Povežimo se

Arhitektura

Damjan Geber: Arhitektura je stvaranje doživljaja

Stvaranje jedinstvenog prostornog doživljaja posao je poznatog hrvatskog arhitekta Damjana Gebera.

U intervjuu Damjan Geber otkrio nam je zašto pri uređenju prostora danas klasično znanje o arhitekturi nije više dovoljno, kako na nas utječe prostor koji nas okružuje i još mnogo toga.

Gospodine Geber, kako arhitekt stvara doživljaj u prostoru?

Svaki arhitekt stvara doživljaj u prostoru, svjesno ili nesvjesno. Kad god projektiramo prostor, bilo da se radi o interijeru, eksterijeru, zgradi, vikendici, kući za odmor, hotelu, dućanu ili bilo kojem drugom obliku prostora, arhitektura je stvaranje nekakvog doživljaja omeđenog sa zgradom. Svaki arhitekt mora razmišljati prvenstveno o tome kako se čovjek osjeća i on zapravo stvarajući prostor kroz osnovne alate koje ima na raspolaganju utječe na to raspoloženje. Svjetslost, miris, tekstura, vidljivo, nevidljivo, pregradni zidovi, transparentni, netransparentni, sve to utječe na to kako mi doživljavamo prostor,  a tek onda da li nam je to lijepo ili manje lijepo.

Što znači doživljaj u prostoru, na poseban način možemo osjetiti na ovoj izložbi „Od arhitekture do doživljaja“ u Hrvatskom dizajnerskom društvu?

Hrvatsko dizajnersko društvo je nažalost jedna vrlo mala galerija. Pa smo odlučili napraviti jedan potpuno novi prostor unutar poznatog prostora i vidjeti da li možemo stvoriti nekakkv drugačiji doživljaj unutar onoga što je većini posjetitelja ove izložbe već potpuno poznati prostor.

damjan-geber-dom-na-kvadrat

Zašto pri uređenju prostora danas klasično znanje o arhitekturi nije više dovoljno?

Kada radimo arhitekturu za korisnika, mi njega moramo poznati. Mi ne gradimo zgradu koja će biti spomenik nama, našoj umjetnosti nego lijepa fotografija na Pinterestu, nego stvaramo nečiji dom. I taj dom mora odgovoriti na potrebe, navike, želje onih za koje radimo. Kada radimo javne prostore, tu također postoji korisnik, međutim mi njega ne poznajemo. Bez da upoznamo tko je on i tko bi on mogao biti i tko želimo da on bude, teško da onda možemo napraviti prostor koji će njega onda i privući.

Zato je danas bitno da u pristupu arhitekturi, jako duboko uđemo u analitiku, koristeći sve metode koje su na raspolaganju i koristeći suradnike koji o tome znaju puno više nego mi: od psihologa, biheviolanih psihologa, analitičara, čak i web analitičara jer dobar dio naših života se danas događa i na mreži.

moderna-arhitektura-brigada-dom-na-kvadrat

Podigli ste svijest o važnosti načina na koji ljudi percipiraju prostor. Zašto nam je važan prostor koji nas okružuje?

Prostor koji nas okružuje, u nama stvara nekeakve navike, on zapravo jako utječe na naše ponašanje. Primjerice jedan uredski prostor, možda nismo svjesni da mi u tom uredskom prostoru provodimo veliku većinu svog budnog vremena. Da li je taj prostor prilagođen onome što mi tamo radimo, da li se mi u njemu osjećamo dobro, da li sa srećom idemo u taj prostor kada idemo na radno mjesto ili idemo zato što moramo negdje raditi. To je razlika u tome što on može utjecati na naše ponašanje i na tom radnom mjestu i nakon njega.

djevojka-gleda-u-mobitel-dom-na-kvadrat

Uređujete i uredske prostore. Zašto više nije dovoljno imati običan ured? Kakva je budućnost uredskog prostora?

Bitno je naći balans između toga da li se u uredskom prostoru osjećamo motivirano, ugodno, ali prikladno onome za što smo tamo a to je naš posao. I da li nam ostavlja dovoljno vremena za ono drugo vrijeme a to je privatno vrijeme koje provodimo negdje drugdje.“

Uredski prostor mora bit motivirajuć, mora odgovoriti na sve potrebe koje zaposlenici sa navikama prije i poslije Covid pandemije imaju, a ne služiti kao mjesto koje će ih zadržati maksimalno moguće vrijeme na ovom svijetu. Hibridni rad je rad budućnosti, a on uključuje rad sa jedne, dvije, 5 ili 25 lokacija.

moderni-ured-bruketa-zinic-dom-na-kvadrat

Uredili ste puno komercijalnih prostora. Često su ljudi zapanjeni izgledom trgovinama na otvorenju. Ali što je s doživljejem tih prostora poslije?

Trgovina se ne vrednuje na otvorenju. Na otvorenju je sve super kao što ste rekli. Sve sjaji, sve je divno i to može trajati mjesec, dva možda i tri. Međutim onda će doći onaj dan u kojem trgovina mora počet zarađivat. I to je užasno izazovno za nas i mi te projekte shvaćamo kao puno širi izazov u kojem je uspjeh trgovine, uspjeh projekta.

Oglas
Kliknite kako biste komentirali

You must be logged in to post a comment Login

Ostavi komentar

Arhitektura

Intervju prof. Nenad Fabijanić: Arhitektura – i posao i hobi

Prof. Fabijanić, je li arhitektura u vašem životu sve ono što ste očekivali od nje da će biti, kad ste upisivali fakultet?

prof. Nenad Fabijanić, dr. art.: Više od toga. Kad se upisuje fakultet onda se čovjek pita kako ću se snaći, reference koje sam tada imao bile su skromne, gimnazijalske, ali sam sretao neke ljude koji su me impresionirali svojim opusom, svojim znanjem, svojim zadovoljstvom u poslu.

Tko vas je impresionirao?

Ivan Vitić, poslije Neven Šegvić, posebno Ivan Vitić. Njegov način rada i organizacija njegovog posla. Ponašanje, biro koji je bio među prvima u Zagrebu, gotovo jedini privatni biro u to doba.  Nisam znao gdje ću i što ću, posebno ne na prvoj godini gdje mi gimnazijalci tada smo bili zbunjeni jednom dimenzijom koja je bila orijentirana na tehniku, znanje, prirodne znanosti, matematiku, geometriju, perspektivu i tako dalje i tako dalje. Poslije se tu nekom određenom ambicijom, a ja volim tu riječ, i mnogi ju krivo upotrebljavaju i smatraju da je kriva, sam pokazao interes da dokučim neke teme. To se dešavalo sukcesivno kroz život.

Vi ste svoj talent zapravo pokazali na raznim segmentima. Od izložbe, scenografije do arhitekture, jel nas možete provesti kroz taj jedan proces, kako počinje, odakle inspiracija.

Meni je bilo u interesu što prije vidjeti nešto izvedeno, bilo šta. Pa sam počeo sa televizijskom scenografijom. Nekom igrom slučaja jer sam bio blizak televiziji u to doba i svemu onom što vole mladi, kako se to kaže, rock and rollu i u to vrijeme ’60-tih, ’70-tih godina kad su bili začeci tih stvari, onda sam se želio pojaviti i kao scenograf i to mi je uspjelo. I radio sam jako dugo na Hrvatskoj televiziji kao scenograf, možda najviše emisija sam opremio scenografskih ali da se ne hvalimo, kvantiteta ne znači i kvaliteta.

Nakon toga sam zapravo postao asistent na Arhitektonskom fakultetu. Na direktan poziv velikog arhitekta i pedagoga Nevena Šegvića. Tražio je da ja dođem na fakultet s njim radit, jer sam se dokazao u nekim malim sitnim akcijama koje sam s njim provodio. To je bilo iznenađenje jer tako mlad čovjek, ja sam tada imao dvije godine nakon diplome, dakle, to je bila ’77 godina, prošlog stoljeća, me pozvao da budem asistent tada, velikog karizmatičnog profesora Nevena Šegvića.

Radio sam natječaje, radio sam interijere, servisirao uglavnom neke obiteljske teme ili teme nekih mojih prijatelja koji su bili moji prvi investitori. S njima sam imao veliki problem zato što su imali povjerenje i znanje, dali mi priliku, znali sve o arhitekturi, znali sve o meni, samo nisu imali novaca. A za arhitekturu je potrebno imati novaca. Pa su se jednog trena počeli pojavljivati ili društveni ili državni ili gradski investitori ili pak neki ljudi koji su vidjeli što radim i tako počeli naručivati projekte.

Obzirom da ste radili svojim prijateljima, a od nekoliko arhitekata sam čula da je zapravo iznimno važno poznavati ljude koji će živjeti u toj kući da bi tu kuću mogli napraviti za njih, kakvo je vaše iskustvo u tome?

To svi arhitekti govore i ja im ne vjerujem. Ali vjerujem u tu rečenicu koju je izrekao Frank Lloyd Wright. Ima jedna duhovitost koja je vezana za njega jer on je tako rekao, veliki Frank Lloyd Wright da bi rado živio u jednoj familiji bar mjesec dana da ih upozna pa da zna točno šta njima treba, kakve su im dnevne navike i tako dalje. Pa je zaista s njima živio i nakon mjesec dana pitali su ga kakvo mu je sad iskustvo, jel mogu krenut, a on je odgovorio: „znate šta, vama ne treba arhitekt, vama treba bračni savjetnik“. Ma nema se što identificirati, ima baratati sa svojim tijelom, znat svoje područje. I naravno puno razgovarat sa investitorima jer na kraju krajeva, on radi za njih i troši njihov novac. I ta jednadžba je jako jednostavna.

Što bi rekli koji je to projekt koji o vama najbolje govori?

Projekt pripada vremenu stasanja, vremenu znanja, vremenu moći i tada je aktualan i dobar. Čudim se danas kako sam u nekim projektima ginuo, sad ginem za ovu lokaciju ovdje i još neko vrijeme ću raditi na toj lokaciji. Ja se jako radujem dolazi ovdje svako jutro, jer ovdje imam i atelje, dolaziti na gradilište i to već godinu, dvije. Kao što sam se jako radovao ujutro krenuti sa istoka Zagreba gdje stanujem, putovati prema Kačićevoj 26, prema Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, posebno u periodu kad sam bio asistent Nenada Šegvića. 

A oltar domovini?

Ja sam sa velikim respektom to radio. Ja nisam htio nikakav jeftiniji dizajnerski ili narativni kič plasirati u, na to mjesto. Ja sam htio da to mjesto drži vrijeme, ja se nisam htio baviti nikakvim simbolima kojima smo opsjednuti i nekim pričama, nikakvim glagoljicama, nikakvim šahovnicama, nikakvim elementima kojima zapravo da pitate ljude ne bi znali o čemu je riječ. Ja sam htio petrificirati središnji dio Zagreba sa tri simbola, nešto malo vode, nešto malo vatre, dakle, elementarnih stvari koje govore da smo bili, da jesmo i da ćemo, nadam se opstati.

Kad se bavite jednom kućom, koliko vremena posvećujete uređenju okoliša te građevine?

Zagrebačka arhitektonska škola nas je tako učila, da je to sve dio arhitekture. I kad kažete kuća, tu se podrazumijeva raspoloživa parcela, ne ono što zauzima kuća, dakle, teren kojeg zauzima tlocrt kuće, nego cijela, cijela parcela.

S kim ste tu najviše radili?

Bilo je sjajnih firmi koje su trudile zadovoljiti neke moje kriterije pa su išli uvijek u eksperiment. U Lučkom sam našao beton, u Pazinu sam našao kamen, drvo sam našao kod nekih dobrih stolara koji još uvijek znaju šta je stolarija, aluminij sam također našao negdje tamo u ovim krasnim krajevima Brezija, Svete nedjelje, stupnika i tako dalje.

Kroz život ste imali nekoliko izložbi, zar ne?

Evo, zatekli ste me, pa imao sam naravno, radio sam izložbe svoje, radio sam jednu sa Oskarom Kokojem, vrhunskim dizajnerom, radio sam neke svoje male izložbe, nisam imao nikad neku veliku izložbu, ali sam izdavao neke knjige koje su opet opisivale to što radim arhitekturu. Nisam imao nikakvu monografsku veliku temu i to me ne zanima, kao što me ne zanimaju nagrade za životno djelo, kao što me ne zanimaju velike monografije svega i svačega i tako dalje.

Rekli ste da ste sada u mirovini ali da radite više nego ikada, ljudi kad odu u mirovinu obično imaju neki hobi kojim se posvete. Znači, vama je arhitektura i posao i hobi i još uvijek ste tome posvećeni.

Pa da. Ja sam nesretan zbog toga ali nemam nikakav hobi, nikakav hobi nemam jer stalno radim i premalo se i odmaram jer stalno radim, što sasvim sigurno nije dobro. Imam najviše vremena za svoje unuke, a i to nije dovoljno, međutim to me inspirira, to me hrani ali stalno radim, to je to, nažalost, nemam hobi.

Profesore Fabijanić, hvala vam puno na razgovoru.

Hvala vama, bilo mi je zadovoljstvo.

Nastavite čitati

Arhitektura

Nakon rekonstrukcije ova kamena kuća na Braču i dalje odiše autentičnim mediteranskim šarmom

Vlasnici su imali želju očuvati karakter kuće i u tome su uspjeli!

U srcu Mediterana, u mjestu Pučišća na očaravajućem otoku Braču, leži jedna od najautentičnijih priča o obnovi i očuvanju tradicije – rekonstrukcija kamene kuće. Ovaj projekt nije samo restauracija jedne građevine, već i očuvanje duha prošlosti i kamenarskog zanata koji je duboko ukorijenjen u ovom kraju, pogotovo u Pučišćima gdje se nalazi i jedina klesarska škola u Hrvatskoj.

Priču o ovoj rekonstrukciji pokrenuo je mladi bračni par iz Zagreba čiji su korijeni duboko ukorijenjeni u ovom mjestu. Njihova strast prema očuvanju naslijeđa i ljubav prema tradicionalnoj arhitekturi inspirirala je projekt, a ideju su sproveli u djelo uz pomoć arhitektonskog ateljea Salon 33 iz Zagreba koji je sa svojim idejnim i glavnim projektom udahnuo novi život starim kamenim zidovima.

Kuća se nalazi u samom centru, na nepravilnoj čestici i kosom terenu. Gradnja je započeta 20-ih godina, a završena 1938. godine. Projektom se nisu mijenjali tlocrtni gabariti ni broj etaža, ali je visina povećana za dozvoljenih 60cm, dodani su novi luminari te izmijenjena tlocrtna organizacija kao bi kuća bila prilagođena suvremenom načinu života. Neto tlocrtna površina iznosi 97m2, a sastoji se od tri spavaće sobe, dnevnog boravka i kuhinje s blagovaonicom te kupaonice.

Interijer koji odiše osobnošću njegovih vlasnika

Posebna zanimljivost je bazen napravljen u staroj gustirni te vinski podrum u prirodnoj pećini uz gustirnu. Ono što je nekad bila neugledna padina, sad je pretvorena u terase – vrtove koji će tek kroz neko vrijeme zasjati u punom sjaju.

Uz glavnu kuću nalazi se i manji objekt koji je nekad bio štala, a sad je prenamijenjen u ljetnu kuhinju. Vlasnici su imali želju da očuvaju karakter kuće i da se maksimalno iskoristi postojeći gabariti bez ubacivanja “dodatnih” kvadrata. Iznimno važna im je bila kvaliteta izvedenih radova pa su imali i jako puno strpljenja oko trajanja same izvedbe.

Jelena Babić, mag.ing.arch., jedna od suvlasnica Salona 33, otkrila je koliko je zahtjevna rekonstrukcija jednog takvog objekta i što sve ona podrazumijeva:

Rekonstrukcija ovakvog objekta izazovan je zadatak iz više razloga. Prije početka radova, bilo nove ili stare zgrade, nastojimo odrediti i predvidjeti radove, ali kod rekonstrukcija se tokom “otvaranja” dijelova zgrade događaju brojne nepredviđene situacije. Rješenja se prilagođavaju, tehnički detalji rješavaju na neke neočekivane načine, a od neizmjerne važnosti je da se prikupi znanje i iskustvo onih koji su te probleme već riješili na drugim objektima. Meni je kao projektantu ovo bila izvrsna škola jer smo imali sreće dobiti vrhunske majstore koji su mi ukazali na odlična rješenja pogotovo kad je o kamenu riječ.”, pojasnila je te dodala kako je teško je usporediti s izgradnjom iz temelja jer ovisi o kompleksnosti ideja, ali svakako je pristup drugačiji i traži prilagodljivost i strpljenje.

S obzirom na to da se kuća nalazi unutar zaštićene jezgre Povijesne cjeline naselja Pučišća, bilo je neophodno zatražiti uvjete i potvrdu nadležnog konzervatorskog odjela, koji su naglasili važnost očuvanja kamenog krova, upotrebe drvene stolarije i ostalih tradicionalnih detalja

Tijekom cijelog projekta ključna je bila dobra suradnja između svih sudionika. Kroz dugotrajan proces rekonstrukcije, majstori kamena, na čelu sa Sinišom Martinićem, diplomiranim magistrom restauracije i nastavnikom u klesarskoj školi, s pažnjom su prema tradiciji oblikovali svaki kamen, vodeći računa da svaki detalj bude u skladu s originalnim karakterom kuće.

Od ručno klesanih kamena do tradicionalnih krovova od kamenih ploča prelivenih vapnom, svaki element prostora odiše autentičnošću i bogatom poviješću otoka.

Poseban izazov bila je rekonstrukcija kamenog krova koji je izveden na način da zadovoljava današnje standarde za energetskom učinkovitosti, a u isto vrijeme očuva izgled i priču o prošlosti kad su otopinom ugašena vapna bijeljeni i dezinficirani kameni krovovi kuća, kako bi voda, koja se preko krova slijeva u gustirnu, bila raskužena i spremna za uporabu.

Mala kuća za veliki odmor – krase ju vrhunski dizajn i predivan pogled na more

“Ako postoji mogućnost, uvijek sam za obnovu i rekonstrukciju! U moru bezličnih apartmana i nenaseljenih stanova, ovo je primjer obnove postojećeg stambenog fonda, ali i očuvanja kulturne baštine. To je ono što možemo pružiti turistima kao glavnu vrijednost i doživljaj koji će odnijeti sa sobom. S estetske strane, ovakve kuće imaju šarm i atmosferu koja je autentična. Važna je i ekološka održivost jer struktura zgrade uglavnom ostaje netaknuta i nema potrebe za potpuno demolacijom i proizvodnjom novih materijala. Jako puno materijala se nakon čišćenja ponovno ugradilo u kuću, npr. kamene ploče krova, stari kameni pragovi su iskorišteni za stepenice i sl.”, dodala je Babić.

Posebnu zanimljivost ove kuće čini i pronalazak prirodne pećine koja je zadržana u tom obliku, a sad se koristi kao vinski podrum.

Gustirna, nekadašnji izvor života za obitelji koje su ovdje živjele, pretvorena je u bazen koji dodaje notu luksuza i opuštanja ovom tradicionalnom domu. Svojim su idejama sudjelovali i dizajneri iz studija Brigada čiji se doprinos ostvario kroz vizualni identitet i copywriting, oblikovanje hortikulture te savjetovanje oko elemenata interijera i eksterijera.

Ulazeći u obnovljenu kuću, posjetitelje dočekuje atmosfera prošlosti, ali i novog početka. Kroz rekonstrukciju, kamena kuća na Braču nije samo povratila svoj stari sjaj, već je postala prostor u kojem se spajaju tradicija i suvremeni komfor. Ona pruža utočište posjetiteljima koji se žele izgubiti u predivnom ambijentu prošlosti, ali i istražiti ljepotu i bogatstvo modernog Mediterana. Sada, obnovljena i osvježena, nastavlja svjedočiti o ljubavi prema tradiciji i želji da se sačuva naslijeđe za buduće generacije.

Salon33 multidisciplinarni je arhitektonski atelje, osnovan 2022. u Zagrebu. Projekti ovog ateljea u vlasništvu triju arhitektica ističu se suvremenom estetikom, beskompromisnom funkcionalnošću i strukturalnom održivošću. Više o njihovom radu možete saznati na službenoj stranici Salona 33.

Fotografije: Dora Pokrovac

Nastavite čitati

Pratite nas na drušvenim mrežama

Izbor urednice