Povežimo se

Arhitektura i dizajn

nZEB zamijeniti će ZEB

Intervju s Prof. dr. sc. Zoranom Veršićem

Profesore Veršić, što je nZEB i kako je postao područje vašeg interesa?

nZEB kao pojam je uveden direktivama Europske unije koje su govorile o niliziranim, zero energy building, odnosno zgradama koje troše vrlo malo energije u svom operativnom vijeku, znači za grijanje, hlađenje, a same obveze prema nZEB-u krenule su direktivama odnosno obavezama našeg zakona da se primjenjuju. Tako da mi već 2019. projektiramo zgrade koje su sukladne direktivama i propisima koji nalažu nisku potrošnju energija zgrada i koje obavezno moraju koristiti dio energije potrebne u operativnom vijeku iz obnovljivih izvora energije. 

Koje su to glavne smjernice koje su došle od Europske komisije da bi jedna zgrada bila nZEB?

Europska unija donosi direktive energetske učinkovitosti u zgradarstvu, a svaka zemlja članica donosi nacionalne propise koji su kriteriji da bi se postigle tražene vrijednosti za ispunjenje zahtjeva zgrada gotovo nulte energije. 

Kad kažemo nZEB u zgradarstvu, odnosi li se to na stambene zgrade ili i na obiteljske kuće?

nZEB se odnosi na sve zgrade koje ljudi koriste za svoje aktivnosti, to se odnosi i na javne zgrade i na privatne zgrade i na višestambene zgrade i na škole i na vrtiće, na hotele, na bolnice, sve zgrade imaju zahtjeve ispunjavanja određenih kriterija koji su propisani tehničkim propisom o racionalnoj uporabi i toplinskoj zaštiti. 

O čemu ovise ti zahtjevi, ovise li oni o lokaciji gdje se gradi?

Potrošnja energije svake zgrade ovisi gdje se nalazi. Nije isto radimo li zgradu kontinentalnoj ili primorskoj klimi u Hrvatskoj, pa čak i na kontinentu, razni gradovi se razlikuju po svojoj klimi. Isto tako vrlo je važno lokacija zgrade, mikrolokacija, orijentacija zgrade, a onda jasno ovisi o kvaliteti same zgrade i primijenjenim sustavima ugrađenim u zgradu koji trebaju biti sve učinkovitiji odnosno sve manje trošiti energije, a da bi zadovoljili kvalitetu boravka u prostorima i kvalitetu, toplinsku kvalitetu, ugodnost, ali isto tako i kvalitetu zraka, ventilacije i onoga što zahtijevamo od zgrade da bi postigli ugodne i zdrave uvjete boravka u našim zgradama i stanovima. 

Kada je osnovan nZEB klaster, koji su njegovi glavni ciljevi i aktivnosti?

Partneri iz gospodarskog sektora i Arhitektonski fakultet su od 2017. rade na promoviranju kriterija zgrada gotovo nulte energije i održivog građenja, a službeno je klaster osnovan 2018. godine. Iz znanstvenog sektora, iz edukacije tu Arhitektonski fakultet koji je okupio dionike iz gospodarskog sektora koji pokrivaju različita područja u izgradnji same zgrade. Naš počasni član je i Ministarstvo prostornog uređenja i državne imovine, s kojim jako dobro surađujemo, donosimo odnosno predlažemo određene i teme, promoviramo teme koje će tek biti, stupiti u zakonsku regulativu tako da i stručnu javnost pripremimo na neke stvari koje nas čekaju u budućnosti. 

Koji su to noviteti koji nas očekuju i koji su to novi pojmovi koji se uvode?

Nekada smo govorili gotovo nula energetska zgrada, ali nZEB se udomaćio kao naš pojam, s obzirom da je to kratica engleskih riječi near zero energy building ustvari, dovodimo uskoro i nove pojmove, a to je upravo zgrade ZEB koje će biti Zero Emission Building, odnosno zgrade gotovo nulte emisije CO2, tako da su nekakvi pojmovi koje evo promoviramo i koji se mogu čuti. 

Koje aktivnosti će klaster provoditi u 2024. godini?

Tradicionalno 15. veljače idemo sa našim skupom koji će imati osnovnu temu obnova zgrada, ali bit će tu jasno riječi i o izgradnji novih zgrada i obnovi zgrada po kriterijima energetske učinkovitosti i sigurnosti i kvalitete boravka u takvim zgradama. 

Hvala puno na razgovoru. 

Arhitekti i arhitektonski projekti

Krešimir Ivaniš: “Radio sam projekte iz gušta – i ostao prijatelj sa gotovo svim suradnicima”

Arhitekt Krešimir Ivaniš imao je veliki utjecaj na vizuru grada Zagreba kakav je on danas

Krešimir Ivaniš

Krešimir Ivaniš (Zagreb, 1935.) hrvatski je arhitekt i urbanist, jedan od ključnih protagonista poslijeratne arhitekture u Zagrebu. Diplomirao je 1961. na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a karijeru je započeo u Arhitektonskom projektnom zavodu, da bi potom više od 30 godina djelovao u Jugomontu.

Radio je na projektima montažnog stanovanja, rekonstrukciji gradskih prostora i sportskih objekata, a zaslužan je i za idejna rješenja poput Aleje Poljskih jasenova i intervencija u Maksimiru. Njegov rad obilježava funkcionalnost, promišljenost i snažan društveni angažman. Dobitnik je nagrade za životno djelo Udruženja hrvatskih arhitekata.

Ovdje pročitajte i ostale intervjue s hrvatskim arhitektima

Gospodine Ivaniš, stvarno ste imali veliki utjecaj na grad Zagreb – od šetnice gdje sada razgovaramo, do brojnih naselja. Kako je sve počelo?

Ja sam imao minimalni utjecaj, ali sam imao sreću da se to malo što smo predlagali i realiziralo. Ova šetnica je, primjerice, nastala spontano – bilo je viška novaca u Direkciji za Savu, i onda je pao prijedlog da se između dva mosta napravi nešto smisleno. Mi smo tada predložili Aleju Poljskih Jasenova, klupe, stube prema Savi – i većina toga je odmah napravljena. Ovaj ekološki asfalt nije bio dio plana, to je došlo kasnije.

Kako ste se odlučili za arhitekturu? Je li to bio san iz djetinjstva?

Iskreno? Odluka je bila prisilna. Moj prijatelj i ja smo planirali ići u nautiku u Kraljevicu, ali roditelji nisu dali. Škola arhitekture bila je odmah iza ugla u Krajiškoj, i tako sam završio tamo. Nije bio plan, ali ispalo je dobro.

Koji je bio vaš prvi projekt?

Još kao građevinski tehničar sam ušao u Arhitektonski projektni zavod. Moj tadašnji šef Branko Tučkorić mi je predložio da zajedno radimo natječaj za gradsku zgradu u Bujama. Dobili smo otkup – moj prvi projekt! Čak sam tada imao priliku osobno upoznati arhitekta Antuna Ulriha – to mi je bio veliki trenutak.

Nakon diplome ste se zaposlili u Jugomontu. Kako je izgledao taj početak?

Nas trojica – Franko Hlebec, Berislav Brnčić i ja – odmah smo pozvani u Jugomont. Tamo smo radili na tehnološkom odjelu, što je značilo da smo morali projektirati cijeli proces izgradnje – od proizvodnje panela do njihove montaže. Bilo je to novo, izazovno i jako zanimljivo. Uživali smo u tom sustavu i timskom radu.

Poznato je da ste veliki ljubitelj sporta. Kako ste to spojili s arhitekturom?

Berislav Brnčić i ja smo stanovali blizu, a svaki drugi dan smo trčali osam kilometara po nasipu. Tridesetak godina tako. Uz to, radio sam i brojne projekte za sportske objekte, iako se mnogi nisu realizirali. Najviše mi je žao velikog plivačkog centra koji je trebao biti s druge strane Save.

Koji dio Zagreba vam je najdraži?

Uh… pa možda južni nasip – to sam svojim šlapama utabao. I Maksimir, za koji sam radio i ozbiljna istraživanja. Vjerovao sam da je to prvi javni park u Europi, iako sam kasnije otkrio da je Saint-Étienne možda bio prvi. No Maksimir je svakako čudesno mjesto, stvoreno da oplemeni dušu građana Zagreba.

Nedavno ste dobili nagradu za životno djelo. Što vam ona znači?

Veliko iznenađenje i još veće zadovoljstvo. Imao sam sreću da sam kroz karijeru mogao birati projekte po afinitetu i surađivati s ljudima koji su postali moji prijatelji. Posebno se sjećam Jugomonta – to je bila radionica entuzijasta bez radnog vremena. Radili smo dok nismo riješili problem. Takvu energiju i strast rijetko gdje nađeš.

Hvala vam na ovom razgovoru.
Hvala vama.

Nastavite čitati

Arhitektura i dizajn

La Fábrica – kako je napuštena cementara postala arhitektonska ikona

Bofill ju je zamislio kao “prostor stalne transformacije”, gdje se arhitektura ne doživljava kao statična forma, već kao živi organizam koji raste i razvija se zajedno s onima koji u njemu žive i stvaraju

La Fabrica

U industrijskom predgrađu Barcelone, ondje gdje su nekoć vladali buka strojeva i sivi oblaci prašine, danas se nalazi jedno od najfascinantnijih arhitektonskih ostvarenja 20. stoljeća –  La Fábrica.

Ovaj jedinstveni projekt, djelo vizionarskog arhitekta Ricarda Bofilla, primjer je kako kreativnost i poštovanje prema prošlosti mogu stvoriti prostor koji nadahnjuje i pola stoljeća nakon svoje obnove.

Ovako izgledaju stanovi u centru Barcelone! 5 primjera inspirativnih renovacija

Napuštenu cementaru Bofill je otkrio 1973. godine. Pokrenuo je radikalnu, višegodišnju transformaciju prostora, odlučan u namjeri da zadrži industrijski karakter, ali mu udahne novi, suvremeni život.

Suživot prirode i industrije

Jedna od najupečatljivijih karakteristika projekta je način na koji su priroda i arhitektura dovedeni u savršeni balans. Zidine koje su nekoć bile simbol industrijskog napretka, danas su prekrivene penjačicama, čempresima i eukaliptusima. Vrt koji okružuje kompleks nije samo dekoracija – on je integralni dio koncepta, zamišljen kao “zeleni filter” između unutarnjeg i vanjskog svijeta.

Unutrašnjost je jednako impresivna. Prostorije su prostrane, s visokim stropovima i velikim prozorima koji propuštaju obilje prirodnog svjetla. Materijali su ostali vjerni izvornoj industrijskoj estetici – beton, metal, sirovo drvo – no sve je oplemenjeno elegantnim detaljima i sofisticiranim interijerima. Posebnu pažnju plijeni stubište, skulpturalno i gotovo monumentalno, koje spaja razine nekadašnjih silosa s lakoćom i stilom.

La Fábrica kao dom, studio i manifest

Iako na prvi pogled izgleda kao umjetnička instalacija, La Fábrica je uistinu dom – i to dom koji se koristi. Bofill je ovdje smjestio svoj privatni život, ali i profesionalni studio, stvarajući prostor u kojem granice između rada i odmora, između umjetnosti i svakodnevice – jednostavno ne postoje. Ova multifunkcionalnost samo potvrđuje osnovnu ideju projekta: prostor se ne treba definirati svojom prošlošću, već mogućnostima koje otvara.

Osim što je dom, La Fábrica postala je i manifest arhitektonske filozofije. Bofill je njome želio dokazati da je svaki prostor vrijedan transformacije, da je svaka zgrada potencijalni medij kreativnosti. Njegov pristup restauraciji – zadržati što se može, redefinirati što se mora – danas se sve više prepoznaje kao održiva i odgovorna praksa u suvremenoj arhitekturi.

Gordana Đerić: Arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život

Danas, desetljećima nakon završetka projekta, La Fábrica i dalje izaziva divljenje. Njezina estetika, funkcionalnost i filozofija čine je jedinstvenom pojavom u svijetu arhitekture. I što je najvažnije – pokazuje kako prava ljepota može nastati upravo tamo gdje je drugi najmanje očekuju.

Naslovna fotografija: ArchDaily

Nastavite čitati

Kolumne

Pratite nas na drušvenim mrežama

Izbor urednice