Arhitektura i dizajn
Renomirani arhitekt Zoran Zidarić prisjeća se početka karijere i otkriva koji su mu danas najveći izazovi
Zoran Zidarić renomirani je zagrebački arhitekt koji potječe iz umjetničke obitelji, što je utjecalo na njegovo životno usmjerenje, a u intervjuu otkriva kako je počeo raditi i koji su mu najveći izazovi.
Gospodine Zidarić, zašto arhitektura?
Volio sam crtat i volio sam graditi neke kućice kao dijete i onda mi je dida uvijek govorio da ću biti arhitekt i to mi je valjda ostalo tako. Sticajem okolnosti sam završio MIOC , a taj neki miks matematike i umjetnosti koja me oduvijek zanimala na kraju je zapravo najsličnije arhitekturi, recimo.
Kad ste počeli radit, prvo ste radili interijere, zar ne?
Tih prvih 4, 5, godina nekog realnog staža su obilježili interijeri, sticajem okolnosti u kojima sam se ja nalazio tada, znači krajem 80tih, početkom 90tih se raspadaju veliki uredi, otvara hrpa malih, ja sam tek počeo funkcionirat 1987. i jedino što sam mogao dobit je takav mali posao, što je meni bilo super.
Tek krajem 1991. ta Dva arhitekta počinju funkcionirat, taman paralelno sa cijelom situacijom u zemlji, uzbunama i svim čudima, s nekim malim biroom, a sretna okolnost je bila što zapravo mi nismo baš imali posla, nismo imali nikoga tko bi nam nabavio neki posao, ali za prvi posao već koji smo napravili, dobili smo nagradu za najbolji interijer 1992., pa smo dobili 1993., pa 1994., tako da je to dalo krila i bavili smo se dosta dugo interijerima, ali sad možda zadnjih 5, 10 godina sve manje. Kad ih napraviš jako puno onda te automatski stalno netko i dalje zove za taj posao, kako se na tržištu pojavilo užasno puno interijerista, na neki način smo to prestali radit.
Nakon interijera su došle stambene kuće pa zgrade…
Mi smo napravili, ja sam to čak negdje i evidentirao, 17 različitih projekata dogradnje, nadogradnje i kućica i kuća u tom periodu i niti jedna nam se nije realizirala. Iz razno raznih okolnosti, tako da tek negdje 1998., kada se prve kuće počinju raditi.
Trebalo nam je jako dugo da postignemo nešto da će to sad već biti arhitektonski zanimljivo i priznato i to tek kad smo dobili prvu kuću ozbiljnu i drugačiju gdje je investitor bio mlađa osoba u struci. To je jedna kuća na Perjavici, ona je u fasadnoj otpadnoj cigli, taj neki presedan di smo mogli radit neke atrije, neke uvučene prostore, neke međuprostore između vanjske opne i unutrašnje jer su to bili i neki zadatci i to je neki početak ozbiljnijih projekata na kućama jer do tad zapravo nismo imali priliku. Jednostavno, takve su još godine bile.
Upoznajte arhitekticu Sandru Meštrović, zaljubljenicu u visoku modu i interijere
Sad je tu neki miks u radu, mogu reći da su jedan dio obiteljske kuće, jedan dio stambene zgrade koje su jako bitne jer je taj posao bitan za poslovanje firme i jedan dio su posebni projekti. Trenutno se radi na dva projekta vinarija, jedan je dobio građevinsku dozvolu, sad će se početi izvoditi, jedan je na građevinskoj dozvoli i one nude nešto što je bliže obiteljskoj kući, to jest daje ti više kreativnosti, mogućosti da se izraziš, zato što je to neki tehnološki proces koji ne treba imat prozor, a možda treba, ali ne mora bit tamo gdje stanar želi, šalim se, ali razumijete što želim reći. Tako da to je nešto što ti daje u startu bolju poziciju.
Kakav je osjećaj poslije kad je projekt realiziran i kad je zaista sve onako kako ste htjeli?
Znam se ugodno iznenadit, što mi je super, a zna mi bit krivo, zato što možda mislim da je nešto trebalo biti drugačije, ali evo nikako nismo bili do kraja sigurni da je to ovako ili onako kroz neku interakciju s klijentom, jer kažem vam, to ode koji put u nekom smjeru ipak je to kuća njihova. Oni će živjeti u njoj, ja njima ne namećem te stvari, ali onda dođe do tih promjena, a svaki projekt ima promjena, nema šanse da netko nešto ne promjeni.
Je li dođu klijenti i kažu – bili ste u pravu, ipak smo trebali radit po vašem?
Da, baš nedavno se to desilo. Gospođa je na kraju rekla kako bi sad sve poslušala, a tri godine nije slušala nego smo stalno morali iči kontra u jednom, drugom, trećem smjeru dok nismo dovoršili. Ali čujte, netko se prepusti, netko ne.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Stan na Srebrnjaku osvojio BIG SEE nagradu: Suvremeni interijer s pogledom na prirodu
Zagrebački stan ističe se promišljenom organizacijom prostora, korištenjem prirodnog svjetla i jasnim odnosom između interijera i okoline.
Stan na Srebrnjaku dobitnik je BIG SEE nagrade za dizajn interijera u kategoriji stanovanja. Projekt je realiziran u Zagrebu, a prepoznat je kao primjer kvalitetnog i promišljenog oblikovanja suvremenog stambenog prostora.
Nalazi u novijoj zgradi smještenoj na padini, s pogledom na zelenu dolinu, a njegova pozicija i orijentacija uvelike su utjecale na organizaciju interijera.
Dječja poliklinika Helena osvojila BIG SEE nagradu za inovativan pristup dizajnu
Arhitektica s vizijom iza projekta
Projekt potpisuje arhitektica Sandra Meštrović, koja u svom radu razvija prostorne koncepte usmjerene na korisnika i njegov doživljaj prostora. U središtu svakog projekta nalazi se čovjek, a svaki element promišljen je s ciljem stvaranja funkcionalnog i kvalitetnog okruženja.
Prepoznatljiva je po suptilnom minimalističkom izrazu, u kojem naglasak stavlja na pažljivo birane elemente, svjetlo i atmosferu, izbjegavajući suvišne detalje.
Kao arhitektica i dizajnerica interijera s više od 30 godina iskustva, obrazovala se u području arhitekture te dodatno usavršavala u Firenci i Milanu. Njezin rad obilježava spoj arhitekture i scenografije, zbog čega prostor promatra kao cjelovito i iskustveno oblikovano okruženje.
Upoznajte arhitekticu Sandru Meštrović, zaljubljenicu u visoku modu i interijere
Jasna podjela prostora i logična organizacija
Stan je organiziran kroz tri etaže, s centralno smještenim ulazom koji dijeli prostor na dnevnu i noćnu zonu. Ulazni dio nalazi se na srednjoj razini, dok su pomoćni sadržaji poput praonice i spremišta smješteni u donjoj etaži.
Glavni dnevni prostor smješten je na gornjoj razini, čime se maksimalno iskorištava prirodno svjetlo i pogled. Stan je orijentiran na sve četiri strane svijeta, s dominantnom zapadnom orijentacijom dnevnog prostora.
Stan u središtu Zagreba iz 1912. obara s nogu
Konstrukcija kao polazište dizajna
Zgrada je izvedena u armiranobetonskoj konstrukciji s vidljivim gredama, koje su postale važan element u oblikovanju interijera. Strukturna mreža korištena je kao osnova za oblikovanje prostora i koloristički koncept.
Tamnije nijanse povlače konstrukciju u pozadinu, dok svjetliji tonovi i naglašeni elementi usmjeravaju fokus na prostor i pogled prema van.
U interijer su integrirani i sustavi grijanja i hlađenja u stropu, što dodatno doprinosi čistoći prostora i vizualnoj jednostavnosti.
Prostor usmjeren prema svjetlu i pogledu
Dnevni prostor otvoren je prema eksterijeru, s naglaskom na povezivanje interijera i krajolika. Velike staklene površine omogućuju kontinuiran dotok prirodnog svjetla i vizualnu povezanost s okolinom.
Boravak, kuhinja i blagovaonica oblikovani su kao jedinstvena cjelina, dok su spavaće sobe smještene u odvojenom, mirnijem dijelu stana.
BIG SEE nagrada kao potvrda kvalitete
Projekt je nagrađen BIG SEE nagradom za dizajn interijera, čime je potvrđena njegova vrijednost u kontekstu suvremenog stanovanja. BIG SEE platforma okuplja projekte iz područja arhitekture, dizajna i kreativnih industrija te prepoznaje rješenja koja se ističu kvalitetom, konceptom i izvedbom.
Stan na Srebrnjaku predstavlja primjer suvremenog pristupa oblikovanju stambenog prostora, u kojem su prostorna organizacija, konstrukcija i orijentacija ključni elementi dizajna. Projekt pokazuje kako arhitektonska rješenja i interijer mogu djelovati kao cjelina, stvarajući funkcionalan i jasno definiran životni prostor.
Dizajn prostora, namještaja i dekoracija
Ostava usred dnevnog boravka: Kako je arhitektica pretvorila problem u prednost stana
Lucija Puljić iz El Be arhitektonskog studija smjestila je spremište u središte dnevnog prostora — i time riješila ne samo pohranu, već i loš odnos kuhinje i dnevne sobe.
Stan od otprilike 80 kvadrata na prvi pogled nije djelovao skučeno. Problem je bio suptilniji — nedostatak kvalitetne pohrane i krivi odnos između kuhinje i dnevnog boravka. Dnevna soba bila je prevelika u odnosu na kuhinju, a otvoreni prostor nije bio optimalno iskorišten. Upravo tu je mag. ing. arh. Lucija Puljić iz El Be arhitektonskog studija pronašla rješenje koje na prvu zvuči neobično.
„Htjeli smo ubaciti negdje spremište i to smo iskoristili u dnevnom dijelu zato što je bio komotan, ali odnos kuhinje i dnevne sobe bio je kriv. Bila je prevelika dnevna soba u odnosu na kuhinju. Tako da smo jednim centralnim dijelom povećali spremište i time omogućili dodatno skladištenje u kuhinji i preorijentirali samu dnevnu sobu kako bi se omogućio lakši pristup prema terasi.”
Uvođenjem centralnog volumena ostave postignuto je nekoliko stvari odjednom: povećana je količina pohrane, bolje je organiziran prostor kuhinje, dnevni boravak je dobio jasniju strukturu, a omogućena je i bolja komunikacija prema terasi.
Namještaj po mjeri koji sve drži na okupu
Ključni izazov bio je uklopiti ostavu u prostor bez narušavanja estetike — zatvoriti je u ormare i vizualno povezati s kuhinjom i dnevnim boravkom. Marko Vurušić, vlasnik Restyle stolarije, objašnjava složenost izvedbe.
„Najveći izazovi su bili da zatvorimo ostavu u ormare, u kompletnu priču — da bude u jednoj cjelini kuhinja, ostava plus dnevni boravak. Uspjeli smo ukomponirati postojeće zidove s našim namještajem, dobiti kut po 45 stupnjeva, spoj smo napravili gerung — znači lijepi prelaz tog kuta i nastavak dnevnog boravka na drugu stranu.”
Preciznost izrade bila je ključna. Prijelazi iz materijala u materijal zahtijevali su detaljnu razradu radioničkih nacrta kako ne bi došlo do pogreški u izvedbi.
Lincoln orah koji izgleda kao pravi furnir
U interijeru dominira iveral koji vjerno imitira prirodne materijale. Mladen Lovreković, direktor tvrtke Elgrad, posebno ističe dekor Lincoln orah.
„Kad ga vidimo na velikim površinama i lijepo svjetlo pada na njega, toliko djeluje poput prirodnog furnira da stvarno mislim da nitko nema što prigovoriti iveralima i sličnim materijalima.”
Posebno zanimljiv detalj je zidna obloga u dnevnoj sobi koja na prvi pogled izgleda poput filca. Lovreković objašnjava da je zapravo riječ o iveralu — tek kad ga se dodirne, postaje jasno da nije meka tekstilna površina nego tvrdi materijal. Takvi detalji pokazuju koliko daleko su otišli suvremeni materijali u imitiranju različitih tekstura.
Boje koje ne odudaraju od onoga što već postoji
Kod odabira boja Lucija Puljić krenula je od onoga što je u stanu već bilo — drvene podne obloge i sivkastih keramičkih pločica u kupaonama.
„Htjeli smo postići nenametljivost. Bili smo definirani već postojećom podnom oblogom koja je bila drvena i oblogama pločica u kupaonama koje su bile sivkaste, pa smo nijansiranje usmjerili prema tome — bež nijanse i drvene nijanse koje se ne kose s postojećim oblogama.”
U dnevnim prostorima prevladava bež u kombinaciji s tamnim drvetom, dok su detalji izvedeni u toploj crnoj (tzv. soft black) i antracit tonu (tzv. onyx) — nijansama koje su dovoljno bliske da ne stvaraju oštre kontraste, ali dovoljno različite da prostor ima dubinu.
Kuhinja koja se ističe radnom pločom
Iako kompaktna, kuhinja dobiva karakter zahvaljujući radnoj ploči od kompaktnog materijala — izuzetno popularnog i trajnog materijala posljednjih godina. Lovreković opisuje odabrani dekor kao tamni mramor koji prema njegovim riječima već malo ima prema betonu i škriljevcu — neobičan izbor koji se s tamnim detaljima u ostatku interijera izvrsno uklopio.
Šaht u sredini i podno grijanje: Rješavanje problema dizajnom
Projekt je imao i tehničke izazove koji su zahtijevali kreativna rješenja. U sredini prostorije nalazio se postojeći šaht koji se nije mogao mijenjati, a u pod se nije smjelo intervenirati jer je već bilo postavljeno podno grijanje. Umjesto klasičnih građevinskih zahvata, problem je riješen kroz dizajn namještaja — elementima ormara dobivena je, zapravo, još jedna prostorija.
Kupaonica: Najveći izazov projekta
Kupaonica je bila najzahtjevniji dio projekta. Perilica rublja i unutarnja jedinica dizalice topline bile su na pozicijama koje nisu odgovarale novom rasporedu, ali ih se nije moglo premjestiti.
„Kupaona nam je bila veliki izazov. Imali smo postavljene instalacije, perilicu rublja i unutarnju jedinicu dizalice topline na mjestima koja nam nikako nisu odgovarala. Zatvorili smo perilicu u ormar u koji smo smjestili i sve potrepštine, a u maloj kupaoni smo elementom ormara s ukalupljenim ogledalom uspjeli smjestiti sve šampone i slično što ne želimo prikazivati.”
Lucija Puljić, mag. ing. arh., El Be arhitektonski studio
Materijal je i u kupaonama isti — iveral. Lovreković naglašava da je on dovoljno čvrst i kvalitetan za korištenje i u kuhinji i u kupaonici, uz uvjet da su rubovi pravilno zatvoreni kako vlaga ne bi prodrla unutra.
Ovaj stan pokazuje da se potencijal prostora često krije tamo gdje ga najmanje očekujemo. Ostava usred dnevnog boravka na prvu zvuči kao kompromis — ali u rukama dobre arhitektice postala je prednost koja je unaprijedila cijeli stan.
Topli minimalizam u obiteljskoj kući – sve je projektirano unaprijed i ništa nije slučajno
