Povežimo se

Arhitektura

Najbolji pogled na zvijezde iz Popovog tornja

U najstarijem dijelu Muzeja grada Zagreba, poznatijem pod nazivom „Popov toranj” već preko 120 godina u sklopu Zvjezdarnice nalaze se opremljeni astronomski instrumenti za promatranje i proučavanje neba. Ta srednjovjekovna kula kvadratnog tlocrta, teških zidova od kamena debljine dva metra, krije mnoštvo povijesnih događaja i tajni.

Nastanak Popovog tornja

Sama Zvjezdarnica nastala je 1903. godine inicijativom zapravo Hrvatskog prirodoslovnog društva, koje je tada djelovalo na čelu s dr. Otonom Kučerom, koji je kasnije postao i ravnatelj same Zvjezdarnice. A zapravo se radi o tome da se ona nalazi na jako starim temeljima. Znači moramo se onda vratiti skroz u početke i ovoga nastanak Gradeca kada i nastaje sam Popov toranj ili Popov turin ili kako su ga već tada zvali. I zapravo je Zvjezdarnica treći kat srednjovjekovnog tornja, ispričala je povjesničarka Marija Sabolić iz Muzeja grada Zagreba. 

Povijest Zvjezdarnice Zagreb

Povijest današnje Zvjezdarnice Zagreb seže u davni srednji vijek, kada je kralj Bela IV. nagradio Gradec izdavanjem poznate Zlatne bule. Ovim dokumentom, Gradec je stekao status slobodnog kraljevskog grada, a uz tu privilegiju dolazila je i obaveza da stanovnici izgrade zidine i kule radi vlastite zaštite. Jedan od njih bio je i Popov toranj.

Zapravo nije bio u vlasništvu građana već kanonika sa  Kaptola, koji su dobili dozvolu 1247. godine od samoga kralja Bele IV. da se mogu naseliti na sjeverni dio gričkog brda upravo iz razloga da bi se ovdje mogli izgraditi svoju utvrdu, dodala je Sabolić. 

Kaptol i Gradec nisu bili dobri susjedi, a sporovi oko zemljišta bili su dio svakodnevice. 

Ta neka mračna povijest samog tornja je ostala i danas. Nekako je obavijen nekakvim tim mističnim velom što se točno ovdje dešavalo, ali to je zapravo povezano upravo zbog tih problema da brdo Grič nije bilo kroz srednji vijek u vlasništvu samog  građana Gradeca, već i kanonika na Kaptolu i onda su tu često izbijali sukobi, rekla je Sabolić. 

Zvjezdarnica Zagreb danas

Nakon što se kompleks zgrada kojemu pripada Zvjezdarnica preuredio, ona je postala središtem ljubitelja astronomije i prirodoslovlja što je ostala i do danas.

Zvjezdarnica ima dosta tih djelatnosti s kojima se bavi. Možemo ih klasificirati u obrazovni dio koji ima, popularizacijski dio, imamo nakladničku djelatnost, znanstveni rad. A imamo i zajedničke programe koje radimo sa drugim institucijama, rekao je Ivan Romštajn, znanstveni suradnik Zvjezdarnice Zagreb. 

Teleskopi i druga astrografska oprema

Prilikom stogodišnjeg opremanja Zvjezdarnice, kroz njezine prostorije prošla su mnoga tehnička dostignuća, kao što su teleskopi, prijenosni teleskopi, dalekozori i razna astrofotografska oprema. Neki od njih i dalje su u funkciji, a dobar dio postao je dijelom muzejskih primjeraka.

To je instrument kojeg je nabavio dr. Oton Kučera prilikom samog osnivanja Zvjezdarnice, a osim glavnog teleskopa koji je sada u Tehničkom muzeju izložen, koji je tada bio taj prvi teleskop 1903., tu su još neki instrumenti je nabavio koji sada služe samo kao izložbeni primjerci, objasnio je Romštajn. 

Ugođaj u zvjezdarnici

Hodnici Zvjezdarnice prigodno su ukrašeni astro-fotografijama među kojima je najsjajnija i Zemlji najbliža Orienova maglica, lako vidljiva uz pomoć i najjednostavnijeg optičkog pomagala. Očaravajući prizori svemira vode u bogato opremljenu knjižnicu čija zbirka obuhvaća stručnu i znanstvenu literaturu, uključujući astronomske godišnjake, znanstvene radove, zvjezdane kataloge, atlase i karte neba. U toj prostoriji pažljivo je postavljen portret osnivača, ujedno i najvećeg hrvatskog popularizatora tehnike i prirodoslovlja Otona Kučera.

Ono što nam je najvrjednije imamo portret osnivača Zvjezdarnice dr. Otona Kučere i ovako fotografije koje su amateri snimali ili smo ih nabavili na neki drugi način, dodao je Romštajn. 

Burna povijest građevine na lošem glasu, koja je nekad bila žarište sukoba i predznak loših susjedskih odnosa, preobratila se u mjesto pogodnim za popularizaciju znanosti i proučavanje svemira.

Oglas

Arhitektura

Emocije i ljudi stvaraju najbolje interijere

Sunčica Mastelić Ivić sigurno vam je dobro poznata jer nas redovno podučava o stilovima uređenja interijera. No, Sunčica je puno više od dobre učiteljice. Ona je sjajna arhitektica koja svira klavir i voli hrvatski jezik. 

Sunčice, rekla si mi da zapravo arhitektura nije bila tvoj prvi izbor. Što je bio tvoj prvi izbor i zašto arhitektura ipak na kraju?

Kako sam ja bila dijete koje je, kojem je donekle išla matematika, imala sam smisla za crtanje, onda vas odmah roditelji pomalo usmjere, pa zašto ti ne bi mogla arhitektura, pa to ti je fin posao, pa lijep je fakultet, lijep je studij, to bi ti bilo dobro. Ali moja prva ljubav je zapravo bio hrvatski jezik.

Studij arhitekture je nekakav renesansni nastavak svega onoga što je renesansni čovjek trebao biti. Taj divan studij vam da mnogostruka znanja, nauči vas matematici, inženjerstvu, logičnom razmišljanju, kreiranju prostora, nauči vas estetici i vi tu estetiku povezanu s logikom, inženjerstvom, pogotovo estetiku, vi to živite cijeli život, cijeli dan, što god da radite i van vaše profesije. 

Tvoj put do stručnjakinje kakva si danas počeo je u Beču. Zašto u Beču i kako je do toga došlo?

Moj neki profesionalni put je započeo u Beču, zašto, zato jer je moj suprug u to doba završavao doktorski studij na tehničkom univerzitetu u Beču i mi smo nekoliko godina proveli tamo i to je bio, da, to je bio moj prvi posao. Beč, bečki mentalitet, sve o dizajnu i arhitekturi što sam naučila u Beču, to je jedna moja davna, daleka ljubav koja uvijek tinja i traje. 

Koji zapravo bio razlog zašto si odabrala raditi dizajn interijera, a ne arhitekturu?

U određenom trenutku mojeg profesionalnog bivanja se otvorila prilika da se bavim interijerom, a budući da, kao što sam rekla, da mi je jezik važan, komunikacija mi je važna, otkrila sam da rad na interijeru uključuje intenzivan rad sa klijentom i to na mnogo povezanijoj razini od arhitekture.

Mislim da je prva stvar kod arhitekture odgovornost. A prva riječ koja mi pada na pamet kad pričam o interijeru, to je emocija. Zato jer vi razgovorima, u interakciji sa klijentom, vi morate kroz projekte interijera, dobiti emociju koju klijent traži u tom prostoru. Vi emociju ostvarujete kreiranjem atmosfere, a atmosfera je jedna kvalitativna disciplina koju postižete  sa različitim elementima projektiranja interijera. Pa su to primjerice, veličina prostora, oblik, boje, tekstura, svjetlo, ako želimo, čak i miris i zvukovi. 

Radiš i dizajn stambenih prostora, poslovnih prostora ali i turističkih objekata, što je veći izazov i po čemu se razlikuju ti projekti?

Osnovna razlika u dizajnu interijera privatnih stambenih prostora i ovih ugostiteljskih, pogotovo turističkih je u iskoraku. Ne moramo sad pričati o stilu niti o investiciji, ali uvijek vam je perjanica slijeđenja trendova ugostiteljstvo i ugostiteljski prostori i ako pričamo na razini čitave Hrvatske, onda bi rekla, naše priobalje uvijek mora biti u trendu. Zato jer vi morate ponuditi gostu neki san i vi morate dati dojam da ste svjetski prostor.

On se mora osjećat fantastično u bilo kakvom kafeu, restoranu, hotelu do kojeg dođe, tako da uvijek su takve vrste prostora puno više slijede trendove, puno su avangardnije, puno revolucionarnije i ako su na obali tim više se dešavaju te ti trendovi te razlike koje su izuzetno moderne. Trend nije nešto što je osnovno kod stambenih interijera, taj trend je uvijek malo blaži nego što su prostori ugostiteljskog tipa. 

Gdje pronalaziš inspiraciju za sve svoje projekte koje radiš?

Meni bi sad bilo najlakše reći da se inspiriram iz literature i putovanja, ali, ljudi. Ljudi su najveća inspiracija i to bilo koji sudionik projekta. Dakle, bilo da je neka moja kolegica, kolega, klijenti su mi inspiracija, učim od njih i nadam se da oni uče od mene. Učim se njihovim životnim iskustvima, stvarima koje su oni vidjeli, a ja nisam vidjela, pogledima na život kakve oni imaju, a kakve ja imam drugačije, to su zapravo divni razgovori gdje vi međusobno zajednički dolazite do rješenja. 

U našoj emisiji dosta redovito podučavaš o različitim stilovima uređenja interijera, koji je tebi najdraži?

Najsretnija sama kada radim u određenom stilu za koje sam dovoljno proučila da odgovara profilu klijenta i kada mogu zajedno sa klijentom do kraja iznijeti taj stil, bez nekih većih stranputica.

Dakle kad određeni stil odaberete morate razmišljati o tome da je niz nekih ljudi prije vas ili paralelno vama radilo na toj ogromnoj bazi estetike, podataka, oblika, tekstura i svega koja vama onda može biti inspiracija za ono čime ćete vi doprinijeti tom stilu.  

Radila si jako puno projekata i puno je toga iza tebe, ali postoji li jedan projekt koji bi mogla izdvojiti koji ti je ostao kao najdraži?

Ne mogu. Ne mogu zato jer najvažniji su mi ljudi. I svaki klijent mi je poseban. I zato mi je uvijek najdraži projekt uvijek onaj koji trenutno sad radim. 

Nastavite čitati

Arhitektura

Fotogenična arhitektura grada Zagreba

Fotografija i arhitektura oduvijek su u interaktivnom odnosu. Tako se i Ivan kroz objektiv zaljubio u arhitekturu Zagreba i počeo ju proučavati. 

Arhitektura grada Zagreba mi se sviđa primarno zbog toga što je bogata, što je raznolika, što je šarena. Imamo danas primjere po ulicama gdje vidimo razne boje u malim kućama, zgrada, razni simboli, detalji koje često i ne primijetimo u šetnjama. Svakodnevne šetnje se često pretvore u otkrivanje nekih novih elemenata i mislim da je to samo jedan mali dio tog što čini arhitekturu grada Zagreba bogatom i zanimljivom. 

“Fotografiranjem grada sam se počeo baviti tako da sam vjerojatno kao i većina ljudi koja se počne bavi fotografijom krenu istraživati grad u kojem žive jer je to najjednostavnije, najpristupačnije i na taj način je krenuo i moj put, prije nekih 15 godina, šetnje ulicama, trgovima, parkovima, istraživanje grada, i to se jednostavno s godinama iz hobija polako počelo pretvarat u nešto ozbiljnije i na kraju krajeva i posao, ali mislim da se tu izrodila neka određena ljubav prema arhitekturi grada Zagreba.” rekao je fotograf Ivan Klindić. 

Fotograf Ivan Klindić

Mnogi su slavni fotografi bili fascinirani arhitekturom, baš kao što su arhitekti voljeli fotografirati grad. Svatko od njih imao je svoju najdražu građevinu. Ivanu je to kula Lotrščak. 

Osim svog položaja, znači kula je imala specifičnu ulogu. Postojalo je takozvano zvono koje je u određeno doba dana svojom zvonjavom pozivala građane da se vrate unutar zidina, osim toga postoji jedna zanimljiva legenda da je turska opsada grada Zagreba završila upravo zato što je pucanj iz gričkog topa uništio ručak turskom paši i zbog toga su se Turci prepali i pobjegli i tada je prestala opsada Zagreba. 

Čarolija Gornjeg grada

Na Gornjem gradu definitivno jedna od dražih lokacija i građevina mi je svakako trg svetog Marka, mislim da je to isto možda uobičajeni odgovor s obzirom na sami vizualni aspekt tog trga kojim dominira crkva sv. Marka, ali svakako volim spomenuti i Vranicanijevu poljanu, to jest službenog naziva Park Bele 4., koji je možda tu nekako manje zastupljen u pričama ovaj i turističkim nekim tekstovima, ali svakako pruža jedan prekrasan pogled na grad Zagreb i grle ga Vranicanijeva ulica s jedne strane, tu imamo kulu Lotrščak, s donje strane imamo Strossmayerovo šetalište i sada već bivšu zgradu Državnog hidrometeorološkog zavoda. 

Još jedna od najzanimljivijih stvari vezanih uz arhitekturu grada Zagreba, koja je isplivala u javnost unazad nekoliko godina, je tunel Grič koji je dugo bio zatvoren i obavijen nekako velom tajne. Uglavnom su to ljudi pričali o tom tuneli, prepričavale su se razne priče, ali nigdje nije bilo nekakvih službenih informacija da su ljudi znali o čemu se zapravo radi dok nije 2016. godine tunel otvoren, u svom skoro pa punom profilu i danas povezuje sa zapadne strane Mesničku, s druge strane povezuje Radićevu ulicu i ima nekoliko izlaza prema jugu. I mislim da je to jako zanimljivo jer je tunel u skoro svom izvornom okviru sačuvan i danas se u tunelu mogu pronaći neki zapisi iz 2. svjetskog rata kada je tunel korišten. 

Na fotografijama je zabilježena metropolizacija grada, novi urbanistički potezi, a neke su građevine ostale samo uspomena. 

Tu volim spomenuti kuću Mlinarić, koja se nalazi, danas nalazila, na spoju Mlinarske i Jurjevske ulice, ona više ne postoji. Mnogi Zagrepčani su znali za tu kuću, takozvana žuta kuća koja je bila prekrasna, na svojoj poziciji, ona je godinama bila zapuštena, nitko se nije brinuo o njoj i nakon potresa je očito dokrajčena, nakon čega je bila srušena do temelja i danas se gradi neka druga kuća tamo. 

Lice Zagreba je skroz promijenilo svoj izgled, cijeli grad pogotovo Gornji grad je gradilište, i to je možda još jedan dodatan motiv da idem sve češće u šetnje, da pratim i dokumentiram te sve promijene koje ide na bolje, obnavljaju se neke zgrade koje su godinama bile zapuštene, možda su potresi i potaknuli te promijene, te obnove, tako da se trudim barem jednom tjedno ići u šetnju gradom, ne samo užim centrom nego i šire, obilazim druge kvartove. 

Ivan prati zaštićena kulturna dobra, ali i obilazi cijeli grad pokušavajući mapirati Zagreb. 

“Doslovno imam kartu i tako obilazim mjesne odbore, gradske četvrti i ulice koje su ne samo manje zastupljene i poznate i ovaj spominjane, ovaj, nego trudim se dokumentirati cijeli Zagreb, jer kad pregledam svoju arhivu imam na desetke tisuća fotografija Donjeg, Gornjeg grada, Kaptola, Lenuccijeve potkove ali se trudim da imam i ostatak Zagreba jer Zagreb je puno širi nego što to svi mi znamo.”, rekao je Klindić. 

Šetnjom kroz grad, Ivan otkriva zanimljivosti arhitekture, poput kuće s dvije adrese, identičnog izgleda s obje strane ili kuće Špulka pokraj koje se nalazi Vranicanijeva poljana – mjesto susreta suvremene i povijesne arhitekture. 

Nastavite čitati

Pratite nas na drušvenim mrežama

Izbor urednice