Arhitektura i dizajn
Martha Thorne otkrila nam je kako osvojiti arhitektonskog Oscara
Kako osvojiti Pritzkera – pitanje je to na koje odgovor želi znati većina arhitekata. Voljeli bismo ga znati i mi pa smo pitanje postavili na pravom mjestu. Razgovarali smo s bivšom izvršnom direktoricom tog takozvanog arhitektonskog Oscara, Marthom Thorne .
Šesnaest je godina Martha Thorne bila izvršna direktorica Pritzkerove nagrade. S tog se mjesta povukla u ožujku ove godine. Sada je samo dekanica IE Škole arhitekture i dizajna u Madridu. S obzirom na dugogodišnje iskustvo, bili smo sigurni da smo na pravoj adresi za saznati odgovor na pitanje – koji je tajni recept za osvajanje Pritzkera.

Trebamo znati što tražimo
„Nemam recept, ali mogu reći nekoliko stvari. Mislim da nagrada Pritzker kao bilo koje natjecanje ovisi o dvije stvari. Ovisi o žiriju i o poruci koju oni žele poslati te o širem socijalnom kontekstu“, objasnila nam je bivša izvršna direktorica Pritzkerove nagrade Martha Thorne.
Arhitekti Lacaton i Vassal imali su tu čast da im posljednjima uruči prestižnu nagradu. Žiri je rekao da njihov rad reflektira demokratski duh arhitekture. Martha Thorne možda nema tajni recept uspjeha, ali može dati pokoji savjet. Kaže da je od osvajanja nagrade puno važnije postaviti pitanje zašto netko želi dobiti nagradu.

„Trebamo znati što tražimo. Je li to slava, je li to da budemo inspiracija drugima, slavlje… mislim da trebamo biti iskreni sa samima sobom što se nadamo postići s nagradom. Inače, nismo iskreni prema samima sebi, a možda nismo iskreni prema ljudima oko nas“, istaknula je Thorne.
Godinu ranije, dok je sve još bilo normalno, Pritzkera su dobile dvije žene – Yvonne Farrel i Shelley McNamara, jer su bez velikih i lakomislenih gesti uspjele projektirati zgrade koje su monumentalne kad je to prikladno, ali istovremeno i detaljne tako da u njima postoje intimni prostori stvarajući zajednicu unutar njih.

Kakvo je stanje u arhitekturi danas?
„Mislim da je arhitektura trenutno u krizi ili procesu promjene. Ono što je važno da se mijenja brzo. Vidjeli smo ogromne učinke COVID—a koji su nas učinili osjetljivijima na naše fizičko okruženje. Smatram da je za arhitekte kratkoročno važno da prihvate povezanost individue, zajednice i okoliša te da objasne ljudima tu intimnu vezu i mogućnost njezina poboljšanja. Kako da je učinimo udobnijom i korisnom“, kazala je Thorne.
Srednjoročno, treba misliti na globalno zatopljenje jer zgrade imaju popriličan doprinos po tom pitanju.
„Rekla bih da danas gledam na arhitekturu iz pomalo drugačije perspektive. Mislim da sam osjetljivija zbog svoje uloge dekanice u IE Školi arhitekture i dizajna i puno sam zabrinutija zbog konteksta u kojem radimo, zbog budućnosti i koja će biti uloga mladih ljudi u arhitekturi“, objasnila je.
Martha Thorne sadašnjim poslom uvelike oblikuje buduće arhitekte
Thorne nam je kazala kako je oprezni optimist i kako vjeruje da je obrazovanje ključ preobrazbe ljudi i svijeta. „Mislim da obrazovanjem budućim arhitektima trebamo dati alat, razumijevanje i mudrost. Ne možemo studentima reći što da naprave ili kako, ali možemo opremiti sa svime što trebaju kako bi se mogli suočiti s nesigurnim i ponekad zastrašujućim budućim svijetom. I ako to napravimo dobro, nemam sumnje da će ih obrazovanje transformirati kao pojedince i da će utjecati na ostatak društva“, rekla je Thorne za Dom na kvadrat.
A da bi arhitekti mogli izgraditi svoje projekte potrebni su im vrhunski materijali. Jedan od vodećih svjetskih dobavljača građevinskog materijala Wienerberger omogućio je produkciju razgovora s američkom arhitekticom. Za današnju gradnju važna su sustavna rješenja, bilo da je riječ o zidnim sustavima, krovnim, fasadnim ili dizajnu vanjskog prostora. Jer svi vole kada kompletno rješenje mogu pronaći na jednom mjestu.
Razgovor s Marthom Thorne omogućio je Wienerberger.
Arhitekti i arhitektonski projekti
Gordana Đerić: Arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život
Arhitektura kao poziv, a ne posao

Ako redovito pratite Dom na kvadrat, vjerujemo da ste već primijetili našu arhitekticu Gordanu Đerić. Prepoznatljiva po svojim fenomenalnim rješenjima, ali i po specifičnom načinu govora, Gordana Đerić već godinama oblikuje prostore – i živote – na autentičan način. A zašto baš arhitektura? I otkud njezin osebujan glas? Danas donosimo njezinu priču.

Arhitektura, greškom
– Goga, zašto arhitektura?
„Arhitektura je greškom. Sad bi se to nazvalo najbrži prst. Htjela sam upisati arheologiju, ali prvi prijemni bio je na arhitekturi. Položila sam prijemni – i ostala. Život je odlučio za mene.”
Godina je bila 1982. kada je Gordana Đerić završila fakultet. Prvo zaposlenje dobiva u Šipadu, tadašnjoj tvornici kuhinja. Posao ju je vodio na sajmove u Pariz, Köln i druge gradove, a potom prelazi u sektor između tvornica, prototipova i biroa. Znanje i iskustvo iz tog razdoblja usmjerili su je prema interijerima, gdje je ostala do danas.


Gordana Đerić: Arhitektica, psihijatrica, psihologinja i susjeda
– Zapravo se već jako dugo baviš interijerima i svi znamo tvoja rješenja koja su apsolutno fenomenalna i uvijek inovativna. Što je tvoj ključ rada?
„Ne volim copy-paste. Volim ljude s identitetom, originalna rješenja. Klijentima kažem – ja sam i arhitektica i psihijatrica i psihologinja i mađioničarka i susjeda. Kad dođem prvi put, kažem: ‘Dobar dan, ja sam Gordana, tko ste vi?’“
Đerić kroz šalu, ali i veliku ozbiljnost, naglašava važnost odnosa s ljudima. Za nju, arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život. „Za mene arhitektura nije elitizam. Po opredjeljenju sam socijalna utopistica. Svaki čovjek ima pravo na lijep, dostojanstven prostor.“

– Što ti je najvažnije kada oblikuješ prostor?
„Funkcionalnost. Prije svega ideja. Ja imam izraz: tehnološki proces čovjeka koji živi u tom stanu. Svi mi imamo iste potrebe, ali različite prioritete. I zato trebam znati tko je osoba s druge strane – da bi prostor bio autentičan.“

Specijalnost: izmisliti toplu vodu, odnosno novu sobu
– Čini mi se da kad god netko traži još jednu sobu, zove tebe. Je li to zaista tvoja specijalnost?
„Da! Ja to zovem egzistencijalna ćelijska arhitektura. Volim izmišljati nove sobe. Volim udovoljavati nepostojećim željama svojih klijenata. I volim ih nagovoriti na rješenja koja su dobra za njih.“
Peterosobni stan u 60 kvadrata: Genijalno rješenje Gordane Đerić
Danas je, priznaje, možda teže nego ikada jer su ideje svuda. „Ljudi dolaze s previše slika, previše mogućnosti. Nisu sigurni što bi, što im treba, a što im odgovara. A neka rješenja su za druge prostore, druge obitelji, druge načine života.“
Posao kao terapija i poziv
– Goga, što se dogodilo s tvojim glasom?
„Imala sam tumor na mozgu. Prije pet godina. Radila sam i prije i nakon operacije. Moj posao mi je terapija. Ovaj glas – to je najmanje što mi se moglo dogoditi. Puno je posljedica bilo, ali sam ih izliječila radoholičarstvom. A i pitanje je – tko danas želi uopće čuti što imamo za reći?“
– Da nisi arhitektica, bi li stvarno upisala arheologiju?
„Mislim da sam sve što me zanimalo nekako pomirila – arheologiju, psihologiju, mađioničarstvo. Jer kad nekome adaptiraš stan, kad uđeš u njegov prostor i dušu, kad ispunjavaš želje, to je to. I kad na kraju ostaneš u normalnim, dobrim odnosima – to je uspjeh.“
Adaptacija iznutra
– Postoji li nešto što još nisi projektirala, a htjela bi?
„Htjela bih ponovno adaptirati sebe. Svoju nutrinu i svoju dušu. Jer nakon operacije, moj pogled na svijet je potpuno drugačiji. Ne mjerim više stanove ni po kvadratima ni po budžetu. Mjerim ih po sreći i zadovoljstvu ljudi koji u njima žive.“
Arhitektura Gordane Đerić ne prestaje na tlocrtu. Ona počinje s čovjekom. I nastavlja se kroz odnose, male pomake, i – kako sama kaže – prostor koji ne mora biti savršen, ali mora biti njihov.
Arhitektura i dizajn
Grad u zgradi – funkcionalno rješenje ili distopijska svakodnevica?
Možete li zamisliti svoj život u ovakvoj “zgradi”?

U kineskom gradu Hangzhouu, u poslovnoj zoni Qianjiang Century City, izgrađena je zgrada koja pomiče granice tradicionalnog stanovanja.
Naizgled fascinantno arhitektonsko ostvarenje, Regent International postao je simbol urbanističke krajnosti – gdje se funkcionalnost i gustoća susreću s pitanjem kvalitete života.
Gordana Đerić: Arhitektura nije forma ni trend, već sredstvo za kvalitetniji život
Regent International kao model vertikalnog grada
Regent International prvotno je zamišljen kao luksuzni hotel s pet zvjezdica, no s vremenom je preoblikovan u golemi stambeni kompleks. Danas u njemu živi više od 20.000 ljudi, a kapacitet doseže i do 30.000 stanovnika. Riječ je o više od 5.000 stambenih jedinica raspoređenih unutar masivne strukture visoke gotovo 200 metara.
Hotel Materra – mjesto gdje se luksuz i elegancija susreću s prirodom
Zgrada je projektirana kao samodostatna urbana jedinica – u njoj se nalaze trgovine, restorani, teretane, bazeni, saloni ljepote, medicinske usluge i školske ustanove. Stanari doslovno mogu živjeti bez izlaska iz objekta. I dok mnogi cijene praktičnost ovog koncepta, osobito zbog niskih troškova najma, život u stanovima bez prozora i prirodnog svjetla otvara brojna pitanja o životnim standardima.
Dizajn koji podržava funkciju, ali ne i iskustvo
Zgrada je organizirana u S-krivulji, čime se povezuju različiti krakovi i funkcionalne jedinice. Arhitektura omogućuje da se kroz zgradu kreće bez potrebe za izlaskom na otvoreno, a unutarnji sustavi uključuju napredne tehnologije pametnog upravljanja, sigurnosti i distribucije usluga.
Ipak, ono što Regent International pruža u funkcionalnosti, oduzima u doživljaju prostora. Interijeri su jednolični, bez puno prirodne svjetlosti, često sterilni, s hodnicima koji podsjećaju na hodnike bolnica ili stambenih jedinica iz znanstveno-fantastičnih filmova. Stanovanje u ovakvom prostoru može dugoročno utjecati na mentalno zdravlje, osjećaj izolacije i gubitak povezanosti s vanjskim svijetom.
Urbanistički eksperiment koji dijeli mišljenja
Za jedne je Regent International primjer pametnog rješenja za urbanu prenapučenost i manjak dostupnih stanova. Za druge, riječ je o distopijskoj viziji budućnosti, gdje se arhitektura podređuje učinkovitosti, a zanemaruje se ljudska potreba za prostorom, zrakom i pogledom.
Ovaj koncept “grada u zgradi” svakako postavlja važna pitanja o granicama između praktičnosti i kvalitete života. Je li dovoljno imati sve usluge nadohvat ruke ako istovremeno živimo u prostoru bez prirodnog svjetla, tišine i osobnog identiteta?
Inspiracija ili upozorenje?
S obzirom na sve veći pritisak na urbane sredine, pitanje kompaktnog, održivog i dostupnog stanovanja postaje izuzetno važno. No rješenja koja zanemaruju emocionalni i psihološki aspekt života mogu brzo prijeći granicu između inovacije i neljudskosti.
Zato se postavlja ključno pitanje: možemo li u urbanističkim strategijama razvijati funkcionalne stambene komplekse koji neće izgubiti ono najvažnije – osjećaj doma?
You must be logged in to post a comment Login