Arhitektura i dizajn
Mogu li se energetski obnoviti građevine pod zaštitom
Nepokretna kulturna baština s utvrđenim svojstvom kulturnog dobra čine pojedinačne građevine koje imaju izrazit povijesni, umjetnički, znanstveni, društveni ili tehnički značaj. Zašto su neke građevine pod konzervatorskom zaštitom i može li se provoditi energetska obnova, zna arhitekt Dražen Arbutina.
U očuvanju kulturnog i povijesnog naslijeđa jedan od ključnih elemenata je konzervacija građevina, a odluka o formalnoj zaštiti građevine donosi se na temelju parametara koje definira zajednica.
Subjektivna kategorija
“Vrijednosti određenog primjera koji, recimo arhitekture koji uvrstimo u baštinu, ili u nešto što će biti formalno u zakonu tretirano kao državno dobro je zapravo kategorija koja na prvi pogled je subjektivna. Subjektivna je zbog toga što ne možete donijeti numeričke parametre kojima bi odredili da li nešto pripada toj skupini ili ne, ali se taj subjektivitet pokušava riješiti na način da veliki broj ljudi koji poznaju određenu materiju, sudjeluju u procjeni. Ako se slože oko određenoga suda, uvrštavaju to na određeni popis.”, za Dom na kvadrat rekao je dr. sc. Dražen Arbutina dipl. ing. arh.
Formalna zaštita
Formalna zaštita dijeli se u dvije kategorije – zaštićeno kulturno dobro i preventivno zaštićeno kulturno dobro.
“Kad pojednostavnimo tu kategoriju preventivno zaštićena kulturna dobra, prepoznata je njihova vrijednost, donesen je akt o njihovoj određenoj zaštiti. Ali nisu stvoreni apsolutno svi preduvjeti prije svega ovi stručni da se provede kompletna valorizacija kako bi se zapravo utvrdila prava vrijednost i onda oni i zaštitili. S druge strane imamo zaštićena kulturna dobra, koja se nalazi i na posebnoj listi koju dakle vodi Ministarstvo kulture i medija. Onda imate zapravo ta kulturna dobra na listi kulturnih dobara, koja onda imaju i specijalan status. Taj status uključuje obazriv odnos prema baštini. Kad to govorimo, dakle, ta zaštita zapravo uključuje vrlo pažljiv i specifičan odnos svih u tom procesu i to znači od onih koji su takav akt donijeli, pa do onih koji možda nisu vlasnici, ali samo takav prostor koriste.” kaže Arbutina.
Lista zaštićenih ili preventivno zaštićenih kulturnih dobara predstavlja popis svih onih građevina i lokaliteta koji posjeduju iznimne vrijednosti.
Obaveze konzervatora
Smjernice o postupanju s građevinom pod zaštitom donose konzervatori.
“Obveza konzervatora koji djeluju unutar Ministarstva kulture, unutar konzervatorskih odjela, to jest unutar Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode u gradu Zagrebu, je obveza zapravo da osiguraju da će se obazrivo pristupiti svim zahvatima na bilo kojoj od građevina koja je pod zaštitom. Kad govorim o tome da osiguraju da se obazrivo pristupi, onda to znači da se neće kompromitirati i na drastičan i dramatičan način narušiti one vrijednosti koje su prepoznate zapravo prilikom stavljanja na listu takve građevine.”
Obaveze inžinjera
A problematikom obnove ili bilo kakvog zahvata na zaštićenoj građevini, bave se inženjeri.
“Među njima recimo arhitekti su zapravo ti koji provode i određena istraživanja ili bolje rečeno sintetiziraju istraživanja nekih drugih struka kao što su recimo konzervatori, restauratori. Oni pokušavaju zapravo stvoriti sliku i to cjelovitu sliku o građevini preko konzervatorskih elaborata koji se izrađuju i definirati šta su to najvrjedniji elementi građevine koji se ni na koji način ne smiju kompromitirati, do koje mjere se može i na koji način se može ići u određene intervencije na toj građevini i takvom konzervatorskom elaboratu. Oni te mjere prilažu na provjeru upravo kolegicama i kolegama upravo koji rade u konzervatorskim odjelima.”, objasnio je Dražen.
Dijalog između dvije struke
Upravo između te dvije struke često dolazi do prijepora i nerazumijevanja.
“Kad govorimo o postojećem stanju, onda vrlo često moji kolegice i kolege, pa i građevinski inženjeri posebice ne percipiraju građevni materijal kao jedan od iznimno važnih elemenata u percepciji. Znači tu moramo razdvojiti percepciju od suštine građevine koja je zapravo vrijedna. Dakle, od suštine građevine koja je vrijedna. Materijal je u suštini građevina i zamjena materijala je automatski i zamjena građevine i onda više nemate original.”
Energetska obnova takvih građevina je teška zato što svaki zahvat na njima puno skuplji nego na konvencionalnim građevinama, ali moguća.
“Pitanje energetske obnove i kvantifikacije kvalitete izvršene energetske obnove, nažalost nije kako bih rekao, apsolutno objektivno. Tu su zapravo određeni formalni parametri koji dominiraju svime time. Dakle, vi ste energetski obnovili građevinu ako ste ugradili određeni toplinski sustav, koji je više-manje konvencionalan, jer promatra se ili se u manjoj mjeri promatra na specifičan način ako uključite određene sustave koji onda rješavaju neke druge probleme. S druge strane, u povijesnim građevinama, aplikacija, konvencionalnih sustava ne znači da je apsolutno primjerena.” , zaključio je Dražen Arbutina.
Konzervacija građevina je očuvanje identiteta i dijela naše povijesti za buduće generacije.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Nova šetnja kroz povijest antičkog Rima
Stefano Boeri Interior i Giorgio Dona oblikuju novi javni prostor južnog ambulatorija Koloseuma
Projekt obnove južnih ambulatorijskih prostora Koloseum predstavlja iznimno preciznu i slojevitu intervenciju na jednom od najvažnijih spomenika antičkog svijeta. Riječ je o zahvatu koji potpisuje Stefano Boeri Interiors, studio koji je osnovao Stefano Boeri u suradnji s arhitektom Giorgiom Donaom, a realiziran je za Parco Archeologico del Colosseo.
Ova intervencija ne predstavlja klasičnu restauraciju, već pažljivo osmišljenu prostornu rekompoziciju koja rekonstruira čitljivost izgubljenih dijelova južnog perimetra Flavijeva amfiteatra, pritom izbjegavajući doslovnu rekonstrukciju.
Mala povijest arhitekture kroz stilove
Povratak izgubljene geometrije
Polazište projekta bila su opsežna arheološka istraživanja, koja su omogućila precizno preklapanje iskopanih struktura s geometrijskim modelom amfiteatra. Upravo je ta superpozicija omogućila točnu definiciju perimetra krepidine — kamene baze koja definira kontakt građevine s tlom.
Obnova izvornih visinskih kota pokazala se ključnom ne samo za razumijevanje izvorne organizacije prostora, već i za ponovno uspostavljanje geometrijske logike cijelog kompleksa. Time je posjetiteljima omogućeno da jasnije percipiraju izvorni tlocrt i proporcije Koloseuma.
Pločnik kao interpretacijski alat
Jedan od najvažnijih aspekata projekta jest novi sustav popločenja, koji pokriva površinu od približno 3.130 m². Umjesto neutralne rekonstrukcije, arhitekti koriste pločnik kao medij interpretacije, oblikujući ga u skladu s radijalnom geometrijom amfiteatra. Površina je organizirana u izmjenične trake, pri čemu se pravilna polja izmjenjuju s kompenzacijskim zonama koje apsorbiraju zakrivljenost krepidine, dok su ploče trapezoidnog oblika i varijabilne geometrije. Ovakav pristup omogućuje da se kompleksna geometrija antičke građevine čita kroz suvremeni arhitektonski jezik. Materijalno, odabran je klasični travertin iz kamenoloma Cava del Barco, obrađen duž slojeva kako bi se osigurala maksimalna vizualna i teksturalna kompatibilnost s izvornim površinama, čime se postiže suptilan kontinuitet između starog i novog.
Vizualne osi i prostorna percepcija
Posebna pažnja posvećena je orijentaciji ploča: njihovo usmjerenje prati optičke osi lukova, čime se pogled posjetitelja intuitivno vodi prema strukturi amfiteatra.
Na taj način tlo prestaje biti pasivna površina i postaje aktivni element u oblikovanju iskustva prostora.
Voda kao dio dizajna
Obnova izvornih visinskih razina otvorila je mogućnost redefiniranja sustava odvodnje oborinskih voda, koji je u novom rješenju pažljivo integriran u dizajn popločenja. Nagibi su precizno kalibrirani, a prijelazi između različitih površina usklađeni s povijesnom morfologijom prostora, čime voda postaje sastavni dio njegove arhitektonske logike. Rezultat je javni prostor koji istovremeno odgovara funkcionalnim zahtjevima i postiže visoku razinu infrastrukturne sofisticiranosti.
Kako će izgledati kultni pariški muzej nakon renovacije?
Arheologija bez rekonstrukcije
Umjesto rekonstrukcije nestalih elemenata, projekt se oslanja na suptilne arhitektonske geste kako bi ih učinio čitljivima. Uz južno pročelje naznačeni su volumeni koji su nekada postojali, dok su uvedeni elementi koji sugeriraju izvorni prostorni raspored. Dio prostora pritom je ostavljen otvoren kao „arheološki prozor“, omogućujući uvid u stratigrafiju temelja. Ovakav pristup omogućuje razumijevanje povijesti bez falsificiranja izvornog stanja.
Pristupačnost i suvremena uporaba
Projekt integrira niz intervencija koje odgovaraju suvremenim standardima korištenja, pri čemu su uvedene rampe koje omogućuju kontinuirano kretanje, eliminirane su visinske barijere, a prostor je učinjen inkluzivnim za sve posjetitelje. Važno je naglasiti da su sve intervencije reverzibilne, odnosno mogu se ukloniti bez oštećenja povijesne strukture.
Wonderwoods u Utrechtu proglašen globalnim modelom pametne gradnje
Povratak izgubljenog sustava orijentacije
U antičko vrijeme lukovi Koloseuma bili su numerirani kako bi se olakšala orijentacija posjetitelja, no taj je sustav na južnoj strani s vremenom izgubljen. Projekt predviđa njegovu reinterpretaciju kroz ponovno uvođenje brojeva u prostoru, pri čemu se oni graviraju u travertinske ploče. Njihove dimenzije i tipografija temelje se na sačuvanim primjerima sa sjevernog pročelja, čime se vraća još jedan sloj čitljivosti izvornog sustava.
Novi javni prostor antičkog grada
Intervencija na južnom ambulatoriju ne završava na restauraciji, već stvara novi javni prostor koji omogućuje bliži kontakt s monumentalnim zidovima Koloseuma, olakšava razumijevanje izgubljenih dijelova njegove strukture i pruža novo iskustvo kretanja kroz jedan od najpoznatijih spomenika svijeta. Projekt Stefano Boeri Interiors pritom pokazuje kako suvremena arhitektura može djelovati unutar povijesnog konteksta bez potrebe za dominacijom, koristeći dizajn kao alat interpretacije, a ne imitacije.
Obnova južnog ambulatorija Koloseuma primjer je iznimno suptilne ravnoteže između arheologije, arhitekture i infrastrukture. Kroz pažljivo vođenu intervenciju, projekt ne samo da vraća čitljivost izgubljenog dijela Koloseum, već redefinira način na koji ga suvremeni posjetitelji doživljavaju.
Radi se o projektu koji pokazuje da restauracija danas nije samo čin očuvanja — već i prilika za stvaranje novih prostornih značenja.
Animaux dans la Ville (Životinje u gradu): vizija grada u kojem nismo sami
Arhitekti i arhitektonski projekti
Arhitekt hrvatskih korijena Smiljan Radić Clarke dobitnik Pritzkerove nagrade za 2026. godinu
Čileanski arhitekt hrvatskih korijena osvojio je najprestižniju nagradu za arhitekturu zahvaljujući svom jedinstvenom, tihom i eksperimentalnom pristupu prostoru.
Jedno od najuglednijih priznanja u svijetu arhitekture, Pritzkerova nagrada za 2026. godinu, dodijeljena je čileanskom arhitektu Smiljanu Radiću Clarkeu, čime je dodatno potvrđen njegov izniman doprinos suvremenoj arhitekturi i globalnoj kulturnoj sceni.
Radić je 55. laureat ove prestižne nagrade, često nazivane „Nobelovom nagradom za arhitekturu“, a priznanje mu je dodijeljeno za opus koji istražuje granice materijalnosti, prostora i percepcije, te za arhitekturu koja djeluje suptilno, ali snažno na ljudsko iskustvo.
Guatero, 2023. Santiago, Chile, Photo courtesy of Smiljan Radić
Guatero, 2023. Santiago Chile, Photo courtesy of Cristobal Palma
Arhitekt „tihe snage“ i eksperimenta
Žiri je istaknuo kako Radićev rad karakterizira arhitektura koja prihvaća krhkost i nesigurnost, stvarajući prostore koji nisu spektakularni u konvencionalnom smislu, ali snažno rezoniraju s korisnicima. Njegov pristup uključuje eksperimentiranje s različitim materijalima – od betona i kamena do drva i stakla – uz naglašenu povezanost s krajolikom i lokalnim kontekstom. Njegova djela često balansiraju na granici između arhitekture i umjetničke instalacije, čineći svaki projekt jedinstvenim.
Među njegovim najpoznatijim realizacijama ističu se Serpentine Gallery Pavilion u Londonu (2014.), Regionalno kazalište Biobío u Čileu (2018.) te niz eksperimentalnih kuća i instalacija koje brišu granice između prirodnog i izgrađenog prostora.
Serpentine, Gallery Pavillion, 2014. London, Photos courtesy of Iwan Baan
Međunarodno priznanje i čileanska scena
Radić je drugi čileanski arhitekt koji je osvojio Pritzkerovu nagradu, nakon Alejandra Aravene 2016. godine. Ova činjenica potvrđuje snažan međunarodni utjecaj čileanske arhitektonske scene, koja se posljednjih desetljeća profilirala kao jedna od najinovativnijih u svijetu.
Restaurant Mestizo, 2006. Santiago, Chile, Photo courtesy of Gonzalo Puga
Hrvatski korijeni laureata
Priča o Smiljanu Radiću Clarkeu ne može se odvojiti od njegovih korijena. Rođen u Santiagu, odrastao je u obitelji obilježenoj migracijama i miješanjem kultura. Njegov djed s očeve strane stigao je u Čile s otoka Brača još početkom 20. stoljeća, donoseći sa sobom dio dalmatinskog nasljeđa koje se, barem simbolično, prenijelo i na sljedeće generacije.
S druge strane, majčina obitelj vuče podrijetlo iz Velike Britanije, pa je Radić odrastao na zanimljivom spoju različitih kulturnih utjecaja. Upravo ta kombinacija – između Mediterana i anglosaksonskog svijeta, između migracije i pripadnosti – često se prepoznaje i u njegovom radu, koji ne slijedi stroge obrasce, već traži vlastiti put i identitet.
Teatro Regional del Biobio, 2018. Concepcion, Chile, Photo courtesy of Iwan Baan
Teatro Regional del Biobio, 2018. Concepcion, Chile, Photo courtesy of Cristobal Palma
Teatro Regional del Biobio, 2018. Concepcion, Chile, Photo courtesy of Hisao Suzuki
Projekti hrvatskih arhitekta u užem izboru za EU Mies van der Rohe Awards 2026.
Karijera obilježena autorskom slobodom
Radić nikada nije bio tipična “globalna arhitektonska zvijezda”. Njegov ured u Santiagu i danas je relativno malen i nenametljiv, a projekti nastaju sporije, promišljenije i bez pritiska spektakla koji često prati velike međunarodne prakse. Umjesto grandioznih gesti, njegova arhitektura kreće od jednostavnih ideja, pažljivo biranih materijala i snažne povezanosti s konkretnim mjestom. Upravo takav, pomalo tih i uporan pristup, izvan logike velikih sustava i tržišnih trendova, s vremenom ga je izdvojio kao jednu od autentičnijih figura suvremene arhitekture.
Zanimljivo je da ideja o arhitekturi kod njega nije došla naglo. Kao dječak najviše je vremena provodio crtajući, a prvi ozbiljniji susret s arhitekturom dogodio se s četrnaest godina, kada mu je učitelj likovnog zadao da osmisli projekt zgrade. Taj zadatak, kako će kasnije reći, bio je trenutak u kojem je prvi put pomislio da bi to mogao biti njegov put – prostor u kojem može spojiti interes za umjetnost, skulpturu i oblikovanje prostora.
U tom smislu ne čudi ni njegova dugogodišnja suradnja sa suprugom, kiparicom Marcelom Correa. Njihovi se svjetovi prirodno preklapaju, pa Radićevi projekti često imaju tu dodatnu, gotovo taktilnu i umjetničku dimenziju koja ih izdvaja od klasične arhitektonske produkcije.
Martha Thorne otkrila nam je kako osvojiti arhitektonskog Oscara
Vk Millahue Winery, 2013. Millahue, Chile, Photo courtesy of Cristobal Palma
Arhitektura kao iskustvo
Radićev rad često se opisuje kao poetski i introspektivan. Umjesto monumentalnosti, njegovi projekti nude intimne i gotovo meditativne prostore koji potiču osobno iskustvo korisnika.
U vremenu obilježenom vizualnim spektaklom, njegov pristup – koji naglašava tišinu, materijalnost i neposredno iskustvo prostora – predstavlja snažan kontrapunkt dominantnim trendovima suvremene arhitekture.
Dodjela Pritzkerove nagrade Smiljanu Radiću Clarkeu potvrđuje važnost arhitekture koja nadilazi vizualni dojam i usmjerava se na duboko razumijevanje prostora, materijala i čovjeka.
Za hrvatsku publiku ova vijest ima dodatnu težinu – riječ je o laureatu čiji korijeni sežu iz Hrvatske, što njegov uspjeh čini dijelom šire priče o utjecaju hrvatske dijaspore u svijetu.
Tko je Liu Jiakun, dobitnik Pritzkerove nagrade za 2025. godinu
