Arhitektura i dizajn
Ured u trgovačkom centru! Izazov kojem nisu mogli odoljeti
Prostor trgovine koriste kao svojevrsni laboratorij, a u pravi ured ulazi se pritiskom na veliki crveni gumb.
Proteklih 12 godina njihova je misija pretvoriti prostor u jedinstveni doživljaj. To su uspjeli i uređenjem svog novog ureda smještenog u trgovačkom centru. Njihova je agencija specijalizirana za dizajn trgovina i ureda pa nije ni čudo da su svoj novi ured sakrili iza trgovine u shopping centru.
„Zapravo trgovački centar je i najprirodnije mjesto gdje bi mi i trebali biti. Kako se Brigada bavi interijerima koji su prvenstveno uredski i prodajni, dakle trgovine i uredi, nekako nam je bilo najlogičnije bilo da pokušamo te dvije stvari spojit u jedno“, kaže za Dom na kvadrat, Damjan Geber, osnivač i kreativni direktor Brigade.
Dućan ureda kao laboratorij doživljaja
U ured se ulazi kroz dućan. „Dućane smo morali uzeti sa uredom zato što su sastavni dio i onda je to došlo zapravo kao jedan blagoslov jer smo rekli pa mi konačno imamo svoj dućan, ajmo vidjeti šta se s tim dućanom da napraviti“, priča nam poznati hrvatski arhitekt.
Od jednog dućana napravili su showroom čije instalacije često mijenjaju. Ovaj prostor je zapravo svojevrsni laboratorij u kojem testiraju sve bitne elemente doživljaja interijera.
„Sve sa ciljem da u javnom prostoru dostupnom svima, koji je otvoren za sve posjetitelje centra nekako pokušamo i mi istražiti interakciju ljudi sa tim prostornim instalacijama koje radimo, na koji način oni na njih reagiraju i šta možemo novo, dakle da sami sebe stalno potičemo. Prve rekacije su kao i obično došle od djece. Djeca jednostavno kada ovo vide, utrče unutra i nedaju se van tako da smo imali po 10-tak djece koja su trčali pola sata i otkrili nam neke stvari koje nismo ni znali o ovoj instalaciji a to je da kada se puše u cijevi se stvaraju dosta neugodni zvukovi, a pogotovo kada 10-tero djece puše u cijevi onda je cijeli shoppig centar bio pun simfonije neugodnih zvukova koja je na kraju postala jako ugodna i zabavna“, s veseljem se prisjeća Geber.
Iza ove instalacije nalazi se ured, ali prije njega zavirit ćemo u drugi izlog koji nije otvoren za posjetitelje. Radi se o sobi za sastanke.
Retro soba za sastanke
„Opremljena je mojom dugogodišnjom kolekcijom dizajnerskog namještaja iz 70-tih i 60-tih, a ima i nešto 80-tih, sa područja bivše države. Stolice su dizajnera Nike Kralja, originalne, nepopravljene. Tu je i poznata lampa od Mebla, koju je Meblo radio po Gucinijevoj licenci, koju je također relativno teško nać zato što je napravljena od plastike koja se vrlo lako lomi tako da sve te lampe koje smo skoro svi nekada imali kod kuće, više ne postoje i to je bio jedan od vrlo dobrih ulova”, objašnjava Geber.
U cijelu sobu odllično su uklopili i komodu koja je njihov vlastiti produkt dizajn.
Speak easy ured
I u uređenju ureda pokazali su da stvaraju interijere prepune doživljaja. Njihov ured skriven je iza instalacije, a u njega se ulazi pritiskom na veliki crveni gumb.
„Svi su uvijek pozvani da dođu do nas, međutim, kada bi ured bio previše otvoren prema trgovini možda bi malo previše ljudi dolazili onda ne bi imali ništa vremena da radimo svoj posao. Pa je ideja bila da sakrijemo ured, da napravimo jedan moment iz prohibicijskih vremena, takozvani speak easy prostori. Tada su bili speak easy barovi. Barovi u koje se ulazilo kroz telefonske govornice, trebala se znat posebna šifra, koji su opet naravno popularni po cijelome svijetu, e pa mi smo napravili speak easy ured koji je sakriven iza dućana“, ističe Geber.
Dizajn bez dizajna
Dizajn ovog ureda nazivaju dizajn bez dizajna, odnosno dizajnom kroz doživljaj prostora.
„Naš ured zapravo nema gotovo ništa dizajnerskog namještaja. Odlučili smo ići sa najjednostavnijim materijalima. Koristili smo gumene podove, šperploču, obične pocinčane čelične police. Dakle, neke stvari bi više sretali u skladištima nego uredima. Međutim, u kombinaciji jedne sa drugima i posebice sa rasvjetom i naravno velikim fokusom koji je pogled na terasu, a to je pogled na zelenilo, ured je ugodan. I to je ono s čime sam najsretniji u ovom prostoru što dizajn je sekundaran, doživljaj je ono čega se svi sjećamo i čega se svi naši gosti sjećaju kad odlaze iz ureda“, naglasio je Geber u razgovoru za Dom na kvadrat.
Urbani vrt i velika terasa dio su Brigadinog novog ureda
Svi će se zacijelo sjećati mira i ugode koju pruža 90 kvadrata predivne terase sa stablima i urbanim vrtom. Želja za njim došla je u vrijeme lockdowna.
„Tada sam shvatio da znam projektirati bilo šta, a zapravo ne znam uzgojiti niti mrkvu a kamoli nešto ozbiljnije poput paradajza ili tikvice. I onda smo rekli, kada ćemo jednog dana, nać novi ured, trebao bi imati veliku terasu na kojoj ćemo moć imat i urbani vrt“, iskren je Geber.
Krenuli su sa jednom povišenom gredicom, a sada ih imaju pet. U njima su osim rajčica i tikvica, svoje mjesto našle i feferone, salata i začinsko bilje.
Sve ovo konzumiraju naravno u uredu, a već iduće godine imaju u planu ozbiljno proširenje urbanog vrta koji sada ima i pašnjak za pčelice.
Budućnost uredskih prostora je ured u koji će zaposlenici željeti doći. Ovaj ured to zasigurno je.
Arhitektura i dizajn
Neobične fasade: 7 primjera koji pretvaraju ulice u galerije
Od kuće na kojoj raste 250 stabala do pročelja koje kiša pretvara u instrument, izdvojili smo sedam neobičnih fasada i ideje koje možete prenijeti na vlastitu kuću
Prošećite bilo kojim novim naseljem i brojite: bijela kuća, bež zgrada, svijetlosivi kafić, pa opet bež dućan. Razumijemo zašto. Neutralna fasada je sigurna, ne izlazi iz mode i nikome ne smeta. Ali rijetko koga i zaustavi.
Sve više gradova ipak pokazuje da pročelje može biti mnogo više od zida između nas i ulice. Neka su se pretvorila u vrtove. O zgradama koje dišu već smo pisali: od milanske Vertikalne šume s više od 900 stabala do skromnih zidova obraslih bršljanom i divljom lozom, biljke na fasadama sve su češći prizor u europskim gradovima.
A neka su pročelja otišla još dalje. Pretvorila su se u slike, pozornice, pa čak i instrumente. Na nekima rastu stabla, druga sviraju po kiši, a s trećih vas promatraju ljudi koji zapravo ne postoje. Izdvojili smo sedam takvih fasada, od Beča do Vukovara, zbog kojih se isplati zastati na ulici i na trenutak zaboraviti na bež.
Baumit fasade – više od 1.000 nijansi i sustavi koji štite dom desetljećima
1. Hundertwasserhaus, Beč: kuća u kojoj stanuju i stabla
Ako je ijedna zgrada na svijetu odbila biti ozbiljna, onda je to ova. Stambena zgrada u vlasništvu grada Beča izgrađena je između 1983. i 1985. prema zamisli umjetnika Friedensreicha Hundertwassera, uz arhitekta Josepha Krawinu kao suautora.
Na pročelju se smjenjuju šarene plohe (premda ima i pokoja bež!), prozori su različitih oblika i veličina, a podovi u zgradi mjestimice su valoviti. Na terasama i krovu raste oko 250 stabala i grmova, a neka stabla rastu iz unutrašnjosti, pa im grane izlaze kroz prozore.
Hundertwasser ih je nazivao stanarima zgrade. Za projekt nije uzeo honorar, uz obrazloženje da se isplatilo već to što je na tom mjestu spriječio gradnju nečeg ružnog.
2. Krzywy Domek, Sopot: kuća koja izgleda kao da se topi
Krzywy Domek, odnosno Kriva kućica, izgrađen je 2004. u poljskom Sopotu prema projektu biroa Szotyńscy & Zaleski. Arhitekti su se nadahnuli bajkovitim ilustracijama Jana Marcina Szancera i crtežima Pera Dahlberga, pa zgrada ima zakrivljene zidove, iskrivljene prozore i krov koji izgleda kao da se slijeva prema ulici.
Zgrada ima oko 4.000 kvadrata i dio je trgovačkog centra Rezydent, s trgovinama i restoranima.
3. Kunsthofpassage, Dresden: pročelje koje kiša pretvara u instrument
U dresdenskoj četvrti Neustadt nalazi se niz dvorišta uređenih kao umjetnički projekt. U Dvorištu elemenata po pročelju se spušta mreža šarenih cijevi, lijevaka i žljebova, koja se za kišnih dana pretvara u svojevrstan glazbeni instrument, jer voda koja kroz nju teče stvara zvukove.
Instalaciju su osmislili kiparica Annette Paul te dizajneri Christoph Rossner i André Tempel. Prema riječima autorice, nadahnuće je pronašla u Sankt Peterburgu, slušajući kišu na prozorima svojeg tamošnjeg stana.
4. Fresque des Lyonnais, Lyon: zid koji glumi zgradu
Na uglu jedne zgrade u Lyonu naslikano je tridesetak slavnih Lyonnaisa, od rimskog cara Klaudija do kuhara Paula Bocusea. Mural u tehnici trompe-l’oeil između 1994. i 1995. izradila je lyonska zadruga muralista CitéCréation, na oko 800 kvadrata pročelja.
Osobe stoje na naslikanim balkonima, prozorima i stubištima, uklopljenima u arhitekturu tipičnu za Lyon. Među njima su braća Lumière i Antoine de Saint-Exupéry s Malim princem, a u prizemlju šest poznatih Lyonnaisa koji su živjeli u vrijeme nastanka murala.
5. Capela das Almas, Porto: 15.947 plavih pločica
Teško je povjerovati, ali kapela iz 18. stoljeća na glavnoj pješačkoj ulici u Portu do 1929. imala je posve običnu, bijelo ožbukanu fasadu. Te je godine obložena s 15.947 plavo-bijelih azulejo pločica i postala jedan od najfotografiranijih zidova u gradu.
Pločice je oslikao Eduardo Leite, a izradila tvornica keramike Viúva Lamego u Lisabonu. Na njima su prizori iz života svetog Franje Asiškog i svete Katarine. Iz daljine izgledaju kao plavi vez, a izbliza kao strip u nastavcima koji se čita hodajući oko zgrade.
6. Valparaíso: murali na kućama, zidovima i stubištima
Valparaíso nije jedna fasada, nego cijeli grad koji se odlučio za boju. Čileanska luka poznata je po šarenim kućama na strmim brdima, a njezina je povijesna jezgra od 2003. na UNESCO-ovu popisu svjetske baštine.
Muzej na otvorenom na brdu Cerro Bellavista otvoren je 1992. na poticaj slikara i arhitekta Francisca Méndeza. Dvadesetak murala na zidovima kuća, potpornim zidovima i stubištima oslikali su studenti Katoličkog sveučilišta u Valparaísu, prema predlošcima čileanskih i latinoameričkih umjetnika, među kojima je bio i Roberto Matta. Danas se ulična umjetnost prelila i u brojne druge dijelove grada, pa svaka šetnja uzbrdo završi kao obilazak galerije.
7. Hrvatska: murali od Vukovara do Vodnjana
Oslikana pročelja nisu rijetkost ni u Hrvatskoj, a nekoliko gradova zahvaljujući festivalima ulične umjetnosti pretvorilo se u galerije na otvorenom.
Najpoznatiji primjer je Vukovar. Godine 2016. Filip Mrvelj na mostu preko Vuke naslikao je anamorfni 3D prikaz urušenog drvenog mosta, a zbog uspjeha tog rada rodila se ideja o festivalu VukovART, koji organiziraju Grad Vukovar i udruga Val kulture. Na festivalu su pročelja stambenih zgrada, među ostalim u Borovu naselju, oslikali domaći i strani umjetnici poput Lonca, španjolskog kolektiva Boa Mistura i latvijske umjetnice Jane Brike. Nakon petog izdanja festivala grad je imao 33 djela ulične umjetnosti.
Vukovar nije jedini. U Sisku se od 2016. održava festival Re:Think, na kojem je Lonac naslikao „Off you go”, jedan od najvećih murala u Hrvatskoj. Nakon potresa 2020. festival se okrenuo temi „Ranjeni zidovi” i umjetnosti koja pomaže gradu da zacijeli. Na jugu festival Zen Opuzen svake godine oslikava fasade u središtu Opuzena, a u istarskom Vodnjanu murali se skrivaju u uličicama i na malim trgovima, pa ih je najzabavnije tražiti s kartom u ruci.
Svi ti primjeri, od Beča do Opuzena, govore isto: fasada je lice zgrade, a lice ne mora uvijek biti ozbiljno. Ponekad je dovoljna jedna boja više, jedna tekstura ili jedan hrabar detalj da prolaznik uspori. Ako vas ovi primjeri potaknu da razmislite o vlastitom pročelju, za početak pogledajte koliko se može postići samom bojom i završnim slojem.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Najveći projekt hrvatskog turizma htio je zapravo samo jedno: da izgleda kao da je oduvijek tu
Na mjestu hotela koji je još sedamdesetih bio simbol porečkog turizma nastao je potpuno novi resort vrijedan više od 200 milijuna eura — najveći pojedinačni projekt hrvatskog turizma. No njegova se priča ne vrti oko soba. Pical je od početka zamišljen kao novi dio grada. U završnom prilogu ove epizode emisije Dom na kvadrat gledamo kako se to uopće postiže.
Postoji jedan naizgled proturječan cilj koji su si zadali svi koji su radili na novom Picalu: napraviti nešto golemo i posve novo, a da djeluje kao da je tu oduvijek. Zvuči kao nemoguća zadaća — i, kako ćemo vidjeti, dobar dio tog dojma doslovno je konstruiran. Ali upravo ta ambicija razlikuje zgradu koja samo stoji u nekom mjestu od one koja mu stvarno pripada.
Otvoren u proljeće 2026., resort broji 514 soba i apartmana raspoređenih u nekoliko cjelina — Pical Hotel, obiteljski hotel, ekskluzivne suite s V Level uslugom i Beach House — a smješten je na zelenom poluotoku, tek desetak minuta šetnje od povijesne jezgre Poreča.
Priča koja ne počinje 2026., nego mnogo ranije
Da bi se razumio novi Pical, treba se vratiti unatrag. Kako podsjeća povjesničarka umjetnosti dr. sc. Jerka Ziherl, sedamdesetih godina uz obalu dolazi do pravog buma hotelske arhitekture, a jedan od najboljih primjera bio je stari hotel Pical arhitekta Julija De Luquea — nagrađen upravo zato što je cijeli sklop bio savršeno uklopljen u prirodni ambijent. Isti je arhitekt potpisao i porečki Neptun, koji je svojedobno u Brazilu dobio svjetsku nagradu za najbolji ugostiteljski objekt unutar stare gradske jezgre.
Taj kontinuitet nije slučajan ni sentimentalan detalj. Čak i ime odaje pripadnost mjestu: Pical dolazi od stare željezničke stanice Pical, nekadašnje završne postaje slavne Parenzane. Novi hotel je neusporedivo veći i složeniji od prethodnika, ali temeljna ideja — da arhitektura pripada mjestu — ostala je ista.
Poreč u detaljima, a ne u kulisama
Najzanimljivije je što se Poreč u interijeru ne pojavljuje kao scenografija, nego kroz sitnice koje ćete primijetiti tek ako obratite pažnju. Veliki ulaz, objašnjava arhitekt Robert Dragogna, podsjeća na Dekuman, glavnu ulicu staroga grada. Zlatne ploče na stropu jednog restorana prizivaju mozaike Eufrazijeve bazilike, porečkog UNESCO-ova bisera. A Parenzana — vijugava uskotračna pruga koja je od 1903. spajala Poreč i Trst — postala je glavna nit koja povezuje cijeli resort.
Ta se nit provlači posvuda, potvrđuje Dražen Mofardin, direktor hotela Pical: od restorana Parenzana, preko slastičarnice Atelje 33 (nazvane po 33 mjesta kroz koja je pruga nekad prolazila), do promenade ispod hotela u koju su ugrađene tračnice kao tihi omaž nekadašnjoj željeznici. To je onaj tip detalja koji na prvi pogled ne registrirate, ali zbog kojeg vam mjesto djeluje autentično.
Jedna priča, mnogo kutaka
Povezati hotel s mjestom bio je tek pola posla. Drugi je bio gotovo suprotan: kako resort ovih dimenzija razlomiti na manje cjeline, a da sve zajedno i dalje djeluje kao jedna priča. Dragogna to zove fil rouge — crvena nit zbog koje se svugdje osjećate u istoj atmosferi, ali svaki kutak ima svoju specifičnost, bilo kroz naglašenu stolicu, drugačiji materijal ili oblogu. Cilj je da se gost, krećući se hotelom, cijelo vrijeme osjeća kao da istražuje nešto novo. Priznajmo, to je puno pametnije od varijante u kojoj svi hodnici izgledaju jednako i nakon dva dana više ne znate gdje vam je soba.
Okoliš koji se pretvara da je oduvijek tu
Iza osjećaja lakoće krije se projekt goleme složenosti, koji je trajao godinama — a stanku tijekom pandemije iskoristili su, kaže viši voditelj projekata Tomislav Poljuh, da hotel učine energetski učinkovitijim: promijenjen je sustav grijanja i hlađenja, uvedene dizalice topline voda-voda i solarni kolektori na krovu, pa hotel danas koristi stopostotno energiju iz obnovljivih izvora.
Održivost su, međutim, htjeli i vidljivom. Posađeno je više od 37 tisuća biljaka, dio zelenila preselio se na fasade, a za navodnjavanje se koriste podzemna i prikupljena oborinska voda. Najviše govori Dragognina anegdota: veliki dio okoliša konstruiran je naknadno, a golemi borovi sađeni su dizalicama — sve s ciljem, kako je tražio projektant okoliša, da se dobije dojam da je hotel oduvijek tu i da je zelenilo oko njega jednostavno oduvijek postojalo.
„Otvoreni resort”: pripadati gradu, a ne se ograditi od njega
Pripadnost Poreču ne završava na krajoliku. Pical je zamišljen kao otvoreni resort — otvoren lokalnoj zajednici, s trgovinama, restoranima, barovima, plažama i sportskom infrastrukturom. Mofardin izdvaja vanjski bazen od 50 metara koji, uz goste, koriste i građani i sportaši Poreča, te unutarnji poluolimpijski bazen od 25 metara u kojem treniraju lokalna djeca i klubovi. Uz to, hotel zapošljava domaće stručnjake, surađuje s lokalnim proizvođačima i posluje cijelu godinu — što gradu donosi život i izvan ljetnih mjeseci. To je onaj dio „luksuza” koji se ne vidi na cjeniku, a mjestu znači najviše.
Najbolje od tri zemlje na jednom tanjuru
Lokalno i međunarodno ovdje nisu suprotnosti. Svaki svjetski koncept, objašnjava Lea Sošić, direktorica razvoja proizvoda i hotelskih brendova, dolazi kroz prizmu Poreča, Istre i Hrvatske. I opet — Parenzana: pruga koja je spajala tri zemlje postala je ideja da se gostu ponudi najbolje što Hrvatska, Italija i Slovenija nude. Na vinskim kartama najbolja su vina iz sve tri zemlje, u ponudi tartufi i vrhunske slastice, a gastronomiju dodatno oplemenjuje michelinski koncept iz Trsta — restoran Harry’s Piccolo Poreč, iza kojeg stoji dvojac s dvije Michelinove zvjezdice, Matteo Metullio i Davide De Pra.
Hotel koji je usput i galerija
Veza starog i novog Picala najsnažnija je, možda, u umjetnosti. Hotelska kuća desetljećima je gradila vlastitu zbirku, pa su u novom hotelu djela iz starog fundusa dobila društvo radova suvremenih autora. Ziherl objašnjava da je hotel osmišljen i kao svojevrsni galerijski prostor s tematskim sklopovima — gost se, hodajući, izravno susreće sa suvremenom umjetnošću, ali i s kontinuitetom slikarske kolonije Riviera. Među autorima je i Porečanin Alex Knapić, čija skulptura nosi motiv grada — mozaik: velika crna kocka od mnoštva sitnih fragmenata, s detaljima u bronci koji, kaže, simboliziraju vječnost, nasljeđe i trajanje kroz vrijeme.
Da Pical i Poreč ne žive samo ljeti
Trajanje kroz vrijeme dobra je metafora i za jedan od najvažnijih ciljeva projekta — da hotel i grad budu živi tijekom cijele godine. Tu pomaže Event centar, koji je, ističe Denis Prevolšek, direktor operacija i razvoja brenda, najveći kongresni centar u Istri: oko 2.200 kvadrata i kapacitet do 1.200 sudionika, snažan poticaj produljenju sezone. A kad kongresa nema, prostor mijenja funkciju i ljeti postaje Playland — mjesto nestrukturirane igre za djecu i obitelji.
Prostor postaje mjesto tek kad nas dirne
Na kraju, sve se svodi na jednu rečenicu arhitekta Roberta Dragogne: hotelski biznis bez emocija jednostavno ne postoji. Prostor postaje mjesto tek kad u nama nešto izazove — a upravo je to nevidljiva nit koja povezuje sve pojedinačne priče ove epizode, od okoliša i izolacije do rasvjete, wellnessa i, na kraju, dobrog sna. Jer luksuz koji pamtimo rijetko je ono najskuplje; puno češće je to osjećaj da smo negdje stvarno bili — i da bismo se rado vratili.
Dobro je znati:
- Gdje: Pical Resort (Valamar Collection), poluotok kraj stare jezgre Poreča (~10 min hoda); otvoren u proljeće 2026.
- Razmjer: investicija veća od 200 milijuna eura i 514 soba i apartmana — najveći projekt hrvatskog turizma.
- Vodeća tema: Parenzana, pruga koja je spajala Poreč i Trst (i tri zemlje).
- Održivost: 100 % obnovljiva energija, dizalice topline, solarni kolektori, 37.000+ biljaka.
- Za zajednicu: otvoreni resort s bazenima (50 m i 25 m) koje koriste i građani, uz cjelogodišnje poslovanje.
- Sadržaj: prvi ESPA wellness u Hrvatskoj, michelinska gastronomija (Harry’s Piccolo) i najveći kongresni centar u Istri.
