugradili armirani beton kao ‘umjetni kamen’. No, zagađenje i blizina mora doveli su do korozije koja je uništila i beton i izvorni kamen. To je ilustracija što znači nekritička primjena suvremenih materijala.“

Danas, objašnjava, suočavamo se s novim izazovima – polimeri, kompoziti i drugi materijali
donose prednosti, ali i nepoznanice. Vrijeme je jedini pravi sudac njihove vrijednosti. Zato zagovara oprez, istraživanje i stalno propitivanje.

Ljepota, funkcija i zadovoljstvo ljudi

Za Arbutinu arhitektura nikada nije samo estetika. „Estetska komponenta je važna, ali nije
primarna. Jednako važan je odnos ljudi prema prostoru i njihovo zadovoljstvo“, objašnjava.
Navodi primjer Zagreba: dok podsljemenske zone pate od stihijske gradnje, Novi Zagreb je, zahvaljujući promišljenom urbanizmu, postao jedno od najugodnijih mjesta za život – s obiljem zelenila i sadržaja koji podižu kvalitetu života.

Njegov pogled na arhitekturu uvijek je usmjeren na čovjeka. Zgrada može biti monumentalna i lijepa, ali ako u njoj ljudi ne mogu živjeti ispunjeno, ona je, po njemu, promašaj. Zato smatra da prava arhitektura počinje tek kad prostor postane dom.

Arhitektura koja ima dušu

Na pitanje što je za njega kvalitetna arhitektura, odgovara: „Estetska komponenta nikad se ne smije zanemariti, ali jednako je važna interakcija ljudi s prostorom. Neki prostori podižu kvalitetu života, transformiraju cijele četvrti.“ Dodaje, ipak, da ni najbolja arhitektura nije uvijek odmah priznata: „Vukovarska ulica ili Novi Zagreb kod nekih izazivaju negativne komentare, ali dugoročno pokazuju snagu promišljenog urbanizma.“

Za Arbutinu, arhitektura je više od forme – to je emocija, identitet i svakodnevica. Ona može
biti inspiracija, ali i okvir života. „Najveći kompliment arhitekturi je kad ljudi u njoj žive
zadovoljno“, kaže.

Obnova Zagreba nakon potresa: Suradnja s Austrijom kao put prema održivoj baštini

Osobna nota

Na kraju razgovora otkriva i svoju toplu, ljudsku stranu. Na pitanje o sobama njegove djece, uz osmijeh odgovara: „To morate pitati jedno od njih.“ Taj detalj otkriva arhitekta koji iza titula profesora i stručnjaka ostaje jednostavan otac, čovjek koji zna da život nije samo u projektima i planovima, nego i u svakodnevnim malim stvarima koje nas oblikuju.

Dražen Arbutina gradi mostove između prošlosti i budućnosti, umjetnosti i znanosti, ljudi i prostora. Za njega arhitektura nije luksuz, nego okvir života – trajna vrijednost kojoj se trebamo vraćati s poštovanjem, znanjem i strašću.

Workshop je novo mjesto u centru grada koji je zamišljen kao community space u kojem možete popiti stvarno dobru kavu, il pak posjetiti jednu od kreativnih radionica.
Inspiraciju je pronašao upravo u parku Ribnjaku preko puta kojega se nalazi. Savršen je primjer kako prostor i njegove karakteristike pronalaze put u arhitektonskoj izvedbi.

Workshop: Kreativno rješenje za shared office

Luka Cindrić i Marta Senjanović mladi su perspektivni arhitekti iza kojih već stoji impozantan broj projekata. U našoj emisiji pratili smo Martinu adaptaciju stana za mladog sportaša i Lukin projekt u kojem je dizajnirao mali stan koji podsjeća na hotelsku sobu.

Ovo je priča o tome kako su iz potrebe za vlastitim arhitektonskim uredom, napravili vlastiti i otvorili ga svima.

“Marta je slučajno našla prostor u kojem se mi danas nalazimo. To je prostor koji smo mi licitirali od državnih nekretnina. Osvojili smo, odnosno bili smo jedini koji su se prijavili, i tu zapravo kreće naša priča.”, prisjeća se Luka.

Renovacija je trajala nešto manje od godinu dana, iako je prvotno planirano da sve bude gotovo u šest mjeseci. Prostor je prije koristila udruga, a ranije projektantski ured, no zbog dotrajalih instalacija prostor je bio gotovo neupotrebljiv

Od derutnog prostora koji je zjapio prazan do modernog ambijenta koji je otvoren svima

Ovaj ulični prostor je bio podijeljen u nekoliko prostorija, s velikim prozorima koji gledaju na park koji su bili oblijepljeni kartonima. Za Martu je ipak presudio pod.

“Na podu su bile starinske ovakve blokete tepiha koje su bile preko parketa, koje, kad smo maknuli, zapravo je pod ostao cijeli u ogromnim otiscima logotipa samo od te firme koja je radila tepih. To je već bio moment gdje smo rekli da preuređujemo sve iz početka.

Prostor je bio taman i mračan, a danas je predivan otvoren prostor pun svjetla.

Iako je prostor prvotno bio zamišljen kao zajednički ured, arhitekti su ubrzo shvatili da im je sam prostor prevelik. Zamislili su Workshop kao mjesto gdje kreativci, dizajneri, arhitekti i ljudi sa sličnim afinitetima mogu boraviti u istom prostoru, raditi ili se družiti i izmjenjivat ideje.

“Kako smo odlučili proširiti se da nismo samo mi, tako je nekako sljedeći korak bio da zapravo uvedemo i kavu, s obzirom na to da je kava, pogotovo u našoj kulturi, moment koji spaja ljude i nekako svi volimo uvijek tijekom dana popiti bar jednu kavu ili napraviti jednu malu pauzu.”, kaže Luka.

Kava se servira do 15, a od 15 je vrijeme rezervirano za kreativne radionice

“Sljedeći korak je bio zapravo taj nekakav moment gdje smo rekli OK, ako će to biti kava, ajmo napraviti specialty kavu i zapravo od tu je sve krenulo.  U tom trenutku smo odlučili da će to mjesto biti mjesto koje okuplja ljude sličnih afiniteta, sličnih zanimanja i onda zapravo, s obzirom na to da dan ima 12 sati ili 24 sata na raspolaganju smo nekako odlučili da od 8 do 3 će biti otvoren za javnost, odnosno da će to biti vrijeme kada serviramo kavu, a od 3 nadalje do kraja dana će biti prostor za radionice gdje će zapravo ljudi različitih zanimanja, specijalnosti moći okupljati svoju vlastitu publiku.

Nama je svakako bio cilj, odnosno interes, da svaki pojedinac ovdje, nekakav kreativac, ima priliku napraviti svoj vlastiti community, a time zapravo i mi gradimo neki community oko sebe.”

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli WORKSHOP (@workshop.zagreb)

Iz Zagrebačke radionice direktno u Workshop

A (gotovo) cijeli namještaj u prostoru izradio je dizajner Jakov Habjan. Seriju klub stolića je izradio u suradnji sa sestrom Klasjom, a ova tri stola izradio je upravo za ovaj prostor.

“Jakov je u principu, u dogovoru s nama, osmislio taj jedan koncept, ta tri stola koja mogu funkcionirati u više varijanti. U dnevnoj varijanti, kada funkcioniramo kao kafić, i zapravo za radionice. Ovisno o broju ljudi, tako mi njima slažemo stolove i raspodjeljujemo.” Objasnila nam je Marta.

Posebnu iskru u očima Marta sada ima dok priča o novim podovima u Workshopu.

“Na podu postavili smo marmoleuom. To je nova vrsta linoleuma, 100% prirodan. Zanimljiva je činjenica te ga možemo i pojesti, a nam ništa neće biti. Super se postavlja, dolazi u rolama. Lako se čisti i praktički je neuništiv, što ga čini idealan za koncept Workshopa.” 

Priroda kao neiscrpan izvor inspiracije

“Shvatili smo da nam je zapravo Park Ribnjak glavna nit vodilja.Mi smo htjeli imati tu veliku prisutnost zelenila, odnosno tu vedrinu, otvorenost, s obzirom na to da je to upravo što Park Ribnjak nudi. I s obzirom na to da je Park Ribnjak prije u prošlosti bio popularno mjesto okupljanja Zagrepčana, mi smo također htjeli napraviti taj moment okupljanja.

Prije, u Parku Ribnjak su bila tri jezera oko kojih su se ljudi okupljali, čiji smo mi zapravo tlocrt, odnosno simboliku, prenijeli u naš prostor, tako da mi ovdje sad, u prostoru, imamo tri stola ameboidnih oblika koji reprezentiraju ta tri jezera Parka Ribnjak.” zaključio je Luka.