Arhitektura i dizajn
Meštrovićev paviljon – obnova kultne zagrebačke džamije
Kako je Meštrovićev paviljon postao džamija, muzej pa opet dom umjetnosti? Donosimo priču o zgradi koja se stalno mijenja – i sada se obnavlja
Meštrovićev paviljon na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu jedna je od najprepoznatljivijih gradskih građevina, s bogatom i neobičnom poviješću.
Tijekom više od osam desetljeća postojanja mijenjao je svoje „lice” i namjenu nekoliko puta.
U nastavku donosimo priču o tome tko ga je sagradio, kakva je bila originalna arhitektonska koncepcija, kako su se kroz godine mijenjali stil i funkcija te zašto paviljon upravo prolazi kroz veliku obnovu.
Bliži se kraj obnove samostanske crkve sv. Franje Asiškog u Zagrebu
Vizija i gradnja: kako je nastao Meštrovićev paviljon
Ideja o gradnji Meštrovićeva paviljona rodila se početkom 1930-ih, kada je Zagrebu trebao reprezentativan izložbeni prostor za likovnu umjetnost. Ivan Meštrović, naš slavni akademski kipar, tada je bio predsjednik umjetničkog društva Strossmayer. Umjesto klasičnog spomenika kralju Petru I. na tadašnjem Trgu kralja Petra, Meštrović je predložio izgradnju čitavog Doma likovnih umjetnosti.
Meštrović je izradio idejnu skicu za zgradu na Trgu žrtava fašizma, dok su arhitekti Harold Bilinić i Lavoslav Horvat razradili projekt do detalja. Gradnja se odvijala od 1934. do 1938. u organizaciji Gradskog građevinskog ureda pod vodstvom inženjera Ivana Zemljaka.
Paviljon je svečano dovršen 1. prosinca 1938. i nazvan Dom likovnih umjetnosti kralja Petra I. Velikoga Oslobodioca. Koliko je taj projekt bio značajan za Zagreb, svjedoči i to da je sam nadbiskup Alojzije Stepinac posvetio novu zgradu prilikom otvorenja. Time je paviljon doista inauguriran kao svojevrsni „hram umjetnosti”. Deset dana nakon otvorenja održana je i prva izložba – retrospektiva “Pola vijeka hrvatske umjetnosti” u čast 60. godišnjice osnutka umjetničkog društva.
Ivan Meštrović – umjetnik i vizionar
Ivan Meštrović (1883.–1962.) bio je hrvatski kipar, arhitekt i pisac, međunarodno priznat kao jedan od najvažnijih umjetnika 20. stoljeća. Rođen je u Vrpolju, a odrastao u dalmatinskom zaleđu u okolici Drniša. Nakon školovanja u Beču, djelovao je u Parizu, Rimu, Zagrebu, Splitu i konačno u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je i predavao na sveučilištima.
Njegova monumentalna djela nalaze se diljem svijeta. Među najpoznatijima su Mausolej obitelji Račić u Cavtatu, paviljon Meštrović (danas HDLU) u Zagrebu, Spomenik Grguru Ninskom u Splitu te brončane skulpture Indijanaca ispred Kapitola u Washingtonu. Bio je prvi živući umjetnik kojem je njujorški Metropolitan Museum priredio samostalnu izložbu.
Meštrović je sâm projektirao i svoju posljednju počivališnu točku – obiteljsku grobnicu u Otavicama, kraj Drniša, poznatu kao Crkva Presvetog Otkupitelja. Riječ je o spoju romaničkog stila i osobne simbolike, čime je kipar zaokružio vlastiti umjetnički i duhovni svjetonazor. U toj crkvi, u kamenu koji je sam odabrao i oblikovao, danas počivaju on i članovi njegove obitelji.
Originalna arhitektura: rotunda koja spaja tradiciju i modernu
Meštrovićev paviljon arhitektonski je moderna rotunda impresivne geometrijske čistoće, ali s elementima klasične monumentalnosti. Građen je pretežno od domaćeg kamena (dovučeno je čak 2.540 tona kamena iz dalmatinskih kamenoloma) uklopljenog u armirano-betonsku konstrukciju. Masivni kameni blokovi od Bračkog kamena kombinirani su s armiranim betonom koji nosi veliku kružnu kupolu. Rezultat je arhitektonsko remek-djelo koje uspješno pretvara klasičnu formu rotunde u funkcionalan, suvremen izložbeni prostor.
Izvana zgradu krasi kolonada stupova koji u krug okružuju cilindrični volumen i stvaraju svečani trijem. Upravo ta ritmična kolonada daje paviljonu prepoznatljiv, almost-templarski izgled. Unutrašnjost je oblikovana slojevito: velika središnja dvorana pod kupolom bila je namijenjena za izlaganje skulptura, dok su za druge likovne forme – slike, crteže, fotografije, grafiku predviđeni prstenasti izložbeni prostori u prizemlju oko centrale, na galeriji (prvom katu) te na kružnom balkonu koji gleda na središnji prostor. Tako je interijer bio polivalentan i moduliran za različite umjetničke medije od samog početka.
Posebnu čar originalnoj koncepciji davala je staklena kupola na vrhu građevine. Izrađena od niza debelih okruglih staklenih prizmi utopljenih u betonsku školjku, kupola je propuštala prirodno svjetlo u izložbene dvorane. Takav zenitalni “skylight” u to je doba bio rijetkost i omogućavao je da umjetnine budu obasjane dnevnim svjetlom, stvarajući gotovo sakralni ugođaj u prostoru galerije.
Od umjetničkog doma do džamije i muzeja – turbulentne promjene namjene
Već u prvih nekoliko godina nakon izgradnje sudbina Meštrovićevog paviljona krenula je neočekivanim putem. Zgrada je doživjela niz prenamjena, od umjetničke galerije do vjerskog objekta i muzeja, prateći tako povijesne turbulencije Zagreba i Hrvatske. Evo kratkog pregleda faza kroz koje je paviljon prošao:
1938. – 1941. – Dom likovnih umjetnika
Paviljon je izvorno služio kao reprezentativna umjetnička galerija, mjesto velikih izložbi domaće umjetnosti. U tom razdoblju ostvarena je prvotna vizija – građani su mogli uživati u djelima kiparstva, slikarstva i fotografije u jedinstvenom kružnom ambijentu.
1941. – 1945. – Džamija
Početkom Drugog svjetskog rata dolazi do dramatične promjene – u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske vlasti odlučuju preobraziti paviljon u islamsku bogomolju – džamiju. Hrvatsko umjetničko društvo iseljeno je u ljeto 1941., a oko rotunde su podignuta tri vitka minareta visoka čak 45 metara. Također je dograđeno široko stubište s klupama i postavljena kružna kamena fontana s vodoskokom ispred glavnog ulaza (projektirao arhitekt Stjepan Planić).Unutrašnjost je prilagođena molitvi – arhitekt Zvonimir Požgaj ugradio je novo stropno podvođe zbog akustike i temperature, a zidovi su ukrašeni ornamentalnim štukaturama prema motivima hrvatskog pletera. Džamija je svečano otvorena 18. srpnja 1944. i u njoj se klanjalo do kraja rata.
1949. – 1991. – Muzej revolucije
Nakon rata, 1947. uklonjeni su minareti (ostao je samo kameni zdenac – fontana pred ulazom, koji postoji i danas). Paviljon potom dobiva novu ulogu kao Muzej narodnog oslobođenja. Kasnije je preimenovan u Muzej revolucije naroda Hrvatske, posvećen antifašističkoj borbi u Drugom svjetskom ratu.
Za potrebe muzeja unutrašnjost je temeljito preuređena: arhitekt Vjenceslav Richter dodao je 1951. unutarnje galerije (međukat) i novo stubište te pregradio okruglu dvoranu ravnim zidovima, u potpunosti zaklonivši izvorni kružni oblik prostora.
Prekrivanjem staklene kupole eliminirana je prirodna svjetlost. Izložbene dvorane muzeja osvjetljavane su umjetnom rasvjetom, a nekadašnji efekt svjetlosne kupole zaboravljen je pod novim krovom. U ovoj funkciji – kao popularni “Muzej revolucije” – zgrada je provela više od četiri desetljeća, do početka 1990-ih.
1993. – danas – Povratak umjetnosti (Dom HDLU)
Nakon Domovinskog rata i osamostaljenja Hrvatske, paviljon je napušten od strane muzeja (zbirke su preseljene drugdje) i kratko vrijeme zjapio je prazan. Grad Zagreb 1993. vraća zgradu likovnim umjetnicima. Time objekt dobiva i službeni današnji naziv: Dom HDLU – Meštrovićev paviljon.
Zanimljivo je da su tijekom tih silnih transformacija neki elementi ostali trajno ugrađeni u identitet zgrade. Primjerice, kružna fontana ispred ulaza – postavljena u doba džamije – i danas krasi plato ispred paviljona kao sjećanje na tu neobičnu epizodu. Također, prilikom obnova nakon 1990-ih otkriveni su i neki doslovno zazidani tragovi prijašnjih namjena: mihrab (niša za molitvu) iz vremena džamije pronađen je očuvan iza pregradnih zidova postavljenih u eri muzeja, a otkriven je tek prilikom radova 2002. godine.
Nažalost, naslijeđe muzejskih vremena nije u potpunosti sačuvano – primjerice, tijekom vraćanja zidova u izvorno glatko stanje uklonjen je veliki zidni mozaik slikara Ede Murtića iz doba Muzeja revolucije. Ovi detalji slikovito pokazuju koliko je “slojeva povijesti” ovaj paviljon upio u sebe.
Povratak umjetnosti: Dom HDLU u novije doba
Nakon 1993., Meštrovićev paviljon ponovno živi kao središnje mjesto likovnih zbivanja. Kako bi se prostor prilagodio suvremenim izložbenim potrebama i ujedno vratio izvornoj arhitektonskoj koncepciji, početkom 2000-ih organizirana je sveobuhvatna obnova paviljona. Projektant Andrija Mutnjaković 2001. pokreće radove na uklanjanju svih ne-izvornih preinaka unutar zgrade – svega što je nadodano tijekom prenamjene u džamiju i kasnije u muzej. Do 2003. uklonjeni su tako lažni međukatovi, spušteni stropovi i pregradni zidovi, čime je središnja galerija vraćena u svoju izvornu kružnu formu.
Otvorena je ponovno i staklena kupola na vrhu. Do 2006. dovršeni su i radovi uređenja podruma i prizemlja (prema projektu arhitekta Branka Silađina).
Od tada pa do nedavno paviljon je u potpunosti posvećen umjetnosti: u njemu se godišnje održi četrdesetak izložbi i događanja. Prostor je podijeljen na nekoliko galerija: Prsten, Bačva i PM (Prošireni mediji) – koje zajedno čine najveću i najljepšu zagrebačku izložbenu lokaciju. Manifestacije poput Zagrebačkog salona ili Salona mladih tradicionalno se održavaju upravo tu, stvarajući živ kulturni puls grada.
Povratak izvornom sjaju i suvremene nadogradnje
Trenutno Meštrovićev paviljon prolazi kroz još jedan važan proces – cjelovitu obnovu započetu u siječnju 2025. godine. Skelama prekrivena rotunda privlači pažnju prolaznika koji se pitaju što se sve radi na ovom graditeljskom simbolu Zagreba. Obnova je potaknuta nužnošću sanacije nakon niza godina intenzivnog korištenja (i oštećenja uzrokovanih potresima 2020.) te željom da se zgradi u potpunosti vrati izvorna struktura, ali i uvedu standardi 21. stoljeća.
Kako ističu u HDLU, cilj je da se “nakon čak 85 godina cijeli prostor Meštrovićeva paviljona konačno u potpunosti vrati likovnoj umjetnosti”. Naime, iseljenjem Hrvatskog povijesnog muzeja koji je do nedavno koristio dio zgrade, prvi put od 1930-ih cijeli paviljon bit će dostupan isključivo za umjetničke sadržaje.
Obnova Meštrovićevog paviljona 2025
Obnova se provodi pod budnim okom konzervatora – izrađen je detaljan konzervatorski elaborat Instituta za povijest umjetnosti kako bi se sačuvalo što je više moguće izvorne strukture građevine. Evo najvažnijih zahvata koji će osvježiti paviljon:
- Sanacija konstrukcije i kupole: Najveći izazov je armirano-betonska kupola sa staklenim elementima, od kojih je mnogi popucalo tijekom godina. Cijela kupola bit će pažljivo demontirana i izrađena faksimilna rekonstrukcija – nova kupola identičnog izgleda, ali poboljšane statike i tehnologije. Time će se osigurati dugotrajna stabilnost zgrade i ponovno uspostaviti efekt prirodnog osvjetljenja odozgo.
- Modernizacija sustava: Paviljon će napokon dobiti suvremenu infrastrukturu – uvodi se cjelovit sustav klimatizacije, modernizira grijanje te instaliraju novi ventilacijski kanali, elektro i multimedijalna oprema, kao i napredna galerijska rasvjeta. Ovi zahvati omogućit će bolje čuvanje umjetnina i ugodniji boravak posjetitelja u prostoru, u skladu s današnjim standardima muzejske tehnike.
- Pristupačnost i novi sadržaji: Projekt obnove predviđa rješavanje pitanja pristupačnosti – ugradnju prikladnih ulaza, liftova ili rampi kako bi sve galerije bile dostupne i osobama smanjene pokretljivosti. Također, planira se otvaranje dvaju originalnih ulaza u zgradu (koji su desetljećima bili zatvoreni), dok će se zatvoriti jedan sporedni ulaz dodan u doba džamije. Unutar paviljona uredit će se i novi prostori. Međunarodni rezidencijalni centar za umjetnike te dodatna “black box” multimedijalna galerija za suvremene umjetničke eksperimente. Time će HDLU dobiti proširene mogućnosti za programe i postati još dinamičnije umjetničko središte.
Novo poglavlje Meštrovićevog paviljona
Prema riječima voditelja projekta, prva faza radova – rušenja i uklanjanja dotrajalih dijelova – već je završena. U tijeku je izgradnja novih betonskih ploča i same nove kupole. Cijela obnova vrijedna je oko 20,6 milijuna eura, a financira se najvećim dijelom iz fondova EU te uz potporu državnog proračuna. Planirano je da radovi traju dvije godine, nakon čega će se Meštrovićev paviljon zasjati u punom sjaju – spoj obnovljene povijesne arhitekture i suvremene funkcionalnosti.
Meštrovićev paviljon time ulazi u novo poglavlje svoje već bogate biografije. Od smionog umjetničkog zdanja 1930-ih, preko ratnih i poratnih preobrazbi u džamiju i muzej, pa sve do današnjeg povratka izvornim idealima, ova građevina simbol je živog slojeva povijesti. Svaki kamen u njegovoj kolonadi i svaka staklena prizma u kupoli priča dio te priče. Uz obnovu koja je u tijeku, paviljon će i budućim generacijama nastaviti služiti kao impresivan prostor gdje se arhitektura, dizajn i povijest sjedinjuju u službi umjetnosti – onako kako je to Ivan Meštrović prije gotovo 90 godina i zamislio.
Naslovna fotografija: Screenshot videa
Arhitekti i arhitektonski projekti
Najveći projekt hrvatskog turizma htio je zapravo samo jedno: da izgleda kao da je oduvijek tu
Na mjestu hotela koji je još sedamdesetih bio simbol porečkog turizma nastao je potpuno novi resort vrijedan više od 200 milijuna eura — najveći pojedinačni projekt hrvatskog turizma. No njegova se priča ne vrti oko soba. Pical je od početka zamišljen kao novi dio grada. U završnom prilogu ove epizode emisije Dom na kvadrat gledamo kako se to uopće postiže.
Postoji jedan naizgled proturječan cilj koji su si zadali svi koji su radili na novom Picalu: napraviti nešto golemo i posve novo, a da djeluje kao da je tu oduvijek. Zvuči kao nemoguća zadaća — i, kako ćemo vidjeti, dobar dio tog dojma doslovno je konstruiran. Ali upravo ta ambicija razlikuje zgradu koja samo stoji u nekom mjestu od one koja mu stvarno pripada.
Otvoren u proljeće 2026., resort broji 514 soba i apartmana raspoređenih u nekoliko cjelina — Pical Hotel, obiteljski hotel, ekskluzivne suite s V Level uslugom i Beach House — a smješten je na zelenom poluotoku, tek desetak minuta šetnje od povijesne jezgre Poreča.
Priča koja ne počinje 2026., nego mnogo ranije
Da bi se razumio novi Pical, treba se vratiti unatrag. Kako podsjeća povjesničarka umjetnosti dr. sc. Jerka Ziherl, sedamdesetih godina uz obalu dolazi do pravog buma hotelske arhitekture, a jedan od najboljih primjera bio je stari hotel Pical arhitekta Julija De Luquea — nagrađen upravo zato što je cijeli sklop bio savršeno uklopljen u prirodni ambijent. Isti je arhitekt potpisao i porečki Neptun, koji je svojedobno u Brazilu dobio svjetsku nagradu za najbolji ugostiteljski objekt unutar stare gradske jezgre.
Taj kontinuitet nije slučajan ni sentimentalan detalj. Čak i ime odaje pripadnost mjestu: Pical dolazi od stare željezničke stanice Pical, nekadašnje završne postaje slavne Parenzane. Novi hotel je neusporedivo veći i složeniji od prethodnika, ali temeljna ideja — da arhitektura pripada mjestu — ostala je ista.
Poreč u detaljima, a ne u kulisama
Najzanimljivije je što se Poreč u interijeru ne pojavljuje kao scenografija, nego kroz sitnice koje ćete primijetiti tek ako obratite pažnju. Veliki ulaz, objašnjava arhitekt Robert Dragogna, podsjeća na Dekuman, glavnu ulicu staroga grada. Zlatne ploče na stropu jednog restorana prizivaju mozaike Eufrazijeve bazilike, porečkog UNESCO-ova bisera. A Parenzana — vijugava uskotračna pruga koja je od 1903. spajala Poreč i Trst — postala je glavna nit koja povezuje cijeli resort.
Ta se nit provlači posvuda, potvrđuje Dražen Mofardin, direktor hotela Pical: od restorana Parenzana, preko slastičarnice Atelje 33 (nazvane po 33 mjesta kroz koja je pruga nekad prolazila), do promenade ispod hotela u koju su ugrađene tračnice kao tihi omaž nekadašnjoj željeznici. To je onaj tip detalja koji na prvi pogled ne registrirate, ali zbog kojeg vam mjesto djeluje autentično.
Jedna priča, mnogo kutaka
Povezati hotel s mjestom bio je tek pola posla. Drugi je bio gotovo suprotan: kako resort ovih dimenzija razlomiti na manje cjeline, a da sve zajedno i dalje djeluje kao jedna priča. Dragogna to zove fil rouge — crvena nit zbog koje se svugdje osjećate u istoj atmosferi, ali svaki kutak ima svoju specifičnost, bilo kroz naglašenu stolicu, drugačiji materijal ili oblogu. Cilj je da se gost, krećući se hotelom, cijelo vrijeme osjeća kao da istražuje nešto novo. Priznajmo, to je puno pametnije od varijante u kojoj svi hodnici izgledaju jednako i nakon dva dana više ne znate gdje vam je soba.
Okoliš koji se pretvara da je oduvijek tu
Iza osjećaja lakoće krije se projekt goleme složenosti, koji je trajao godinama — a stanku tijekom pandemije iskoristili su, kaže viši voditelj projekata Tomislav Poljuh, da hotel učine energetski učinkovitijim: promijenjen je sustav grijanja i hlađenja, uvedene dizalice topline voda-voda i solarni kolektori na krovu, pa hotel danas koristi stopostotno energiju iz obnovljivih izvora.
Održivost su, međutim, htjeli i vidljivom. Posađeno je više od 37 tisuća biljaka, dio zelenila preselio se na fasade, a za navodnjavanje se koriste podzemna i prikupljena oborinska voda. Najviše govori Dragognina anegdota: veliki dio okoliša konstruiran je naknadno, a golemi borovi sađeni su dizalicama — sve s ciljem, kako je tražio projektant okoliša, da se dobije dojam da je hotel oduvijek tu i da je zelenilo oko njega jednostavno oduvijek postojalo.
„Otvoreni resort”: pripadati gradu, a ne se ograditi od njega
Pripadnost Poreču ne završava na krajoliku. Pical je zamišljen kao otvoreni resort — otvoren lokalnoj zajednici, s trgovinama, restoranima, barovima, plažama i sportskom infrastrukturom. Mofardin izdvaja vanjski bazen od 50 metara koji, uz goste, koriste i građani i sportaši Poreča, te unutarnji poluolimpijski bazen od 25 metara u kojem treniraju lokalna djeca i klubovi. Uz to, hotel zapošljava domaće stručnjake, surađuje s lokalnim proizvođačima i posluje cijelu godinu — što gradu donosi život i izvan ljetnih mjeseci. To je onaj dio „luksuza” koji se ne vidi na cjeniku, a mjestu znači najviše.
Najbolje od tri zemlje na jednom tanjuru
Lokalno i međunarodno ovdje nisu suprotnosti. Svaki svjetski koncept, objašnjava Lea Sošić, direktorica razvoja proizvoda i hotelskih brendova, dolazi kroz prizmu Poreča, Istre i Hrvatske. I opet — Parenzana: pruga koja je spajala tri zemlje postala je ideja da se gostu ponudi najbolje što Hrvatska, Italija i Slovenija nude. Na vinskim kartama najbolja su vina iz sve tri zemlje, u ponudi tartufi i vrhunske slastice, a gastronomiju dodatno oplemenjuje michelinski koncept iz Trsta — restoran Harry’s Piccolo Poreč, iza kojeg stoji dvojac s dvije Michelinove zvjezdice, Matteo Metullio i Davide De Pra.
Hotel koji je usput i galerija
Veza starog i novog Picala najsnažnija je, možda, u umjetnosti. Hotelska kuća desetljećima je gradila vlastitu zbirku, pa su u novom hotelu djela iz starog fundusa dobila društvo radova suvremenih autora. Ziherl objašnjava da je hotel osmišljen i kao svojevrsni galerijski prostor s tematskim sklopovima — gost se, hodajući, izravno susreće sa suvremenom umjetnošću, ali i s kontinuitetom slikarske kolonije Riviera. Među autorima je i Porečanin Alex Knapić, čija skulptura nosi motiv grada — mozaik: velika crna kocka od mnoštva sitnih fragmenata, s detaljima u bronci koji, kaže, simboliziraju vječnost, nasljeđe i trajanje kroz vrijeme.
Da Pical i Poreč ne žive samo ljeti
Trajanje kroz vrijeme dobra je metafora i za jedan od najvažnijih ciljeva projekta — da hotel i grad budu živi tijekom cijele godine. Tu pomaže Event centar, koji je, ističe Denis Prevolšek, direktor operacija i razvoja brenda, najveći kongresni centar u Istri: oko 2.200 kvadrata i kapacitet do 1.200 sudionika, snažan poticaj produljenju sezone. A kad kongresa nema, prostor mijenja funkciju i ljeti postaje Playland — mjesto nestrukturirane igre za djecu i obitelji.
Prostor postaje mjesto tek kad nas dirne
Na kraju, sve se svodi na jednu rečenicu arhitekta Roberta Dragogne: hotelski biznis bez emocija jednostavno ne postoji. Prostor postaje mjesto tek kad u nama nešto izazove — a upravo je to nevidljiva nit koja povezuje sve pojedinačne priče ove epizode, od okoliša i izolacije do rasvjete, wellnessa i, na kraju, dobrog sna. Jer luksuz koji pamtimo rijetko je ono najskuplje; puno češće je to osjećaj da smo negdje stvarno bili — i da bismo se rado vratili.
Dobro je znati:
- Gdje: Pical Resort (Valamar Collection), poluotok kraj stare jezgre Poreča (~10 min hoda); otvoren u proljeće 2026.
- Razmjer: investicija veća od 200 milijuna eura i 514 soba i apartmana — najveći projekt hrvatskog turizma.
- Vodeća tema: Parenzana, pruga koja je spajala Poreč i Trst (i tri zemlje).
- Održivost: 100 % obnovljiva energija, dizalice topline, solarni kolektori, 37.000+ biljaka.
- Za zajednicu: otvoreni resort s bazenima (50 m i 25 m) koje koriste i građani, uz cjelogodišnje poslovanje.
- Sadržaj: prvi ESPA wellness u Hrvatskoj, michelinska gastronomija (Harry’s Piccolo) i najveći kongresni centar u Istri.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Kultni dubrovački hotel ponovno je otvoren – zavirite u obnovljenu Villu Argentinu
Pogledajte kako je 3LHD povezao povijesne vile, suvremeni hotel i mediteranske vrtove
Nakon višegodišnje rekonstrukcije, jedan od najprepoznatljivijih dubrovačkih hotela ponovno je otvorio svoja vrata. Villa Argentina, smještena na Pločama s pogledom na Stari grad i otok Lokrum, obnovljena je prema projektu koji za Jadranske luksuzne hotele potpisuje hrvatski arhitektonski ured 3LHD.
3LHD: Kako je nastao i opstao jedan od najistaknutijih arhitektonskih ureda u Hrvatskoj
Obnova je obuhvatila povijesne vile, glavnu hotelsku zgradu, interijere i vrtove, a broj soba namjerno je smanjen kako bi se gostima osiguralo više prostora i privatnosti. Rezultat je kompleks koji povezuje dubrovačku graditeljsku baštinu, suvremenu arhitekturu i mediteranski krajolik.
Od privatne rezidencije do poznatog dubrovačkog hotela
Prema podacima arhitektonskog ureda 3LHD, zgrada je izvorno sagrađena 1920. godine kao privatna rezidencija, a tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća pretvorena je u luksuzni hotel. Ubrzo je postala jedno od najprestižnijih turističkih odredišta na Jadranu.
Kompleks se tijekom desetljeća širio. Šezdesetih mu se pridružila Villa Sheherezade, a kasnije Villa Orsula i Villa Glavić.
Danas kompleks obuhvaća pet objekata: Villu Argentinu, glavnu hotelsku zgradu, Villu Orsulu, Villu Glavić i garažnu zgradu. Rekonstrukcijom su obuhvaćene Villa Argentina, glavna hotelska zgrada i Villa Orsula.
Radovi su službeno počeli 25. listopada 2023. godine. Projekt je nadahnut kulturnom i povijesnom baštinom Dubrovnika, arhitektonskim vrijednostima postojećih objekata te prirodnim obilježjima jadranske obale.
Rekonstrukcija Ville Argentine povezuje staro i novo
Novi hotelski volumen funkcionira kao spona između povijesnih vila i ostalih dijelova kompleksa. Podijeljen je na dvije cjeline: donji dio uklopljen je u vrtne zidove i prirodni nagib terena, dok gornji dio svojim proporcijama podsjeća na vilu.
Glavni ulaz vodi kroz recepciju smještenu na najvišoj točki kompleksa. Ondje široka staklena stijena uokviruje pogled prema Lokrumu, dubrovačkim zidinama i morskoj obali. Podzemne komunikacije omogućuju nesmetano kretanje između privatnih smještajnih jedinica i zajedničkih hotelskih prostora.
Povijesne strukture pritom nisu tretirane kao kulisa. Izvorni arhitektonski elementi vila restaurirani su, dok su novi dijelovi uklopljeni prateći nagib terena, postojeće vrtove i orijentaciju prema moru.
Posebnu dimenziju projektu daje osobna povezanost glavnog arhitekta s lokacijom. Marko Dabrović odrastao je u susjedstvu Ville Argentine, što je utjecalo na niz odluka tijekom projektiranja.
Dio postojećeg materijala također je ponovno upotrijebljen. Kamen pronađen tijekom građevinskih radova iskorišten je na donjim terasama i drugim uređenim vanjskim površinama, čime su novi dijelovi kompleksa povezani s dubrovačkim kamenim krajolikom.
Interijer kao dijalog povijesti i sadašnjosti
Interijer je oblikovan kao dijalog između povijesnih vila i suvremenog hotela. Slojevi dubrovačke povijesti reinterpretirani su kroz kamen, keramiku i drvo, dok izraženiji akcenti i razigrane boje prizivaju slobodniji duh sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Prirodni materijali ne pojavljuju se samo kao dekorativni dodatak. Njihova je uloga povezati interijer s lokalnom graditeljskom tradicijom i krajolikom koji se vidi kroz velike staklene površine i s terasa.
Dekorativni elementi i tekstil razvijeni su u suradnji s milanskim Dimore Studiom, poznatim po slojevitim interijerima, izraženim kombinacijama boja i suvremenoj interpretaciji povijesnih stilova.
Važan dio identiteta hotela ostala je i njegova umjetnička baština. Tijekom rekonstrukcije restauriran je veliki mozaik „Dubrovačke varijacije” dubrovačkog slikara Ive Dulčića, koji je uklopljen u novi prostor wellnessa i unutarnjeg bazena.
Na taj je način umjetničko djelo sačuvano, ali je dobilo novu ulogu u svakodnevnom korištenju hotela.
Manje soba za više prostora i privatnosti
Jedna od najvažnijih odluka odnosila se na smještajni kapacitet. Umjesto zadržavanja prijašnjih 131 sobe, Villa Argentina sada ima 96 soba i apartmana.
Smanjenjem broja jedinica stvoreni su prostraniji smještaji, veći balkoni i više privatnosti. Susjedna Villa Orsula zadržala je zaseban i intimniji karakter te raspolaže s 13 individualno oblikovanih soba i apartmana. Dvije nekretnine zajedno tako nude ukupno 109 smještajnih jedinica.
Zelena terasa povezuje hotel, Villu Orsulu, restoran i vanjski bazen na istoj razini, dok nova dizala omogućuju jednostavniji pristup plaži. Vrtovi i kamene staze povezuju restorane, bazene, wellness i obalni dio kompleksa.
Posebna pažnja posvećena je krajobraznom uređenju. U vrtove je uključeno približno 14.000 mediteranskih biljaka, među kojima su gorka naranča, bugenvilija, lavanda, ružmarin i kadulja. Biljke omekšavaju arhitekturu i pomažu povezati nove volumene s povijesnim vrtovima i jadranskim okolišem.
Villa Argentina vraća se na međunarodnu hotelsku scenu
Projekt se prostire na ukupno 10.520 četvornih metara, prema podacima arhitektonskog ureda 3LHD. Uz smještajne jedinice, obuhvaća restorane, terase, uređene vrtove, unutarnji i vanjski bazen, wellness te izravan pristup približno 60 metara dugom obalnom prostoru.
Nakon rekonstrukcije Villa Argentina pridružila se kolekciji The Leading Hotels of the World, koja okuplja više od 400 neovisnih luksuznih hotela diljem svijeta.
Villa Argentina i Villa Orsula gostima su ponovno otvorene 1. kolovoza 2026. godine. Obnovljeni kompleks pritom ne pokušava izbrisati vlastitu prošlost, nego povijesne slojeve koristi kao polazište za suvremenu arhitekturu, interijer i novi odnos prema dubrovačkom krajoliku.
Fotografije: Jure Živković
