Povežimo se

Arhitektura i dizajn

Ante Murales – odgovor arhitekture na zahtjeve vremena u kojem nastaje

Ante Murales s nama je podjelio svoje viđenje arhitekture.

Njihov arhitektonski studio stoji iza mnogih zanimljivih projekata, a neki od njih djeluju i skulpturalno. Oni su predziđe, odnosno, na latinskom, ante murales i s nama su podijelili svoje poimanje arhitekture.

Njihovi projekti svakako daju poseban pečat prostorima u kojima se nalaze. Ali to je i ideja koja stoji iza cijele priče.

Odgovor arhitekture na zahtjeve vremena

‘ Ime studija je nastalo prije nekih dvadesetak godina i na latinskom ante je prvi, murus je zid, odnosno to je neko predziđe, ali u principu, u prenesenom značenju, ono što smo mi željeli, to je da je to ustvari periferija, odnosno ono što mene u arhitekturi interesira je periferija i lokalno’, kaže Ante Nikša Bilić, dip.ing.arhitekture Ante murales.

Odnosno kako lokalna arhitektura percipira ono što dolazi iz velikih centara. Riječ je o kritičkom regionalizmu, tj. reinterpretaciji svjetskih tijekova na način našeg podneblja, tradicije i materijala. Jer u današnjoj arhitekturi, kao i u arhitekturi uvijek, najbitnije je da jako dobro odgovori na zahtjeve vremena u kojem nastaje. 

‘Jer kroz povijest vidimo da upravo takva arhitektura, koja dobro odgovori na te zahtjeve, na neki način postane i atemporalna, bitna i ostaje dobra kroz protek vremena što je zapravo za arhitekturu kao takvu koja je jedna disciplina koja ima prilično velik produkt ajmo reći, trajno ostaje u prostoru i trajno ga mijenja jako bitno’, kaže.

Najdraži projekti obiteljskih kuća

Treba znati da je arhitektura užasno spora disciplina i većina projekata traje dugo, a gradnja još duže. Ovaj je studio radio mnoge velike i javne projekte, ali nas je zanimalo koji su im projekti obiteljskih kuća najdraži.

‘Kuće na moru izdvojio bih možda tri nekakve kuće koje su meni izuzetno drage, to je Vila lastavica u Marušićima pored Omiša, Vila Ivana na otoku Pagu i kuća Vila K u Opatiji. Vila lastavica je zanimljiva po tome što je ona ustvari dugo dugo trajala, sam projekt je trajao nekoliko godina, ljudi koji su, moji investitori žive vani, i oni su željeli napraviti tako realan, zanimljivi kubus, odnosno cijeli stambeni kubus je natkriven s prostorom, natkrivenim prostorom, ono što sam i govorio da je život na Mediteranu ustvari vanjski natkriveni prostor’, tvrdi.

Kad se ta kuća počela graditi, kćer investitora bila je mala curica, a sad je odrasla i završila je fakultet. Još je jedan projekt ovog studija jako zanimljiv.

Fingers house je drugačija priča zato što je to kuća od dvije kuće i ona je u principu posložena kao neki tetris, ti kubusi izviru kao prsti i naslanjaju se jedan na drugi, ona je, nalazi se na naselju Veliko Brdo iznad Makarske, ispod planine Biokovo i u principu, sa sjeverne strane je zatvorena, introvertna, kao zaštita od bure, a s južne strane otvorena prema prekrasnom pogledu na otok Brač, Hvar i Pelješac.

Sustav gradnje iz jednog materijala

Naime, u Dalmaciji je uobičajeno da sustav gradnje bude iz jednog materijala. Neke se stvari u arhitekturi ne mijenjaju, ali shvaćanje stanovanja i doma definitivno evoluira.

‘Kako se mijenjamo mi kao društvo, kako se mijenjaju zahtjevi samog društva, kao se zapravo na neki način mijenjaju i obitelji i njihovi stambeni prostori, način na koji oni, koliko rade, gdje rade, kako i koliko slobodnog vremena imaju, tj. kako ga provode, naravno da to ima i direktne posljedice na prostor u kojem se danas živi’, kaže.

U projektiranju važno je režiranje prostora

‘Materijal je jako važan u stvaranju mada nije prioritet. Ja bi se nadovezao na tekst Tom Waitsa, američkog kompozitora koji je rekao da voli svirati sa najgorim instrumentima. Nekad davno se govorilo da je arhitektura okamenjena muzika pa mislim da važno je svirati bez obzira na kojem materijalu vi radite. Mislim, trebate znati svirati, i trebate znati složiti prostor’, kaže.

A kad smo već kod umjetnosti, neki njihovi projekti djeluju pomalo skulpturalno.

Arhitektura i kiparstvo kao slične discipline

‘Skulptura, odnosno kiparstvo i arhitektura su jako slične discipline, mada arhitektura je malo složenija u nekom smislu zato što je ona ima u sebi tu dozu utilitarnosti i korisnosti i druga stvar, dug je put od ideje do realizacije. To je jedan ovako čaroban i mukotrpan put od same ideje, od samog stvaranja do kompletno realizacije i ja uvijek kažem ako se neki projekt ostvari nekih 70, 80% one ideje koju smo mi složili, onda smo uspjeli s projektom.’, kaže.

Javni ili privatni projekti – što im je draže?

‘Postavke su iste, arhitektima je projektiranje -projektiranje i uvijek se teži projektirati dobro, naravno da sam proces i dinamika su vrlo različiti zbog samih investitora, veličine projekta, dužine trajanja samog projekta, ali recimo da najviše veseli nekakva dobra izmjena tih vrsta projekata pri čemu, naravno, uvijek treba ostavljati, čak i tamo kada možda se i ne vidi jasna prilika za nešto javno barem malo mjesta za to javno ili mogućnost istog’, kaže.

Jer i u životu je uobičajeno da javno i privatno egzistiraju paralelno, pa zašto ne bi bilo tako i u arhitekturi.

Arhitektura i dizajn

Nikola Bašić: Arhitekt koji je more pretvorio u instrument

Otkrijte kako je Nikola Bašić Morskim orguljama spojio arhitekturu, prirodu i emociju – stvarajući jedno od najposebnijih mjesta na Jadranu

U svijetu arhitekture rijetki su oni koji stvaraju djela koja postaju emocionalni simboli čitavog naroda. Još je rjeđe da takav arhitekt dolazi iz male zemlje i svojim radom osvoji svijet. Nikola Bašić, zadarski arhitekt rođen 1946., upravo je takav slučaj. Njegovo djelo Morske orgulje učinilo ga je međunarodno poznatim – ne samo zbog inovacije, već zbog rijetke sposobnosti da poveže prostor, prirodu i emociju.

Nikola Bašić i duh Niemeyera

U Bašićevom radu prepoznaje se duhovna bliskost s Oscarom Niemeyerom – ne u stilu, već u filozofiji. Obojica odbacuju hladnu racionalnost i apstraktni univerzalizam modernizma. Umjesto toga, stvaraju arhitekturu koja reagira na krajolik, koja diše s lokalnom kulturom i izaziva osjećaj prisutnosti. Bašić, poput Niemeyera, vjeruje da prostor ne treba biti samo funkcionalan, već i poetski, senzualan i smislen.

Morske orgulje – arhitektura koja svira

Najpoznatije Bašićevo djelo, Morske orgulje u Zadru, završene su 2005. godine. Riječ je o interaktivnoj prostorno-glazbenoj instalaciji koja kombinira arhitekturu, inženjerstvo i prirodne sile – valove i vjetar. Nalaze se uz obalu, na zapadnom dijelu zadarske rive, gdje je nekoć bila zapuštena i neiskorištena morska linija.

Orgulje čini sustav cijevi i rezonantnih komora ugrađenih ispod širokih kamenih stuba koje se spuštaju u more. Valovi, gurajući zrak kroz cijevi različitih duljina i promjera, proizvode akustične tonove koji izlaze kroz otvore u gazištima. Zvuk koji nastaje nije kontroliran ni programiran – on je rezultat prirodne energije mora, uvijek drugačiji, spontan i meditativan.

Nakon Morskih orgulja, Bašić je na istom dijelu zadarske rive osmislio i instalaciju Pozdrav Suncu – krug staklenih ploča koje danju upijaju sunčevu energiju, a noću emitiraju svjetlosne efekte sinkronizirane s ritmom valova i zvukom orgulja.

Ranko Skansi: Majstor svjetla koji spaja znanost i dizajn

Svjetsko priznanje i lokalna osjetljivost

Morske orgulje su odmah po otvorenju stekle priznanja na međunarodnoj sceni, uključujući nagradu za europski urbani prostor. Bašićev rad hvaljen je kao primjer arhitekture budućnosti, one koja ne dominira prostorom, već ga nadopunjuje i oplemenjuje. Njegova sposobnost da u zvuku mora prepozna univerzalnu emociju stavlja ga uz bok arhitektima koji, poput Niemeyera, promišljaju svijet kroz ljepotu, kontekst i duhovnost.

Iako su Morske orgulje njegovo najpoznatije djelo, Nikola Bašić potpisuje i niz drugih značajnih projekata. Autor je urbanističkog plana obnove povijesne jezgre Zadra te niza projekata duž zadarske obale koji su pridonijeli identitetu grada kao suvremenog mediteranskog središta.

Projektirao je i memorijalni kompleks posvećen poginulim braniteljima Domovinskog rata na Srđu iznad Dubrovnika, koji u tišini i jednostavnosti prostora evocira duboku emociju. U sklopu Sveučilišta u Zadru osmislio je Studentski dom i obnovio kampus, a u širem području Dalmacije potpisuje nekoliko sakralnih i kulturnih objekata. Njegov rad često balansira između simbolike, konteksta i suvremenog izraza.

Nikola Bašić ostaje primjer kako arhitektura ne mora biti monumentalna da bi bila velika – ponekad je dovoljno da jednostavno sluša prirodu i pozove ljude da je osluškuju zajedno s njom.

Nastavite čitati

Arhitektura i dizajn

Oscar Niemeyer: Arhitekt koji je brazilski duh pretočio u beton i krivulje

Arhitekt koji je projektirao cijeli jedan grad

Ako su Le Corbusier i europski modernisti vjerovali da zgrade trebaju biti univerzalne i lišene svake lokalne osobitosti, Oscar Niemeyer dokazao je upravo suprotno. Ovaj brazilski arhitekt nije samo stvarao prostore – on je stvarao emocije, oblike i identitet nacije kroz arhitekturu. Njegove zgrade nisu govorile jezikom stroja, nego ritmom rijeka, planina i tijela – uvijek modernističke, ali nepogrešivo brazilske.

Od učenika do samosvojnog vizionara

Oscar Niemeyer rođen je 1907. u Rio de Janeiru, a s arhitekturom se zaljubio još u mladosti. Presudan trenutak bio je susret s Le Corbusierom 1936., kada je radio na projektu Ministarstva zdravstva u Riju. Iako je duboko poštovao Corbusiera, brzo je prepoznao ograničenja njegove univerzalne, stroge arhitekture – osobito u kontekstu tropske klime i bogate kulture Brazila.

Već tada je Niemeyer uspio uvjeriti slavnog modernista da odstupi od svojih strogih pravila: dodani su sjenila protiv sunca i keramički paneli s portugalskim motivima. To iskustvo ohrabrilo ga je da razvije vlastiti arhitektonski jezik.

Krivulje umjesto ravnih linija

Niemeyer je prvi modernist koji se svjesno okrenuo regionalnom modernizmu. Njegova crkva sv. Franje Asiškog u Belo Horizonteu iz 1943. označila je radikalni odmak od europske geometrije. „Što me privlači je slobodna i senzualna krivulja,“ govorio je, „krivulja koju nalazim u planinama svoje zemlje, u tijeku njezinih rijeka i u tijelima lijepih Brazilki.“

Za Niemeyera, krivulje su bile prirodnije, ljudskije, emocionalnije – odgovor na strogi racionalizam moderne. Njegove zgrade su često bile podignute na stupovima kako bi se očuvala priroda ispod, a staklene površine i bijeli beton koristili su se za stvaranje dojma lakoće i elegancije.

Brasilia – moderni san nacije

Njegovo najambicioznije djelo bila je izgradnja novog glavnog grada – Brasilije 1956. godine. Na poziv predsjednika Kubitscheka, Niemeyer je projektirao sve. Od Nacionalnog kongresa i katedrale do stambenih blokova i kulturnih centara. Grad je bio simbol novog Brazila: racionalnog, modernog, dostojanstvenog.

Iako Brasilia nikada nije u potpunosti ostvarila svoju utopijsku viziju, Niemeyer je stvorio nešto rijetko – arhitekturu koja utjelovljuje nadu i identitet cijele zemlje. Njegove zgrade nisu prikazivale Brazil kakav jest, već kakav bi mogao biti.

Ostavština i inspiracija

Oscar Niemeyer radio je do posljednjih godina života. Osim arhitekture, bavio se skulpturom, dizajnom i pisanjem. Umro je 2012. u dobi od 104 godine, a Brazil mu je priredio nacionalni ispraćaj. Njegovo naslijeđe danas nadahnjuje arhitekte diljem svijeta koji žele stvarati prostore povezane s kulturom i krajolikom u kojem nastaju.

U vremenu kada su nam telefoni i računala gotovo identični, Niemeyer nas podsjeća da arhitektura mora imati dušu mjesta – i da ravna linija nije uvijek najiskreniji odgovor.

Nastavite čitati

Kolumne

Pratite nas na drušvenim mrežama

Izbor urednice