Arhitektura i dizajn
Pasivna kuća arhitektice i građevinskog inženjera
U udobnosti pasivnih kuća kod nas uživa tek oko 300-tinjak vlasnika, dok su ih u susjednoj Sloveniji prestali brojati kada je ta brojka dosegnula 10 tisuća. A nove tehnologije i materijali dostupni i kod nas, ugrađeni su u pasivnu kuću koju su za sebe projektirali Alenka i Davor Delić.
Fascinatan pogled
Kod biranja lokacije za život u pasivnoj kući položaj i orijentacija igraju veliku ulogu. Itekako su o tome vodili računa Alenka i Davor Delić, arhitektica i građevinski inženjer – vlasnici pasivne kuće sa spektakularnim pogledom.
„Ono što mene najviše i dan danas veseli i iznova oduševljava to je taj kontakt sa gradom. Dakle daleko od grada, a istovremeno u svakom trenutku imam taj kontakt. Pogled je fascinantan. Od ranog jutra gledam buđenje dana kroz istočni prozor, a kroz zapadni gledam zalazak tog istog sunca. Zimi se svjetla pale i vidim panoramu od Svete Nedjelje, preko Zagreba do katedrale i aerodroma. Radni naslov ove kuće je moderna luksuzna baraka za dvoje u klubu 50 plus“, kaže dipl.ing.arhitekture Alenka Delić.
Samoodrživost pasivne kuće
Ušuškana iznutra i izvana, kuća drvene konstrukcije Delićima je dom zadnje tri godine. Sve rade na tome da postanu samoodrživi što se tiče potrošnje energenata.
„Sva naša životna iskustva su se tu posložila i ideja je bila koliko imamo radnog vijeka ispred sebe u stvari iskoristiti sva znanja, tehnologije i sve nove materijale“, objašnjava ing. građevine Davor Delić.
Parcela izduženog trokutastog oblika na padini nametnula je i oblik kuće. Na njoj su primijenjeni svi elementi pasivnog dizajna. Pažljivo je osmišljena za poziciju na kojoj se nalazi i pasivno koristi sunce u smislu orijentacije-istok-jug-zapad. Kuća je otvorena u svim smjerovima tako da omogućava poprečnu ventilaciju. Zbog toga je ovaj „openpace“ ljeti ugodno svjež, a zimi ga grije primarno – Sunce. U ovakvim kućama ljeti nije potrebna klima, a zimi ni dodatno grijanje. Ali mora biti zaštivena što znači da ne propušta zrak i imati ugrađenu rekuperaciju zraka.
„Znači da ju morate umjetno ventilirati. Zimi da bi mi dobili dovoljnu količinu svježeg zraka ne moramo otvarati prozore, samim time je gubitak energije puno manji već puštamo svježi zrak sistemom ventilacije, a taj zrak koji je hladan se prethodno predgrije onim zrakom koji je potrošen i koji puštamo iz kuće. To je jedna inovacija koja je obavezna kad se radi o pasivnim kućama“, objašnjava Alenka.
Kamin u pasivnoj kući – neobično, ali ne i nemoguće
Pasivne kuće nemaju kamin već imaju toplinske pumpe, ali Delići nisu mogli zamisliti kuću bez vatre i u njeno središte stavili kamin. Kamin se ovdje pali radi ugođaja, a ne radi potrebe.
„To je najmanji kamin koji smo uspjeli naći na tržištu, tri kilovata. U prijevodu, primarno je grijanje sunce kad nema grijanja, a sekundarno grijanje je kamin. I tercijarno grijanje je podno električno koje vrlo rijetko u dnevnom prostoru palimo, samo navečer možda kupaona koja je na sjeveru ali kažem to je planirano tako jer je gore fotoelektrana od 6 kilovati pa možemo kazati da otprilike proizvedemo koliko i potrošimo“, ističe Davor Delić.
Gradnjom ovakvih objekata smanjuje se potreba za energentima i tako osigurava manja razina CO2.
Inovativni materijali doprinose efikasnosti pasivne kuće
Toplinska izolacija, zrakonepropusnost, ventilacijski sustav i višeslojna stakla su četiri preduvjeta za udobnost kakvu nudi pasivna kuća. Zahvaljujući svom stručnom znanju i iskustvu Alenka i Davor svjesni su da prostora za inovacije uvijek ima.
„Korišteni su materijali Sain-Gobain kompanije. Stakla su troslojna i to je jedna fantastična dobit iz insolacije, a s druge strane jako lijepo štiti od gubitka energije, zvučno savršeno izolira. Toplinska izolacija je primjerena za rang pasivne kuće. Imamo zidove koji su debeli ukupno 50 centimetara, na podu imamo 25 cm toplinske izolacije, a u stropnoj konstrukciji čak 55 centimetara“, ističe arhitektica Alenka Delić.
Ivica Dijanić iz tvrtke Saint-Gobain Hrvatska, kaže kako je Alenkina i Davorova kuća napravljena po standardu pasivne kuće koja je otprilike tri puta zahtjevnija ili bolja, odnosno tri puta manje troši toplinske energije. „Standard kaže da mora biti manje od 15 kilovatsati, a stvarni proračuni stvarna mjerenja pokazuju da kuća koristi ispod 10 kilovatsati toplinske energije po metru kvadratnom korisne površine. Ovdje su stakla troslojna dakle ako imamo tri stakla s unutarnje strane vanjskog stakla i s unutarnje strane unutarnjeg trećeg stakla, imate posebne premaze koji omogućavaju da sve ono što dobijemo od sunca dnevna svjetlost slobodno ulazi u prostor. To nam ulazi u cijelu bilancu dobitaka topline“, dodaje Dijanić.
Takva inovacijska rješenja omogućuju stanovanje s više udobnosti i osim na osjet topline ili hladnoće utječu i na druga osjetila.
„Izuzev drvene konstrukcije u ovoj pasivnoj kući korišteni su Saint-Gobainovi materijali poput Isover mineralne vune, Isover folije rigips kartonskih ploča te Climaver ventilacijski kanali“, objašnjava Mario Matijević iz Saint-Gobaina.
Pasivna kuća treba aktivnog korisnika
„Kuću je, barem ju ja tako doživljavam – kao živući organizam, ali to samo znači da taj korisnik koji živi u takvoj kući mora znati kako će se kuća ponašati. To nije ništa komplicirano. Iskustvo života u takvoj kući se vrlo brzo savlada“, zaključuje Alenka Delić.
Arhitektura i dizajn
Neobične fasade: 7 primjera koji pretvaraju ulice u galerije
Od kuće na kojoj raste 250 stabala do pročelja koje kiša pretvara u instrument, izdvojili smo sedam neobičnih fasada i ideje koje možete prenijeti na vlastitu kuću
Prošećite bilo kojim novim naseljem i brojite: bijela kuća, bež zgrada, svijetlosivi kafić, pa opet bež dućan. Razumijemo zašto. Neutralna fasada je sigurna, ne izlazi iz mode i nikome ne smeta. Ali rijetko koga i zaustavi.
Sve više gradova ipak pokazuje da pročelje može biti mnogo više od zida između nas i ulice. Neka su se pretvorila u vrtove. O zgradama koje dišu već smo pisali: od milanske Vertikalne šume s više od 900 stabala do skromnih zidova obraslih bršljanom i divljom lozom, biljke na fasadama sve su češći prizor u europskim gradovima.
A neka su pročelja otišla još dalje. Pretvorila su se u slike, pozornice, pa čak i instrumente. Na nekima rastu stabla, druga sviraju po kiši, a s trećih vas promatraju ljudi koji zapravo ne postoje. Izdvojili smo sedam takvih fasada, od Beča do Vukovara, zbog kojih se isplati zastati na ulici i na trenutak zaboraviti na bež.
Baumit fasade – više od 1.000 nijansi i sustavi koji štite dom desetljećima
1. Hundertwasserhaus, Beč: kuća u kojoj stanuju i stabla
Ako je ijedna zgrada na svijetu odbila biti ozbiljna, onda je to ova. Stambena zgrada u vlasništvu grada Beča izgrađena je između 1983. i 1985. prema zamisli umjetnika Friedensreicha Hundertwassera, uz arhitekta Josepha Krawinu kao suautora.
Na pročelju se smjenjuju šarene plohe (premda ima i pokoja bež!), prozori su različitih oblika i veličina, a podovi u zgradi mjestimice su valoviti. Na terasama i krovu raste oko 250 stabala i grmova, a neka stabla rastu iz unutrašnjosti, pa im grane izlaze kroz prozore.
Hundertwasser ih je nazivao stanarima zgrade. Za projekt nije uzeo honorar, uz obrazloženje da se isplatilo već to što je na tom mjestu spriječio gradnju nečeg ružnog.
2. Krzywy Domek, Sopot: kuća koja izgleda kao da se topi
Krzywy Domek, odnosno Kriva kućica, izgrađen je 2004. u poljskom Sopotu prema projektu biroa Szotyńscy & Zaleski. Arhitekti su se nadahnuli bajkovitim ilustracijama Jana Marcina Szancera i crtežima Pera Dahlberga, pa zgrada ima zakrivljene zidove, iskrivljene prozore i krov koji izgleda kao da se slijeva prema ulici.
Zgrada ima oko 4.000 kvadrata i dio je trgovačkog centra Rezydent, s trgovinama i restoranima.
3. Kunsthofpassage, Dresden: pročelje koje kiša pretvara u instrument
U dresdenskoj četvrti Neustadt nalazi se niz dvorišta uređenih kao umjetnički projekt. U Dvorištu elemenata po pročelju se spušta mreža šarenih cijevi, lijevaka i žljebova, koja se za kišnih dana pretvara u svojevrstan glazbeni instrument, jer voda koja kroz nju teče stvara zvukove.
Instalaciju su osmislili kiparica Annette Paul te dizajneri Christoph Rossner i André Tempel. Prema riječima autorice, nadahnuće je pronašla u Sankt Peterburgu, slušajući kišu na prozorima svojeg tamošnjeg stana.
4. Fresque des Lyonnais, Lyon: zid koji glumi zgradu
Na uglu jedne zgrade u Lyonu naslikano je tridesetak slavnih Lyonnaisa, od rimskog cara Klaudija do kuhara Paula Bocusea. Mural u tehnici trompe-l’oeil između 1994. i 1995. izradila je lyonska zadruga muralista CitéCréation, na oko 800 kvadrata pročelja.
Osobe stoje na naslikanim balkonima, prozorima i stubištima, uklopljenima u arhitekturu tipičnu za Lyon. Među njima su braća Lumière i Antoine de Saint-Exupéry s Malim princem, a u prizemlju šest poznatih Lyonnaisa koji su živjeli u vrijeme nastanka murala.
5. Capela das Almas, Porto: 15.947 plavih pločica
Teško je povjerovati, ali kapela iz 18. stoljeća na glavnoj pješačkoj ulici u Portu do 1929. imala je posve običnu, bijelo ožbukanu fasadu. Te je godine obložena s 15.947 plavo-bijelih azulejo pločica i postala jedan od najfotografiranijih zidova u gradu.
Pločice je oslikao Eduardo Leite, a izradila tvornica keramike Viúva Lamego u Lisabonu. Na njima su prizori iz života svetog Franje Asiškog i svete Katarine. Iz daljine izgledaju kao plavi vez, a izbliza kao strip u nastavcima koji se čita hodajući oko zgrade.
6. Valparaíso: murali na kućama, zidovima i stubištima
Valparaíso nije jedna fasada, nego cijeli grad koji se odlučio za boju. Čileanska luka poznata je po šarenim kućama na strmim brdima, a njezina je povijesna jezgra od 2003. na UNESCO-ovu popisu svjetske baštine.
Muzej na otvorenom na brdu Cerro Bellavista otvoren je 1992. na poticaj slikara i arhitekta Francisca Méndeza. Dvadesetak murala na zidovima kuća, potpornim zidovima i stubištima oslikali su studenti Katoličkog sveučilišta u Valparaísu, prema predlošcima čileanskih i latinoameričkih umjetnika, među kojima je bio i Roberto Matta. Danas se ulična umjetnost prelila i u brojne druge dijelove grada, pa svaka šetnja uzbrdo završi kao obilazak galerije.
7. Hrvatska: murali od Vukovara do Vodnjana
Oslikana pročelja nisu rijetkost ni u Hrvatskoj, a nekoliko gradova zahvaljujući festivalima ulične umjetnosti pretvorilo se u galerije na otvorenom.
Najpoznatiji primjer je Vukovar. Godine 2016. Filip Mrvelj na mostu preko Vuke naslikao je anamorfni 3D prikaz urušenog drvenog mosta, a zbog uspjeha tog rada rodila se ideja o festivalu VukovART, koji organiziraju Grad Vukovar i udruga Val kulture. Na festivalu su pročelja stambenih zgrada, među ostalim u Borovu naselju, oslikali domaći i strani umjetnici poput Lonca, španjolskog kolektiva Boa Mistura i latvijske umjetnice Jane Brike. Nakon petog izdanja festivala grad je imao 33 djela ulične umjetnosti.
Vukovar nije jedini. U Sisku se od 2016. održava festival Re:Think, na kojem je Lonac naslikao „Off you go”, jedan od najvećih murala u Hrvatskoj. Nakon potresa 2020. festival se okrenuo temi „Ranjeni zidovi” i umjetnosti koja pomaže gradu da zacijeli. Na jugu festival Zen Opuzen svake godine oslikava fasade u središtu Opuzena, a u istarskom Vodnjanu murali se skrivaju u uličicama i na malim trgovima, pa ih je najzabavnije tražiti s kartom u ruci.
Svi ti primjeri, od Beča do Opuzena, govore isto: fasada je lice zgrade, a lice ne mora uvijek biti ozbiljno. Ponekad je dovoljna jedna boja više, jedna tekstura ili jedan hrabar detalj da prolaznik uspori. Ako vas ovi primjeri potaknu da razmislite o vlastitom pročelju, za početak pogledajte koliko se može postići samom bojom i završnim slojem.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Najveći projekt hrvatskog turizma htio je zapravo samo jedno: da izgleda kao da je oduvijek tu
Na mjestu hotela koji je još sedamdesetih bio simbol porečkog turizma nastao je potpuno novi resort vrijedan više od 200 milijuna eura — najveći pojedinačni projekt hrvatskog turizma. No njegova se priča ne vrti oko soba. Pical je od početka zamišljen kao novi dio grada. U završnom prilogu ove epizode emisije Dom na kvadrat gledamo kako se to uopće postiže.
Postoji jedan naizgled proturječan cilj koji su si zadali svi koji su radili na novom Picalu: napraviti nešto golemo i posve novo, a da djeluje kao da je tu oduvijek. Zvuči kao nemoguća zadaća — i, kako ćemo vidjeti, dobar dio tog dojma doslovno je konstruiran. Ali upravo ta ambicija razlikuje zgradu koja samo stoji u nekom mjestu od one koja mu stvarno pripada.
Otvoren u proljeće 2026., resort broji 514 soba i apartmana raspoređenih u nekoliko cjelina — Pical Hotel, obiteljski hotel, ekskluzivne suite s V Level uslugom i Beach House — a smješten je na zelenom poluotoku, tek desetak minuta šetnje od povijesne jezgre Poreča.
Priča koja ne počinje 2026., nego mnogo ranije
Da bi se razumio novi Pical, treba se vratiti unatrag. Kako podsjeća povjesničarka umjetnosti dr. sc. Jerka Ziherl, sedamdesetih godina uz obalu dolazi do pravog buma hotelske arhitekture, a jedan od najboljih primjera bio je stari hotel Pical arhitekta Julija De Luquea — nagrađen upravo zato što je cijeli sklop bio savršeno uklopljen u prirodni ambijent. Isti je arhitekt potpisao i porečki Neptun, koji je svojedobno u Brazilu dobio svjetsku nagradu za najbolji ugostiteljski objekt unutar stare gradske jezgre.
Taj kontinuitet nije slučajan ni sentimentalan detalj. Čak i ime odaje pripadnost mjestu: Pical dolazi od stare željezničke stanice Pical, nekadašnje završne postaje slavne Parenzane. Novi hotel je neusporedivo veći i složeniji od prethodnika, ali temeljna ideja — da arhitektura pripada mjestu — ostala je ista.
Poreč u detaljima, a ne u kulisama
Najzanimljivije je što se Poreč u interijeru ne pojavljuje kao scenografija, nego kroz sitnice koje ćete primijetiti tek ako obratite pažnju. Veliki ulaz, objašnjava arhitekt Robert Dragogna, podsjeća na Dekuman, glavnu ulicu staroga grada. Zlatne ploče na stropu jednog restorana prizivaju mozaike Eufrazijeve bazilike, porečkog UNESCO-ova bisera. A Parenzana — vijugava uskotračna pruga koja je od 1903. spajala Poreč i Trst — postala je glavna nit koja povezuje cijeli resort.
Ta se nit provlači posvuda, potvrđuje Dražen Mofardin, direktor hotela Pical: od restorana Parenzana, preko slastičarnice Atelje 33 (nazvane po 33 mjesta kroz koja je pruga nekad prolazila), do promenade ispod hotela u koju su ugrađene tračnice kao tihi omaž nekadašnjoj željeznici. To je onaj tip detalja koji na prvi pogled ne registrirate, ali zbog kojeg vam mjesto djeluje autentično.
Jedna priča, mnogo kutaka
Povezati hotel s mjestom bio je tek pola posla. Drugi je bio gotovo suprotan: kako resort ovih dimenzija razlomiti na manje cjeline, a da sve zajedno i dalje djeluje kao jedna priča. Dragogna to zove fil rouge — crvena nit zbog koje se svugdje osjećate u istoj atmosferi, ali svaki kutak ima svoju specifičnost, bilo kroz naglašenu stolicu, drugačiji materijal ili oblogu. Cilj je da se gost, krećući se hotelom, cijelo vrijeme osjeća kao da istražuje nešto novo. Priznajmo, to je puno pametnije od varijante u kojoj svi hodnici izgledaju jednako i nakon dva dana više ne znate gdje vam je soba.
Okoliš koji se pretvara da je oduvijek tu
Iza osjećaja lakoće krije se projekt goleme složenosti, koji je trajao godinama — a stanku tijekom pandemije iskoristili su, kaže viši voditelj projekata Tomislav Poljuh, da hotel učine energetski učinkovitijim: promijenjen je sustav grijanja i hlađenja, uvedene dizalice topline voda-voda i solarni kolektori na krovu, pa hotel danas koristi stopostotno energiju iz obnovljivih izvora.
Održivost su, međutim, htjeli i vidljivom. Posađeno je više od 37 tisuća biljaka, dio zelenila preselio se na fasade, a za navodnjavanje se koriste podzemna i prikupljena oborinska voda. Najviše govori Dragognina anegdota: veliki dio okoliša konstruiran je naknadno, a golemi borovi sađeni su dizalicama — sve s ciljem, kako je tražio projektant okoliša, da se dobije dojam da je hotel oduvijek tu i da je zelenilo oko njega jednostavno oduvijek postojalo.
„Otvoreni resort”: pripadati gradu, a ne se ograditi od njega
Pripadnost Poreču ne završava na krajoliku. Pical je zamišljen kao otvoreni resort — otvoren lokalnoj zajednici, s trgovinama, restoranima, barovima, plažama i sportskom infrastrukturom. Mofardin izdvaja vanjski bazen od 50 metara koji, uz goste, koriste i građani i sportaši Poreča, te unutarnji poluolimpijski bazen od 25 metara u kojem treniraju lokalna djeca i klubovi. Uz to, hotel zapošljava domaće stručnjake, surađuje s lokalnim proizvođačima i posluje cijelu godinu — što gradu donosi život i izvan ljetnih mjeseci. To je onaj dio „luksuza” koji se ne vidi na cjeniku, a mjestu znači najviše.
Najbolje od tri zemlje na jednom tanjuru
Lokalno i međunarodno ovdje nisu suprotnosti. Svaki svjetski koncept, objašnjava Lea Sošić, direktorica razvoja proizvoda i hotelskih brendova, dolazi kroz prizmu Poreča, Istre i Hrvatske. I opet — Parenzana: pruga koja je spajala tri zemlje postala je ideja da se gostu ponudi najbolje što Hrvatska, Italija i Slovenija nude. Na vinskim kartama najbolja su vina iz sve tri zemlje, u ponudi tartufi i vrhunske slastice, a gastronomiju dodatno oplemenjuje michelinski koncept iz Trsta — restoran Harry’s Piccolo Poreč, iza kojeg stoji dvojac s dvije Michelinove zvjezdice, Matteo Metullio i Davide De Pra.
Hotel koji je usput i galerija
Veza starog i novog Picala najsnažnija je, možda, u umjetnosti. Hotelska kuća desetljećima je gradila vlastitu zbirku, pa su u novom hotelu djela iz starog fundusa dobila društvo radova suvremenih autora. Ziherl objašnjava da je hotel osmišljen i kao svojevrsni galerijski prostor s tematskim sklopovima — gost se, hodajući, izravno susreće sa suvremenom umjetnošću, ali i s kontinuitetom slikarske kolonije Riviera. Među autorima je i Porečanin Alex Knapić, čija skulptura nosi motiv grada — mozaik: velika crna kocka od mnoštva sitnih fragmenata, s detaljima u bronci koji, kaže, simboliziraju vječnost, nasljeđe i trajanje kroz vrijeme.
Da Pical i Poreč ne žive samo ljeti
Trajanje kroz vrijeme dobra je metafora i za jedan od najvažnijih ciljeva projekta — da hotel i grad budu živi tijekom cijele godine. Tu pomaže Event centar, koji je, ističe Denis Prevolšek, direktor operacija i razvoja brenda, najveći kongresni centar u Istri: oko 2.200 kvadrata i kapacitet do 1.200 sudionika, snažan poticaj produljenju sezone. A kad kongresa nema, prostor mijenja funkciju i ljeti postaje Playland — mjesto nestrukturirane igre za djecu i obitelji.
Prostor postaje mjesto tek kad nas dirne
Na kraju, sve se svodi na jednu rečenicu arhitekta Roberta Dragogne: hotelski biznis bez emocija jednostavno ne postoji. Prostor postaje mjesto tek kad u nama nešto izazove — a upravo je to nevidljiva nit koja povezuje sve pojedinačne priče ove epizode, od okoliša i izolacije do rasvjete, wellnessa i, na kraju, dobrog sna. Jer luksuz koji pamtimo rijetko je ono najskuplje; puno češće je to osjećaj da smo negdje stvarno bili — i da bismo se rado vratili.
Dobro je znati:
- Gdje: Pical Resort (Valamar Collection), poluotok kraj stare jezgre Poreča (~10 min hoda); otvoren u proljeće 2026.
- Razmjer: investicija veća od 200 milijuna eura i 514 soba i apartmana — najveći projekt hrvatskog turizma.
- Vodeća tema: Parenzana, pruga koja je spajala Poreč i Trst (i tri zemlje).
- Održivost: 100 % obnovljiva energija, dizalice topline, solarni kolektori, 37.000+ biljaka.
- Za zajednicu: otvoreni resort s bazenima (50 m i 25 m) koje koriste i građani, uz cjelogodišnje poslovanje.
- Sadržaj: prvi ESPA wellness u Hrvatskoj, michelinska gastronomija (Harry’s Piccolo) i najveći kongresni centar u Istri.
