Arhitektura i dizajn
Intervju prof. Nenad Fabijanić: Arhitektura – i posao i hobi
Prof. Fabijanić, je li arhitektura u vašem životu sve ono što ste očekivali od nje da će biti, kad ste upisivali fakultet?
prof. Nenad Fabijanić, dr. art.: Više od toga. Kad se upisuje fakultet onda se čovjek pita kako ću se snaći, reference koje sam tada imao bile su skromne, gimnazijalske, ali sam sretao neke ljude koji su me impresionirali svojim opusom, svojim znanjem, svojim zadovoljstvom u poslu.
Tko vas je impresionirao?
Ivan Vitić, poslije Neven Šegvić, posebno Ivan Vitić. Njegov način rada i organizacija njegovog posla. Ponašanje, biro koji je bio među prvima u Zagrebu, gotovo jedini privatni biro u to doba. Nisam znao gdje ću i što ću, posebno ne na prvoj godini gdje mi gimnazijalci tada smo bili zbunjeni jednom dimenzijom koja je bila orijentirana na tehniku, znanje, prirodne znanosti, matematiku, geometriju, perspektivu i tako dalje i tako dalje. Poslije se tu nekom određenom ambicijom, a ja volim tu riječ, i mnogi ju krivo upotrebljavaju i smatraju da je kriva, sam pokazao interes da dokučim neke teme. To se dešavalo sukcesivno kroz život.
Vi ste svoj talent zapravo pokazali na raznim segmentima. Od izložbe, scenografije do arhitekture, jel nas možete provesti kroz taj jedan proces, kako počinje, odakle inspiracija.
Meni je bilo u interesu što prije vidjeti nešto izvedeno, bilo šta. Pa sam počeo sa televizijskom scenografijom. Nekom igrom slučaja jer sam bio blizak televiziji u to doba i svemu onom što vole mladi, kako se to kaže, rock and rollu i u to vrijeme ’60-tih, ’70-tih godina kad su bili začeci tih stvari, onda sam se želio pojaviti i kao scenograf i to mi je uspjelo. I radio sam jako dugo na Hrvatskoj televiziji kao scenograf, možda najviše emisija sam opremio scenografskih ali da se ne hvalimo, kvantiteta ne znači i kvaliteta.
Nakon toga sam zapravo postao asistent na Arhitektonskom fakultetu. Na direktan poziv velikog arhitekta i pedagoga Nevena Šegvića. Tražio je da ja dođem na fakultet s njim radit, jer sam se dokazao u nekim malim sitnim akcijama koje sam s njim provodio. To je bilo iznenađenje jer tako mlad čovjek, ja sam tada imao dvije godine nakon diplome, dakle, to je bila ’77 godina, prošlog stoljeća, me pozvao da budem asistent tada, velikog karizmatičnog profesora Nevena Šegvića.
Radio sam natječaje, radio sam interijere, servisirao uglavnom neke obiteljske teme ili teme nekih mojih prijatelja koji su bili moji prvi investitori. S njima sam imao veliki problem zato što su imali povjerenje i znanje, dali mi priliku, znali sve o arhitekturi, znali sve o meni, samo nisu imali novaca. A za arhitekturu je potrebno imati novaca. Pa su se jednog trena počeli pojavljivati ili društveni ili državni ili gradski investitori ili pak neki ljudi koji su vidjeli što radim i tako počeli naručivati projekte.
Obzirom da ste radili svojim prijateljima, a od nekoliko arhitekata sam čula da je zapravo iznimno važno poznavati ljude koji će živjeti u toj kući da bi tu kuću mogli napraviti za njih, kakvo je vaše iskustvo u tome?
To svi arhitekti govore i ja im ne vjerujem. Ali vjerujem u tu rečenicu koju je izrekao Frank Lloyd Wright. Ima jedna duhovitost koja je vezana za njega jer on je tako rekao, veliki Frank Lloyd Wright da bi rado živio u jednoj familiji bar mjesec dana da ih upozna pa da zna točno šta njima treba, kakve su im dnevne navike i tako dalje. Pa je zaista s njima živio i nakon mjesec dana pitali su ga kakvo mu je sad iskustvo, jel mogu krenut, a on je odgovorio: „znate šta, vama ne treba arhitekt, vama treba bračni savjetnik“. Ma nema se što identificirati, ima baratati sa svojim tijelom, znat svoje područje. I naravno puno razgovarat sa investitorima jer na kraju krajeva, on radi za njih i troši njihov novac. I ta jednadžba je jako jednostavna.
Što bi rekli koji je to projekt koji o vama najbolje govori?
Projekt pripada vremenu stasanja, vremenu znanja, vremenu moći i tada je aktualan i dobar. Čudim se danas kako sam u nekim projektima ginuo, sad ginem za ovu lokaciju ovdje i još neko vrijeme ću raditi na toj lokaciji. Ja se jako radujem dolazi ovdje svako jutro, jer ovdje imam i atelje, dolaziti na gradilište i to već godinu, dvije. Kao što sam se jako radovao ujutro krenuti sa istoka Zagreba gdje stanujem, putovati prema Kačićevoj 26, prema Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, posebno u periodu kad sam bio asistent Nenada Šegvića.
A oltar domovini?
Ja sam sa velikim respektom to radio. Ja nisam htio nikakav jeftiniji dizajnerski ili narativni kič plasirati u, na to mjesto. Ja sam htio da to mjesto drži vrijeme, ja se nisam htio baviti nikakvim simbolima kojima smo opsjednuti i nekim pričama, nikakvim glagoljicama, nikakvim šahovnicama, nikakvim elementima kojima zapravo da pitate ljude ne bi znali o čemu je riječ. Ja sam htio petrificirati središnji dio Zagreba sa tri simbola, nešto malo vode, nešto malo vatre, dakle, elementarnih stvari koje govore da smo bili, da jesmo i da ćemo, nadam se opstati.
Kad se bavite jednom kućom, koliko vremena posvećujete uređenju okoliša te građevine?
Zagrebačka arhitektonska škola nas je tako učila, da je to sve dio arhitekture. I kad kažete kuća, tu se podrazumijeva raspoloživa parcela, ne ono što zauzima kuća, dakle, teren kojeg zauzima tlocrt kuće, nego cijela, cijela parcela.
S kim ste tu najviše radili?
Bilo je sjajnih firmi koje su trudile zadovoljiti neke moje kriterije pa su išli uvijek u eksperiment. U Lučkom sam našao beton, u Pazinu sam našao kamen, drvo sam našao kod nekih dobrih stolara koji još uvijek znaju šta je stolarija, aluminij sam također našao negdje tamo u ovim krasnim krajevima Brezija, Svete nedjelje, stupnika i tako dalje.
Kroz život ste imali nekoliko izložbi, zar ne?
Evo, zatekli ste me, pa imao sam naravno, radio sam izložbe svoje, radio sam jednu sa Oskarom Kokojem, vrhunskim dizajnerom, radio sam neke svoje male izložbe, nisam imao nikad neku veliku izložbu, ali sam izdavao neke knjige koje su opet opisivale to što radim arhitekturu. Nisam imao nikakvu monografsku veliku temu i to me ne zanima, kao što me ne zanimaju nagrade za životno djelo, kao što me ne zanimaju velike monografije svega i svačega i tako dalje.
Rekli ste da ste sada u mirovini ali da radite više nego ikada, ljudi kad odu u mirovinu obično imaju neki hobi kojim se posvete. Znači, vama je arhitektura i posao i hobi i još uvijek ste tome posvećeni.
Pa da. Ja sam nesretan zbog toga ali nemam nikakav hobi, nikakav hobi nemam jer stalno radim i premalo se i odmaram jer stalno radim, što sasvim sigurno nije dobro. Imam najviše vremena za svoje unuke, a i to nije dovoljno, međutim to me inspirira, to me hrani ali stalno radim, to je to, nažalost, nemam hobi.
Profesore Fabijanić, hvala vam puno na razgovoru.
Hvala vama, bilo mi je zadovoljstvo.
Arhitektura i dizajn
Samostan Stefana Boerija: Milanska nadbiskupija gradi „Ambrozijanski samostan” u MIND distriktu
Može li sakralna arhitektura biti odgovor na izazove suvremenog, tehnološki ubrzanog grada?
U jednom od najambicioznijih europskih urbanističkih zahvata posljednjih godina, upravo u srcu milanskog inovacijskog distrikta MIND nicat će „Ambrozijanski samostan”, djelo slavnog arhitekta Stefana Boerija, autora poznatih Bosco Verticale koji su postali simbol suvremene zelene arhitekture Milana.
Projekt je predstavljen 11. svibnja 2026. u drevnoj cistercitskoj opatiji Chiaravalle, a gradit će se unutar distrikta MIND, na raskrižju Carda i Dekumana, najcentralnijem i simbolički najznačajnijem položaju cijelog kompleksa.
Novi grad, nova uloga Crkve
MIND (Milano Innovation District) nastaje na prostoru nekadašnjeg Expa 2015., a prema projekcijama do 2030. godine ondje će živjeti, raditi ili studirati oko 70 tisuća ljudi. Distrikt je danas jedno od najvećih europskih razvojnih područja posvećenih znanosti, tehnologiji, genomici i biomedicinskim istraživanjima.
Upravo u takav kontekst Milanska nadbiskupija odlučila je smjestiti svoju novu prisutnost. Ideja nije bila izgraditi klasičnu crkvu, nego prostor koji će povezivati duhovnost, zajednicu, obrazovanje i suvremeni urbani život.
„Novi Ambrozijanski samostan željeli smo oblikovati kao jedinstvenu i otvorenu arhitekturu, čiji prostor simbolizira zagrljaj između nove crkve, transparentne prizme Knjižnice religija i trokutnog klaustra Vrta religija, smještenih na sjecištu Carda i Dekumana. Riječ je o suvremenom samostanu, osmišljenom kako bi odgovorio na potrebe pluralnog društva te poticao društvenu koheziju, međureligijski dijalog i stvaranje znanja.”, izjavio je Stefano Boeri iz studija Stefano Boeri Architetti.
Projekt proizlazi iz razmišljanja da razvoj grada ne može biti samo tehnološki i infrastrukturni proces, već mora uključivati i društvenu, kulturnu i duhovnu dimenziju.
Inspiracija iz 12. stoljeća
Odabir opatije Chiaravalle za mjesto predstavljanja projekta nije bio slučajan. Opatiju su 1135. godine osnovali cistercitski redovnici koji nisu bili samo nositelji duhovnog života svog vremena, nego i inovatori koji su transformirali okolni krajolik hidrauličkim sustavima, razvojem poljoprivrede i organizacijom proizvodnje.
Upravo ta dvostruka uloga, duhovna i praktična, inspiracija je za novi projekt.
„Ambrozijanski samostan” zamišljen je kao suvremena reinterpretacija tradicionalnog samostana: prostor povučenosti i mira, ali istovremeno otvoren prema gradu i njegovim stanovnicima.
Što će kompleks sadržavati?
Novi samostan razvijat će se na ukupnoj površini od 2.700 četvornih metara, od čega je 1.100 m² predviđeno za otvorene prostore. Projekt reinterpretira klaustar kao prostorni i simbolički element organiziran oko tri temeljne dimenzije: brige, dijaloga i duhovnog istraživanja.
Kompleks neće biti samo arhitektonska intervencija, nego i mjesto svakodnevnog života male pastoralne zajednice koja će voditi liturgijski i duhovni program.
Crkva s tlocrtom u obliku trokuta moći će primiti između 300 i 350 vjernika, a odlikovat će je uzlazna forma krova koja evocira vertikalne linije milanskog Duoma. Klaustar religija smješten je na simboličnom raskrižju nekadašnjeg Carda i Dekumana Expa, dok će ga pratiti Vrt religija s biljnim vrstama koje predstavljaju glavne monoteističke tradicije prisutne u Milanu.
Poseban element kompleksa bit će Knjižnica religija – transparentna prizma smještena unutar malog gaja trešanja, koja će povezivati humanističke discipline, teologiju i znanstvena istraživanja prisutna u MIND-u. Projekt uključuje i suradnju sa sveučilištima i istraživačkim centrima unutar distrikta, čime knjižnica postaje mjesto razmjene znanja između humanistike i life sciences područja.
U prostoru knjižnice bit će postavljene i pojedine skulpture iz depoa Veneranda Fabbrica del Duomo, institucije koja stoljećima upravlja očuvanjem milanske katedrale.
Pitanje smisla u gradu inovacija
Nadbiskup Milana Mario Delpini naglasio je kako prisutnost mjesta duhovnosti u srcu inovacijskog distrikta služi postavljanju pitanja o smislu ljudskog i znanstvenog angažmana.
Prema njegovim riječima, tehnološki razvoj ne može biti jedino mjerilo napretka, nego mora ostaviti prostor odnosu između znanosti i mudrosti, tehnologije i humanizma, profita i solidarnosti.
Prema planovima nadbiskupije, MIND će do 2030. okupiti oko 70.000 stanovnika, radnika i studenata, a „Ambrozijanski samostan” zamišljen je ne kao izolirani sakralni objekt, već kao aktivni dio života novog gradskog distrikta.
Talijanski mediji navode kako nadbiskupija planira otvoriti kompleks unutar sljedeće tri godine, iako konkretan vremenski plan još nije definiran.
Zašto je ovaj projekt važan za svjetsku arhitekturu?
„Ambrozijanski samostan” jedan je od rijetkih suvremenih projekata koji sakralnu arhitekturu ne tretira kao ostatak prošlosti, nego kao alat za oblikovanje budućnosti grada. Kroz spoj crkve, javnog prostora, međureligijskog dijaloga i edukacijskih sadržaja, Boerijev projekt pokušava pokazati kako arhitektura može stvarati prostore susreta, razmjene ideja i društvene povezanosti.
U trenutku kada europski gradovi traže odgovore na pitanja fragmentiranosti i smisla urbanog razvoja, milanski „Ambrozijanski samostan” nudi zanimljiv model — grad inovacija koji u svoje središte svjesno ugrađuje i prostor za tišinu, refleksiju i zajedništvo.
Foto: Stefano Boeri Architetti
Arhitektura i dizajn
“To više nije sajam, nego spektakl” – evo što naši profesionalci misle o ovogodišnjem Salone del Mobile
Arhitektica Gordana Đerić i dizajner interijera Ivan Mihovec otkrivaju što je obilježilo ovogodišnji Salone del Mobile i Milano Design Week
Od povratka estetike 70-ih i Japandi stila do umjetne inteligencije u kuhinji i spektakularnih instalacija po cijelom gradu, naša arhitektica i dizajner otkrivaju kako se Salone del Mobile promijenio kroz godine i što je obilježilo ovogodišnji Milano Design Week.
“To više nije samo sajam namještaja”
Salone del Mobile već desetljećima slovi za najvažniji svjetski događaj posvećen dizajnu interijera i namještaju. No oni koji ga redovito posjećuju tvrde kako je Milano danas puno više od sajma – riječ je o kompleksnom dizajnerskom iskustvu koje spaja arhitekturu, umjetnost, marketing i spektakl.
Arhitektica Gordana Đerić jedna je od onih koji to mogu potvrditi iz prve ruke. Na Salone dolazi više od četiri desetljeća.
“Na ovaj sajam dolazim više od 40 godina. To više nije samo sajam namještaja kao što je bio u početku. Danas je to predstava, kulisa, pozorište, Eurovizija, show po cijelom gradu”
Brendovi više ne predstavljaju samo proizvode, već stvaraju iskustva i ambijente koji ostavljaju emocionalni dojam. Instalacije postaju jednako važne kao i sam namještaj, a granica između dizajna, scenografije i marketinga gotovo nestaje.
Tijekom cijelog Milano Design Weeka grad funkcionira kao velika dizajnerska instalacija. Dizajn se događa u ulicama, dvorištima, galerijama i povijesnim palačama – ne samo unutar sajamskih paviljona.
Sajam koji je naučio pričati priče
Dizajner interijera Ivan Mihovec Miki na Salone dolazi već četvrti put i slaže se da je upravo taj pomak prema iskustvu ono što današnja publika očekuje.
“Osim noviteta vidjeli smo i jedan jako dobar show. Mislim da su marketinški stručnjaci shvatili da je upravo takav način prezentacije potreban novim generacijama”
Showroomi i instalacije sve više podsjećaju na filmske scenografije ili umjetničke postave. Posjetitelji ne dolaze samo pregledati kolekcije – dolaze po atmosferu i priču.
I upravo je to možda najveća promjena koju je Salone del Mobile doživio posljednjih godina. Sajam više nije samo mjesto predstavljanja proizvoda, nego platforma za stvaranje dojma i identiteta brenda.
Burgundi, visoki sjaj i veliki povratak Japandija
Unatoč snažnoj produkciji i vizualnom spektaklu, određeni Salone del Mobile trendovi ove su se godine jasno izdvojili.
“Definitivno su prevladavale boje poput burgundija, narančaste i plave, a bilo je jako puno inoksa. Ono što me posebno iznenadilo jest veliki povratak Japandi stila”, ističe Mihovec.
Japandi estetika, koja spaja japanski minimalizam i skandinavsku toplinu, ove je godine snažno dominirala – čak i kod brendova koji inače nisu prepoznatljivi po takvom dizajnerskom izričaju.
Paralelno s tim vraćaju se i elementi estetike sedamdesetih godina.
“Dizajn namještaja ove se godine vraća na početak, na sedamdesete. Vraća se visoki sjaj i neki materijali koje smo godinama izbjegavali i smatrali zastarjelima”, kaže Đerić.
Naravno, retro estetika danas dolazi u potpuno novoj interpretaciji – kroz suvremene tehnologije, kvalitetnije materijale i sofisticiraniju obradu.
Hladnjak koji vam propisuje recepte
Jedna od tema koja je obilježila ovogodišnji Milano Design Week svakako je bila i umjetna inteligencija u kućanstvu.
Pametni hladnjaci, uređaji koji predlažu recepte i sustavi koji automatiziraju svakodnevne procese sve više postaju standard suvremene kuhinje.
“Na prvi dojam sve to djeluje odlično i zapanjujuće, ali priznajem da postoji i mala doza straha. Odjednom imamo hladnjake koji nam propisuju recepte i organiziraju hranu”, kroz smijeh komentira Đerić.
Mihovec smatra kako je za arhitekte i dizajnere ključno pratiti upravo takve tehnološke promjene.
“Najgore je kada investitor zna više od vas. Zato je važno dolaziti na ovakve sajmove i pratiti novitete, čak i kada se dio trendova iz godine u godinu ponavlja”
Modni brendovi sve više osvajaju Milano Design Week
Zanimljiv pomak posljednjih godina vidi se i u sve snažnijem prisustvu modnih kuća na sajmu namještaja.
Velike modne kuće danas predstavljaju vlastite kolekcije interijera i lifestyle proizvoda, koristeći Milano prvenstveno kao snažnu platformu za vidljivost.
“Njima više nije važan samo sajam, nego količina posjetitelja i medijska vidljivost koju Milano donosi”, objašnjava Đerić.
Upravo zato Milano Design Week danas funkcionira kao spoj dizajna, mode, arhitekture, umjetnosti i luksuznog lifestylea.
Hrvatski dizajn sve je vidljiviji
Posebno je zanimljivo vidjeti kako je hrvatski dizajn iz godine u godinu sve prisutniji u Milanu.
Ove godine predstavilo se čak pet hrvatskih tvrtki, a networking među arhitektima, dizajnerima i proizvođačima postaje sve važniji dio cijelog iskustva.
“Ove godine okupilo nas se 35 i atmosfera je bila odlična. Upravo kroz takva druženja nastaju nove suradnje i povezivanja”, kaže Mihovec, koji posebno ističe susrete hrvatskih arhitekata i dizajnera koji se već treću godinu organiziraju tijekom Design Weeka.
Takvi susreti danas imaju gotovo jednaku važnost kao i sam obilazak sajma jer omogućuju razmjenu iskustava, stvaranje novih kontakata i povezivanje domaće dizajnerske scene.
Pratiti trendove – ali ne slijepo
Iako Salone del Mobile i dalje postavlja smjerove u dizajnu interijera, Gordana Đerić upozorava kako trendove ne treba slijepo pratiti.
“Mislim da trebamo graditi vlastiti stil, a ne podlijegati svemu što nam se nameće kao trend. Važno je pratiti novitete i biti upoznat s njima, ali svaki prostor ipak treba prilagoditi stvarnom životu ljudi”, zaključuje.
I možda upravo u tome leži najveća vrijednost Salone del Mobile danas – ne samo u trendovima koje donosi, nego u inspiraciji i dijalogu koji otvara o tome kako zapravo želimo živjeti.
