Arhitektura i dizajn

Intervju prof. Nenad Fabijanić: Arhitektura – i posao i hobi

Prof. Fabijanić, je li arhitektura u vašem životu sve ono što ste očekivali od nje da će biti, kad ste upisivali fakultet?

prof. Nenad Fabijanić, dr. art.: Više od toga. Kad se upisuje fakultet onda se čovjek pita kako ću se snaći, reference koje sam tada imao bile su skromne, gimnazijalske, ali sam sretao neke ljude koji su me impresionirali svojim opusom, svojim znanjem, svojim zadovoljstvom u poslu.

Tko vas je impresionirao?

Ivan Vitić, poslije Neven Šegvić, posebno Ivan Vitić. Njegov način rada i organizacija njegovog posla. Ponašanje, biro koji je bio među prvima u Zagrebu, gotovo jedini privatni biro u to doba. Nisam znao gdje ću i što ću, posebno ne na prvoj godini gdje mi gimnazijalci tada smo bili zbunjeni jednom dimenzijom koja je bila orijentirana na tehniku, znanje, prirodne znanosti, matematiku, geometriju, perspektivu i tako dalje i tako dalje. Poslije se tu nekom određenom ambicijom, a ja volim tu riječ, i mnogi ju krivo upotrebljavaju i smatraju da je kriva, sam pokazao interes da dokučim neke teme. To se dešavalo sukcesivno kroz život.

Vi ste svoj talent zapravo pokazali na raznim segmentima. Od izložbe, scenografije do arhitekture, jel nas možete provesti kroz taj jedan proces, kako počinje, odakle inspiracija.

Meni je bilo u interesu što prije vidjeti nešto izvedeno, bilo šta. Pa sam počeo sa televizijskom scenografijom. Nekom igrom slučaja jer sam bio blizak televiziji u to doba i svemu onom što vole mladi, kako se to kaže, rock and rollu i u to vrijeme ’60-tih, ’70-tih godina kad su bili začeci tih stvari, onda sam se želio pojaviti i kao scenograf i to mi je uspjelo. I radio sam jako dugo na Hrvatskoj televiziji kao scenograf, možda najviše emisija sam opremio scenografskih ali da se ne hvalimo, kvantiteta ne znači i kvaliteta.

Nakon toga sam zapravo postao asistent na Arhitektonskom fakultetu. Na direktan poziv velikog arhitekta i pedagoga Nevena Šegvića. Tražio je da ja dođem na fakultet s njim radit, jer sam se dokazao u nekim malim sitnim akcijama koje sam s njim provodio. To je bilo iznenađenje jer tako mlad čovjek, ja sam tada imao dvije godine nakon diplome, dakle, to je bila ’77 godina, prošlog stoljeća, me pozvao da budem asistent tada, velikog karizmatičnog profesora Nevena Šegvića.

Radio sam natječaje, radio sam interijere, servisirao uglavnom neke obiteljske teme ili teme nekih mojih prijatelja koji su bili moji prvi investitori. S njima sam imao veliki problem zato što su imali povjerenje i znanje, dali mi priliku, znali sve o arhitekturi, znali sve o meni, samo nisu imali novaca. A za arhitekturu je potrebno imati novaca. Pa su se jednog trena počeli pojavljivati ili društveni ili državni ili gradski investitori ili pak neki ljudi koji su vidjeli što radim i tako počeli naručivati projekte.

Obzirom da ste radili svojim prijateljima, a od nekoliko arhitekata sam čula da je zapravo iznimno važno poznavati ljude koji će živjeti u toj kući da bi tu kuću mogli napraviti za njih, kakvo je vaše iskustvo u tome?

To svi arhitekti govore i ja im ne vjerujem. Ali vjerujem u tu rečenicu koju je izrekao Frank Lloyd Wright. Ima jedna duhovitost koja je vezana za njega jer on je tako rekao, veliki Frank Lloyd Wright da bi rado živio u jednoj familiji bar mjesec dana da ih upozna pa da zna točno šta njima treba, kakve su im dnevne navike i tako dalje. Pa je zaista s njima živio i nakon mjesec dana pitali su ga kakvo mu je sad iskustvo, jel mogu krenut, a on je odgovorio: „znate šta, vama ne treba arhitekt, vama treba bračni savjetnik“. Ma nema se što identificirati, ima baratati sa svojim tijelom, znat svoje područje. I naravno puno razgovarat sa investitorima jer na kraju krajeva, on radi za njih i troši njihov novac. I ta jednadžba je jako jednostavna.

Što bi rekli koji je to projekt koji o vama najbolje govori?

Projekt pripada vremenu stasanja, vremenu znanja, vremenu moći i tada je aktualan i dobar. Čudim se danas kako sam u nekim projektima ginuo, sad ginem za ovu lokaciju ovdje i još neko vrijeme ću raditi na toj lokaciji. Ja se jako radujem dolazi ovdje svako jutro, jer ovdje imam i atelje, dolaziti na gradilište i to već godinu, dvije. Kao što sam se jako radovao ujutro krenuti sa istoka Zagreba gdje stanujem, putovati prema Kačićevoj 26, prema Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, posebno u periodu kad sam bio asistent Nenada Šegvića.

A oltar domovini?

Ja sam sa velikim respektom to radio. Ja nisam htio nikakav jeftiniji dizajnerski ili narativni kič plasirati u, na to mjesto. Ja sam htio da to mjesto drži vrijeme, ja se nisam htio baviti nikakvim simbolima kojima smo opsjednuti i nekim pričama, nikakvim glagoljicama, nikakvim šahovnicama, nikakvim elementima kojima zapravo da pitate ljude ne bi znali o čemu je riječ. Ja sam htio petrificirati središnji dio Zagreba sa tri simbola, nešto malo vode, nešto malo vatre, dakle, elementarnih stvari koje govore da smo bili, da jesmo i da ćemo, nadam se opstati.

Kad se bavite jednom kućom, koliko vremena posvećujete uređenju okoliša te građevine?

Zagrebačka arhitektonska škola nas je tako učila, da je to sve dio arhitekture. I kad kažete kuća, tu se podrazumijeva raspoloživa parcela, ne ono što zauzima kuća, dakle, teren kojeg zauzima tlocrt kuće, nego cijela, cijela parcela.

S kim ste tu najviše radili?

Bilo je sjajnih firmi koje su trudile zadovoljiti neke moje kriterije pa su išli uvijek u eksperiment. U Lučkom sam našao beton, u Pazinu sam našao kamen, drvo sam našao kod nekih dobrih stolara koji još uvijek znaju šta je stolarija, aluminij sam također našao negdje tamo u ovim krasnim krajevima Brezija, Svete nedjelje, stupnika i tako dalje.

Kroz život ste imali nekoliko izložbi, zar ne?

Evo, zatekli ste me, pa imao sam naravno, radio sam izložbe svoje, radio sam jednu sa Oskarom Kokojem, vrhunskim dizajnerom, radio sam neke svoje male izložbe, nisam imao nikad neku veliku izložbu, ali sam izdavao neke knjige koje su opet opisivale to što radim arhitekturu. Nisam imao nikakvu monografsku veliku temu i to me ne zanima, kao što me ne zanimaju nagrade za životno djelo, kao što me ne zanimaju velike monografije svega i svačega i tako dalje.

Rekli ste da ste sada u mirovini ali da radite više nego ikada, ljudi kad odu u mirovinu obično imaju neki hobi kojim se posvete. Znači, vama je arhitektura i posao i hobi i još uvijek ste tome posvećeni.

Pa da. Ja sam nesretan zbog toga ali nemam nikakav hobi, nikakav hobi nemam jer stalno radim i premalo se i odmaram jer stalno radim, što sasvim sigurno nije dobro. Imam najviše vremena za svoje unuke, a i to nije dovoljno, međutim to me inspirira, to me hrani ali stalno radim, to je to, nažalost, nemam hobi.

Profesore Fabijanić, hvala vam puno na razgovoru.

Hvala vama, bilo mi je zadovoljstvo.

Up Next

Nakon obnove krovišta, Šestinska Crkva spremna za cjelovitu obnovu unutrašnjeg prostora

Ne propustite

Nakon rekonstrukcije ova kamena kuća na Braču i dalje odiše autentičnim mediteranskim šarmom

Arhitektura i dizajn

Retro futuristički ured iz druge galaksije – prostor iz snova za svakog IT-evca

U svijetu u kojem su uredski prostori postali produžetak identiteta tvrtke, a ne samo funkcionalna mjesta za rad, pojavio se jedan koji je stigao iz druge galaksije.

Ovaj retro futuristički ured u Buzinu domaće software kompanije Mireo izgleda kao da je teleportiran iz neke druge galaksije.

Tvrtka poznata po razvoju navigacijskih sustava i tehnološkim inovacijama odlučila je i svoj radni svijet pretvoriti u putovanje — u prostor koji vodi, usmjerava i nadahnjuje.

Već pri ulasku jasno je da je ovo mjesto drukčije. U Mireu kažu da je SF prirodan jezik IT zajednice, a upravo je iz tog svijeta potekla ideja za ovakav koncept.

„SF je prirodna referenca IT ljudima koji rade ovdje“, kaže investitor Ivica Siladić.

Kultna knjiga Vodič kroz galaksiju za autostopere bila je početna iskra, a odluka da prostor bude “priča, a ne ured” bila je instinktivna.

Brigada briljirala projektom

Kada je projekt preuzeo arhitektonski studio Brigada, ured je dobio potpuno novu dimenziju. Poznati po metodi kojom analiziraju kretanje korisnika u prostoru i po istraživanju navika zaposlenika, arhitekti su od početne ideje stvorili seriju prostornih doživljaja — poput paluba na svemirskom brodu.

„Mi smo u Brigadi veliki ljubitelji i Star Treka i Vodiča kroz galaksiju“, kaže Dorotea Šarić. Upravo je Brigada zaslužna za to da prostor izgleda kao scenografija koja funkcionira u stvarnom životu.

Za svoj su ured osvojili i prestižnu nagradu Architecture MasterPrize Grand Prix, u konkurenciji globalnih korporacija, a u razgovoru za Dom na Kvadrat, Dejan Geber čak je i izjavio „Volio bih raditi u svemiru“.

Ovakvi projekti jasno pokazuju da je odabir arhitekata presudan korak, jer stručan i promišljen tim može transformirati prostor u dugoročno održivo radno okruženje.

Ured kao svemirski brod: gdje svaka “paluba” ima svoju funkciju

Prostor je organiziran kao niz zona. Sve su oblikovane tako da potiču interakciju, kreativnost i spontano dijeljenje ideja. U Brigadi su morali voditi računa i o budućem širenju pa su ured dizajnirali modularno, kao sustav koji može rasti i razvijati se poput žive organizacije.

Neformalne “recharge zone” imaju drukčiji karakter od radnih — glasnije su, hrabrije, vizualno dinamičnije. Formalne zone smirenije su, precizno osvijetljene, fokusirane na koncentraciju.

Ipak, sve su povezane kao cjeline jednog svemirskog broda.

Ured koji ima vlastitog chefa

Mireo ima i nešto što se ne viđa često — vlastitog chefa, koja svakoga dana priprema ručkove u njihovoj “svemirskoj kuhinji”.

Svaka etaža ima mjesto za predah, ali jedna zona posebno oduzima dah: veliki zajednički prostor nazvan 42, referenca na kultnu šifru iz “Vodiča kroz galaksiju”. Ovo je mjesto za objed, druženje, brainstorminge i spontano dijeljenje ideja. Ured ima i privatnog chefa, što svakodnevnu pauzu pretvara u ritual — u Ten Forward, inspiriran istoimenim prostorom za druženje iz Star Treka. Ovdje zaposlenici ručaju, izmjenjuju ideje i, barem na trenutak, povjeruju da se nalaze usred neke Zvjezdane flote.

Ova prostorija nije samo blagovaonica — ona je dnevni boravak cijele tvrtke, mjesto koje daje osjećaj zajedništva i brige.

Retro futurizam koji se živi

U opremanju su korišteni originalni komadi dizajna iz 70-ih, desetljeća u kojem se budućnost zamišljala hrabro i optimistički. Od Ducaroyevih fotelja do Pantonovih stolica, svaki komad je autentičan, pravi vintage, i dodatno naglašava identitet prostora.

To je estetika koja ne glumi prošlost niti predviđa budućnost — nego ih spaja u nešto jedinstveno.

10 najpoznatijih komada namještaja u povijesti dizajna

Ured koji nije prostor, nego iskustvo

Mireov (ili Brigadin?) retro futuristički ured nije samo funkcionalan, a nije ni samo dizajnerski. On komunicira vrijednosti tvrtke, njezin humor, njezinu filozofiju i njezinu ljudskost.

Nastavite čitati

Arhitektura i dizajn

Hrvatska arhitektura: Kurije, hiže i kleti kao čuvari tradicije

Svaka obnovljena klet, hiža ili kurija predstavlja vrijedon doprinos zaštiti lokalnog identiteta

Hrvatska arhitektura iznimno je raznolika i duboko ukorijenjena u krajolik, klimu i kulturu življenja. Tradicijska hrvatska arhitektura obuhvaća širok spektar autohtonih građevina – od reprezentativnih plemićkih kurija do skromnih hiža, vinogradarskih kleti, čardaka, bunja, kamenih kuća na konobi te prapornica. Svaki od tih tipova kuća rezultat je dugotrajnog razvoja, prilagodbe i znanja koje su graditelji prenosili generacijama.

Upravo ta raznolikost čini hrvatsku arhitekturu jedinstvenom: slojevita je, regionalno specifična i sastavni je dio identiteta mnogih sela i manjih naselja.

U trenutku kada ruralni pejzaž doživljava intenzivne promjene, očuvanje autohtonih kuća postaje ključno ne samo za baštinu, već i za razumijevanje razvoja hrvatske arhitekture. Obnova kurija, hiža i kleti stoga nije samo estetski zahvat, već promišljen čin očuvanja prostora i održivog graditeljstva.

U nastavku donosimo pregled najvažnijih tradicijskih kuća koje su oblikovale hrvatsku arhitekturu i primjere njihove suvremene vrijednosti.

Kurija – plemićka tradicija kao temelj kontinentalne hrvatske arhitekture

Kurije zauzimaju posebno mjesto u hrvatskoj arhitekturi kontinentalnog područja. Kao sjedišta nekadašnjih plemićkih obitelji, odlikuju se masivnom zidanom konstrukcijom, simetričnim pročeljima, prostranim tlocrtima i pratećim gospodarskim zgradama. Njihov oblik odražava status, društveni položaj i estetske vrijednosti vremena u kojem su nastajale.

Obnovljene hrvatske kurije – nova poglavlja starih priča

Najviše ih nalazimo u Hrvatskom zagorju, Prigorju, Podravini, Moslavini i Slavoniji – regijama u kojima je hrvatska arhitektura stoljećima balansirala između ruralnih potreba i plemićkih utjecaja.

Danas se kurije obnavljaju kao muzeji, kulturni centri, boutique smještaji ili obiteljski domovi. Njihova povijesna slojevitost – spoj lokalnih materijala, europskih stilova i priča generacija – čini ih iznimno važnim primjerima očuvanja hrvatske arhitekture.

Hiža – jedan od najprepoznatljivijih oblika seoske hrvatske arhitekture sjevera

Tradicionalna hiža simbol je života običnog čovjeka sjeverne Hrvatske. Nastala u Međimurju, Zagorju i Podravini, hiža je odraz racionalne, funkcionalne i klimatski prilagođene hrvatske arhitekture.

Posebno mjesto u hrvatskoj arhitekturi zauzima i moslavačka hiža, karakteristična za područje Moslavine – prostor između Lonjskog polja, Moslavačke gore i zelenih hrastovih šuma. Riječ je o jednoj od najprepoznatljivijih kuća kontinentalne Hrvatske, nastaloj u skladu s prirodnim resursima i potrebama obiteljskog gospodarstva.

Građene od drva, zemlje i opeke, sa strmim dvostrešnim krovovima, hiže su nudile udobnost, toplinu i dugotrajnost. Drvo kao najdostupniji materijal oblikovalo je karakter ovog tipa gradnje – toplina materijala, mogućnost ručne obrade i prirodna izolacija činili su hižu idealnim domom za lokalne obitelji.

Danas se hiže obnavljaju kao vikendice, kuće za odmor, galerije ili stalni domovi. U suvremenim adaptacijama zadržavaju se izvorne grede, seljački podovi, lamperija i tradicionalni raspored prostorija, dok se moderniziraju elementi poput kupaonica, izolacije i energetskih sustava. Time se čuva autentičan izraz hrvatske arhitekture, ali u funkciji današnjih potreba.

Klet – vinogradarska kućica kao dragocjeni dio hrvatske ruralne arhitekture

Kleti, karakteristične za Zagorje, Prigorje, Plešivicu i Moslavinu, jedan su od najromantičnijih oblika hrvatske arhitekture. Nekad građene kao skloništa vinogradara i spremišta za vino, predstavljaju spoj jednostavnosti, funkcionalnosti i prilagodbe terenu.

Drvene konstrukcije, mali tlocrti, prirodni materijali i sklad s brežuljkastim krajolikom definiraju arhitektonski karakter kleti.

Danas se ove kućice sve češće obnavljaju za turizam i odmor, pretvarajući se u male, funkcionalne domove. U modernim adaptacijama koriste se autohtoni materijali, a uvode se suvremena rješenja poput podnog grijanja, staklenih stijena, mini wellness zona ili energetski učinkovitih sustava. Unatoč modernizaciji, kleti zadržavaju prepoznatljiv identitet – što je ključno za kontinuitet hrvatske arhitekture.

Ostali autohtoni oblici koji dopunjuju sliku hrvatske arhitekture

Hrvatska arhitektura obuhvaća brojne tradicijske forme koje dodatno potvrđuju regionalnu raznolikost:

Čardak – dvokatna drvena kuća Slavonije i Posavine podignuta na stupovima
Praporna kuća – poluukopana kuća Podunavlja od praporne zemlje
Bunja i suhozidne kućice – dalmatinska kamena skloništa građena bez veziva
Kamene kuće na konobi – karakteristične za Dalmaciju i Primorje
Istarski kažuni i kamene kuće – spoj mediteranske tradicije i ruralne arhitekture

Svaka od ovih struktura predstavlja jedinstven doprinos razvoju hrvatske arhitekture i pokazuje kako su ljudi gradili u skladu s prirodom, dostupnim materijalima i lokalnim običajima.

Zašto je važno očuvati tradicijske kuće hrvatske arhitekture?

Obnova tradicijskih kuća donosi višestruke koristi, osobito u kontekstu razumijevanja i očuvanja šire slike hrvatske arhitekture. Riječ je o procesu koji nadilazi samu adaptaciju objekta jer utječe na identitet mjesta, održivost prostora i prenošenje graditeljskog znanja.

Čuvanje kulturne i graditeljske baštine

Svaka obnovljena klet, hiža ili kurija predstavlja vrijedan doprinos zaštiti lokalnog identiteta. Takve kuće nisu samo građevine – one su dokument vremena, povijesnih okolnosti, materijala i načina gradnje koji su se razvijali stoljećima. Očuvanjem izvornih konstrukcija, tradicionalnih materijala i karakterističnih oblika čuvamo kontinuitet hrvatske arhitekture i sprječavamo nestanak graditeljskih tipologija koje se više ne stvaraju u suvremenoj gradnji.

Ovakva arhitektura temelji se na lokalnim materijalima poput drva, kamena, zemlje i opeke. Obnova starih kuća smanjuje potrebu za novim građevinskim materijalima i velikim konstrukcijskim zahvatima, čime se značajno smanjuje ekološki otisak. Mnoge od tih kuća već u svojoj izvornoj formi imaju dobru energetsku učinkovitost – zahvaljujući debljini zidova, prirodnoj izolaciji i orijentaciji prema suncu.

Obogaćivanje turističke ponude

Autohtone kuće sve su traženije u ruralnom i kulturnom turizmu. Gosti traže autentičnost, atmosferu i priču – upravo ono što tradicijske hiže, kurije, kleti i moslavačke kuće nude u izobilju. Njihova obnova omogućuje stvaranje jedinstvenih smještaja koji se izdvajaju od standardiziranih hotela i apartmana, te pridonose jačanju lokalne ekonomije.

Autentičnost života i prostora

Tradicijske kuće odražavaju način života i prostor kakav se oblikovao generacijama. Materijali, raspored prostorija, detalji obrade drva i kamena svjedoče o kulturi stanovanja jedne regije. Očuvanjem tih elemenata čuvamo i specifičnu atmosferu koja je sastavni dio hrvatske arhitekture. U modernim adaptacijama moguće je kombinirati autentične elemente s današnjim standardima udobnosti, stvarajući prostor koji je istovremeno tradicionalan i suvremen.

Hrvatska arhitektura kao vrijednost – a ne samo fragment prošlosti

Obnova tradicijskih kuća hrvatske arhitekture nije samo tehnički zahvat, nego dugoročno važan čin čuvanja graditeljskog identiteta Hrvatske. Time se održava kontinuitet kulture življenja, potiče održivost, jača lokalna zajednica i osigurava da tradicijska arhitektura ostane prisutna kao živa, svakodnevna vrijednost – a ne samo kao fragment prošlosti.

Nastavite čitati