Arhitektura i dizajn
Nakon obnove krovišta, Šestinska Crkva spremna za cjelovitu obnovu unutrašnjeg prostora
Crkva svetog Mirka i danas ponosno stoji podno Medvednice
Predivna Crkva svetog Mirka u zagrebačkim Šestinama jedan je od simbola grada Zagreba. Osim što se ispred crkve nalazi grob oca domovine, dr. Ante Starčevića, vrlo je prepoznatljiva po svom krovištu. Šestinska Crkva pretrpjela je oštećenja u potresu zbog čega je morala ići u proces obnove.
Vlč. Robert Šreter ističe kako je crkva ostala u uporabnom stanju i nije bila tako oštećena kao neke druge crkve u podsljemenskoj zoni, te dodaje: “Budući da su se na raspolaganju našla sredstva fonda solidarnosti Europske unije, onda smo i mi ušli u proces kompletne obnove crkve, prvo zato što je ona zaista bila oštećena, a drugo zato da se preveniraju budući potresi jer mi ostajemo ovdje na trusnome području i trebalo je jednostavno obnoviti, učvrstiti crkvu za nekakve buduće izazove kad se već prilika ukazala.”
Konstrukcijska obnova crkve počela je u srpnju 2022. godine i trajala je gotovo godinu dana, a Igor Bešlić, izvođač radova ističe kako su radovi bili iznimno zahtjevni, posebno oni na krovištu na koje se i odnosio najveći dio radova: “Na krovištu smo zamijenili kompletnu staru građu, odnosno drvenu konstrukciju s čeličnom konstrukcijom i poboljšali statiku kompletnog krovišta,”, pojašnjava.
Svi radovi pod strogim nadzorom konzervatorskog zavoda
Radilo se sve naravno, propisima struke, u skladu i s odredbama konzervatorskog zavoda, sve je vršeno pod njihovim stručnim nadzorom.
“Crkva je zapravo takva bila i 1909. godine kada je izgrađena, dakle ništa se na njoj bitnog nije promijenilo, ona je ista kao što je i bila, pogotovo to krovište i krov na koji je stavljen novi crijep. Ono što je bila specifičnost ranije, prije potresa, bile su dvije nijanse žute boje – jedna je bila gore na zvoniku, a druga je bila na samom krovištu crkve. Sada je to ujednačeno i crkva je evo zasjala u svom novome sjaju, naravno, ovo je tek prva polovica obnove, čekamo ministarstvo kulture Republike Hrvatske da bi započela cjelovita obnova odnosno obnova crkve iznutra.”, pojasnio je vlč. Robert Šreter.
Uspješan spoj umjetnosti i hortikulture za savršen izgled vrta
Crkva trobrodnog oblika gdje glavni brod okružuju dva pobočna s kapelicama Srca Isusovog i Majke Božje, kulturno je dobro pod konzervatorskom zaštitom pa unatoč obnovi i dalje izgleda gotovo identično kao i kada je sagrađena. No, konzervatori su pristali da se dio drvene građe zamjeni čeličnom konstrukcijom.
“Složili su se zbog tog potresnog stanja, s tim da nije kompletna konstrukcija čelična nego je u pitanju kombinacija čelika i drveta.”, dodaje Igor Bešlić.
Nekada dvije nijanse žute boje crijepa, danas su zamijenjene jednom, a ukupna površina od 715 kvadratnih metara dobila je novi Tondach biber crijep plave i žute boje.
Josip Klarić, projektno tehnički savjetnik tvrtke Wienerberger navodi kako im je bila čast sudjelovati u ovom projektu s obzirom na to da tvrtka funkcionira sa željom da se zadovolji kulturno nasljeđe određenog lokalnog područja.
“Željeli smo smo ispoštovat zahtjeve konzervatora, svih sudionika projekta, i stoga smo u našoj proizvodnji biber crijepa u Sloveniji, u Križevcima pri Ljutomeru, nastojali proizvest što je moguće sličniji crijep, zapravo jednak onome kakav je bio prije na crkvi. Na taj zapravo smo u procesu proizvodnje dobili plave i žute biber crjepove u glaziranoj varijanti, što zapravo nije bio jednostavan proces. “, ističe.
Prije nego što su konzervatori odabrali nijansu, radilo se nekoliko proba prema uzrocima prijašnjeg crijepa.
“Postupak je tekao na način da se tražila idealna glazura u plavoj i žutoj boji, što znači da su kolege iz proizvodnje morali dobiti idealnu, što sličniju mješavinu tih boja, a zapravo radi se o mješavini sitno mljevenog stakla, glazure, pigmenata, u ovom slučaju žute i plave boje i gline i sve to skupa miješano ide u lakiranu komoru prije samog pečenja crijepa, a rezultat nakon pečenja su morale biti spomenute boje”, pojašnjava Klarić te dodaje kako nestandardne boje crijepa za Wienerberger nisu predstavljale problem jer mogućnost za izradu posebnih crjepova omogućava postojanje zasebne tvornice tih engoba, boja, pa ako postoje posebni zahtjevi za nekakvim ne standardnim bojama kao što je bio ovdje slučaj na crkvi u Šestinama, onda postoji mogućnost da prema nekakvim uzorcima, prema ralovima, modelima, stručnjaci mogu pokušati napravit željene nestandardne boje.
Ovo je tek prvi dio obnove u kojem je obnovljena konstrukcija crkve i zvonika. “Projektanti ove vrlo zahtjevne konstrukcije obnove crkve Svetoga Mirka u Šestinama bili su Zorana i Igor Gojnik, a radove na ovoj konstrukcijsko obnovi izvodila je tvrtka Hedom koja je vrlo stručno, vrlo profesionalno i u skladu sa svim rokovima i sa svim zahtjevima i konzervatora i struke, odradila svoj posao tako da ovo što sada vidimo je njihovih ruku djelo na čemu im ja od srca zahvaljujem.”, zaključio je vlč. Robert Šreter.
Wienerberger je vrlo aktivan sudionik obnove nakon potresa, osobito u obnovi kulturnog nasljeđa Zagreba za što su isporučili crjepove iz standardne ponude, kao i ovaj nestandardni plavo žuti koji ponosno stoji podno Medvednice.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Arhitekt hrvatskih korijena Smiljan Radić Clarke dobitnik Pritzkerove nagrade za 2026. godinu
Čileanski arhitekt hrvatskih korijena osvojio je najprestižniju nagradu za arhitekturu zahvaljujući svom jedinstvenom, tihom i eksperimentalnom pristupu prostoru.
Jedno od najuglednijih priznanja u svijetu arhitekture, Pritzkerova nagrada za 2026. godinu, dodijeljena je čileanskom arhitektu Smiljanu Radiću Clarkeu, čime je dodatno potvrđen njegov izniman doprinos suvremenoj arhitekturi i globalnoj kulturnoj sceni.
Radić je 55. laureat ove prestižne nagrade, često nazivane „Nobelovom nagradom za arhitekturu“, a priznanje mu je dodijeljeno za opus koji istražuje granice materijalnosti, prostora i percepcije, te za arhitekturu koja djeluje suptilno, ali snažno na ljudsko iskustvo.
Guatero, 2023. Santiago, Chile, Photo courtesy of Smiljan Radić
Guatero, 2023. Santiago Chile, Photo courtesy of Cristobal Palma
Arhitekt „tihe snage“ i eksperimenta
Žiri je istaknuo kako Radićev rad karakterizira arhitektura koja prihvaća krhkost i nesigurnost, stvarajući prostore koji nisu spektakularni u konvencionalnom smislu, ali snažno rezoniraju s korisnicima. Njegov pristup uključuje eksperimentiranje s različitim materijalima – od betona i kamena do drva i stakla – uz naglašenu povezanost s krajolikom i lokalnim kontekstom. Njegova djela često balansiraju na granici između arhitekture i umjetničke instalacije, čineći svaki projekt jedinstvenim.
Među njegovim najpoznatijim realizacijama ističu se Serpentine Gallery Pavilion u Londonu (2014.), Regionalno kazalište Biobío u Čileu (2018.) te niz eksperimentalnih kuća i instalacija koje brišu granice između prirodnog i izgrađenog prostora.
Serpentine, Gallery Pavillion, 2014. London, Photos courtesy of Iwan Baan
Međunarodno priznanje i čileanska scena
Radić je drugi čileanski arhitekt koji je osvojio Pritzkerovu nagradu, nakon Alejandra Aravene 2016. godine. Ova činjenica potvrđuje snažan međunarodni utjecaj čileanske arhitektonske scene, koja se posljednjih desetljeća profilirala kao jedna od najinovativnijih u svijetu.
Restaurant Mestizo, 2006. Santiago, Chile, Photo courtesy of Gonzalo Puga
Hrvatski korijeni laureata
Priča o Smiljanu Radiću Clarkeu ne može se odvojiti od njegovih korijena. Rođen u Santiagu, odrastao je u obitelji obilježenoj migracijama i miješanjem kultura. Njegov djed s očeve strane stigao je u Čile s otoka Brača još početkom 20. stoljeća, donoseći sa sobom dio dalmatinskog nasljeđa koje se, barem simbolično, prenijelo i na sljedeće generacije.
S druge strane, majčina obitelj vuče podrijetlo iz Velike Britanije, pa je Radić odrastao na zanimljivom spoju različitih kulturnih utjecaja. Upravo ta kombinacija – između Mediterana i anglosaksonskog svijeta, između migracije i pripadnosti – često se prepoznaje i u njegovom radu, koji ne slijedi stroge obrasce, već traži vlastiti put i identitet.
Teatro Regional del Biobio, 2018. Concepcion, Chile, Photo courtesy of Iwan Baan
Teatro Regional del Biobio, 2018. Concepcion, Chile, Photo courtesy of Cristobal Palma
Teatro Regional del Biobio, 2018. Concepcion, Chile, Photo courtesy of Hisao Suzuki
Projekti hrvatskih arhitekta u užem izboru za EU Mies van der Rohe Awards 2026.
Karijera obilježena autorskom slobodom
Radić nikada nije bio tipična “globalna arhitektonska zvijezda”. Njegov ured u Santiagu i danas je relativno malen i nenametljiv, a projekti nastaju sporije, promišljenije i bez pritiska spektakla koji često prati velike međunarodne prakse. Umjesto grandioznih gesti, njegova arhitektura kreće od jednostavnih ideja, pažljivo biranih materijala i snažne povezanosti s konkretnim mjestom. Upravo takav, pomalo tih i uporan pristup, izvan logike velikih sustava i tržišnih trendova, s vremenom ga je izdvojio kao jednu od autentičnijih figura suvremene arhitekture.
Zanimljivo je da ideja o arhitekturi kod njega nije došla naglo. Kao dječak najviše je vremena provodio crtajući, a prvi ozbiljniji susret s arhitekturom dogodio se s četrnaest godina, kada mu je učitelj likovnog zadao da osmisli projekt zgrade. Taj zadatak, kako će kasnije reći, bio je trenutak u kojem je prvi put pomislio da bi to mogao biti njegov put – prostor u kojem može spojiti interes za umjetnost, skulpturu i oblikovanje prostora.
U tom smislu ne čudi ni njegova dugogodišnja suradnja sa suprugom, kiparicom Marcelom Correa. Njihovi se svjetovi prirodno preklapaju, pa Radićevi projekti često imaju tu dodatnu, gotovo taktilnu i umjetničku dimenziju koja ih izdvaja od klasične arhitektonske produkcije.
Martha Thorne otkrila nam je kako osvojiti arhitektonskog Oscara
Vk Millahue Winery, 2013. Millahue, Chile, Photo courtesy of Cristobal Palma
Arhitektura kao iskustvo
Radićev rad često se opisuje kao poetski i introspektivan. Umjesto monumentalnosti, njegovi projekti nude intimne i gotovo meditativne prostore koji potiču osobno iskustvo korisnika.
U vremenu obilježenom vizualnim spektaklom, njegov pristup – koji naglašava tišinu, materijalnost i neposredno iskustvo prostora – predstavlja snažan kontrapunkt dominantnim trendovima suvremene arhitekture.
Dodjela Pritzkerove nagrade Smiljanu Radiću Clarkeu potvrđuje važnost arhitekture koja nadilazi vizualni dojam i usmjerava se na duboko razumijevanje prostora, materijala i čovjeka.
Za hrvatsku publiku ova vijest ima dodatnu težinu – riječ je o laureatu čiji korijeni sežu iz Hrvatske, što njegov uspjeh čini dijelom šire priče o utjecaju hrvatske dijaspore u svijetu.
Tko je Liu Jiakun, dobitnik Pritzkerove nagrade za 2025. godinu
Urbanizam
Zelene zgrade ili samo marketing? Stručnjaci upozoravaju na greenwashing
“U trenutku kada je održivost postala mainstream tema, pojavile su se i negativne posljedice…”
Zelene fasade, solarni paneli, energetski certifikati i održivi materijali sve su češći argumenti u promociji novih stambenih i poslovnih zgrada. Investitori sve više naglašavaju ekološku komponentu projekata, a “zelena gradnja” postala je jedan od najvažnijih trendova u suvremenoj arhitekturi. No postavlja se pitanje koliko su takve tvrdnje doista dokaz održivosti, a koliko samo dobro osmišljen marketing. Upravo zbog toga sve se češće spominje pojam greenwashing.
Zgrade koje “dišu” sve su češći prizor u gradovima
Greenwashing označava situaciju u kojoj se nešto predstavlja kao ekološki prihvatljivo ili održivo, iako to u stvarnosti nije u potpunosti točno. Drugim riječima, riječ je o pokušaju da se proizvod, projekt ili tvrtka predstave “zelenijima” nego što doista jesu.
“Greenwashing predstavlja situaciju u kojoj se zeleno i održivo na neki način ‘ispire’, odnosno prikazuje drukčijim nego što jest. Nešto što zapravo nije održivo pokušava se predstaviti kao zeleno, često zbog poslovnih ili marketinških razloga”, objašnjava Dean Smolar, izvršni direktor Hrvatskog savjeta za zelenu gradnju.
Kako je greenwashing postao globalni problem
Pojam greenwashing nije nov, ali se posljednjih godina sve češće pojavljuje u javnosti. Razlog tome je snažan fokus na održivost koji je Europska unija postavila kroz niz strategija i regulativa, posebno kroz Europski zeleni plan.
Od 2020. godine zelena tranzicija postala je jedna od ključnih politika Europske unije. Održiva gradnja, energetska učinkovitost i smanjenje emisija CO₂ postali su dio svakodnevnih rasprava u gospodarstvu, politici i graditeljstvu.
“U trenutku kada je održivost postala mainstream tema, pojavile su se i negativne posljedice. Jedna od njih je upravo greenwashing, odnosno pokušaj da se nešto predstavi kao održivo iako ne zadovoljava sve kriterije”, kaže Smolar.
U građevinskom sektoru taj problem može biti posebno izražen jer se zgrade često promoviraju kroz ekološke karakteristike poput energetske učinkovitosti ili korištenja obnovljivih izvora energije.
Europa uvodi pravila protiv greenwashinga
Europske institucije vrlo su brzo prepoznale rizik od zloupotrebe pojma održivosti te su počele uvoditi regulatorne mehanizme koji bi trebali spriječiti greenwashing.
Jedan od ključnih alata je EU taksonomija, uredba koja jasno definira što se smatra održivim ulaganjem.
“Taksonomija taksativno objašnjava što znači zeleno i održivo. Ona definira konkretne kriterije za različite vrste ulaganja, uključujući izgradnju i obnovu zgrada”, objašnjava Marko Markić, dipl. ing. građ., voditelj odjela certificiranja u Hrvatskom savjetu za zelenu gradnju.
Drugim riječima, zgrada se ne može proizvoljno nazvati zelenom – mora zadovoljiti jasno definirane tehničke i energetske kriterije.
Osim toga, u pripremi je i Green Claims Directive, europska direktiva koja bi trebala spriječiti proizvoljno korištenje ekoloških tvrdnji u marketingu.
“Ona će definirati na koji način se može izreći neka zelena tvrdnja te kakve znanstvene dokaze treba imati da bi se nešto proglasilo održivim”, kaže Markić.
Kako se provjerava održivost zgrada
U graditeljstvu se održivost ne procjenjuje samo prema jednom elementu, poput solarnih panela ili energetske učinkovitosti. Zgrada je složen sustav koji uključuje materijale, način gradnje, potrošnju energije, ali i kvalitetu prostora za korisnike.
“Zgrada kao proizvod provjerava se kroz različite sustave certificiranja. U Europi i Hrvatskoj jedan od najpoznatijih je DGNB certifikat koji procjenjuje različite aspekte održivosti”, objašnjava Smolar.
Materijali i oprema također moraju zadovoljiti određene standarde.
“Svi proizvodi koji se ugrađuju u zgradu moraju imati tehničke listove i dokaze o energetskim svojstvima. Način njihove ugradnje i korištenja također mora zadovoljavati određene kriterije”, dodaje Markić.
Tri ključna kriterija održive gradnje
Da bi se neka zgrada smatrala doista održivom, mora zadovoljiti tri osnovna kriterija: okolišni, društveni i ekonomski.
Okolišni kriteriji odnose se na potrošnju energije, emisije stakleničkih plinova i utjecaj na okoliš. Društveni kriteriji procjenjuju kako zgrada utječe na zdravlje, sigurnost i dobrobit ljudi koji u njoj borave.
Treći kriterij je ekonomska održivost.
“Zgrada mora biti financijski isplativa. Lako je napraviti izuzetno skupu zgradu koja će biti energetski učinkovita, ali to nije poanta održivosti. Ona mora biti dugoročno isplativa”, objašnjava Markić.
Koliko je greenwashing zapravo prisutan
Iako se o greenwashingu često govori u javnosti, stručnjaci smatraju da u sektoru graditeljstva postoji relativno malo prostora za manipulaciju.
“Prostor za muljanje zapravo je vrlo mali. Ako postoje jasno propisani kriteriji i način provjere, teško je nešto proglasiti zelenim bez dokaza”, kaže Markić.
S razvojem regulative i sustava certificiranja očekuje se da će greenwashing u graditeljstvu postajati sve rjeđi, a održiva gradnja sve transparentnija i jasno definirana.
