Arhitektura i dizajn
Meštrovićev paviljon – obnova kultne zagrebačke džamije
Kako je Meštrovićev paviljon postao džamija, muzej pa opet dom umjetnosti? Donosimo priču o zgradi koja se stalno mijenja – i sada se obnavlja
Meštrovićev paviljon na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu jedna je od najprepoznatljivijih gradskih građevina, s bogatom i neobičnom poviješću.
Tijekom više od osam desetljeća postojanja mijenjao je svoje „lice” i namjenu nekoliko puta.
U nastavku donosimo priču o tome tko ga je sagradio, kakva je bila originalna arhitektonska koncepcija, kako su se kroz godine mijenjali stil i funkcija te zašto paviljon upravo prolazi kroz veliku obnovu.
Bliži se kraj obnove samostanske crkve sv. Franje Asiškog u Zagrebu
Vizija i gradnja: kako je nastao Meštrovićev paviljon
Ideja o gradnji Meštrovićeva paviljona rodila se početkom 1930-ih, kada je Zagrebu trebao reprezentativan izložbeni prostor za likovnu umjetnost. Ivan Meštrović, naš slavni akademski kipar, tada je bio predsjednik umjetničkog društva Strossmayer. Umjesto klasičnog spomenika kralju Petru I. na tadašnjem Trgu kralja Petra, Meštrović je predložio izgradnju čitavog Doma likovnih umjetnosti.
Meštrović je izradio idejnu skicu za zgradu na Trgu žrtava fašizma, dok su arhitekti Harold Bilinić i Lavoslav Horvat razradili projekt do detalja. Gradnja se odvijala od 1934. do 1938. u organizaciji Gradskog građevinskog ureda pod vodstvom inženjera Ivana Zemljaka.
Paviljon je svečano dovršen 1. prosinca 1938. i nazvan Dom likovnih umjetnosti kralja Petra I. Velikoga Oslobodioca. Koliko je taj projekt bio značajan za Zagreb, svjedoči i to da je sam nadbiskup Alojzije Stepinac posvetio novu zgradu prilikom otvorenja. Time je paviljon doista inauguriran kao svojevrsni „hram umjetnosti”. Deset dana nakon otvorenja održana je i prva izložba – retrospektiva “Pola vijeka hrvatske umjetnosti” u čast 60. godišnjice osnutka umjetničkog društva.
Ivan Meštrović – umjetnik i vizionar
Ivan Meštrović (1883.–1962.) bio je hrvatski kipar, arhitekt i pisac, međunarodno priznat kao jedan od najvažnijih umjetnika 20. stoljeća. Rođen je u Vrpolju, a odrastao u dalmatinskom zaleđu u okolici Drniša. Nakon školovanja u Beču, djelovao je u Parizu, Rimu, Zagrebu, Splitu i konačno u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je i predavao na sveučilištima.
Njegova monumentalna djela nalaze se diljem svijeta. Među najpoznatijima su Mausolej obitelji Račić u Cavtatu, paviljon Meštrović (danas HDLU) u Zagrebu, Spomenik Grguru Ninskom u Splitu te brončane skulpture Indijanaca ispred Kapitola u Washingtonu. Bio je prvi živući umjetnik kojem je njujorški Metropolitan Museum priredio samostalnu izložbu.
Meštrović je sâm projektirao i svoju posljednju počivališnu točku – obiteljsku grobnicu u Otavicama, kraj Drniša, poznatu kao Crkva Presvetog Otkupitelja. Riječ je o spoju romaničkog stila i osobne simbolike, čime je kipar zaokružio vlastiti umjetnički i duhovni svjetonazor. U toj crkvi, u kamenu koji je sam odabrao i oblikovao, danas počivaju on i članovi njegove obitelji.
Originalna arhitektura: rotunda koja spaja tradiciju i modernu
Meštrovićev paviljon arhitektonski je moderna rotunda impresivne geometrijske čistoće, ali s elementima klasične monumentalnosti. Građen je pretežno od domaćeg kamena (dovučeno je čak 2.540 tona kamena iz dalmatinskih kamenoloma) uklopljenog u armirano-betonsku konstrukciju. Masivni kameni blokovi od Bračkog kamena kombinirani su s armiranim betonom koji nosi veliku kružnu kupolu. Rezultat je arhitektonsko remek-djelo koje uspješno pretvara klasičnu formu rotunde u funkcionalan, suvremen izložbeni prostor.
Izvana zgradu krasi kolonada stupova koji u krug okružuju cilindrični volumen i stvaraju svečani trijem. Upravo ta ritmična kolonada daje paviljonu prepoznatljiv, almost-templarski izgled. Unutrašnjost je oblikovana slojevito: velika središnja dvorana pod kupolom bila je namijenjena za izlaganje skulptura, dok su za druge likovne forme – slike, crteže, fotografije, grafiku predviđeni prstenasti izložbeni prostori u prizemlju oko centrale, na galeriji (prvom katu) te na kružnom balkonu koji gleda na središnji prostor. Tako je interijer bio polivalentan i moduliran za različite umjetničke medije od samog početka.
Posebnu čar originalnoj koncepciji davala je staklena kupola na vrhu građevine. Izrađena od niza debelih okruglih staklenih prizmi utopljenih u betonsku školjku, kupola je propuštala prirodno svjetlo u izložbene dvorane. Takav zenitalni “skylight” u to je doba bio rijetkost i omogućavao je da umjetnine budu obasjane dnevnim svjetlom, stvarajući gotovo sakralni ugođaj u prostoru galerije.
Od umjetničkog doma do džamije i muzeja – turbulentne promjene namjene
Već u prvih nekoliko godina nakon izgradnje sudbina Meštrovićevog paviljona krenula je neočekivanim putem. Zgrada je doživjela niz prenamjena, od umjetničke galerije do vjerskog objekta i muzeja, prateći tako povijesne turbulencije Zagreba i Hrvatske. Evo kratkog pregleda faza kroz koje je paviljon prošao:
1938. – 1941. – Dom likovnih umjetnika
Paviljon je izvorno služio kao reprezentativna umjetnička galerija, mjesto velikih izložbi domaće umjetnosti. U tom razdoblju ostvarena je prvotna vizija – građani su mogli uživati u djelima kiparstva, slikarstva i fotografije u jedinstvenom kružnom ambijentu.
1941. – 1945. – Džamija
Početkom Drugog svjetskog rata dolazi do dramatične promjene – u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske vlasti odlučuju preobraziti paviljon u islamsku bogomolju – džamiju. Hrvatsko umjetničko društvo iseljeno je u ljeto 1941., a oko rotunde su podignuta tri vitka minareta visoka čak 45 metara. Također je dograđeno široko stubište s klupama i postavljena kružna kamena fontana s vodoskokom ispred glavnog ulaza (projektirao arhitekt Stjepan Planić).Unutrašnjost je prilagođena molitvi – arhitekt Zvonimir Požgaj ugradio je novo stropno podvođe zbog akustike i temperature, a zidovi su ukrašeni ornamentalnim štukaturama prema motivima hrvatskog pletera. Džamija je svečano otvorena 18. srpnja 1944. i u njoj se klanjalo do kraja rata.
1949. – 1991. – Muzej revolucije
Nakon rata, 1947. uklonjeni su minareti (ostao je samo kameni zdenac – fontana pred ulazom, koji postoji i danas). Paviljon potom dobiva novu ulogu kao Muzej narodnog oslobođenja. Kasnije je preimenovan u Muzej revolucije naroda Hrvatske, posvećen antifašističkoj borbi u Drugom svjetskom ratu.
Za potrebe muzeja unutrašnjost je temeljito preuređena: arhitekt Vjenceslav Richter dodao je 1951. unutarnje galerije (međukat) i novo stubište te pregradio okruglu dvoranu ravnim zidovima, u potpunosti zaklonivši izvorni kružni oblik prostora.
Prekrivanjem staklene kupole eliminirana je prirodna svjetlost. Izložbene dvorane muzeja osvjetljavane su umjetnom rasvjetom, a nekadašnji efekt svjetlosne kupole zaboravljen je pod novim krovom. U ovoj funkciji – kao popularni “Muzej revolucije” – zgrada je provela više od četiri desetljeća, do početka 1990-ih.
1993. – danas – Povratak umjetnosti (Dom HDLU)
Nakon Domovinskog rata i osamostaljenja Hrvatske, paviljon je napušten od strane muzeja (zbirke su preseljene drugdje) i kratko vrijeme zjapio je prazan. Grad Zagreb 1993. vraća zgradu likovnim umjetnicima. Time objekt dobiva i službeni današnji naziv: Dom HDLU – Meštrovićev paviljon.
Zanimljivo je da su tijekom tih silnih transformacija neki elementi ostali trajno ugrađeni u identitet zgrade. Primjerice, kružna fontana ispred ulaza – postavljena u doba džamije – i danas krasi plato ispred paviljona kao sjećanje na tu neobičnu epizodu. Također, prilikom obnova nakon 1990-ih otkriveni su i neki doslovno zazidani tragovi prijašnjih namjena: mihrab (niša za molitvu) iz vremena džamije pronađen je očuvan iza pregradnih zidova postavljenih u eri muzeja, a otkriven je tek prilikom radova 2002. godine.
Nažalost, naslijeđe muzejskih vremena nije u potpunosti sačuvano – primjerice, tijekom vraćanja zidova u izvorno glatko stanje uklonjen je veliki zidni mozaik slikara Ede Murtića iz doba Muzeja revolucije. Ovi detalji slikovito pokazuju koliko je “slojeva povijesti” ovaj paviljon upio u sebe.
Povratak umjetnosti: Dom HDLU u novije doba
Nakon 1993., Meštrovićev paviljon ponovno živi kao središnje mjesto likovnih zbivanja. Kako bi se prostor prilagodio suvremenim izložbenim potrebama i ujedno vratio izvornoj arhitektonskoj koncepciji, početkom 2000-ih organizirana je sveobuhvatna obnova paviljona. Projektant Andrija Mutnjaković 2001. pokreće radove na uklanjanju svih ne-izvornih preinaka unutar zgrade – svega što je nadodano tijekom prenamjene u džamiju i kasnije u muzej. Do 2003. uklonjeni su tako lažni međukatovi, spušteni stropovi i pregradni zidovi, čime je središnja galerija vraćena u svoju izvornu kružnu formu.
Otvorena je ponovno i staklena kupola na vrhu. Do 2006. dovršeni su i radovi uređenja podruma i prizemlja (prema projektu arhitekta Branka Silađina).
Od tada pa do nedavno paviljon je u potpunosti posvećen umjetnosti: u njemu se godišnje održi četrdesetak izložbi i događanja. Prostor je podijeljen na nekoliko galerija: Prsten, Bačva i PM (Prošireni mediji) – koje zajedno čine najveću i najljepšu zagrebačku izložbenu lokaciju. Manifestacije poput Zagrebačkog salona ili Salona mladih tradicionalno se održavaju upravo tu, stvarajući živ kulturni puls grada.
Povratak izvornom sjaju i suvremene nadogradnje
Trenutno Meštrovićev paviljon prolazi kroz još jedan važan proces – cjelovitu obnovu započetu u siječnju 2025. godine. Skelama prekrivena rotunda privlači pažnju prolaznika koji se pitaju što se sve radi na ovom graditeljskom simbolu Zagreba. Obnova je potaknuta nužnošću sanacije nakon niza godina intenzivnog korištenja (i oštećenja uzrokovanih potresima 2020.) te željom da se zgradi u potpunosti vrati izvorna struktura, ali i uvedu standardi 21. stoljeća.
Kako ističu u HDLU, cilj je da se “nakon čak 85 godina cijeli prostor Meštrovićeva paviljona konačno u potpunosti vrati likovnoj umjetnosti”. Naime, iseljenjem Hrvatskog povijesnog muzeja koji je do nedavno koristio dio zgrade, prvi put od 1930-ih cijeli paviljon bit će dostupan isključivo za umjetničke sadržaje.
Obnova Meštrovićevog paviljona 2025
Obnova se provodi pod budnim okom konzervatora – izrađen je detaljan konzervatorski elaborat Instituta za povijest umjetnosti kako bi se sačuvalo što je više moguće izvorne strukture građevine. Evo najvažnijih zahvata koji će osvježiti paviljon:
- Sanacija konstrukcije i kupole: Najveći izazov je armirano-betonska kupola sa staklenim elementima, od kojih je mnogi popucalo tijekom godina. Cijela kupola bit će pažljivo demontirana i izrađena faksimilna rekonstrukcija – nova kupola identičnog izgleda, ali poboljšane statike i tehnologije. Time će se osigurati dugotrajna stabilnost zgrade i ponovno uspostaviti efekt prirodnog osvjetljenja odozgo.
- Modernizacija sustava: Paviljon će napokon dobiti suvremenu infrastrukturu – uvodi se cjelovit sustav klimatizacije, modernizira grijanje te instaliraju novi ventilacijski kanali, elektro i multimedijalna oprema, kao i napredna galerijska rasvjeta. Ovi zahvati omogućit će bolje čuvanje umjetnina i ugodniji boravak posjetitelja u prostoru, u skladu s današnjim standardima muzejske tehnike.
- Pristupačnost i novi sadržaji: Projekt obnove predviđa rješavanje pitanja pristupačnosti – ugradnju prikladnih ulaza, liftova ili rampi kako bi sve galerije bile dostupne i osobama smanjene pokretljivosti. Također, planira se otvaranje dvaju originalnih ulaza u zgradu (koji su desetljećima bili zatvoreni), dok će se zatvoriti jedan sporedni ulaz dodan u doba džamije. Unutar paviljona uredit će se i novi prostori. Međunarodni rezidencijalni centar za umjetnike te dodatna “black box” multimedijalna galerija za suvremene umjetničke eksperimente. Time će HDLU dobiti proširene mogućnosti za programe i postati još dinamičnije umjetničko središte.
Novo poglavlje Meštrovićevog paviljona
Prema riječima voditelja projekta, prva faza radova – rušenja i uklanjanja dotrajalih dijelova – već je završena. U tijeku je izgradnja novih betonskih ploča i same nove kupole. Cijela obnova vrijedna je oko 20,6 milijuna eura, a financira se najvećim dijelom iz fondova EU te uz potporu državnog proračuna. Planirano je da radovi traju dvije godine, nakon čega će se Meštrovićev paviljon zasjati u punom sjaju – spoj obnovljene povijesne arhitekture i suvremene funkcionalnosti.
Meštrovićev paviljon time ulazi u novo poglavlje svoje već bogate biografije. Od smionog umjetničkog zdanja 1930-ih, preko ratnih i poratnih preobrazbi u džamiju i muzej, pa sve do današnjeg povratka izvornim idealima, ova građevina simbol je živog slojeva povijesti. Svaki kamen u njegovoj kolonadi i svaka staklena prizma u kupoli priča dio te priče. Uz obnovu koja je u tijeku, paviljon će i budućim generacijama nastaviti služiti kao impresivan prostor gdje se arhitektura, dizajn i povijest sjedinjuju u službi umjetnosti – onako kako je to Ivan Meštrović prije gotovo 90 godina i zamislio.
Naslovna fotografija: Screenshot videa
Arhitektura i dizajn
Samostan Stefana Boerija: Milanska nadbiskupija gradi „Ambrozijanski samostan” u MIND distriktu
Može li sakralna arhitektura biti odgovor na izazove suvremenog, tehnološki ubrzanog grada?
U jednom od najambicioznijih europskih urbanističkih zahvata posljednjih godina, upravo u srcu milanskog inovacijskog distrikta MIND nicat će „Ambrozijanski samostan”, djelo slavnog arhitekta Stefana Boerija, autora poznatih Bosco Verticale koji su postali simbol suvremene zelene arhitekture Milana.
Projekt je predstavljen 11. svibnja 2026. u drevnoj cistercitskoj opatiji Chiaravalle, a gradit će se unutar distrikta MIND, na raskrižju Carda i Dekumana, najcentralnijem i simbolički najznačajnijem položaju cijelog kompleksa.
Novi grad, nova uloga Crkve
MIND (Milano Innovation District) nastaje na prostoru nekadašnjeg Expa 2015., a prema projekcijama do 2030. godine ondje će živjeti, raditi ili studirati oko 70 tisuća ljudi. Distrikt je danas jedno od najvećih europskih razvojnih područja posvećenih znanosti, tehnologiji, genomici i biomedicinskim istraživanjima.
Upravo u takav kontekst Milanska nadbiskupija odlučila je smjestiti svoju novu prisutnost. Ideja nije bila izgraditi klasičnu crkvu, nego prostor koji će povezivati duhovnost, zajednicu, obrazovanje i suvremeni urbani život.
„Novi Ambrozijanski samostan željeli smo oblikovati kao jedinstvenu i otvorenu arhitekturu, čiji prostor simbolizira zagrljaj između nove crkve, transparentne prizme Knjižnice religija i trokutnog klaustra Vrta religija, smještenih na sjecištu Carda i Dekumana. Riječ je o suvremenom samostanu, osmišljenom kako bi odgovorio na potrebe pluralnog društva te poticao društvenu koheziju, međureligijski dijalog i stvaranje znanja.”, izjavio je Stefano Boeri iz studija Stefano Boeri Architetti.
Projekt proizlazi iz razmišljanja da razvoj grada ne može biti samo tehnološki i infrastrukturni proces, već mora uključivati i društvenu, kulturnu i duhovnu dimenziju.
Inspiracija iz 12. stoljeća
Odabir opatije Chiaravalle za mjesto predstavljanja projekta nije bio slučajan. Opatiju su 1135. godine osnovali cistercitski redovnici koji nisu bili samo nositelji duhovnog života svog vremena, nego i inovatori koji su transformirali okolni krajolik hidrauličkim sustavima, razvojem poljoprivrede i organizacijom proizvodnje.
Upravo ta dvostruka uloga, duhovna i praktična, inspiracija je za novi projekt.
„Ambrozijanski samostan” zamišljen je kao suvremena reinterpretacija tradicionalnog samostana: prostor povučenosti i mira, ali istovremeno otvoren prema gradu i njegovim stanovnicima.
Što će kompleks sadržavati?
Novi samostan razvijat će se na ukupnoj površini od 2.700 četvornih metara, od čega je 1.100 m² predviđeno za otvorene prostore. Projekt reinterpretira klaustar kao prostorni i simbolički element organiziran oko tri temeljne dimenzije: brige, dijaloga i duhovnog istraživanja.
Kompleks neće biti samo arhitektonska intervencija, nego i mjesto svakodnevnog života male pastoralne zajednice koja će voditi liturgijski i duhovni program.
Crkva s tlocrtom u obliku trokuta moći će primiti između 300 i 350 vjernika, a odlikovat će je uzlazna forma krova koja evocira vertikalne linije milanskog Duoma. Klaustar religija smješten je na simboličnom raskrižju nekadašnjeg Carda i Dekumana Expa, dok će ga pratiti Vrt religija s biljnim vrstama koje predstavljaju glavne monoteističke tradicije prisutne u Milanu.
Poseban element kompleksa bit će Knjižnica religija – transparentna prizma smještena unutar malog gaja trešanja, koja će povezivati humanističke discipline, teologiju i znanstvena istraživanja prisutna u MIND-u. Projekt uključuje i suradnju sa sveučilištima i istraživačkim centrima unutar distrikta, čime knjižnica postaje mjesto razmjene znanja između humanistike i life sciences područja.
U prostoru knjižnice bit će postavljene i pojedine skulpture iz depoa Veneranda Fabbrica del Duomo, institucije koja stoljećima upravlja očuvanjem milanske katedrale.
Pitanje smisla u gradu inovacija
Nadbiskup Milana Mario Delpini naglasio je kako prisutnost mjesta duhovnosti u srcu inovacijskog distrikta služi postavljanju pitanja o smislu ljudskog i znanstvenog angažmana.
Prema njegovim riječima, tehnološki razvoj ne može biti jedino mjerilo napretka, nego mora ostaviti prostor odnosu između znanosti i mudrosti, tehnologije i humanizma, profita i solidarnosti.
Prema planovima nadbiskupije, MIND će do 2030. okupiti oko 70.000 stanovnika, radnika i studenata, a „Ambrozijanski samostan” zamišljen je ne kao izolirani sakralni objekt, već kao aktivni dio života novog gradskog distrikta.
Talijanski mediji navode kako nadbiskupija planira otvoriti kompleks unutar sljedeće tri godine, iako konkretan vremenski plan još nije definiran.
Zašto je ovaj projekt važan za svjetsku arhitekturu?
„Ambrozijanski samostan” jedan je od rijetkih suvremenih projekata koji sakralnu arhitekturu ne tretira kao ostatak prošlosti, nego kao alat za oblikovanje budućnosti grada. Kroz spoj crkve, javnog prostora, međureligijskog dijaloga i edukacijskih sadržaja, Boerijev projekt pokušava pokazati kako arhitektura može stvarati prostore susreta, razmjene ideja i društvene povezanosti.
U trenutku kada europski gradovi traže odgovore na pitanja fragmentiranosti i smisla urbanog razvoja, milanski „Ambrozijanski samostan” nudi zanimljiv model — grad inovacija koji u svoje središte svjesno ugrađuje i prostor za tišinu, refleksiju i zajedništvo.
Foto: Stefano Boeri Architetti
Arhitektura i dizajn
“To više nije sajam, nego spektakl” – evo što naši profesionalci misle o ovogodišnjem Salone del Mobile
Arhitektica Gordana Đerić i dizajner interijera Ivan Mihovec otkrivaju što je obilježilo ovogodišnji Salone del Mobile i Milano Design Week
Od povratka estetike 70-ih i Japandi stila do umjetne inteligencije u kuhinji i spektakularnih instalacija po cijelom gradu, naša arhitektica i dizajner otkrivaju kako se Salone del Mobile promijenio kroz godine i što je obilježilo ovogodišnji Milano Design Week.
“To više nije samo sajam namještaja”
Salone del Mobile već desetljećima slovi za najvažniji svjetski događaj posvećen dizajnu interijera i namještaju. No oni koji ga redovito posjećuju tvrde kako je Milano danas puno više od sajma – riječ je o kompleksnom dizajnerskom iskustvu koje spaja arhitekturu, umjetnost, marketing i spektakl.
Arhitektica Gordana Đerić jedna je od onih koji to mogu potvrditi iz prve ruke. Na Salone dolazi više od četiri desetljeća.
“Na ovaj sajam dolazim više od 40 godina. To više nije samo sajam namještaja kao što je bio u početku. Danas je to predstava, kulisa, pozorište, Eurovizija, show po cijelom gradu”
Brendovi više ne predstavljaju samo proizvode, već stvaraju iskustva i ambijente koji ostavljaju emocionalni dojam. Instalacije postaju jednako važne kao i sam namještaj, a granica između dizajna, scenografije i marketinga gotovo nestaje.
Tijekom cijelog Milano Design Weeka grad funkcionira kao velika dizajnerska instalacija. Dizajn se događa u ulicama, dvorištima, galerijama i povijesnim palačama – ne samo unutar sajamskih paviljona.
Sajam koji je naučio pričati priče
Dizajner interijera Ivan Mihovec Miki na Salone dolazi već četvrti put i slaže se da je upravo taj pomak prema iskustvu ono što današnja publika očekuje.
“Osim noviteta vidjeli smo i jedan jako dobar show. Mislim da su marketinški stručnjaci shvatili da je upravo takav način prezentacije potreban novim generacijama”
Showroomi i instalacije sve više podsjećaju na filmske scenografije ili umjetničke postave. Posjetitelji ne dolaze samo pregledati kolekcije – dolaze po atmosferu i priču.
I upravo je to možda najveća promjena koju je Salone del Mobile doživio posljednjih godina. Sajam više nije samo mjesto predstavljanja proizvoda, nego platforma za stvaranje dojma i identiteta brenda.
Burgundi, visoki sjaj i veliki povratak Japandija
Unatoč snažnoj produkciji i vizualnom spektaklu, određeni Salone del Mobile trendovi ove su se godine jasno izdvojili.
“Definitivno su prevladavale boje poput burgundija, narančaste i plave, a bilo je jako puno inoksa. Ono što me posebno iznenadilo jest veliki povratak Japandi stila”, ističe Mihovec.
Japandi estetika, koja spaja japanski minimalizam i skandinavsku toplinu, ove je godine snažno dominirala – čak i kod brendova koji inače nisu prepoznatljivi po takvom dizajnerskom izričaju.
Paralelno s tim vraćaju se i elementi estetike sedamdesetih godina.
“Dizajn namještaja ove se godine vraća na početak, na sedamdesete. Vraća se visoki sjaj i neki materijali koje smo godinama izbjegavali i smatrali zastarjelima”, kaže Đerić.
Naravno, retro estetika danas dolazi u potpuno novoj interpretaciji – kroz suvremene tehnologije, kvalitetnije materijale i sofisticiraniju obradu.
Hladnjak koji vam propisuje recepte
Jedna od tema koja je obilježila ovogodišnji Milano Design Week svakako je bila i umjetna inteligencija u kućanstvu.
Pametni hladnjaci, uređaji koji predlažu recepte i sustavi koji automatiziraju svakodnevne procese sve više postaju standard suvremene kuhinje.
“Na prvi dojam sve to djeluje odlično i zapanjujuće, ali priznajem da postoji i mala doza straha. Odjednom imamo hladnjake koji nam propisuju recepte i organiziraju hranu”, kroz smijeh komentira Đerić.
Mihovec smatra kako je za arhitekte i dizajnere ključno pratiti upravo takve tehnološke promjene.
“Najgore je kada investitor zna više od vas. Zato je važno dolaziti na ovakve sajmove i pratiti novitete, čak i kada se dio trendova iz godine u godinu ponavlja”
Modni brendovi sve više osvajaju Milano Design Week
Zanimljiv pomak posljednjih godina vidi se i u sve snažnijem prisustvu modnih kuća na sajmu namještaja.
Velike modne kuće danas predstavljaju vlastite kolekcije interijera i lifestyle proizvoda, koristeći Milano prvenstveno kao snažnu platformu za vidljivost.
“Njima više nije važan samo sajam, nego količina posjetitelja i medijska vidljivost koju Milano donosi”, objašnjava Đerić.
Upravo zato Milano Design Week danas funkcionira kao spoj dizajna, mode, arhitekture, umjetnosti i luksuznog lifestylea.
Hrvatski dizajn sve je vidljiviji
Posebno je zanimljivo vidjeti kako je hrvatski dizajn iz godine u godinu sve prisutniji u Milanu.
Ove godine predstavilo se čak pet hrvatskih tvrtki, a networking među arhitektima, dizajnerima i proizvođačima postaje sve važniji dio cijelog iskustva.
“Ove godine okupilo nas se 35 i atmosfera je bila odlična. Upravo kroz takva druženja nastaju nove suradnje i povezivanja”, kaže Mihovec, koji posebno ističe susrete hrvatskih arhitekata i dizajnera koji se već treću godinu organiziraju tijekom Design Weeka.
Takvi susreti danas imaju gotovo jednaku važnost kao i sam obilazak sajma jer omogućuju razmjenu iskustava, stvaranje novih kontakata i povezivanje domaće dizajnerske scene.
Pratiti trendove – ali ne slijepo
Iako Salone del Mobile i dalje postavlja smjerove u dizajnu interijera, Gordana Đerić upozorava kako trendove ne treba slijepo pratiti.
“Mislim da trebamo graditi vlastiti stil, a ne podlijegati svemu što nam se nameće kao trend. Važno je pratiti novitete i biti upoznat s njima, ali svaki prostor ipak treba prilagoditi stvarnom životu ljudi”, zaključuje.
I možda upravo u tome leži najveća vrijednost Salone del Mobile danas – ne samo u trendovima koje donosi, nego u inspiraciji i dijalogu koji otvara o tome kako zapravo želimo živjeti.
