Arhitektura i dizajn
Pasivna kuća arhitektice i građevinskog inženjera
U udobnosti pasivnih kuća kod nas uživa tek oko 300-tinjak vlasnika, dok su ih u susjednoj Sloveniji prestali brojati kada je ta brojka dosegnula 10 tisuća. A nove tehnologije i materijali dostupni i kod nas, ugrađeni su u pasivnu kuću koju su za sebe projektirali Alenka i Davor Delić.
Fascinatan pogled
Kod biranja lokacije za život u pasivnoj kući položaj i orijentacija igraju veliku ulogu. Itekako su o tome vodili računa Alenka i Davor Delić, arhitektica i građevinski inženjer – vlasnici pasivne kuće sa spektakularnim pogledom.
„Ono što mene najviše i dan danas veseli i iznova oduševljava to je taj kontakt sa gradom. Dakle daleko od grada, a istovremeno u svakom trenutku imam taj kontakt. Pogled je fascinantan. Od ranog jutra gledam buđenje dana kroz istočni prozor, a kroz zapadni gledam zalazak tog istog sunca. Zimi se svjetla pale i vidim panoramu od Svete Nedjelje, preko Zagreba do katedrale i aerodroma. Radni naslov ove kuće je moderna luksuzna baraka za dvoje u klubu 50 plus“, kaže dipl.ing.arhitekture Alenka Delić.
Samoodrživost pasivne kuće
Ušuškana iznutra i izvana, kuća drvene konstrukcije Delićima je dom zadnje tri godine. Sve rade na tome da postanu samoodrživi što se tiče potrošnje energenata.
„Sva naša životna iskustva su se tu posložila i ideja je bila koliko imamo radnog vijeka ispred sebe u stvari iskoristiti sva znanja, tehnologije i sve nove materijale“, objašnjava ing. građevine Davor Delić.
Parcela izduženog trokutastog oblika na padini nametnula je i oblik kuće. Na njoj su primijenjeni svi elementi pasivnog dizajna. Pažljivo je osmišljena za poziciju na kojoj se nalazi i pasivno koristi sunce u smislu orijentacije-istok-jug-zapad. Kuća je otvorena u svim smjerovima tako da omogućava poprečnu ventilaciju. Zbog toga je ovaj „openpace“ ljeti ugodno svjež, a zimi ga grije primarno – Sunce. U ovakvim kućama ljeti nije potrebna klima, a zimi ni dodatno grijanje. Ali mora biti zaštivena što znači da ne propušta zrak i imati ugrađenu rekuperaciju zraka.
„Znači da ju morate umjetno ventilirati. Zimi da bi mi dobili dovoljnu količinu svježeg zraka ne moramo otvarati prozore, samim time je gubitak energije puno manji već puštamo svježi zrak sistemom ventilacije, a taj zrak koji je hladan se prethodno predgrije onim zrakom koji je potrošen i koji puštamo iz kuće. To je jedna inovacija koja je obavezna kad se radi o pasivnim kućama“, objašnjava Alenka.
Kamin u pasivnoj kući – neobično, ali ne i nemoguće
Pasivne kuće nemaju kamin već imaju toplinske pumpe, ali Delići nisu mogli zamisliti kuću bez vatre i u njeno središte stavili kamin. Kamin se ovdje pali radi ugođaja, a ne radi potrebe.
„To je najmanji kamin koji smo uspjeli naći na tržištu, tri kilovata. U prijevodu, primarno je grijanje sunce kad nema grijanja, a sekundarno grijanje je kamin. I tercijarno grijanje je podno električno koje vrlo rijetko u dnevnom prostoru palimo, samo navečer možda kupaona koja je na sjeveru ali kažem to je planirano tako jer je gore fotoelektrana od 6 kilovati pa možemo kazati da otprilike proizvedemo koliko i potrošimo“, ističe Davor Delić.
Gradnjom ovakvih objekata smanjuje se potreba za energentima i tako osigurava manja razina CO2.
Inovativni materijali doprinose efikasnosti pasivne kuće
Toplinska izolacija, zrakonepropusnost, ventilacijski sustav i višeslojna stakla su četiri preduvjeta za udobnost kakvu nudi pasivna kuća. Zahvaljujući svom stručnom znanju i iskustvu Alenka i Davor svjesni su da prostora za inovacije uvijek ima.
„Korišteni su materijali Sain-Gobain kompanije. Stakla su troslojna i to je jedna fantastična dobit iz insolacije, a s druge strane jako lijepo štiti od gubitka energije, zvučno savršeno izolira. Toplinska izolacija je primjerena za rang pasivne kuće. Imamo zidove koji su debeli ukupno 50 centimetara, na podu imamo 25 cm toplinske izolacije, a u stropnoj konstrukciji čak 55 centimetara“, ističe arhitektica Alenka Delić.
Ivica Dijanić iz tvrtke Saint-Gobain Hrvatska, kaže kako je Alenkina i Davorova kuća napravljena po standardu pasivne kuće koja je otprilike tri puta zahtjevnija ili bolja, odnosno tri puta manje troši toplinske energije. „Standard kaže da mora biti manje od 15 kilovatsati, a stvarni proračuni stvarna mjerenja pokazuju da kuća koristi ispod 10 kilovatsati toplinske energije po metru kvadratnom korisne površine. Ovdje su stakla troslojna dakle ako imamo tri stakla s unutarnje strane vanjskog stakla i s unutarnje strane unutarnjeg trećeg stakla, imate posebne premaze koji omogućavaju da sve ono što dobijemo od sunca dnevna svjetlost slobodno ulazi u prostor. To nam ulazi u cijelu bilancu dobitaka topline“, dodaje Dijanić.
Takva inovacijska rješenja omogućuju stanovanje s više udobnosti i osim na osjet topline ili hladnoće utječu i na druga osjetila.
„Izuzev drvene konstrukcije u ovoj pasivnoj kući korišteni su Saint-Gobainovi materijali poput Isover mineralne vune, Isover folije rigips kartonskih ploča te Climaver ventilacijski kanali“, objašnjava Mario Matijević iz Saint-Gobaina.
Pasivna kuća treba aktivnog korisnika
„Kuću je, barem ju ja tako doživljavam – kao živući organizam, ali to samo znači da taj korisnik koji živi u takvoj kući mora znati kako će se kuća ponašati. To nije ništa komplicirano. Iskustvo života u takvoj kući se vrlo brzo savlada“, zaključuje Alenka Delić.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Intervju: Alen Žunić o budućnosti gradova i urbanoj transformaciji
Upravo urbana transformacija gradova postaje jedno od ključnih pitanja suvremene arhitekture – pitanje koje će u sljedećim desetljećima oblikovati način na koji živimo u gradovima
Arhitekt i urbanist dr. sc. Alen Žunić pripada generaciji arhitekata koja urbanizam promatra kroz širi kontekst društva, prostora i tehnologije. Osim što vodi vlastiti arhitektonski ured, predaje na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a njegov profesionalni fokus usmjeren je na urbanu transformaciju gradova.
Put koji ga je doveo do arhitekture nije bio unaprijed planiran. Kako sam kaže, arhitektura mu se dogodila gotovo slučajno.
„Do kraja srednje škole zapravo nisam ni znao točno što znači studij arhitekture. Nisam znao razliku između arhitekata i građevinara, tko projektira, a tko računa konstrukcije. Ipak, odlučio sam se pripremati za prijemni ispit, koji je uključivao crtanje, matematiku i fiziku. Kada sam upisao studij, već na prvoj godini shvatio sam da mi ide dovoljno dobro da nastavim“, prisjeća se Žunić.
Na kraju je to bio jedini prijemni ispit koji je polagao – i, kako kaže, srećom uspješno.
Harvard kao početak međunarodne akademske karijere
Nakon završetka studija arhitekture u Zagrebu, Alen Žunić odlazi u Sjedinjene Američke Države. Samo dva dana nakon diplome preselio se u Boston kako bi započeo poslijediplomski studij na Harvardu.
„Primili su me na studij još prije nego što sam diplomirao. Jedini uvjet bio je da po dolasku pokažem diplomu. Te dvije godine na Harvardu bile su možda najbolje u mom životu“, kaže.
Ideja o studiju na Harvardu rodila se tijekom studija u Zagrebu, ponajviše zbog profesora čiji je rad pratio.
„Na Harvardu su predavali Rem Koolhaas, koji je i danas moj arhitektonski uzor, te Sanford Kwinter, teoretičar arhitekture koji povezuje filozofiju, biologiju i arhitekturu. Taj teorijski pristup bio mi je iznimno zanimljiv jer je naš studij u Zagrebu više tehnički usmjeren.“
Od Amerike do Europe i natrag
Boravak u Americi otvorio je Žuniću vrata međunarodne akademske scene. Nakon Harvarda odlučio je nastaviti istraživati različite pristupe arhitekturi i urbanizmu.
Sljedeća važna postaja bio je ETH Zürich, jedan od najuglednijih europskih tehničkih sveučilišta.
„Na ETH-u sam dodatno razvijao interes za povezivanje arhitekture i tehnologije. Tamo sam prvi put vidio konkretne projekte urbane transformacije i način na koji Europa pristupa obnovi gradova – pažljivije, kroz prenamjenu i revitalizaciju postojećih prostora.“
Za razliku od američkih gradova, europski gradovi imaju snažan povijesni sloj koji zahtijeva drugačiji pristup planiranju.
„Kod nas je ključno očuvati postojeće vrijednosti, ali istodobno uvesti nove sadržaje i arhitektonske ideje.“
Urbana transformacija gradova kao glavni profesionalni fokus
Danas se Žunić bavi projektima koji se bave dugoročnim razvojem gradova i njihovom transformacijom.
Prema njegovim riječima, jedan od najvećih problema suvremenih gradova jest nedostatak integracije različitih urbanih funkcija.
„Gradovi često imaju jasno odvojene zone – za stanovanje, rad, rekreaciju. Ali te zone međusobno nisu dovoljno povezane, pa gradski život postaje fragmentiran.“
Primjer takvog planiranja može se vidjeti i u Novom Zagrebu, gdje su urbanistički principi 20. stoljeća jasno vidljivi.
„Imamo podjelu na zone rada, rekreacije i stanovanja, ali nema dovoljno preklapanja tih sadržaja. Zbog toga grad može djelovati manje živ nego što bi mogao biti.“
Rješenje vidi u stvaranju hibridnih prostora koji kombiniraju različite funkcije.
„Naš cilj je gradovima ponuditi viziju razvoja za sljedećih 20 ili 30 godina – okvir koji će im pomoći da svaka nova odluka bude dio šire urbanističke slike.“
Projekt transformacije grada Cresa
Jedan od projekata na kojima je njegov tim radio posljednjih godina odnosi se na grad Cres.
Projekt je inspiriran idejom „sretnog grada“, konceptom koji je još u renesansi razvijao filozof Frane Petrić, rođen upravo na Cresu.
„Grad je iznimno dobro očuvan, ali smo primijetili da različite zone nisu dovoljno povezane u cjelinu. Predložili smo niz novih urbanih zona – sportsko-rekreacijsku, stambenu i zonu uz marinu.“
Tijekom analize grada pojavio se i novi koncept koji je postao ključ projekta.
„Predložili smo liniju dugu oko tri i pol kilometra koja bi povezala različite dijelove grada. Ta ideja je kasnije prerasla u zaseban projekt na kojem smo radili dodatnih godinu dana.“
Transformacija vojne zone u Puli
Jedan od najambicioznijih projekata na kojem je Žunić radio odnosi se na transformaciju bivše vojne zone u Puli.
Riječ je o prostoru od oko 25 hektara koji je desetljećima bio zatvoren za javnost.
„Na tom području nalazi se više od trideset objekata. Naš pristup bio je da se svi očuvaju i revitaliziraju, bez rušenja. Prenamjena postojećih zgrada danas je važan princip održive arhitekture.“
Plan predviđa razvoj inovacijskog kampusa okruženog zelenilom, koji bi postao novi javni prostor za građane.
„Ideja je da taj prostor postane sjeme budućeg razvoja grada, model transformacije koji se može primijeniti i na druge napuštene vojne ili industrijske zone.“
Povezivanje prakse i obrazovanja
Uz projektiranje, Žunić aktivno sudjeluje i u akademskom radu na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu.
Studentima nastoji prenijeti iskustva iz međunarodne prakse, ali i važnost interdisciplinarnog pristupa arhitekturi.
„Arhitektura, urbanizam i krajobrazna arhitektura ne mogu se promatrati odvojeno. Bez tog integriranog pristupa projekti često ostaju fragmentirani.“
Takav način razmišljanja, kaže, naučio je upravo tijekom studija u Americi.
Arhitektura kao istraživanje i komunikacija
Uz projektiranje i predavanje, Žunić se bavi i znanstvenim istraživanjem. Kao gostujući istraživač boravio je i na Sveučilištu Columbia u New Yorku.
„Tamo sam imao priliku raditi s istraživačima iz potpuno različitih područja – od medicine do prava. Takva interdisciplinarna razmjena znanja bila je iznimno inspirativna.“
Pisanje znanstvenih radova, dodaje, pomaže i u arhitektonskoj praksi.
„Znanstveni rad uči vas kako jasno strukturirati ideje i prenijeti ih publici. To je važno jer arhitektura ne smije ostati zatvorena u stručnom jeziku – ideje treba moći objasniti i onima koji nisu arhitekti.“
Gradovi budućnosti
Razgovor s Alenom Žunićem pokazuje koliko se arhitektura danas mijenja. Ona više nije samo projektiranje zgrada, nego promišljanje načina na koji gradovi funkcioniraju i razvijaju se.
Upravo urbana transformacija gradova postaje jedno od ključnih pitanja suvremene arhitekture – pitanje koje će u sljedećim desetljećima oblikovati način na koji živimo u gradovima.
Arhitektura i dizajn
Zgrade koje “dišu” sve su češći prizor u gradovima
Od Milana do sve više europskih gradova, zelene fasade pokazuju kako arhitektura može postati saveznik prirode…
U gradovima koji se ljeti pregrijavaju, a zimi često guše u smogu, arhitektura sve češće traži nova rješenja koja će poboljšati kvalitetu života. Jedno od takvih rješenja su zelene fasade – sustavi koji omogućuju da biljke rastu na pročeljima zgrada i tako postanu dio urbane infrastrukture.
Klimatski neutralni gradovi u borbi protiv klimatskih promjena
Nekada su se smatrale egzotičnim eksperimentom, no danas zelene fasade postaju ozbiljan odgovor na pitanje kako gradove učiniti zdravijima i ugodnijima za život.
Što su zapravo zelene fasade
Zelene fasade, odnosno vertikalni vrtovi, sustavi su uzgoja bilja na pročeljima zgrada. Iako se ti pojmovi često koriste kao sinonimi, između njih postoji važna razlika.
Kako objašnjava Violeta Blatančić, vlasnica tvrtke specijalizirane za izradu vertikalnih vrtova, riječ je o sustavima različite složenosti.
„Zelene fasade su sustavi uzgoja bilja na fasadama zgrada. Postoje jednostavnije varijante, ali i kompleksniji sustavi koje nazivamo vertikalnim vrtovima“, objašnjava.
Zeleni krovovi i vertikalni vrtovi – spoj arhitekture i prirode
Klasične zelene fasade
Najjednostavniji oblik zelenih fasada temelji se na biljkama penjačicama koje se prirodno penju uz konstrukciju ili mrežu postavljenu uz zid.
Takvi sustavi relativno su jednostavni za izvedbu i financijski pristupačniji. U kontinentalnim uvjetima najčešće se koriste biljke poput bršljana, divlje loze ili visterije.
Ove biljke s vremenom prekrivaju fasadu i stvaraju prirodni zeleni sloj koji ima i estetsku i funkcionalnu ulogu. Osim što zgradi daje drugačiji izgled, vegetacija može smanjiti zagrijavanje fasade tijekom ljeta i doprinijeti boljoj mikroklimi u prostoru.
Vertikalni vrtovi – kompleksniji sustavi
Druga vrsta zelenih fasada su vertikalni vrtovi. Riječ je o tehnološki složenijim sustavima koji se sastoje od modularnih panela u koje se sadi različito bilje.
U tim sustavima koriste se paprati, sukulenti, sedumi i razne trajnice, često zimzelene, kako bi vrt zadržao atraktivan izgled tijekom cijele godine.
„Zimzelene trajnice su posebno popularne jer želimo da vertikalni vrt ima estetsku vrijednost tijekom svih godišnjih doba. Nije prihvatljivo da se tijekom ljeta biljke osuše i da se vidi konstrukcija“, ističe Blatančić.
Vertikalni vrtovi zato često uključuju sustave navodnjavanja, prihrane i odvodnje, što ih čini tehnološki zahtjevnijim rješenjem.
Vertikalna šuma u Milanu
Jedan od najpoznatijih primjera zelenih fasada na svijetu nalazi se u Milanu. Riječ je o projektu Bosco Verticale, odnosno „vertikalnoj šumi“.
Ovaj kompleks sadrži više od 900 stabala, oko 5000 grmova i čak 11.000 biljaka. Količina vegetacije odgovara šumi površine nekoliko hektara.
Zgrada je projektirana tako da balkoni prvenstveno odgovaraju potrebama biljaka, a tek potom stanara. Svaka fasada ima vlastitu mikroklimu, a vegetacija tijekom godine mijenja izgled zgrade.
Zimi gole grane propuštaju sunčevu svjetlost u stanove, dok ljeti gusta krošnja hladi interijere i smanjuje potrebu za klimatizacijom. Umjesto borbe s prirodom, zgrada s njom surađuje.
Mogu li se zelene fasade dodati i naknadno
Zelene fasade ne moraju biti planirane isključivo u fazi projektiranja zgrade. U mnogim slučajevima mogu se dodati i na postojeće objekte.
Važno je pritom razumjeti da fasada sama ne nosi težinu biljaka i sustava.
„Prilikom izvedbe vertikalnih vrtova postavlja se posebna podkonstrukcija koja nosi cijeli sustav. Ona se u pravilu oslanja na fasadu, ali je ne opterećuje izravno“, objašnjava Blatančić.
Takva konstrukcija osigurava stabilnost i sigurnost sustava, jer vertikalni vrtovi mogu biti vrlo teški.
Održavanje zelenih fasada
Iako zelene fasade mogu djelovati kao samoodrživi sustavi, one ipak zahtijevaju redovitu brigu.
Automatski sustavi navodnjavanja i prihrane značajno olakšavaju održavanje, no stručnjaci savjetuju redovitu kontrolu sustava i biljaka.
U prve tri godine nakon postavljanja vertikalnog vrta očekuje se da će dio biljaka trebati zamijeniti.
„Otprilike do deset posto biljaka može se zamijeniti u prvim godinama jer se neće svaka biljka jednako dobro prilagoditi novom staništu“, kaže Blatančić.
Svaki vertikalni vrt je jedinstven projekt
Prilikom projektiranja vertikalnog vrta potrebno je uzeti u obzir niz faktora. Orijentacija zgrade, količina sunčeve svjetlosti, klima i lokalni uvjeti ključni su za izbor biljaka.
Sustav koji će uspješno funkcionirati na južnoj, sunčanoj fasadi neće nužno biti prikladan za sjenovitu sjevernu stranu zgrade.
Jednako je važna i razlika između kontinentalne i mediteranske klime. Biljke koje dobro uspijevaju u primorskim gradovima možda neće preživjeti kontinentalne zime.
Gradovi budućnosti bit će zeleniji
Od Milana do sve više europskih gradova, zelene fasade pokazuju kako arhitektura može postati saveznik prirode.
Bilo da je riječ o spektakularnoj vertikalnoj šumi ili jednostavnom zidu obraslom bršljanom, ideja je ista – vratiti prirodu u gradove.
Zeleni krovovi: Urbane oaze koje hlade grad i oživljavaju prostor
Kako se klimatski izazovi povećavaju, ovakva rješenja sve će više postajati dio urbane arhitekture. Gradovi budućnosti neće biti samo pametni i tehnološki napredni, već i zeleniji.
