Zaljubio se u šum skicn papira na kojem je njegov otac ostavljao zanimljiv trag, a fasciniran linijama koje su u izvedbi zidovi, Ljubomir Miščević odlučio je upisati arhitekturu. On je pionir pasivne gradnje u Hrvatskoj i autor interijera jednog poznatog kluba u Zagrebu, doznajte kojeg.

Profesore Miščević, u mnogobrojnim intervjuima o vama koje sam pročitala, često spominjete da ste arhitekturu otkrili još kao osnovnoškolac…

Točno, zahvaljujući ocu koji je bio naš poznati arhitekt, urbanist, koji je u stručnom smislu proživio dva života, jer je dobio i nagradu za životno djelo udruženja hrvatskih arhitekata, dakle, ceha ali i nagradu Vladimir Nadzor, republičku nagradu za arhitekturu.

I onda je arhitektura nekako bila i logičan izbor za fakultet?

Jako rano sam odlučio da bi ja volio proizvodit taj zvuk, već sam ga i proizvodio jer sam i negdje sredinom gimnazije pomagao tati u crtanju i shvatio sam da ta crta na papiru, kad se materijalizira u prostoru, može biti debeli zid, može biti tanka staklena stijena, dakle, ta jedna crta tek onda nosi poruku sa sobom.

Jako ste rano, odnosno u toj godini kada ste diplomirali, ako se ne varam da je to bila ’79., ste napravili idejni projekt prve zapravo pasivne kuće?

To je bila pasivna sunčana kuća, koja se razlikuje od one pasivne kuće kad je to energetski razred A plus u kakvoj smo upravo ovdje u zgradi regionalnog centra kompetentnosti škole Ruđera Boškovića.

Pasivna sunčana arhitektura rabi sunčevo zračenje na pasivan način i tada se projektira tako da nam sunce, a osobito zimska niska zraka treba duboko ući u prostor. Sokrat nije znao i mnogi prije nisu znali da sunce ima još jednu jako važnu „manu“, a to je da prži bakterije badave, a zbog tog saznanja kasnije je taj higijensko zdravstveni optimum postao tehnički propisani maksimum zahtjeva, koliko dnevnog svjetla treba ući u interijer.

Kad ste počeli raditi, koji su bili vaši prvi projekti?

Počelo je s interijerima, ja sam kao student treće godine počeo projektirati, a na 4. godini, ponudio sam rješenje za klub studenata elektrotehnike, popularni KSET. I to je bilo moje prvo iskustvo.

Rekla bih da se malo zna o tome da je vaš projekt i pozornica na Bundeku, ali ipak ste kao arhitekt zaista najpoznatiji po pasivnim kućama i pažnji koju dajete energetskoj učinkovitosti…

Uvijek napredna, visoka energetska učinkovitost. Napredna od inovacija do činjenice da i današnje ove strelice u boji jesu činjenica ali propisi moju malenkost današnji ne zadovoljavaju u potpunosti, da odmah odgovorim na tu temu današnjice, jer zašto je zacrtana 2050. godina za zeleni plan Europske unije? Zašto? Ovo je Europska unija financirala.

Mislite da se taj plan može i brže ostvariti?

Da, sasvim sigurno. Previše je kočničara još uvijek, a vidimo razvoj događaja…

Što su zapravo te kočnice?

Najveće kočnice su zapravo ljudi sami po sebi, to su glave. To je tema brainstorminga, dakle, to su prepreke najveće. Kočničari su poznati u povijesti civilizacije, uvijek će ih biti, neki imaju svoju punoljetnost, svoj OIB, ime prezime, ali kočničari mogu biti institucije i fizičke i pravne osobe i to je veliki dio problema.

S obzirom na to da ste vi već prije 40 godina razmišljali o tome kakva bi energetska učinkovitost trebala biti, što mislite gdje bi zapravo arhitektura trebala i energetska učinkovitost biti 2050?

Za 2030. zacrtano je 17 ciljeva održivog globalnog razvoja. Tu je klima, voda, egzistencija, svijet bez siromaštva i gladi, zdravlje i blagostanje, kvalitetno obrazovanje, i među mnogim drugim tu je naravno pristupačna energija iz čistih izvora te održivi gradovi i zajednice. Te ciljeve treba ostaviti za samo 6 godina i već odavno nema vremena za opisivanje stanja, treba nuditi inteligentna rješenja kojih je sve više. Arhitektura nikad ne spava i mi imamo tehnologiju koja je potrebna za ostvarivanje nekih ciljeva. Ali zato što mislimo da imamo vremena, kočimo sami sebe. Ako bi se skratio taj tajming sa 50 možda na 40 ili 35 i postoje naravno inicijative jer to iščekivanje i postavljanje datuma tako dugoročnih je dio kočenja, mnogo toga se može napraviti, puno prije.

Ja bih rekla da je problem u tome što ste vi o tome počeli razmišljati prije 40 godina, a da ostatak malo kasni za vama, pa su oni sad na vašim nekakvim početcima…

Činjenica da sam dosanjao veliki dio svoga sna, jer prije 40 godina sam stvarno bio pionir – i moja malenkost i slični.

Trebalo je to sve dočekat, doživjet da bi danas imali ovakva postrojenja koja ne smiješ ubiti, koja naravno koriste našu otpadnu toplinu tijela, ono što izdišemo i taj hladni zimski zrak u sezoni grijanja ulazi onda ga predgrijavamo našom unutarnjom otpadnom toplinom, e to je nešto što smanjuje emisije, to je nešto što onda naravno jako štedi i da zapravo o štednji energije sve manje govorimo.

Jedna od značajki i ljepota bavljenja arhitekturom je odgovornost. Odgovornost kao ljepota poziva, struke i našeg življenja. 2015. godine, u susret COP konferenciji, onoj poznatoj u Parizu, u prosincu kad je Obama pružio ruku, predsjedniku Kine, još danas uvijek aktivnom, prvi put u povijesti civilizacije na temu energetike i emisije C02, i ne samo energetskoj učinkovitosti, je došlo je konsenzusa globalnoga, pa to je i meni već bilo stvarno jako davno, ali je prethodio materijal arhitekata vijeće arhitektonskih komora Europe koji je čitan, koji je prihvaćen, koji je ušao u sve te napredne stavove, zapisnike i sve što slijedi od tada do danas, dakle, to je manifest o odgovornoj arhitekturi.

Na mnogim vašim projektima zadnje vrijeme suautor je vaš sin?

Točno, mi smo trogeneracijska obitelj, o ocu sam govorio, o djedu sina Marka koji je već itekako stao na svoje noge, već je traženi arhitekt, to su ozbiljni projekti, zahtjevni, tako da je jako velika podrška i stvarno je to dodatna motivacija u životu.

Intervjuirala Jasmina Franjić