Arhitektura i dizajn
Arhitektonski studio Križnjak: brat i sestra koji su ostvarili svoj mladenački san
Google je bio naš san, a pravi uspjeh su zadovoljni klijenti
Martina i Robert su brat i sestra koji potpisuju zanimljiva arhitektonska rješenja i dizajn interijera, a otkrili su nam kako su ostvari svoj mladenački san.
Brat i sestra Križnjak, tko je od vas dvoje strariji i tko je izabrao arhitekturu?
Robert: Ja sam stariji brat. Dakle, meni je arhitektura želja od malena. Cijeli život mi je bila želja koja se ostvarila 2004. kada sam osnovao firmu Arhitektonski studio Križnjak.
Za par mjeseci mi se pridružila Martina, koja je još bila studentica i tako smo krenuli.
Martina: Valjda sam gledala kako stariji brat za vrijeme faksa boja programe, radi makete i uz njega sam upoznala ustvari što je arhitektura. To mi se svidjelo i otišla sam njegovim stopama, oduvijek smo se dobro slagali i cilj je bio da zajedno radimo.

Kako brat i sestra funkcioniraju na poslu?
Robert: Kad smo otvorili ured, Martina i ja smo se nekako zajedno tu našli. Zadali smo si ciljeve i stvari koje nas zanimaju. Mislim da smo to nekako formirali da taj ured koji funkcionira na način kao što funkcioniramo dobro Martina i ja. Tako da i zajedno funkcioniramo svi u uredu dobro.
Robert: Zapravo sve poslove što radimo zajedno se konzultiramo i sa kolegama iz ureda. Mi baš sve radimo timski.


privatna kuća i zgrada, Arhitektonski studio Križnjak
Je l postoji razlika između muške i ženske arhitekture, odnosno kako se vas dvoje nadopunjavate?
Robert: Pa možda bolje da Martina kaže taj dio, ali ja mislim da zapravo ne postoji i da su to možda kod nas nekakva uvriježeni nekakva, pravila. Ne znam, da ljudi misle, ovo je muška arhitektura, ovo je ženska, ali baš ipak je sinergija nekakva.
Martina: Imali smo slučajnost jedanput, da su nam došli jedni investitori i rekli su joj super, vi ste odlična kombinacija. Ima i muškog i ženskog arhitektu. Muškog za gradilište, ženskog za biranje boja. Naravno, to tako ne funkcionira, tu se nismo baš složili jer ustvari žena na gradilištu je u arhitekturi normalna stvar. Nama je gradilište, ženama, isto izazov, ljepota našeg posla i mislim da to drugi moraju osvijestiti da ne postoji razlika između muške i ženske arhitekture.


tržnica Delnice, Arhitektonski studio Križnjak
Što je za vas značio projekt crkve sv. Luke Evanđeliste i kako se uopće pristupa jednom takvom projektu?
Robert: To smo radili zajedno sa kolegom Romanom Vukojom i za to smo dobili prvu nagradu na natječaju.
Robert: Ta crkva nam je draga sama po sebi jer to zaista jedan kompleksni projekt. Nakon realizacije smo za nju uspjeli dobiti i nagradu na svjetskom festivalu arhitekture u Barceloni, gdje je zapravo ušla u pet najljepših sakralnih objekata na svijetu. Kasnije je i u časopisu Arh Daily također ušla među tri najljepše crkve na svijetu.

Kod projektiranja crkve važno je naravno proučiti nekakve osnove, osnove vjerskog, znači gdje šta treba biti, gdje treba biti oltar, gdje treba biti ulaz sa koje strane i to sve i zapravo je bilo važno, pogotovo kod crkve u Travnom. Da se ona ne nameće okolnim zgradama koje su velike, sve neboderi.
To je relativno jedna skromna crkva, ali i tom jednostavnošću i igrom svjetlosti smo uspjeli dobiti nešto što su ljudi primijetili i što je s vremenom postalo jedan simbol Travnog i ljudi su je jako zavoljeli.
Vaših 20 godina obilježili su mnogi radovi, mnoge nagrade, što biste izdvojili i što te nagrade za vas znače?
Robert: Imamo par radova koji su nam možda ostali onako kao najdraži, jer su to bili prvi radovi. To je obiteljska kuća u Samoboru, to je bila dogradnja i rekonstrukcija te kuće i zapravo nam je možda i najdraža jer je to prva realizacija. Iako prva realizacija ona je odmah uspjela doći na zagrebački salon arhitekture i bila je zapravo jako primijećena. To je bila kombinacija staroga, kuće pod zaštitom i totalno nove, moderne interpolacije.
Robert: Dobili smo i na natječaju tržnicu u Delnicama, to bi trebalo biti sada u fazi realizacije, zatim smo dobili znači na Big See, znači nagrade u Ljubljani za najbolji interijer Zagreb Tower.


Martina: Pa u svakom slučaju poticaj je zato što je po potvrda struke za vaš rad. I to nam daje motivaciju za daljnje projekte. Osim nagrada, nama je ustvari najveći poticaj su nam naši zadovoljni investitori i klijenti. Znači, s jedne strane to je struka, a s druge strane imamo ono gdje su tu investitori i klijenti, kad su oni zadovoljni, to je isto s jedne strane nagrada za nas.
Vaš opus rada je zaista jako velik, ali postoji li nešto što više volite raditi?
Martina : Rekla bih da su možda meni osobno obiteljske kuće zato što tu se povežete s investitorima. Taj proces gradnje, mi moramo osluškivati vas kao investitora, znači vaše želje, stil života, način kako funkcionirate kao obitelj i sve vaše želje uklopiti u naš projekt.


obiteljska kuća u Maslenici
I u konačnici da investitori onda budu zadovoljni u toj kući koju su nam, zašto su nas angažirali da im isprojektiramo onako kako oni žele.
Prohodan stan koji ima kružni tok
Robert: Ja sam možda više za ove uredske prostore. Možda mi je to više sjelo taj dio, to opet ima nekakvu svoju drugu čar, znači ipak je tu komunikacija sa velikim kompanijama za koje radimo, da li mogu biti uredi ili zadnje vrijeme jako puno radimo lokale za strane firme koje dođu u Hrvatsku pa im privodimo konačnoj namijeni, pripremamo sve za dozvole i projektiramo. Tako da je to opet jedan drugačiji način projektiranja i to nas zaista veseli. I uvijek zapravo je zanimljivo bilo, možda ono smo se znali zezat Martina i ja uspjet ćemo kada ćemo raditi za Google. Ali na kraju već smo prošle godine smo dobili da smo radili za Google urede.


Greyp uredi
Kažete da je Google nešto što znači da ste uspjeli u životu, je li zaista Google zaista mislite da ste sad uspjeli ili ipak postoje i neke druge stvari koje su obilježile vaš uspjeh?
Martina: Ja ne bih rekla da je uspjeh samo Google, samo onako nešto što smo željeli dok smo bili mali. Sad smo to odradili i to je to, mene ustvari osobno veseli svaki projekt. Znači od malog stana što smo radili i možda za studente od 45 kvadrata, do obiteljskih kuća… Nedavno smo završili restoran u Jastrebarskom, radili smo interijere za farmaceutske tvrtke, revizorske tvrtke. Ustvari ta ljepota tog našeg posla je da vi ustvari upoznajete ljude, svaki posao zahtijeva nekakvu pripremu.
Znači, mi ne znamo možda kako funkcionira u detalje restoran ali zajedno sa šefom kuhinje se postavi to sve i ja mislim da je ustvari uspjeh to da vi na kraju imate zadovoljnog korisnika, odnosno klijenta.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Gordana Đerić: Arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život
Arhitektura kao poziv, a ne posao

Ako redovito pratite Dom na kvadrat, vjerujemo da ste već primijetili našu arhitekticu Gordanu Đerić. Prepoznatljiva po svojim fenomenalnim rješenjima, ali i po specifičnom načinu govora, Gordana Đerić već godinama oblikuje prostore – i živote – na autentičan način. A zašto baš arhitektura? I otkud njezin osebujan glas? Danas donosimo njezinu priču.

Arhitektura, greškom
– Goga, zašto arhitektura?
„Arhitektura je greškom. Sad bi se to nazvalo najbrži prst. Htjela sam upisati arheologiju, ali prvi prijemni bio je na arhitekturi. Položila sam prijemni – i ostala. Život je odlučio za mene.”
Godina je bila 1982. kada je Gordana Đerić završila fakultet. Prvo zaposlenje dobiva u Šipadu, tadašnjoj tvornici kuhinja. Posao ju je vodio na sajmove u Pariz, Köln i druge gradove, a potom prelazi u sektor između tvornica, prototipova i biroa. Znanje i iskustvo iz tog razdoblja usmjerili su je prema interijerima, gdje je ostala do danas.


Gordana Đerić: Arhitektica, psihijatrica, psihologinja i susjeda
– Zapravo se već jako dugo baviš interijerima i svi znamo tvoja rješenja koja su apsolutno fenomenalna i uvijek inovativna. Što je tvoj ključ rada?
„Ne volim copy-paste. Volim ljude s identitetom, originalna rješenja. Klijentima kažem – ja sam i arhitektica i psihijatrica i psihologinja i mađioničarka i susjeda. Kad dođem prvi put, kažem: ‘Dobar dan, ja sam Gordana, tko ste vi?’“
Đerić kroz šalu, ali i veliku ozbiljnost, naglašava važnost odnosa s ljudima. Za nju, arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život. „Za mene arhitektura nije elitizam. Po opredjeljenju sam socijalna utopistica. Svaki čovjek ima pravo na lijep, dostojanstven prostor.“

– Što ti je najvažnije kada oblikuješ prostor?
„Funkcionalnost. Prije svega ideja. Ja imam izraz: tehnološki proces čovjeka koji živi u tom stanu. Svi mi imamo iste potrebe, ali različite prioritete. I zato trebam znati tko je osoba s druge strane – da bi prostor bio autentičan.“

Specijalnost: izmisliti toplu vodu, odnosno novu sobu
– Čini mi se da kad god netko traži još jednu sobu, zove tebe. Je li to zaista tvoja specijalnost?
„Da! Ja to zovem egzistencijalna ćelijska arhitektura. Volim izmišljati nove sobe. Volim udovoljavati nepostojećim željama svojih klijenata. I volim ih nagovoriti na rješenja koja su dobra za njih.“
Peterosobni stan u 60 kvadrata: Genijalno rješenje Gordane Đerić
Danas je, priznaje, možda teže nego ikada jer su ideje svuda. „Ljudi dolaze s previše slika, previše mogućnosti. Nisu sigurni što bi, što im treba, a što im odgovara. A neka rješenja su za druge prostore, druge obitelji, druge načine života.“
Posao kao terapija i poziv
– Goga, što se dogodilo s tvojim glasom?
„Imala sam tumor na mozgu. Prije pet godina. Radila sam i prije i nakon operacije. Moj posao mi je terapija. Ovaj glas – to je najmanje što mi se moglo dogoditi. Puno je posljedica bilo, ali sam ih izliječila radoholičarstvom. A i pitanje je – tko danas želi uopće čuti što imamo za reći?“
– Da nisi arhitektica, bi li stvarno upisala arheologiju?
„Mislim da sam sve što me zanimalo nekako pomirila – arheologiju, psihologiju, mađioničarstvo. Jer kad nekome adaptiraš stan, kad uđeš u njegov prostor i dušu, kad ispunjavaš želje, to je to. I kad na kraju ostaneš u normalnim, dobrim odnosima – to je uspjeh.“
Adaptacija iznutra
– Postoji li nešto što još nisi projektirala, a htjela bi?
„Htjela bih ponovno adaptirati sebe. Svoju nutrinu i svoju dušu. Jer nakon operacije, moj pogled na svijet je potpuno drugačiji. Ne mjerim više stanove ni po kvadratima ni po budžetu. Mjerim ih po sreći i zadovoljstvu ljudi koji u njima žive.“
Arhitektura Gordane Đerić ne prestaje na tlocrtu. Ona počinje s čovjekom. I nastavlja se kroz odnose, male pomake, i – kako sama kaže – prostor koji ne mora biti savršen, ali mora biti njihov.
Arhitektura i dizajn
Grad u zgradi – funkcionalno rješenje ili distopijska svakodnevica?
Možete li zamisliti svoj život u ovakvoj “zgradi”?

U kineskom gradu Hangzhouu, u poslovnoj zoni Qianjiang Century City, izgrađena je zgrada koja pomiče granice tradicionalnog stanovanja.
Naizgled fascinantno arhitektonsko ostvarenje, Regent International postao je simbol urbanističke krajnosti – gdje se funkcionalnost i gustoća susreću s pitanjem kvalitete života.
Gordana Đerić: Arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život
Regent International kao model vertikalnog grada
Regent International prvotno je zamišljen kao luksuzni hotel s pet zvjezdica, no s vremenom je preoblikovan u golemi stambeni kompleks. Danas u njemu živi više od 20.000 ljudi, a kapacitet doseže i do 30.000 stanovnika. Riječ je o više od 5.000 stambenih jedinica raspoređenih unutar masivne strukture visoke gotovo 200 metara.
Hotel Materra – mjesto gdje se luksuz i elegancija susreću s prirodom
Zgrada je projektirana kao samodostatna urbana jedinica – u njoj se nalaze trgovine, restorani, teretane, bazeni, saloni ljepote, medicinske usluge i školske ustanove. Stanari doslovno mogu živjeti bez izlaska iz objekta. I dok mnogi cijene praktičnost ovog koncepta, osobito zbog niskih troškova najma, život u stanovima bez prozora i prirodnog svjetla otvara brojna pitanja o životnim standardima.
Dizajn koji podržava funkciju, ali ne i iskustvo
Zgrada je organizirana u S-krivulji, čime se povezuju različiti krakovi i funkcionalne jedinice. Arhitektura omogućuje da se kroz zgradu kreće bez potrebe za izlaskom na otvoreno, a unutarnji sustavi uključuju napredne tehnologije pametnog upravljanja, sigurnosti i distribucije usluga.
Ipak, ono što Regent International pruža u funkcionalnosti, oduzima u doživljaju prostora. Interijeri su jednolični, bez puno prirodne svjetlosti, često sterilni, s hodnicima koji podsjećaju na hodnike bolnica ili stambenih jedinica iz znanstveno-fantastičnih filmova. Stanovanje u ovakvom prostoru može dugoročno utjecati na mentalno zdravlje, osjećaj izolacije i gubitak povezanosti s vanjskim svijetom.
Urbanistički eksperiment koji dijeli mišljenja
Za jedne je Regent International primjer pametnog rješenja za urbanu prenapučenost i manjak dostupnih stanova. Za druge, riječ je o distopijskoj viziji budućnosti, gdje se arhitektura podređuje učinkovitosti, a zanemaruje se ljudska potreba za prostorom, zrakom i pogledom.
Ovaj koncept “grada u zgradi” svakako postavlja važna pitanja o granicama između praktičnosti i kvalitete života. Je li dovoljno imati sve usluge nadohvat ruke ako istovremeno živimo u prostoru bez prirodnog svjetla, tišine i osobnog identiteta?
Inspiracija ili upozorenje?
S obzirom na sve veći pritisak na urbane sredine, pitanje kompaktnog, održivog i dostupnog stanovanja postaje izuzetno važno. No rješenja koja zanemaruju emocionalni i psihološki aspekt života mogu brzo prijeći granicu između inovacije i neljudskosti.
Zato se postavlja ključno pitanje: možemo li u urbanističkim strategijama razvijati funkcionalne stambene komplekse koji neće izgubiti ono najvažnije – osjećaj doma?