Arhitektura i dizajn
Novi svjetovi Edite Geci
Edita, zašto arhitektura?
To uopće nije bilo upitno nikada. Ja mislim da otkada sam se rodila, neću sad baš reći od nula godina ali recimo od tri godine kada sam nacrtala prvi presjek kuće, od onda više nikad nije bilo upitno da može biti samo arhitektura i apsolutno ništa drugo.
To znači da kad si bila mala da si najčešće se igrala nekim kućicama koje si slagala ili?
Sad bi htjela reći da je to bio Lego, ali nažalost nije bio Lego, bile su one kutijice od šibica i od toga sam sklapala neke objekte i nisam se baš nikada igrala sa lutkama. Nego sam uvijek gradila.
Koji su bili prvi projekti koje si radila?
To su bili projekti nebodera na trgu bana Jelačića, rekonstrukcija Varteksa i to je bilo izvrsno zato što sam stvarno dobro ispekla zanat. A kada sam, dosta brzo sam otvorila svoju tvrtku, sljedeće godine ćemo slaviti nadam se dvadeset godina postojanja ureda studio Geci, i kada smo krenuli dosta je teško naći investitore koji su spremni tako mladim ljudima dati jednostavno velike projekte.
Tako da ti neki prvi projekti su bili projekti interijera, uglavnom restorana, kafića, javnih objekata, tada čak manje stambenih objekata, ali uglavnom javnih objekata. Zanimljivo je raditi interijere zato što u nekom segmentu to djeluje kao scenografija.
Kakav je to scenarij koji moraš znati da bi napravila scenografiju?
Najvažnije je dobro iskomunicirati šta ta scenografija treba pružiti korisniku. I ako se to dobro iskomunicira i ako to arhitekt to dobro prihvati, ako se nađu na istoj valnoj duljini, iza toga stoji dobar budžet koji to može popratiti i vrijeme i kvalitetno izvođenje, onda je rezultat izvrstan.
A kad gradiš neku kuću?
Svakom projektu kada pristupamo, ne razmišljamo samo o interijeru nego uvijek o nekakvom širem aspektu tog gdje smo se našli. Postavke suvremene arhitekture i želje investitora vrlo često se ne slažu. Tako da ja uvijek kažem da imamo prvi dio edukacije. Znači, prvi dio edukacije investitora šta je to šta je danas suvremeno, šta je to šta paše u ambijent, šta je to šta se može kvalitetno u okoliš.
Što bi rekla da je danas to suvremeno u arhitekturi, u gradnji?
Iz moje perspektive, jedna suvremena arhitektura znači ekološki održiva, s obnovljivim izvorima energije, sa nekim suvremenijim načinom korištenja tog prostora, sa dodatnim elementima koji omogućavaju ljudima jednostavno kvalitetnije iskoristivost tog prostora. Ne toliko oblikovno koliko više utilitarno.
Koji su to projekti na koje si najponosnija, koji su bili najizazovniji za tebe?
Nama je najzanimljivije raditi u principu hotele koji imaju i neku priču iza sebe i koji nam omogućavaju da se izrazimo kao arhitekti. Uvijek taj hotelski biznis traži upravo to, scenografiju. Traži neki dodatni moment, kada čovjek, korisnik tog hotela, kada dođe, želi ući u jedan novi svijet. I to je ambijent koji mi njemu trebamo pružiti.
Možeš li konkretno spomenuti neke projekte koje si radila, koji onako na karti zvanoj Edita Geci imaju posebno mjesto?
Dugo godina smo radili po Gorskom kotaru, jedno 6, 7 godina, gdje smo radili ključ u ruke kuće za odmor. I između ostalog je bila ta jedna mala, crna kuća koja mi je baš srcu draga, koja je baš bila jedan poseban projekt koji smo radili za investitora koji je rekao, ono, ajmo tu napravit nešto usput, tu je jedna mala kućica u šumi, dajte vi tu napravite šta hoćete. I stvarno je ispalo nešto izvrsno.
Do nekakvih luksuznih hotela u Splitu. Investitorica i investitor su bili dosta open minded što se tiče novih materijala i jednog ambijenta koji taj hotel treba pružati, ono baš jedan novi svijet. Sa svakim projektom pokušavamo stvarno napraviti nešto novo, napraviti odmak od tadašnjeg trenda.
Koji su najveći izazovi koje voliš u svom poslu?
Volim nešto što drugi govore da je nemoguće. Znači, isprojektirati nešto što se još, ne znam, teško je za izvesti, nemoguće za dobaviti, ovo se ne može. Znači, taj jedan izazov kad mi netko kaže to ne može, onda ja baš zagrizem i izguram to do kraja. I sad recimo radimo na projektu hotela Pinia u Zadru, radimo rekonstrukciju prizemnih prostora tih javnih dijelova. Isprojektirali smo nešto što je, čim svi izvođači kažu: „joj, ovo se ne može, kako ćemo ovo, odustanite od onoga“, to u biti stvara u nama taj inat da želimo to izvesti do kraja onako kako smo zamislili.
Jako se često spominje tema umjetne inteligencije, što misliš, koliko će umjetna inteligencija utjecati na arhitekturu?
Po mom mišljenju, taj jedan human touch se ne može zanemariti. Znači ono nešto što je unutar čovjeka, taj jedan, ne samo drive nego jedan segment energije koji se ne može zamijeniti umjetnom inteligencijom.
Edita, hvala ti na razgovoru.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Rem Koolhaas – arhitekt koji prkosi definicijama
Dobitnik Pritzkerove nagrade čiji rad spaja teoriju i praksu, brišući granice između arhitekture, urbanizma i kulture.
Dobitnik Pritzkerove nagrade za arhitekturu 2000. godine, Koolhaas je poznat kao arhitekt koji se svjesno opire stilskim etiketama. Iako su ga kroz karijeru pokušavali svrstati među moderniste, dekonstruktiviste ili postmoderniste, njegov rad prije svega definira kontekst, istraživanje i ideja, a ne prepoznatljiva forma.
Sam Koolhaas smatra da je nemogućnost prepoznavanja jedinstvenog stila kompliment: radeći u različitim kulturama, političkim sustavima i urbanim uvjetima, arhitektura mora biti drugačija. Upravo ta prilagodljivost i intelektualna otvorenost učinili su ga jednom od ključnih figura suvremene arhitekture.
Tko je Liu Jiakun, dobitnik Pritzkerove nagrade za 2025. godinu
Rani život i put prema arhitekturi
Rem Koolhaas rođen je 1944. godine u Rotterdamu. Njegovo djetinjstvo obilježeno je snažnim kulturnim utjecajima — otac mu je bio pisac, kazališni kritičar i direktor filmske škole. Kada je Rem imao osam godina, obitelj se preselila u Indoneziju, gdje je otac radio kao kulturni direktor. To rano iskustvo života izvan Europe kasnije će se odraziti u Koolhaasovu interesu za globalne gradove i ne-zapadne urbane kontekste.
Prije nego što se posvetio arhitekturi, Koolhaas je radio kao novinar i scenarist, taj narativni, gotovo filmski način razmišljanja ostat će prisutan u njegovu arhitektonskom i teorijskom radu.
Knjige koje su prethodile zgradama
Koolhaas je postao svjetski poznat prije nego što je realizirao ijednu značajniju zgradu. Njegova knjiga Delirious New York (1978.) — koju je opisao kao “retroaktivni manifest za Manhattan” — istražuje grad kao stroj gustoće, sukoba i potencijala. Knjiga je ubrzo postala kanonsko djelo moderne arhitektonske teorije i etablirala Koolhaasa kao vizionarskog mislioca. Godine 1995. objavljuje S, M, L, XL, monumentalnu knjigu nastalu u suradnji s grafičkim dizajnerom Bruceom Mauom. Djelo briše granice između arhitekture, eseja, dnevnika, fotografije i fikcije, te arhitekturu prikazuje kao kulturnu praksu, a ne samo tehničku disciplinu.
Zašto su knjige o arhitekturi i dalje ključne za razumijevanje prostora
OMA i realizirani projekti
Koolhaas je 1975. osnovao Office for Metropolitan Architecture (OMA), s ciljem stvaranja arhitekture koja odgovara suvremenom društvu i njegovim proturječnostima. Među ranim projektima ističe se Netherlands Dance Theatre u Haagu, koji je kasnije proglašen jednim od najvažnijih objekata 20. stoljeća.
Slijede projekti poput Kunsthala u Rotterdamu, zgrade zamišljene kao kontinuirana urbana rampa; Educatoriuma na Sveučilištu u Utrechtu, koji arhitekturu učenja tretira kao dinamičan i kolektivan proces; te velikog urbanističkog projekta Euralille u Francuskoj, jednog od najznačajnijih europskih infrastrukturnih zahvata 1990-ih.
Posebno mjesto u njegovu opusu zauzima Maison à Bordeaux, kuća projektirana za klijenta u invalidskim kolicima. Projekt pokazuje Koolhaasovu sposobnost da iz izrazito ograničavajućih uvjeta stvori prostorno i konceptualno iznimno bogatu arhitekturu.
Istraživanje, pedagogija i grad
Od 1995. godine Koolhaas je profesor na Harvardu, gdje vodi istraživačke projekte usmjerene na suvremeni grad. Njegova istraživanja obuhvaćaju teme poput kineskih megagradova, afričkih urbanih struktura, potrošačke kulture i povijesnih urbanih sustava. Za Koolhaasa, arhitektura nije izolirana disciplina, već alat za razumijevanje društva, ekonomije i politike.
Pritzkerova nagrada i naslijeđe
Rem Koolhaas dobitnik je Pritzkerove nagrade za arhitekturu 2000. godine, najvišeg svjetskog priznanja u arhitekturi. Nagrada mu je dodijeljena zbog iznimnog spoja teorijskog promišljanja i realizirane arhitekture. Jedno od objašnjenja zašto mu je dodijeljena nagrada sažeto opisuje njegov doprinos: “Njegov opus jednako je posvećen idejama koliko i zgradama.“ Koolhaas je prepoznat kao rijetka kombinacija vizionara i praktičara – arhitekt koji ideje pretvara u izgrađeni prostor, istovremeno redefinirajući odnos arhitekture i suvremenog društva.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Tko je Liu Jiakun, dobitnik Pritzkerove nagrade za 2025. godinu
Priča o arhitektu koji u suvremenoj arhitekturi daje prednost čovjeku i mjestu
Liu Jiakun jedan je od onih arhitekata čiji se rad ne nameće formom, već se polako otkriva kroz odnos prema mjestu, ljudima i svakodnevnom životu. Dobitnik Pritzkerove nagrade za arhitekturu 2025. godine, Liu je tijekom više od četiri desetljeća karijere razvio prepoznatljiv, ali nenametljiv arhitektonski jezik koji duboko poštuje lokalni kontekst Kine, njezinu povijest i društvene promjene.
Liu Jiakun, kineski arhitekt rođen 1956. godine u Chengduu, proglašen je dobitnikom Pritzkerove nagrade za arhitekturu 2025. — jedne od najprestižnijih svjetskih arhitektonskih nagrada koja se često naziva i „Nobelovom nagradom za arhitekturu“. Ova nagrada dodjeljuje se arhitektima čije djelo znatno doprinosi čovječanstvu i izgrađenom prostoru kroz umjetnost arhitekture.
Luyeyuan Stone Sculpture Art Museum 2002, Photo courtesy of Bi Kejian
Autobiografija: Od djetinjstva do arhitekture
Rođen 1956. godine u Chengduu, u provinciji Sichuan, Liu je odrastao u obitelji liječnika, no vrlo rano pokazuje interes za umjetnost i književnost. Tijekom mladosti, kao dio državnog programa „educated youth“, bio je poslan na selo gdje je radio na poljoprivrednim poslovima – iskustvo koje je, kako se često navodi u biografijama, ostavilo snažan trag na njegov pogled na društvo i svakodnevni život, iako ga sam Liu rijetko romantizira.
Suzhou Museum of Imperial Kiln Brick 2016, Photo courtesy of Yao Li
Po povratku u grad upisuje Institut za arhitekturu i inženjerstvo u Chongqingu (danas Sveučilište Chongqing), gdje je diplomirao arhitekturu 1982. godine. Nakon studija radi u državnim projektnim uredima, uključujući i zahtjevne projekte u Tibetu, u ekstremnim klimatskim i prostornim uvjetima. Paralelno se bavi pisanjem – objavljuje eseje i prozu – što će kasnije snažno obilježiti njegov promišljen i narativan pristup arhitekturi.
Prijelomni trenutak u njegovoj profesionalnoj karijeri događa se početkom 1990-ih, kada se ponovno, s punim uvjerenjem, okreće arhitekturi. Godine 1999. osniva Jiakun Architects u Chengduu, gdje i danas živi i radi.
Novartis (Shanghai) Block-C6, Photo courtesy of Arch-Exist
Arhitektura kao odgovor na mjesto, ljude i život
U službenoj izjavi povodom dodjele Pritzkerove nagrade 2025., Liu Jiakun vrlo jasno artikulira kako razumije ulogu arhitekture u društvu. On arhitekturu ne vidi kao autonomni objekt, već kao sredstvo koje razotkriva vrijednosti zajednice i prostora:
„Arhitektura bi trebala nešto otkriti — trebala bi apstrahirati, destilirati i učiniti vidljivima unutarnje kvalitete lokalnih ljudi. Ona ima moć oblikovati ljudsko ponašanje i stvarati atmosfere, nudeći osjećaj smirenosti i poezije, potičući suosjećanje i blagost te njegujući osjećaj zajedništva.“
(Liu Jiakun, Pritzker Prize Media Kit, 2025.)
Suzhou Museum of Imperial Kiln Brick 2016, Photo courtesy of Jiakun Architects
Jedan od njegovih najpoznatijih projekata, West Village u Chengduu (2015.), savršen je primjer takvog pristupa. Riječ je o velikom gradskom bloku koji objedinjuje javne i privatne funkcije: kulturne prostore, sportske terene, šetnice, trgovine i stanovanje. Projekt je istovremeno masivan i otvoren, urbana megastruktura koja ipak djeluje prijateljski i pristupačno.
Novartis (Shanghai) Block – C6, Photo courtesy of Arch-Exist
Slično razmišljanje vidljivo je i u Sichuan Fine Arts Institute – Odjelu za kiparstvo u Chongqingu, gdje Liu koristi vanjske platforme i mostove kako bi proširio prostor učenja izvan zatvorenih učionica, ili u muzejima unutar Jianchuan Museum Clustera, gdje arhitektura služi kao tihi nositelj kolektivnog pamćenja.
Architecture MasterPrize 2024:Najbolji svjetski projekti i uspjeh hrvatskog Studija Brigada
Posebno snažan dio njegova rada vezan je uz potres u Wenchuanu 2008. godine. Liu tada razvija koncept tzv. „rebirth bricks“ – opeke izrađenih od ruševina – koje koristi u memorijalnim i javnim projektima. Najpoznatiji među njima je Memorijal Hu Huishan, posvećen djevojci stradaloj u potresu, gdje materijal sam postaje nositelj emocije i sjećanja.
Suzhou Museum of Imperial Kiln Brick 2016, Photo courtesy of Jiakun Architects
Arhitektura koja nastaje iz ljudi, mjesta i vremena
Pritzkerov žiri nagradio je Liu Jiakuna jer njegova arhitektura pokazuje kako suvremeni prostori mogu nastati iz poštovanja prema lokalnoj kulturi, bez nostalgije i bez agresivne modernizacije. U vremenu kada se arhitektura često pretvara u globalni proizvod, Liu ostaje dosljedan ideji da je svaka zgrada dio šire društvene priče.
Njegov rad nije usmjeren na ikoničnost, već na trajnost – društvenu, prostornu i emocionalnu. Zgrade koje projektira potiču susrete, zajedništvo i svakodnevno korištenje, a pritom su čvrsto ukorijenjene u lokalne materijale, graditeljske tradicije i realne potrebe korisnika.
Kako je istaknuto u obrazloženju nagrade, Liu Jiakun uspijeva „pomiriti kolektivno i individualno, prošlost i sadašnjost, pragmatičnost i poeziju“. Njegova arhitektura ne traži pažnju – ona ju zaslužuje dugoročnim djelovanjem.
West Village 2015, Photo courtesy of Arch-Exist
Najznačajnija djela
Liu Jiakun ima više od 30 realiziranih projekata tijekom četiri desetljeća karijere, a njegova arhitektura obuhvaća kulturne, akademske, urbane i javne prostore diljem Kine.
West Village 2015, Photo courtesy of Qian Shen Photography
1. West Village (2015, Chengdu)
Ovaj projekt predstavlja petokatnicu koja obuhvaća čitav blok i stvara vibrantnu urbanu zajednicu s mješavinom javnih prostora, kulturnih sadržaja, biciklističkih i pješačkih staza te zelenih površina. Projekt inovativno pristupa problemu gustoće u urbanim sredinama.
Department od Sculpture, Sichuan Fine Arts Institute 2004, Photo courtesy of Arch-Exist
2. Sichuan Fine Arts Institute – Department of Sculpture (2004, Chongqing)
Projekt demonstrira kako se uz ograničen prostor može postići maksimalna funkcionalnost proširenjem prostora vanjskim strukturama, naglašavajući istovremeno otvorenost i fleksibilnost prostora.
Museum of Clocks, Jianchuan Museum Cluster 2007, Photo courtesy of Bi Kejian
3. Museum of Clocks, Jianchuan Museum Cluster (2007)
Muzej koji spaja tradicionalne materijale s modernim pristupom i njegovim arhitektonskim jezikom evocira lokalnu povijest i kolektivno sjećanje.
Hu Huishan Memorial 2009, Photo courtesy of Jiakun Architects
4. „Rebirth Bricks“ i projekt Hu Huishan Memorial
Nakon razornog potresa u Wenchuanu 2008., Liu je razvio „rebirth bricks“ — opeke napravljene od razrušenog materijala koje je ponovno upotrijebio u gradnji, uključujući i emotivni memorijal Hu Huishan u čast djevojke stradale u potresu.
The Renovation of Tianbao Cave District of Erlang Town 2021, Photo courtesy of Arch-Exist
5. Renovacija Tianbao Cave District (2021, Luzhou)
Projekt koji pokazuje kako se arhitektura može organski uklopiti u prirodni krajolik i povijesnu arhitekturu kroz osjetljivo oblikovanje i poštovanje povijesnog konteksta.
Liu Jiakun svojim radom pokazuje da arhitektura ne mora biti monumentalna da bi bila značajna — važna je sposobnost razumijevanja ljudi i prostora u kontekstu njihove svakodnevice. Kroz rad koji je duboko ukorijenjen u lokalnoj kulturi, ljudskim potrebama i društvenim okolnostima, Liu je zasluženo izabran za dobitnika Pritzkerove nagrade za 2025. godinu — priznanje koje potvrđuje njegov jedinstveni i humanistički doprinos suvremenoj arhitekturi.
Nikola Fabijanić i Juraj Glasinović: Arhitektura kao dijalog, inspiracija i izazov
