Arhitektura i dizajn
Nakon rekonstrukcije ova kamena kuća na Braču i dalje odiše autentičnim mediteranskim šarmom
Vlasnici su imali želju očuvati karakter kuće i u tome su uspjeli!
U srcu Mediterana, u mjestu Pučišća na očaravajućem otoku Braču, leži jedna od najautentičnijih priča o obnovi i očuvanju tradicije – rekonstrukcija kamene kuće. Ovaj projekt nije samo restauracija jedne građevine, već i očuvanje duha prošlosti i kamenarskog zanata koji je duboko ukorijenjen u ovom kraju, pogotovo u Pučišćima gdje se nalazi i jedina klesarska škola u Hrvatskoj.
Priču o ovoj rekonstrukciji pokrenuo je mladi bračni par iz Zagreba čiji su korijeni duboko ukorijenjeni u ovom mjestu. Njihova strast prema očuvanju naslijeđa i ljubav prema tradicionalnoj arhitekturi inspirirala je projekt, a ideju su sproveli u djelo uz pomoć arhitektonskog ateljea Salon 33 iz Zagreba koji je sa svojim idejnim i glavnim projektom udahnuo novi život starim kamenim zidovima.
Kuća se nalazi u samom centru, na nepravilnoj čestici i kosom terenu. Gradnja je započeta 20-ih godina, a završena 1938. godine. Projektom se nisu mijenjali tlocrtni gabariti ni broj etaža, ali je visina povećana za dozvoljenih 60cm, dodani su novi luminari te izmijenjena tlocrtna organizacija kao bi kuća bila prilagođena suvremenom načinu života. Neto tlocrtna površina iznosi 97m2, a sastoji se od tri spavaće sobe, dnevnog boravka i kuhinje s blagovaonicom te kupaonice.
Interijer koji odiše osobnošću njegovih vlasnika
Posebna zanimljivost je bazen napravljen u staroj gustirni te vinski podrum u prirodnoj pećini uz gustirnu. Ono što je nekad bila neugledna padina, sad je pretvorena u terase – vrtove koji će tek kroz neko vrijeme zasjati u punom sjaju.
Uz glavnu kuću nalazi se i manji objekt koji je nekad bio štala, a sad je prenamijenjen u ljetnu kuhinju. Vlasnici su imali želju da očuvaju karakter kuće i da se maksimalno iskoristi postojeći gabariti bez ubacivanja “dodatnih” kvadrata. Iznimno važna im je bila kvaliteta izvedenih radova pa su imali i jako puno strpljenja oko trajanja same izvedbe.
Jelena Babić, mag.ing.arch., jedna od suvlasnica Salona 33, otkrila je koliko je zahtjevna rekonstrukcija jednog takvog objekta i što sve ona podrazumijeva:
“Rekonstrukcija ovakvog objekta izazovan je zadatak iz više razloga. Prije početka radova, bilo nove ili stare zgrade, nastojimo odrediti i predvidjeti radove, ali kod rekonstrukcija se tokom “otvaranja” dijelova zgrade događaju brojne nepredviđene situacije. Rješenja se prilagođavaju, tehnički detalji rješavaju na neke neočekivane načine, a od neizmjerne važnosti je da se prikupi znanje i iskustvo onih koji su te probleme već riješili na drugim objektima. Meni je kao projektantu ovo bila izvrsna škola jer smo imali sreće dobiti vrhunske majstore koji su mi ukazali na odlična rješenja pogotovo kad je o kamenu riječ.”, pojasnila je te dodala kako je teško je usporediti s izgradnjom iz temelja jer ovisi o kompleksnosti ideja, ali svakako je pristup drugačiji i traži prilagodljivost i strpljenje.
S obzirom na to da se kuća nalazi unutar zaštićene jezgre Povijesne cjeline naselja Pučišća, bilo je neophodno zatražiti uvjete i potvrdu nadležnog konzervatorskog odjela, koji su naglasili važnost očuvanja kamenog krova, upotrebe drvene stolarije i ostalih tradicionalnih detalja
Tijekom cijelog projekta ključna je bila dobra suradnja između svih sudionika. Kroz dugotrajan proces rekonstrukcije, majstori kamena, na čelu sa Sinišom Martinićem, diplomiranim magistrom restauracije i nastavnikom u klesarskoj školi, s pažnjom su prema tradiciji oblikovali svaki kamen, vodeći računa da svaki detalj bude u skladu s originalnim karakterom kuće.
Od ručno klesanih kamena do tradicionalnih krovova od kamenih ploča prelivenih vapnom, svaki element prostora odiše autentičnošću i bogatom poviješću otoka.
Poseban izazov bila je rekonstrukcija kamenog krova koji je izveden na način da zadovoljava današnje standarde za energetskom učinkovitosti, a u isto vrijeme očuva izgled i priču o prošlosti kad su otopinom ugašena vapna bijeljeni i dezinficirani kameni krovovi kuća, kako bi voda, koja se preko krova slijeva u gustirnu, bila raskužena i spremna za uporabu.
Mala kuća za veliki odmor – krase ju vrhunski dizajn i predivan pogled na more
“Ako postoji mogućnost, uvijek sam za obnovu i rekonstrukciju! U moru bezličnih apartmana i nenaseljenih stanova, ovo je primjer obnove postojećeg stambenog fonda, ali i očuvanja kulturne baštine. To je ono što možemo pružiti turistima kao glavnu vrijednost i doživljaj koji će odnijeti sa sobom. S estetske strane, ovakve kuće imaju šarm i atmosferu koja je autentična. Važna je i ekološka održivost jer struktura zgrade uglavnom ostaje netaknuta i nema potrebe za potpuno demolacijom i proizvodnjom novih materijala. Jako puno materijala se nakon čišćenja ponovno ugradilo u kuću, npr. kamene ploče krova, stari kameni pragovi su iskorišteni za stepenice i sl.”, dodala je Babić.
Posebnu zanimljivost ove kuće čini i pronalazak prirodne pećine koja je zadržana u tom obliku, a sad se koristi kao vinski podrum.
Gustirna, nekadašnji izvor života za obitelji koje su ovdje živjele, pretvorena je u bazen koji dodaje notu luksuza i opuštanja ovom tradicionalnom domu. Svojim su idejama sudjelovali i dizajneri iz studija Brigada čiji se doprinos ostvario kroz vizualni identitet i copywriting, oblikovanje hortikulture te savjetovanje oko elemenata interijera i eksterijera.
Ulazeći u obnovljenu kuću, posjetitelje dočekuje atmosfera prošlosti, ali i novog početka. Kroz rekonstrukciju, kamena kuća na Braču nije samo povratila svoj stari sjaj, već je postala prostor u kojem se spajaju tradicija i suvremeni komfor. Ona pruža utočište posjetiteljima koji se žele izgubiti u predivnom ambijentu prošlosti, ali i istražiti ljepotu i bogatstvo modernog Mediterana. Sada, obnovljena i osvježena, nastavlja svjedočiti o ljubavi prema tradiciji i želji da se sačuva naslijeđe za buduće generacije.
Salon33 multidisciplinarni je arhitektonski atelje, osnovan 2022. u Zagrebu. Projekti ovog ateljea u vlasništvu triju arhitektica ističu se suvremenom estetikom, beskompromisnom funkcionalnošću i strukturalnom održivošću. Više o njihovom radu možete saznati na službenoj stranici Salona 33.
Fotografije: Dora Pokrovac
Arhitekti i arhitektonski projekti
Intervju: Alen Žunić o budućnosti gradova i urbanoj transformaciji
Upravo urbana transformacija gradova postaje jedno od ključnih pitanja suvremene arhitekture – pitanje koje će u sljedećim desetljećima oblikovati način na koji živimo u gradovima
Arhitekt i urbanist dr. sc. Alen Žunić pripada generaciji arhitekata koja urbanizam promatra kroz širi kontekst društva, prostora i tehnologije. Osim što vodi vlastiti arhitektonski ured, predaje na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a njegov profesionalni fokus usmjeren je na urbanu transformaciju gradova.
Put koji ga je doveo do arhitekture nije bio unaprijed planiran. Kako sam kaže, arhitektura mu se dogodila gotovo slučajno.
„Do kraja srednje škole zapravo nisam ni znao točno što znači studij arhitekture. Nisam znao razliku između arhitekata i građevinara, tko projektira, a tko računa konstrukcije. Ipak, odlučio sam se pripremati za prijemni ispit, koji je uključivao crtanje, matematiku i fiziku. Kada sam upisao studij, već na prvoj godini shvatio sam da mi ide dovoljno dobro da nastavim“, prisjeća se Žunić.
Na kraju je to bio jedini prijemni ispit koji je polagao – i, kako kaže, srećom uspješno.
Harvard kao početak međunarodne akademske karijere
Nakon završetka studija arhitekture u Zagrebu, Alen Žunić odlazi u Sjedinjene Američke Države. Samo dva dana nakon diplome preselio se u Boston kako bi započeo poslijediplomski studij na Harvardu.
„Primili su me na studij još prije nego što sam diplomirao. Jedini uvjet bio je da po dolasku pokažem diplomu. Te dvije godine na Harvardu bile su možda najbolje u mom životu“, kaže.
Ideja o studiju na Harvardu rodila se tijekom studija u Zagrebu, ponajviše zbog profesora čiji je rad pratio.
„Na Harvardu su predavali Rem Koolhaas, koji je i danas moj arhitektonski uzor, te Sanford Kwinter, teoretičar arhitekture koji povezuje filozofiju, biologiju i arhitekturu. Taj teorijski pristup bio mi je iznimno zanimljiv jer je naš studij u Zagrebu više tehnički usmjeren.“
Od Amerike do Europe i natrag
Boravak u Americi otvorio je Žuniću vrata međunarodne akademske scene. Nakon Harvarda odlučio je nastaviti istraživati različite pristupe arhitekturi i urbanizmu.
Sljedeća važna postaja bio je ETH Zürich, jedan od najuglednijih europskih tehničkih sveučilišta.
„Na ETH-u sam dodatno razvijao interes za povezivanje arhitekture i tehnologije. Tamo sam prvi put vidio konkretne projekte urbane transformacije i način na koji Europa pristupa obnovi gradova – pažljivije, kroz prenamjenu i revitalizaciju postojećih prostora.“
Za razliku od američkih gradova, europski gradovi imaju snažan povijesni sloj koji zahtijeva drugačiji pristup planiranju.
„Kod nas je ključno očuvati postojeće vrijednosti, ali istodobno uvesti nove sadržaje i arhitektonske ideje.“
Urbana transformacija gradova kao glavni profesionalni fokus
Danas se Žunić bavi projektima koji se bave dugoročnim razvojem gradova i njihovom transformacijom.
Prema njegovim riječima, jedan od najvećih problema suvremenih gradova jest nedostatak integracije različitih urbanih funkcija.
„Gradovi često imaju jasno odvojene zone – za stanovanje, rad, rekreaciju. Ali te zone međusobno nisu dovoljno povezane, pa gradski život postaje fragmentiran.“
Primjer takvog planiranja može se vidjeti i u Novom Zagrebu, gdje su urbanistički principi 20. stoljeća jasno vidljivi.
„Imamo podjelu na zone rada, rekreacije i stanovanja, ali nema dovoljno preklapanja tih sadržaja. Zbog toga grad može djelovati manje živ nego što bi mogao biti.“
Rješenje vidi u stvaranju hibridnih prostora koji kombiniraju različite funkcije.
„Naš cilj je gradovima ponuditi viziju razvoja za sljedećih 20 ili 30 godina – okvir koji će im pomoći da svaka nova odluka bude dio šire urbanističke slike.“
Projekt transformacije grada Cresa
Jedan od projekata na kojima je njegov tim radio posljednjih godina odnosi se na grad Cres.
Projekt je inspiriran idejom „sretnog grada“, konceptom koji je još u renesansi razvijao filozof Frane Petrić, rođen upravo na Cresu.
„Grad je iznimno dobro očuvan, ali smo primijetili da različite zone nisu dovoljno povezane u cjelinu. Predložili smo niz novih urbanih zona – sportsko-rekreacijsku, stambenu i zonu uz marinu.“
Tijekom analize grada pojavio se i novi koncept koji je postao ključ projekta.
„Predložili smo liniju dugu oko tri i pol kilometra koja bi povezala različite dijelove grada. Ta ideja je kasnije prerasla u zaseban projekt na kojem smo radili dodatnih godinu dana.“
Transformacija vojne zone u Puli
Jedan od najambicioznijih projekata na kojem je Žunić radio odnosi se na transformaciju bivše vojne zone u Puli.
Riječ je o prostoru od oko 25 hektara koji je desetljećima bio zatvoren za javnost.
„Na tom području nalazi se više od trideset objekata. Naš pristup bio je da se svi očuvaju i revitaliziraju, bez rušenja. Prenamjena postojećih zgrada danas je važan princip održive arhitekture.“
Plan predviđa razvoj inovacijskog kampusa okruženog zelenilom, koji bi postao novi javni prostor za građane.
„Ideja je da taj prostor postane sjeme budućeg razvoja grada, model transformacije koji se može primijeniti i na druge napuštene vojne ili industrijske zone.“
Povezivanje prakse i obrazovanja
Uz projektiranje, Žunić aktivno sudjeluje i u akademskom radu na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu.
Studentima nastoji prenijeti iskustva iz međunarodne prakse, ali i važnost interdisciplinarnog pristupa arhitekturi.
„Arhitektura, urbanizam i krajobrazna arhitektura ne mogu se promatrati odvojeno. Bez tog integriranog pristupa projekti često ostaju fragmentirani.“
Takav način razmišljanja, kaže, naučio je upravo tijekom studija u Americi.
Arhitektura kao istraživanje i komunikacija
Uz projektiranje i predavanje, Žunić se bavi i znanstvenim istraživanjem. Kao gostujući istraživač boravio je i na Sveučilištu Columbia u New Yorku.
„Tamo sam imao priliku raditi s istraživačima iz potpuno različitih područja – od medicine do prava. Takva interdisciplinarna razmjena znanja bila je iznimno inspirativna.“
Pisanje znanstvenih radova, dodaje, pomaže i u arhitektonskoj praksi.
„Znanstveni rad uči vas kako jasno strukturirati ideje i prenijeti ih publici. To je važno jer arhitektura ne smije ostati zatvorena u stručnom jeziku – ideje treba moći objasniti i onima koji nisu arhitekti.“
Gradovi budućnosti
Razgovor s Alenom Žunićem pokazuje koliko se arhitektura danas mijenja. Ona više nije samo projektiranje zgrada, nego promišljanje načina na koji gradovi funkcioniraju i razvijaju se.
Upravo urbana transformacija gradova postaje jedno od ključnih pitanja suvremene arhitekture – pitanje koje će u sljedećim desetljećima oblikovati način na koji živimo u gradovima.
Arhitektura i dizajn
Zgrade koje “dišu” sve su češći prizor u gradovima
Od Milana do sve više europskih gradova, zelene fasade pokazuju kako arhitektura može postati saveznik prirode…
U gradovima koji se ljeti pregrijavaju, a zimi često guše u smogu, arhitektura sve češće traži nova rješenja koja će poboljšati kvalitetu života. Jedno od takvih rješenja su zelene fasade – sustavi koji omogućuju da biljke rastu na pročeljima zgrada i tako postanu dio urbane infrastrukture.
Klimatski neutralni gradovi u borbi protiv klimatskih promjena
Nekada su se smatrale egzotičnim eksperimentom, no danas zelene fasade postaju ozbiljan odgovor na pitanje kako gradove učiniti zdravijima i ugodnijima za život.
Što su zapravo zelene fasade
Zelene fasade, odnosno vertikalni vrtovi, sustavi su uzgoja bilja na pročeljima zgrada. Iako se ti pojmovi često koriste kao sinonimi, između njih postoji važna razlika.
Kako objašnjava Violeta Blatančić, vlasnica tvrtke specijalizirane za izradu vertikalnih vrtova, riječ je o sustavima različite složenosti.
„Zelene fasade su sustavi uzgoja bilja na fasadama zgrada. Postoje jednostavnije varijante, ali i kompleksniji sustavi koje nazivamo vertikalnim vrtovima“, objašnjava.
Zeleni krovovi i vertikalni vrtovi – spoj arhitekture i prirode
Klasične zelene fasade
Najjednostavniji oblik zelenih fasada temelji se na biljkama penjačicama koje se prirodno penju uz konstrukciju ili mrežu postavljenu uz zid.
Takvi sustavi relativno su jednostavni za izvedbu i financijski pristupačniji. U kontinentalnim uvjetima najčešće se koriste biljke poput bršljana, divlje loze ili visterije.
Ove biljke s vremenom prekrivaju fasadu i stvaraju prirodni zeleni sloj koji ima i estetsku i funkcionalnu ulogu. Osim što zgradi daje drugačiji izgled, vegetacija može smanjiti zagrijavanje fasade tijekom ljeta i doprinijeti boljoj mikroklimi u prostoru.
Vertikalni vrtovi – kompleksniji sustavi
Druga vrsta zelenih fasada su vertikalni vrtovi. Riječ je o tehnološki složenijim sustavima koji se sastoje od modularnih panela u koje se sadi različito bilje.
U tim sustavima koriste se paprati, sukulenti, sedumi i razne trajnice, često zimzelene, kako bi vrt zadržao atraktivan izgled tijekom cijele godine.
„Zimzelene trajnice su posebno popularne jer želimo da vertikalni vrt ima estetsku vrijednost tijekom svih godišnjih doba. Nije prihvatljivo da se tijekom ljeta biljke osuše i da se vidi konstrukcija“, ističe Blatančić.
Vertikalni vrtovi zato često uključuju sustave navodnjavanja, prihrane i odvodnje, što ih čini tehnološki zahtjevnijim rješenjem.
Vertikalna šuma u Milanu
Jedan od najpoznatijih primjera zelenih fasada na svijetu nalazi se u Milanu. Riječ je o projektu Bosco Verticale, odnosno „vertikalnoj šumi“.
Ovaj kompleks sadrži više od 900 stabala, oko 5000 grmova i čak 11.000 biljaka. Količina vegetacije odgovara šumi površine nekoliko hektara.
Zgrada je projektirana tako da balkoni prvenstveno odgovaraju potrebama biljaka, a tek potom stanara. Svaka fasada ima vlastitu mikroklimu, a vegetacija tijekom godine mijenja izgled zgrade.
Zimi gole grane propuštaju sunčevu svjetlost u stanove, dok ljeti gusta krošnja hladi interijere i smanjuje potrebu za klimatizacijom. Umjesto borbe s prirodom, zgrada s njom surađuje.
Mogu li se zelene fasade dodati i naknadno
Zelene fasade ne moraju biti planirane isključivo u fazi projektiranja zgrade. U mnogim slučajevima mogu se dodati i na postojeće objekte.
Važno je pritom razumjeti da fasada sama ne nosi težinu biljaka i sustava.
„Prilikom izvedbe vertikalnih vrtova postavlja se posebna podkonstrukcija koja nosi cijeli sustav. Ona se u pravilu oslanja na fasadu, ali je ne opterećuje izravno“, objašnjava Blatančić.
Takva konstrukcija osigurava stabilnost i sigurnost sustava, jer vertikalni vrtovi mogu biti vrlo teški.
Održavanje zelenih fasada
Iako zelene fasade mogu djelovati kao samoodrživi sustavi, one ipak zahtijevaju redovitu brigu.
Automatski sustavi navodnjavanja i prihrane značajno olakšavaju održavanje, no stručnjaci savjetuju redovitu kontrolu sustava i biljaka.
U prve tri godine nakon postavljanja vertikalnog vrta očekuje se da će dio biljaka trebati zamijeniti.
„Otprilike do deset posto biljaka može se zamijeniti u prvim godinama jer se neće svaka biljka jednako dobro prilagoditi novom staništu“, kaže Blatančić.
Svaki vertikalni vrt je jedinstven projekt
Prilikom projektiranja vertikalnog vrta potrebno je uzeti u obzir niz faktora. Orijentacija zgrade, količina sunčeve svjetlosti, klima i lokalni uvjeti ključni su za izbor biljaka.
Sustav koji će uspješno funkcionirati na južnoj, sunčanoj fasadi neće nužno biti prikladan za sjenovitu sjevernu stranu zgrade.
Jednako je važna i razlika između kontinentalne i mediteranske klime. Biljke koje dobro uspijevaju u primorskim gradovima možda neće preživjeti kontinentalne zime.
Gradovi budućnosti bit će zeleniji
Od Milana do sve više europskih gradova, zelene fasade pokazuju kako arhitektura može postati saveznik prirode.
Bilo da je riječ o spektakularnoj vertikalnoj šumi ili jednostavnom zidu obraslom bršljanom, ideja je ista – vratiti prirodu u gradove.
Zeleni krovovi: Urbane oaze koje hlade grad i oživljavaju prostor
Kako se klimatski izazovi povećavaju, ovakva rješenja sve će više postajati dio urbane arhitekture. Gradovi budućnosti neće biti samo pametni i tehnološki napredni, već i zeleniji.
